Damir Pešorda: Protiv čovjeka

Stanovita MaryRose Madigan – kako piše na jednom od ovdašnjih portala – ”smatra da bi poslodavci vlasnice pasa trebali tretirati isto kao i mame koje rade i omogućiti im jednaku fleksibilnost. U tekstu za news.com.au objasnila je koliko joj je teško ostaviti svoju čivavu kod kuće kad mora na posao.” U nastavku saznajemo da MaryRose progoni majčinski osjećaj krivnje zato što svoju čivavu predugo ostavlja samu ili u vrtiću za pse, ukratko zavidi mamama na povlasticama da ”mogu otići ranije s posla, raditi fleksibilno radno vrijeme ili raditi od kuće.” Kako se ovaj svijet odavno izgubio u bespućima političke korektnosti, rečenoj vlasnici čivave prožetoj majčinskim osjećajima treba udovoljiti. Pod jednim malim uvjetom – da potpiše da joj mirovinu zarađuju čivave, a ne tuđa djeca.

Ovih dana rođen je, kažu, osammilijarditi stanovnik planeta Zemlja. Večernji list javlja: ”Djevojčica Vinice Mabansag rođena u utorak u Manili jedna je od novorođenčadi koja simbolizira osammilijarditu osobu na svijetu. Rođena je u Dr. Jose Fabella Memorial Hospital u Tondu 15. studenoga te je odabrana da bude osammilijardita osoba na svijetu.” Vijest o rađanju osammilijarditoga stanovnika Zemlje  Nove TV popratila je prilogom novinarke Barbare Golja u kojemu ona pita prolaznika “Kad je dosta?” nametljivo sugerirajući kako je rađanje djece nešto loše. Prilog je, naravno, rađen u Zagrebu koji je, unatoč činjenici da je metropola, u posljednjih deset godina izgubio dvadeset tisuća stanovnika, a ne na Filipinama. S takvim stavom izvjesno da će novinarku u staračkom domu njegovati njegovateljica filipinskog podrijetla. Ako dotada starije stanovništvo ne osjeti blagodati kulture otkazivanja.

Neomaltuzijanizam u suvremenom svijetu sve više uzima maha, tako da ni priča o ”zlatnoj milijardi” ne djeluje više samo kao teorija urote. Cijeli niz usporednih politika slijevaju se bujicu progresivizma koja ruši ostatke starog svijeta pred sobom. Ekofanatizam, genderizam, LGBTIQ-izam, transhumanizam i ostali izmi te vrste imaju zajednički nazivnik, a to je protučovještvo. MaryRose Madigan, slučajna junakinja prvog pasusa ove kolumne, kao i Barbara Golja sa svojom jedva prikrivenom averzijom prema ljudima s više djece samo su simptomi, da ne kažem žrtve, duha vremena, a duh vremena oblikuju gore navedene politike. U zapadnom svijetu kao posljedica takvog razvoja stvari sve rašireniji je trend odustajanja mladih ljudi od roditeljstva. Ne žele imati djecu kako bi sačuvali planet. Dotle se blaženi Filipinci množe kao što je i Bog zapovjedio, premda aktualni papa po tom pitanju ponešto rogobori i protiv Boga. Prisjetimo se kako je svojedobno u zrakoplovu prilikom povratka s Filipina izvalio da se od katolika ne očekuje da se množe ‘poput zečeva’. 

No, kad je sve to počelo? Vjerojatno se većina vas sjeća iz srednje škole pojednostavljenog prikaza promjene srednjovjekovnog svjetonazora u renesansni, taj se prikaz svodi otprilike na sljedeće: u srednjem vijeku je u središtu bio Bog, a u renesansi u središte dolazi čovjek. Koliko god se u ovakvoj formulaciji radi o grubom pojednostavljivanju, ona pogađa ono bitno. Novovjeka emancipacija čovjeka od ideje o transcendentalnom utemeljenju završila je u slijepoj ulici protučovještva. Smješten u središte, čovjek izgleda gubi tlo pod nogama, a borbeno protuboštvo minulih stoljeća obrće se u recentno protučovještvo. Središnje pitanje koje se u tom kontekstu postavlja jest: je li takav razvoj zapadne civilizacije rezultat imanentne logike ideja na kojima je utemeljena ta ista civilizacija ili je pak rezultat velikog plana zakulisnih moćnika kako vjeruju teoretičari urote? Osobno sam uvijek vjerovao da je riječ o prvom premda više ni u što nisam siguran. Uostalom, kako god da bilo, rezultat je isti. Naš svijet se stubokom promijenio. Ono što predstoji možemo sagledati kao kraj, ali i kao početak. Kraj jednoga svijeta i početak drugoga. Hoće li taj početak biti poslijeljudski ili svojevrstan povratak temeljima ljudske naravi, ostaje za vidjeti.  

Premda ne treba imati iluzija ni o tim temeljima ljudske naravi. U njoj još od Rajskog vrta s božanskom iskrom supostoji i ta mračna, grješna, zmijska strana. Danas je godišnjica pada Vukovara, stravične zločine u tom gradu počinio je, da tako kažem, stari čovjek, čovjek jučerašnjice, zadojen mržnjom jučerašnjice. I kad smo već kod Vukovara, jedna opaska nevezana uz temu ove kolumne. Kao i prethodnih godina, u nedostatku odgovarajućeg domaćeg filma, HTV je prikazala film Harrisonovo cvijeće. Lijep, dirljiv film o ljubavi,  i lojalnosti, smješten u kontekst rata u Hrvatskoj. Domovinski rat nije tema filma nego je kulisa za događanje filmske radnje, ipak rat je prikazan manje-više korektno, a srpski zločini jasno su adresirani. Sramotno je da hrvatska filmska produkcija nije iznjedrila još ni jedan film koji bi bio adekvatan za prikazivanje na tužnu vukovarsku obljetnicu, a još je sramotnije da godinama ni Harrisonovo cvijeće nije moglo na HTV.

U posljednjih dvadeset i nešto godina Hrvatska je silne milijune dala netalentiranim hrvatskim filmadžijama za snimanje negledljivih, no moralno-politički podobnih filmskih uradaka. U tim filmovima Domovinski rat – ako ga se uopće dotiču – prikazan je gotovo isključivo negativno. Bojim se da  Harrisonovo cvijeće nije dostatno da se prekrije to domaće filmsko smeće. 

Damir Pešorda, Hrvatski tjednik, Hrvatsko nebo