Darko Daran Bašić: Alija je sve predodredio s “Islamskom deklaracijom”, a Bakir to ostvaruje i skače sebi u usta kada se poziva na ZAVNOBIH
Vrijeme:3 min, 55 sec
Bakir Izetbegović sam sebi skače u usta pozivajući se na ZAVNOBIH. U srži političke koncepcije i prakse i njega i njegove stranke SDA-e zapravo je „Islamska deklaracija“ njegova oca rahmetli Alije iz godine 1970., koja je imala za cilj uređivanje države po strogim islamskim zakonima ondje gdje muslimani imaju većinu stanovništva. Zato je pozivanje SDA-e na ravnopravnost “građana” odnosno na demokratsku “građansku” BiH obična demagogija i dvolično skrivanje pravih namjera. Te su namjere islamističke, s ciljem da muslimanski Bošnjaci ostvare najprije ISLAMSKU DRŽAVU u Federaciji, a zatim i u cijeloj Bosni i Hercegovini, i da ju ne dijele s predstavnicima drugih dvaju naroda ni s pripadnicima “Ostalih”. Zato im toliko i smetaju riječi kao što su riječ “konstitutivnost”, “reprezentativnost” i “jednakopravnost” – i zato je ta stranka dosad opstruirala sve pokušaje da se unutarnji odnosi u većem entitetu i na razini savezne vlasti urede sukladno duhu Daytonskog sporazuma i u skladu s općim demokratskim načelima kakva su na snazi na Zapadu.
Alija Izetbegović bio je hrabar čovjek – ako to što je prije pola stoljeća učinio nije eventualno učinio po nalogu i za potrebe tadašnjega komunističkog režima, kako bi se islam učinilo „protudržavnim“. On je naime g. 1970., u doba komunističke diktature, koja je radila na iskorjenjivanju svake religije, objavio knjigu pod naslovom „Islamska deklaracija“. U njoj je izložio program preobrazbe društva sukladno islamskom učenju. Takvo što bilo je u ono doba gotovo nezamislivo. No za tu knjigu suđen je tek 13 godina poslije!, skupa s 12 ostalih muslimansko-bosanskih aktivista, i osuđen na 14 godina zatvora. Ipak, nakon nekoliko godina kazna je – pod međunarodnim pritiscima – smanjena te je g. 1988. pušten na slobodu, navodno narušena zdravlja.
Godine 1990. izdanje te knjige ponovljeno je, i tiskano u 200.000 primjeraka. Izetbegović je te godina postao predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA), a zatim i član Predsjedništva BiH. Iako je dobio manje glasova od Fikreta Abdića, ovaj mu je, „nakon internih rasprava u stranci“, prepustio to mjesto. Od 1992. do 1996. bio je predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, a u vrhu vlasti ostao je do 2000. Umro je 2003.
Islamska deklaracija očito je poslužila kao ideološka podloga i legitimacija SDA-e. U njoj se ostvarila politička organizacija, i to u velikoj mjeri vladajuća, koja će postupno ili revolucionarnim putem ostvarivati ciljeve sadržane u Islamskoj deklaraciji u čitavoj Bosni i Hercegovini – ako ne u svemu odmah, a ono čim muslimani prijeđu 50 posto udjela u ukupnom stanovništvu. U Federaciji BiH muslimani imaju od njezina nastanka uvjerljivu apsolutnu većinu.
Islamska deklaracija iz 1970. može se stoga smatrati izvornim političko-vjerskim programom SDA-e i drugih takvih organizacija zasnovanim na islamu i na ideji da ondje gdje su muslimani u većini vlast treba ustrojiti tako da bude u svemu usklađena s islamskim učenjem i moralom. Onima koji nisu muslimani jamčile bi se određene slobode i prava – uz uvjet lojalnosti državi koja bi bila zasnovana na islamskim načelima – sasvim suprotno suvremenim demokratskim i sekularnim društvima, u kojima nijedna religija ne određuje pravila za društvo i državu u cjelini. Kako bi poštivanje prava kršćana, nevjernika i ostalih u praksi izgledalo, vidi se na primjerima niza islamskih država u kojima kršćani i pripadnici drugih vjerozakona odnosno nevjernici imaju vrlo ograničene slobode i prava i u kojima su nerijetko izloženi prisili i drakonskim kaznama.
Jedna rečenica iz Izetbegovićeve deklaracije posebno je znakovita: “Islamski preporod ne može započeti bez vjerske, ali se ne može uspješno nastaviti i dovršiti bez političke revolucije…“ Ona demantira one koji uporno tvrde da je bila riječ samo o čisto vjerskom, a ne i o političkom programu.
Danas pak Izetbegovićeva stranka, pod vodstvom njegova sina Bakira, zaziva „građansku državu“ i prodaje bajke o tomu da bi njoj bilo stalo do „građanske države“ liberalno-demokratskog tipa i do ravnopravnosti svih naroda i državljana BiH. To se vidi iz dokumenta koji donosimo niže, ispod Islamske deklaracije. Bakir se u čestitci za Dan državnosti, koji nije ozakonjen kao državni praznik, poziva na zasjedanje komunističkog ZAVNOBIH-a iz g. 1943. I pritom napada visokog predstavnika Schmidta, tvrdeći da je on svojim odlukama učvrstio u FBiH „etničke podjele“. Bakir tako sam sebi skače u usta: ZAVNOBIH je naime upravo hrvatsko-muslimansko-srpsku trojnost i ravnopravnost učinio temeljem buduće Bosne i Hercegovine. Pa kako onda Schmidt i drugi mogu učvršćivati „etničke podjele“ kada je temelj BiH definiran u Bihaću 1943. postavljen tako da ta republika bude „…i srpska i muslimanska i hrvatska“ i da „bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata”?
Darko Daran Bašić
Darko Daran Bašić, Hrvatsko nebo
