Đ. Vidmarović/Hrvatska književnica o sudbini mađarsko-židovskog pisca Radnóti Miklósa

Vrijeme:17 min, 39 sec

 

Predstavljanje romana Radnóti Miklós i dvije posljednje večere

 

Nevenka Nekić: Radnóti Miklós i dvije posljednje večere, Đakovo / Budimpešta 2022.

Radnoti Miklos

Istaknuta hrvatska književnica, slikarica, društvena djelatnica, novinarka, radijska urednica, scenaristica i autorica TV dokumentarnih filmova, Nevenka Nekić, autorica velikoga literarnog opusa, u kojem se ističu romansirane biografije koje su svojim životom i djelom obilježile nacionalnu, ali i svjetsku književnost i povijest. Pripada starijem naraštaju suvremenih hrvatskih književnika (r. u Zagrebu 8. svibnja 1942.). Nagrađena je brojnim književnim priznanjima i nagradama. Članica je Društva hrvatskih književnika te Hrvatske Akademije Znanosti i umjetnosti u dijaspori.

Nakon pada Berlinskog zida, zajedno s nadvojvodom Ottom von Habsburg Lottaringen (s čijom je gospođom bila u srdačnim privatnim prijateljskim vezama) i skupinom istaknutih hrvatskih intelektualaca, pisaca i akademika sudjeluje u stvaranju i radu Hrvatske paneuropske unije, s kojom počinje borbu za međunarodnu afirmaciju i priznavanje Hrvatske koja je grcala u krvavome narodno-oslobodilačkom ratu. Nakon što je priznavanje stiglo, posvećuje se književnome stvaralaštvu nakratko zaustavljenom agresijom na Domovinu. Njezino obiteljsko stablo odraz je multietničkog sastava Austro-Ugarske Monarhije. Jedna od grana toga stabla pripada mađarskom narodu. Stoga ne čudi što je knjiga koju predstavljam objavljena u dva, od nekoliko njezinih rodoslovnih gnijezda, Đakovu i Budimpešti. A u mađarskom okviru sjaji i ličnost velikog pjesnika dr. Radnóti Miklósa, etničko-konfesionalnom sudbinom određenog kao Židova (Budimpešta, 5. V. 1909 – Abda, 8. XI. 1944), ali i kao kršćanina. Zbog židovskoga podrijetla je od 1942. bio na prisilnome radu u rudniku Bor u Srbiji; ubili su ga njemački vojnici prilikom povlačenja. Prije smrti prošao je dvomjesečni izgladnjivački marš preko Beograda, Novoga Sada kroz Mađarsku. Završio je život kod Abde u zajedničkoj grobnici. Njegovo pjesništvo obilježuje stroga kompozicija te oživljavanje antičkih pjesničkih oblika: Pjesme modernih pastira (Újmódi pásztorok éneke, 1931). Težnju za pjesničkom harmonijom suprotstavlja disharmoniji svijeta u knjizi Samo hodaj, osuđeniče na smrt (Járkálj csak halálraítélt, 1936) i u logorskim pjesmama Razglednice (Razglednicák), pronađenima nakon njegove smrti. Istaknuo se i kao prevoditelj Vergilija.

Predstavljanje knjige Nekić

DHK, 21. studenoga 2022.: Predstavljanje romana Radnóti Miklós i dvije posljednje večere. S lijeva na desno: Đuro Vidmarović, Javor Novak, Mirko Ćurić, Nevenka Nekić i Lada Žigo

Radnóti Miklós je rođen kao Miklós Glatter. Obitelj je pripadala srednjem sloju židovske nacionalno-konfesionalne zajednice u Mađarskoj. Bio je sin trgovca tekstilne tvrtke Brück & Grosz iz Budimpešte. Rođen je u Budimpešti. Pri rođenju, njegov brat blizanac rođen je mrtav, a majka mu je umrla ubrzo nakon poroda. Većinu djetinjstva proveo je s obitelji svoje tete čiji je suprug Dezső Grosz bio jedan od vlasnika tekstilne tvrtke u kojoj je njegov otac radio do svoje smrti 1921. godine. Osnovnu školu i srednju školu Radnóti je pohađao u rodnom mjestu, a školovanje je nastavio na srednjoj tekstilnoj školi u Liberecu od 1927. do 1928. po ujakovu savjetu. Zatim je radio kao trgovački dopisnik u poznatom tekstilnom poduzeću do 1930. Naposljetku, Radnóti je uspio nadvladati želju za još jednim obrazovanjem i počeo je studirati filozofiju, mađarski i francuski jezik na Sveučilištu u Szegedu. Godine 1934. završio je studij obranom doktorske teze Umjetnički razvoj Margit Kaffke. Nakon mature promijenio je ime u Radnóti, prema rodnom mjestu Radnovce (mađarski: Radnót) svog djeda po ocu. U kolovozu 1935. oženio se svojom dugogodišnjom ljubavi Fanny (1912.-2014.), kćerkom vlasnika ugledne tiskare Gyarmati. Vrlo sretan brak je nažalost bio bez djece sve do njegove deportacije. U školskoj godini 1935./36. stekao je prva profesionalna iskustva kao srednjoškolski profesor u Gimnaziji Zsigmond Keményi u Budimpešti. U rujnu 1940. regrutiran je u židovski radni bataljun mađarske vojske do prosinca te godine, zatim od srpnja 1942. do travnja 1943. po drugi put. Dana 2. svibnja 1943. zajedno sa suprugom prešao je s judaizma na rimokatoličku vjeru. Antisemitsko ludilo bilo je dominantno i ovaj prijelaz nije mu spasio život. U svibnju 1944. Radnótijev treći vojni rok je započeo i njegov je bataljun deportiran u Bor u tadašnjoj državi Srbiji. Nakon 1943. mađarsko-židovski prisilni radnici bili su zatvarani u blizini borskih rudnika bakra koji su pokrivali 50 posto potreba njemačke ratne industrije za bakrom .

Nevenka Nekić

Nevenka Nekić (Snimio: Đ. Vidmarović)

Dana 17. rujna 1944. Radnóti je bio prisiljen napustiti logor u koloni od oko 3600 zarobljenika zbog vojnog napredovanja savezničkih vojski. Izdržao je neljudski prisilni marš od Bora do Szentkirályszabadja, gdje je 31. listopada napisao svoju posljednju pjesmu. U studenom 1944. njega i još dvadesetak zarobljenika strijeljali su pripadnici Mađarske garde zbog njihove potpune fizičke i psihičke iscrpljenosti. Postoje dvojbe u historiografiji o tome čijoj vojsci je pripadala jedinica koja je izvršila ovaj zločin. Npr. Hrvatska enciklopedija navodi kako su to bili njemački vojnici: „ubili su ga njemački vojnici prilikom povlačenja“. Navode se i različiti datumi njegova ubojstva. Neke publikacije navode dan u razdoblju od 6. do 10. studenog. U detaljnoj i znanstvenoj izložbi Mađarske akademije znanosti 2009. godine, naveden je 4. studenoga kao datum smrti. Nakon ekshumacije groba godinu dana kasnije, otkrivena je mala bilježnica s njegovim posljednjim pjesmama. Radnótijeva sabrana poezija, uključujući njegove posljednje pjesme, objavljena je pod naslovom Tajtékos ég (1946; prevedeno na engleski kao Clouded Sky,1986). Radnóti je priznat kao jedan od najvažnijih pjesničkih svjedoka holokausta, a njegova su djela prevođena u velikom broju i kontinuirano. Nedavna engleska izdanja njegovih djela uključuju All That Still Matters at All (2014., prijevod Johna Ridlanda i Petera Czipotta). Danas je potrebno oko 1 sat i 30 minuta za vožnju od 110  kilometara automobilom od Szentkirályszabadja do Abde. Radnóti je sa suprugom pokopan na groblju Kerepesi.

Mikloš je rano ostao bez oca. Naša autorica prati njegov literarni život od boravka u Baranji kod rođakinje Mariške kojoj je bila sestrična njegova majka Ilone. Rođakinja, Mariška-neni i njezin muž Ivan-baći, živjeli su u baranjskome selu Pčelincu koji Nevenka u romanu naziva poetičnim imenom koje podsjeća na stvarno selo Čelinac. Tako saznajemo kako je sretan dio života Radnóti Miklósa vezan za Hrvatsku, a posljednji, na žalost nesretni dio, uz susjednu Srbiju. (Ne želim biti maliciozan, jer ovako je odredila povijest!)

Autorica opisuje velikog pjesnika kao mladića koji je bio „nježna tijela, smeđokos, duguljasta lica i visokih zalisaka, po prirodi povučen i vječno s nekom knjigom u ruci“. I nastavlja: „Donosio je preko ferija nekoliko knjiga na mađarskom jeziku i rado ih čitao u hladovini pod krošnjama što su okruživale crkvu. Neprestano je nešto pisao u posebnu bilježnicu plavih korica koju nije nikome pokazivao“.

U prikazu ovoga djela, književnik Mirko Ćurić ispravno uočava: „U uvodnom je dijelu roman Nevenke Nekić po svojoj atmosferi i pristupu prostoru i likovima neodoljivo podsjetio, u onom najboljem smislu, na prozne zapise hrvatskog književnika Đure Frankovića, rođenog poput Jana Panonija, kraj duboke Drave u selu Lukovišću, s mađarske strane granice, u čudesnom prostoru u kojem stoljećima žive izmiješani narodi i jezici i u kojem kao u bajci, nema razlike između stvarnog i fantastičnog svijeta.“ U fiktivnom Pčelincu, nastalom po uzoru na baranjski Čeminac, autorica oblikuje svijet panonskog magičnog realizma, kakav čitamo u tekstovima drugih nadahnutih autora i autorica na ovom jedinstvenom prostoru beskrajnih perspektiva, koji su teorijski osvijestili pojmom panonizma Goran Rem i Sanja Jukić (2011.) Pčelinac je autoričin panonski Macondo, u kojem stanovnici otvorenih očiju i otvorenih srca doživljavaju svijet, vjerujući u čuda, neraskidivo povezani s vlastitim iskonom, ali i sa sviješću o krhkosti životnih pozicija na prostoru gdje tisućljećima prolaze, cestama i vodama, nove i nove vojske, „zle vojne“ kako ih je nazivao Horvatić.“

Junaci romana, Radnóti Miklós i dvije posljednje večere, Ivan i Mariška, nisu imali djece pa su dio neostvarene roditeljske ljubavi prenosili na nećaka Miklósa/Mikloša. Ivan-baći je i sam pisao poeziju. Nije slutio kako će Mikloš postati veliki pjesnik, a da to nikada i neće doznati jer ga je čekala grozna sudbina, koja je u svojoj grozoti i – čudesna. Jednako tako i njegove hrvatske rođake, kao i cijeli Pčelinac.

Mirko Ćurić ispravno zaključuje: „Od parateksta ove knjige, biblijskog mota/ epigrafa, u kojem Isus najavljuje učenicima/nama kako će ga – jedan od njih/mnogi od nas izdati – do zadnjeg retka knjige čitamo izniman književni tekst, jedan od ponajboljih u iznimno opsežnom opusu Nevenke Nekić… Nevenka Nekić ovim se tekstom upisuje, možda snažnije nego ikada, u svoje vlastito slavonsko (šokačko)-mađarsko panonsko podrijetlo, u jedan od svojih iskona i taj jezično-osjetilni amalgam izbija iz svake njene rečenice.

Autorica, sama u noći hoda baranjskim sokacima i drumovima, osluškuje i onda, poput svojih/naših predaka, uz vatru pripovijeda. O ljudima u prostoru, o sudbinama i povijesti koja melje i satire, o vodama koje nas nose, o blatu pada i izdaje, koje nas usisava svojom žitkom snagom, o vatrama koje nas spaljuju i na kraju nas pročišćavaju, poput svakog pojedinog stiha koji su pronašli uz mrtvo tijelo Radnóti Miklósa, mađarskog A. B. Šimića, kako ga nazivaju Blažetin i Rem, pjesnika čije stihove s užićem i užasom čitamo i danas, dok osluškujemo ratne vijesti iz Ukrajine i dok možda iz neke masovne grobnice izvlače, nažalost, i opet nažalost, nekog novog Miklósa.“

Ne bih želio prepričavati sadržaj romana, ali slažem se s ocjenom kolege Ćurića. Doista, Nevenka Nekić je za svoj 80. rođendan objavila doista impozantno književno djelo „jedno od ponajboljih u njenom iznimno opsežnom opusu“. Stoga sam sretan zbog hrvatske književnosti koja je obogaćena odličnim književnim djelom, sretan sam zbog autorice koja je pokazala i dokazala da za dobrog književnika ne postoji relacija stari-mladi. Kao podrubnik dodajem detalj iz života pjesnika Radnóti Miklósa, nježnog židovskog mladića koji je, pokošen rafalom Zla i Zloga, napustio ovaj svijet i krenuo u susret Gospodinu kao rimokatolik. Neka se naša starija braća ne uvrijede, ali ovako je odlučio ovaj veliki čovjek i veliki pjesnik, kršćanski i židovski mučenik. Kao pjesnik pripada mađarskoj književnosti, a po konfesionalnoj određenosti pripada kulturi židovskoga, ali i svih kršćanskih naroda, zapravo cijelome svijetu.

Nevenka Nekić sjajnom literarnom imaginacijom dočarava tragičan kraj velikoga pjesnika.

„Sve se za Mikloša okončava jedne noći u proljeće 1942. Upravo je ispunio Isusove godine. Trideset i tri. Lupanje na vratima šakama, iako postoji zvono, pa onda kao po ustaljenom slijedu: odgurivanje Fanni, koja pokušava pitati kamo ga vode, njega, pjesnika, profesora, krhka čovjeka koji nije nikome zla učinio… Njega vezuju, a Fanni nemoćno gleda i bezglasno plače. Nitko joj na upite ne odgovara, razgrću postelju kao da se u njoj krije tko zna kakav zločinac, bacaju knjige s polica i odnose poneku svjetlucavu stvar, predmet koji se njima čini vrijedan.“

Autorica daje impresivan opis Mikloševog odvođenja u logor, a zatim stravične logorske stvarnosti. Ovo je krik protiv nacističkog zločina:

„Predzadnja stanica u kasnome listopadu – logor Mohač.

Zauvijek prokleto mjesto, pomisli Mikloš kad su ih dovezli. Tu je negdje bila i ona povijesna bitka, silina mrtvih tjelesa osjeća se samo u mašti, ali ovo u logoru to je stvarnost koja nadmašuje neke prošle zločine. Ako se povijesna bitka uopće može nazvati zločinom.

Neprestano prolaze od istoka prema zapadu beskrajne bijedne povorke, s volovskih gubica curi pjena. Logoraši vire kroz žicu i drhture na vjetru koji uvijek ledena daha diše s istoka. Mnogi među njima krvavo mokre i pljuju, mile pletući drvenim tankim nogama po logoru i slute skori kraj. Stražari su nervozni i grublji nego inače, nešto se sprema.

Rano ih utjeruju u barake, stara skladišta ledenih zidova. Mikloš naslonjen na hladni beton čuje kako vani podrugljivo zvizduče smrt, kako ubire blatne i polusmrznute jadnike nad kojima se netko te večeri iživljavao.

Smrt bi morala biti dostojanstvena, misli Mikloš. Na selu, kod djeda i bake, viđao je smrt nekoliko puta. Bila je tiha i ozbiljna. (…) Smrt je za njega, dječaka bila čudesna, tajnovita, bez smrada i poniženja. Na zidu je visilo raspelo i Krist je gledao samilosno na pokojnikovu glavu. U nekim je kućama kao u njegove bake bila menora i glas njemu nepoznata drevnoga jezika njegova naroda. Odjek šofara možda, u mašti, riječi kao iz Gamare, Mišne i Hagade, izmiješane sa zvukom zvona s crkve u Pčelincu. Smrt se nije činila čak ni okrutna. (…) Kako li su se izgubile riječi: biti krotak, ponizan, svjestan ljepote života, neizbježnosti smrti kao razloga za ljubav i nedohvatne čežnje. Kad bi to bilo moguće vratiti u ovaj krvavi kaos, koloplet zločina i mržnje, u duše izgubljene gubave gomile u kovčegu sumraka epohe! Vidi Mikloš kako po rubu zidova od žice šetaju Glupost i Zloća i ne vide nigdje čovjeka. Čovjeka smo dokinuli. A oni ne znaju da je čovjek stvoreno i darovano biće, da je čovjek uistinu sagriješio i bio otkupljen, da mu je neprestano potrebno otkupljenje, da je čovjek ipak etičko biće i da je besmrtan. Tako je Miklošu govorio Ivan – baći, davnih godina u Pčelincu. (…) Sada je tu logor na Mohaču prije likvidacije. Pronijeli su se glasi da ih čeka brzo pomicanje, jer su topovi crvenog zmaja sve bliže. Stražari su bijesno jurili logorom i utjerivali skupine u kamione koji su nestajali u prvom sutonu. Bile su ledene noći prije Svih svetih 1944. godine. Mikloš je gledao grozničavim očima sve što se događa i to je brzo zapisivao na komadiće papira. Tako je 31. listopada zapisao: Stropoštah se kraj njega, / tijelo se prevrnu, / već ukočeno bješe ko žica / kad je napneš. / U potiljak ga zgodi. / Svršit ćeš / i ti tako / samome sebi šapnuh / ako se / samo makneš. / Strpljivost smrću cvijeta, tako / se sad prigušila. / Der springt noch auf – čuh / iznad sebe jasno. / Krv pomiješana s blatom za / uši mi se prisušila.

Poslije se pokazalo da je to bio točan opis njegove vlastite smrti.

Posljednje večeri, 7. studenoga 1944. nisu im dali večeru. Ubacili su kroz vrata hrpu pljesniva kruha. (…) On ga je žmireći odgrizao i progutao kao hostiju. To je pamtio iz Pčelinca kada je kao dječak gledao Mariška – neni koja je primala hostiju na otvorena usta i potom pokorno rekla: amen… spustila glavu i otišla na mjesto u klupi te klekla i molila.

Nije Mikloš bio u tim prilikama niti je pohađao crkvu kao vjernik, ali je odlazio u razne crkve da ih razgleda poradi ljepote. (…) Osjetio je hitri dolazak smrti koja će osvanuti čim grane sunce. Kakvi oksimoron, pomislih i započeh razgovor sa svojim Fanni.

Strijeljali su ga u skupini u blizini Abde i Gyora, na pola puta između Beča i Budimpešte, te kišne i ledene jeseni, osmoga dana mjeseca studenoga 1944. godine.

Nekoliko dana prije oslobođenja. Kad su ih doveli pred jamu, netko je već iskopao raku u žutoj ilovači kraj šumarka. Jesenski vjetar sjetno je svirao u ledenu frulu. Na rubu jame osjeća Mikloš u ustima okus smeđe nikotinske sline, u tijelu drhtavicu, a oči mu širom otvorene. Izmiješali se strah od boli i strah od smrti. On jedva čeka tamni susret i nada se brzu i bezbolnu koncu ove more“.

U logoru Mikloš nastavlja pisati i skrivati stihove po džepovima vjetrovke u koju je bio odjeven. Kad je ubijen, s njim su pokopani i njegovi stihovi i činilo se kako je sve uzalud. Međutim, kada su nakon dvije godine iskopali njegovo tijelo iz masovne grobnice – dogodilo se čudo, pronašli su – stihove. One kojima se i danas divimo i nad kojima plačemo i drhtimo od ljepote i nemoći pred zlom koje satire najbolje među nama. Ali, ne može zaista satrti.
Mikloš je u grob ponio i papiriće sa svojim posljednjim pjesmama. Potresne pjesme i još potresniji uvjeti u kojima su nastajale. Nevenka Nekić ovako opisuje „ubijanje“ ne samo pjesnika, već i poezije:

„Na njemu otrcana vjetrovka, u njezinu džepu pjesme koje je uspio skriti, ispisane na raznim komadićima papira, sve blago njegove duše ove posljednje godine života. Zna da ih nosi sa sobom u grob. Nikome ih nije uspio predati, nitko neće čitati ta potresna umovanja, izrasla kao nježna biljka usred zmijskog legla, kao cvijet iz blata, između razjapljenih ralja dvaju zmajeva, u turobnim i beznadnim noćima, među blijedim mrtvacima, punim zelenih mrlja raspada po krhkim koščatim tijelima.

Kad se Mikloševo tijelo stropoštalo u jarak pun vode i drugih mrtvaca, ostvario se njegov stih: Krv pomiješana s blatom za uši mi se prisušila.
(…)“

Slijedi povijesna istina koja se može tumačiti i teološki, ili kao pobjeda Dobra nad Zlim. Mikloševe pjesme su na čudesan način preživjele i postale baština čovječanstva. Autorica stoga u opisu trenutka otkrivanja listića s pjesmama koristi literarnu fikciju kako bi osnažila spiritualnost trenutka:

„Prošle su dvije godine.

Neka državna komisija odlučila je otkopati raku tamo kraj Abde.

Opet je bila jesen. (…) Prije otkopavanja koje su naredile nove vlasti, stigli su u crnim automobilima drugovi iz komiteta, raznih borbenih udruga, liječnici i pomoćno osoblje. Radnici s lopatama i ostalim priborom već su čekali nad jamom. (…) Tijela su iskopana i složena najprije na rub jarka. Skinuli su s njih blato i odvojili svakoga posebno. Kako se moglo. Prizor nije bio za svakoga.

Kad su pristupili Miklošu, opazili su da je vjetrovka gotovo cijela. Zasvijetlilo mu je sunce, a neko lice, tik nad njegovim začuđeno reče: Ovdje su neki papiri. Čudo da nisu strunuli. Možda zbog tvrdoga tkanja vjetrovke. Odvoje papire i stave u posebnu kutiju. Bili su posve čitljivi.

Ustane Mikloš s morka ležaja, raskrili konačno slobodne ruke i ugleda: odvoze njegov posve lagani leš dok sunce još visoko na nebu nježno saginje glavu.

– Nisi imao pravo – reče svom drugu s donje prične, onome koji je mokrio krv.

Obojica krenu niz pusti drum“.

Pored Mikloša Radnotija, glavni lik u ovom romanu je selo Pčelinac u kojem su živjeli skladno Hrvati, Mađari i Nijemci. Ratne strahote nisu ih mimoilazile. Zbog njih je 1945. ubijen i Miklošev dobri Ivan-baći samo zbog toga što je tijekom rata održavao svoju malu trgovinu. Dobra Mariška-neni je „preživjela odvođenja svoga Ivana i nastavila trajanje u samoći. Nakon šest mjeseci traganja za mužem, odjevena u crninu i kao da prkosi, hodala je šuteći bez potrebe pred Komitetom gdje su sjedili oni koji znaju za njegov grob. Nitko nije izlazio da ju potjera.
(…)“

Posebno su stradali Nijemci jer su ih pobjednici ili potjerali ili istrijebili.

„Posebno su se među zvjezdašima osilili oni koji su tijekom rata noću ulazili u selo i silom ili milom uzimali hranu, lijekove, odjeću. Oni počeli odjednom slati zloslutne poruke, a proširio se glas da postoje i popisi nepoćudni. Noć je danu skrivala istinu koja će svanuti. Ali da će svanuće biti onakvo kako se poslije pokazalo, to nitko nije mogao ni sanjati.
(…)

Mnogi stanovnici Pčelinca koji nisu bili Nijemci, odlučili su također pobjeći. Oni su bježali od straha jer se čulo kako će biti kad stignu zvijezde na kapama: kao u Sovjetskom Savezu.
(…)

Progon Nijemaca bio je ozvučen naglo u ranim satima oko podne dana 19. ožujka te godine 1945. Iz ljevkastih razglasa koji su tutnjali sokacima, riknulo je:

– svi Nijemci odmah imaju napustiti svoje kuće i u koloni doći u Dom!!! Za pet minuta! Ništa osim obuće i odjeće ne mogu ponijeti sobom. Kao narodni neprijatelji koji su surađivali s fašistima itd… itd…
(…)“

Koliko mi je poznato, ovo je prvi roman koji otvoreno progovara o etničkom čišćenju njemačke nacionalne manjine na prostoru Titove Jugoslavije.

Na meti novih vlastodržaca našla se Crkva, i njezine crkve.

„Osloboditelji su ujahali u crkvu i prvi put ju poharali, ali ostalo je još i za one iza njih. To su bili domaći. Rat je čudovište koje ljude pretvara u čudovišta. (…)“.

Rat je prošao, a život se polagano vraćao u Pčelinac.

„Godine su točile i nosile Pčelinac kao i druga mala mjesta kroz dane onda tvrdoga režima. … Starosjedioci su uglavnom dugo bili krivi za sva nedjela bez obzira na istinu“.

Roman završava tragičnim Domovinskim ratom, ponovno su stradali žitelji Pčelinca.

„Jučer se oprostila sa župnikom Josipom. Razgovarali su kratko i suzdržavala je suze. Poručili su mu da ga dolaze uhvatiti. Morao je pobjeći preko Švajcarnice u Dardu koja je toga dana bila slobodna. Onda je produžio do Koške da nađe majku. Posljednju misu imali su 20. kolovoza te kobne godine, a u praznoj crkvi bile su četiri osobe. Josip se sa svakim posebno rukovao i drhtavim glasom preporučio Bogu.

– Vratit ćemo se!

Stajali su kao četiri evanđelista, a mutna svjetlost bacala je na lice Josipovo dugačku tužnu zraku, a niz Mariškino lice je klizila velika suza.

Sada u mraku i tutnjavi granata svi su polako iščezavali iz njezina života i ostao je samo Ivan koji je bdio nad njezinom posljednjom večerom.

Te je noći odletjela u duboke plave zvjezdane modrine obasjane plamenom!“

Pogovor ovoj knjizi napisao je književnik Mirko Ćurić. I on se slaže kako je završetak romana izuzetno dojmljiv: „Roman završava Mariškinom smrću koju je autorica opisala posebno nadahnuto: nema kod njene junakinje straha, ona nosi na drugi svijet Ivanove pjesme sa sobom, pjesme Mikloševe, pjesme svoja dva naroda, jer dobar je boj bila i vjeru sačuvala“…

Roman „Radnóti Miklós i dvije posljednje večere“ nadahnuto je književno djelo protkano s dvije temeljne konstante: svaki rat je strašan i ljude pretvara u čudovišta, i drugo, u takvom ratu stradavaju svi bez obzira na vjeru i naciju. Uvijek dolazi nečija vojska koja čini zlo. U temelju svega je ideja kršćanske ljubavi i bratstva u Kristu. Ona je nepobjediva kao što je i život nepobjediv. Tako i naš Pčelinac, za kojega možemo smatrati da je u simboličnom smislu paradigma hrvatske domovine, preživio sve te ratove, sve ratne strahote, ljudske gubitke i patnje i ostao do danas. I traje.

Roman Radnóti Miklós i dvije posljednje večere nije prvo djelo naše autorice s temom o osobama iz židovskog etničko-konfesionalnog kruga, tako da se može dio njezinog književnoga opusa nazvati „Judaika Neveke Nekić“.

Đuro Vidmarović

 

hkv.hr/  https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori