Damir Pešorda: Sutra će biti kasno

Ovih se dana s velikim zanimanjem diljem Europe i svijeta pratilo što će biti na američkim međuizborima, tko će pobijediti. Kako se u Sjedinjenim Američkim Državama – kao u kakvoj zemlji Trećega svijeta – glasovi još uvijek broje, ne zna se konačni rezultat, no jasno je da republikanci neće imati onako dobre rezultate kako se očekivalo. Demokrati će, to je već sada jasno, zadržati premoć u Senatu, a kako brojanje odmiče, pomalo se topi i početno znatna prednost republikanaca u izborima za Kongres. Bilo kako bilo, Biden će, odnosno oni koji stoje iza njega, zadržati glavne poluge moći u svojim rukama. Ta činjenica, bojim se, upućuje na to konzervativne političke snage u Americi možda više jednostavno nemaju kapaciteta zaustaviti ”napredak”. U propast civilizacije koja je razvijana protekla sva tisućljeća.

”Napredak” je također u velikoj mjeri devastirao i Europu, osobito zapadnu. Ne treba se zavaravati da će se u toj konstelaciji snaga srednja i istočna Europa još dugo odupirati neminovnost tog i takvog napretka. Napukline se već vide. Posljednja istraživanja javnog mnijenja u Poljskoj govore da – kada bi sada bili izbori – vladajuća poljska stranka Pravo i pravda (PiS) ne bi ponovo osvojila većinu dostatnu za formiranje vlasti nego bi lijeva ujedinjena oporba osvojila vlast. Upravo dok ovo pišem, stiže vijest da je kandidatkinja ljevice Nataša Pirc Musar pobijedila na predsjedničkim izborima u Sloveniji. Kako je još ranije ljevica pobijedila na parlamentarnim izborima Janšinu stranku i formirala vlast, Slovenija je, kako bi rekao već pomalo zaboravljeni Josipović, potpuno pocrvenila. 

Trijumf Giorgie Meloni u Italiji dočekan je kod nas u konzervativnim krugovima s opreznim oduševljenjem, opreznim jer osim stanovitog ressentimenta na talijanskih posezanja za hrvatskom obalom ostaje nejasno kako je ona odjednom pretekla Salvinija, koji je u Italiji dugo figurirao kao glavni protivnik nadirućem globalizmu. Uostalom, iz briselske centrale već su natuknuli da oni imaju mehanizme uz pomoć kojih će smiriti novu talijansku vlast ako ne bude igrala po zadanim taktovima. Za sada se jedino Orban dobro drži, ali ostane li sam, stat će i njemu na kraj. Ponekad se stječe dojam da je nešto duboko pogrešno u načinu na koji konzervativne snage pokušavaju sačuvati tradicionalne vrijednosti. To intuitivno osjećaju i obični ljudi kad, komentirajući na internetskim portalima ili u kafićima, zavape kako je dosta analiziranja i nabrajanja zala koja nam donosi napredak, nego da je potrebno poduzimati nešto konkretno, djelovati proaktivno, a ne uvijek samo reagirati. A i to sve mlače. 

Problem s konzervativizmom jest u tomu što je obranaštvo u srži konzervativizma. Sama riječ ‘konzervativizam’ dolazi od latinskog  conservare u značenju sačuvati, održati. Čuvanje je po naravi stvari reaktivno, čuvar reagira kada predmet njegova čuvanja biva ugrožen. Stoga uz lucidni konzervativizam gotovo uvijek ide i stanoviti pesimizam, svijest da je stvar za koju se zalažemo već izgubljena jer je davno prošla svoj zenit, no da je upravo stoga njezino čuvanje vrijedno svake žrtve. Nelucidni konzervativizam jest konzervativizam mase, inertnost gomile, i kao takav podložan oblikovanju. Upravo kroz to polagano preoblikovanje masa ideologija globalizma mijenja zapadna društva u smjeru od kojega se konzervativcima ježi kosa na glavi. 

Pri tomu se često gubi iz vida da je taj proces dobrim dijelom završen i da nije ostalo još puno toga što bi kao konzervativnu vrijednost trebalo sačuvati. Stoga konzervativni političari uvijek djeluju pomalo anakroni i pomalo licemjerno u isto vrijeme jer vrijednosti za koje se navodno zalažu rijetko slijede u vlastitom životu. Jedan od načina kojim bi se zagovornici konzervativnih vrijednosti mogli boriti za svoje ciljeve jest povratak autentičnosti. Pa čak i po cijenu izgradnje vlastitih manjih zajednica u okviru indiferentnog ili čak neprijateljski nastrojenog društva. Takva budućnost vjerojatno i čeka one kršćane koji vjeru nastave ozbiljno shvaćati. Druga je mogućnost da stvari krenu o onome smjeru što se trenutno, čini se, događa u Švedskoj. Tamo se pobjedom konzervativnih stranaka, čini se, događa zaokret od woke radikalizma prema zdravom razumu. Dokle će to ići i što će od toga ispasti, vidjet ćemo, ali znakovito je da je u Švedskoj, koja je cijelo prošlo stoljeće prednjačila u naprednjaštvu, proradio obrambeni refleks, poriv za opstankom.

Bilo bi dobro i bilo bi krajnje vrijeme da taj poriv proradi u svim zapadnim društvima jer vremena nema još puno. Štoviše, krajnje je vrijeme! Sutra bi moglo biti kasno. 

Damir Pešorda, Hrvatski tjednik, Hrvatsko nebo