Z. Gavran: Zašto „moramo“ ostati u „zajedništvu s Papom“ – u doba nalik dolasku „posljednjih vremena“?

Nije prvi put u povijesti da mnoštva ljudi imaju osjećaj kako su „blizu posljednja vremena“. U takvim razdobljima srednjeg vijeka dolazilo je do silovitih masovnih i osobnih manifestacija obraćenja, pokore i pročišćenja, kakve su nama danas nezamislive, iako i njih na raznim stranama nedvojbeno ima. No svako doba ima svoje posebnosti. Ovo naše možda ne će dovesti do masovnih obraćenja i povrataka vjeri i vršenju Božjih zapovijedi, možda i hoće, to ne znamo. Ali znademo to da svakom katoliku preostaje ustrajnost u vjeri, u pridržavanju učenja Crkve i u prihvaćanju nje kao instrumenta Kristova spasenja. Po uzoru današnjega Pape ili usprkos njemu kao protu-uzoru, gotovo sasvim svejedno. Drugoga „kolektivnog“ instrumenta spasenja nema. Onaj tko misli da se može spasiti tako da se „odmetne“ te živi u vjeri „čisto individualno“ – mimo bilo kakve crkve, pape, biskupa, svećenika i drugih vjernika i bez sakramenta i ikakva zajedništva s drugima, time i sa samim otajstvenim Kristom kojega je „mistično tijelo“ upravo „Crkva“ – taj je duboko zabludio u krivovjerje, ili nije nikada iz njega ni izašao. Nije nam lako izdržati – ni s ovim Papom ni s tolikim drugim „čudnim“ biskupima, svećenicima i vjernicima, a (budimo iskreni!) ni sa samima sobom… Ali „drugoga (katoličkog) puta nema“. To što mi katolici ne možemo sami razumjeti, a još manje to razriješiti, prepustimo – Kristu Kralju!

Glavni urednik američkoga katoličkog glasila Crisis Magazin, Eric Sammons, objavio je 17. studenoga članak pod naslovom In Communion—But Not Happy—With Pope Francis (U Zajedništvu – ali ne sretni – s papom Franjom). Već sam naslov pokazuje u čemu je danas velika poteškoća za mnoge katolike, ne samo u SAD-u, nego i drugdje, pa tako i u Hrvatskoj.

Boksanje s teškašem Papom u 12 rundi

Sammons na početku kaže kako je pontifikat pape Franje nešto poput nastojanja da se preživi 12 runda u boksu s prvakom u teškoj kategoriji. On zorno izdvaja samo neke od udaraca koji su brojnim katolicima dosad došli od Pape, a koji su mu prvi došli na pamet:

Tko sam ja da sudim?

Kote se kao zečevi

Mnoštvenost religija hoće sam Bog

Koketiranje s političarima koji se zauzimaju za slobodu pobačaja

Nečastan sporazum s Kineskom komunističkom partijom

Promicanje rada p. Jamesa Martina

Skandalozna imenovanja u Papinsku akademiju za život.

Spomenuti p. James Martin, američki isusovac, sada i savjetnik papinskog Tajništva za komunikacije, vrlo je medijski i javno eksponirani američki publicist, kršćanski propovjednik, aktivist, slobodni urednik u isusovačkom magazinu America i od mnogih hvaljen pristaša pozitivnijeg odnosa katolika prema katoličkoj „zajednici LGBT“. Njega je tradicionalno katolički postavljeni kardinal Robert Sarah opisao kao „jednoga od najistaknutijih kritičara poruke Crkve koja se odnosi na spolnost“, a konzervativni kardinal Raymond Burke izjavio je da Martin ima „’otvorenu’ i krivu poziciju spram homoseksualnosti“. No Martin uživa simpatije znatnog (iako više očito ne većinskog) dijela američkih biskupa, teologa i javnosti, a dobiva velike pohvale i priznanja od svjetovnih krugova. Za njegove kolumne i blogove otvorene su i stranice posve sekularističko-liberalističkog The New York Times-a.

„Franjo je težak čovjek i da bismo ga voljeli i da bismo ga poštovali“

„Nakon devet godina pontifikata, većina nas osjeća se u najmanju ruku zbunjeno i tjeskobno“, primjećuje Sammons, koji odnos prema rimskom biskupu kao poglavaru univerzalne crkve opisuje ovako: „Kao katolici, mi smo pred-programirani da poštujemo, dapače i volimo, svoje pape. No ako smo iskreni, Franjo je težak čovjek i da bismo ga voljeli i da bismo ga poštovali. Njegovo neprijateljstvo prema tradicionalnim i pravovjernim katolicima pokazuje da je taj osjećaj obostran. Takva odbojnost vodi nas do neizbježna pitanja: Kako može katolik biti u zajedništvu s papom ako s njime uopće ne želi imati posla?“

Pisac zatim podsjeća koliku važnost ima za katolike još od prvih stoljeća kršćanstva privrženost rimskom biskupu. „Rim je oduvijek bio mjesto jedinstva Crkve diljem svijeta. „Biti izvan zajedništva s nasljednikom sv. Petra značilo je odvojiti se od Tijela Kristova.“ No „biti vjerni katolik“, to ujedno znači „ustrajno pristajati uz naučavanja Crkve kako su nam ona predana od Svetog pisma i Tradicije. „Što se dakle događa kada se od nas iziskuje da budemo u zajedništvu s nekim tko radi na izokretanju naglavce tih učenja?“

„Biti u zajedništvu (communio) s“ ne znači „slagati se s“ nekim u svakoj točki gledanja na stvari

Sammons zatim tumači da „biti u zajedništvu (communio) s“ ne znači „slagati se s“ nekim u svakoj točki gledanja na stvari. „Naposljetku, svaki katolik koji prakticira vjeru i sada je u zajedništvu sa svakim drugim katolikom po svijetu koji prakticira vjeru, a ja vam jamčim da ti milijuni katolika imaju vrlo različite poglede na politiku, gospodarstvo, kulturu i čitavu hrpu drugih stvari. I još važnije od toga: mnogi od tih katolika koji prakticiraju svoju vjeru vjerojatno zastupa krivovjerna gledišta. […] No ipak smo i dalje u zajedništvu.“

Što bi dakle „u zajedništvu s“ značilo? – Značilo bi, odgovara on, „vidljivo priznanje vidljive Crkve. U protestantskoj „nevidljivoj crkvi“ ne postoji stvarni pojam o tomu što bi to imalo značiti ’u zajedništvu s’. Protestantski vjernik zgoljno pohađa crkvu koja mu se najviše sviđa, a ako mu se prestane sviđati, on ju napušta pa počne odlaziti u drugu. On je zgoljno vidljiv član lokalne zajednice blisko mislećih vjernika, no zato vrijeme on i ostaje u eternoj [prozirnoj, „zrakopraznoj“, čisto spiritualnoj] „nevidljivoj crkvi“.

U čemu se katolicizam bitno razlikuje od protestantizma

Nakon što je u svega nekoliko riječi prikazao temeljni problem protestantizma i protestantske „crkve“, Sammons podsjeća da je kod katolika predodžba o Crkvi sasvim drukčija: „Mi vjerujemo da smo članovi vidljive i sveopće (univerzalne) Crkve, koja uključuje ne samo sve katolike danas, nego i katolike tijekom povijesti i sve do budućnosti – svece i grješnike. Ta pripadnost jest otajstvena zbilja koja se zasniva ne na našoj bliskosti mišljenja, nego na našem udjelu koji dijelimo s ostalima u Svetom zajedništvu. […] Drugim riječima, naše zajedništvo nije priznavanje da svi volimo sve ili da se svi sa svima slažemo, nego uzajamno podređivanje vlastite volje Kristovoj.“

Osim toga, to je zajedništvo „strukturirano“, ono je hijerarhijsko, po volji i promislu Gospodnjem. Zbog toga „moramo biti u zajedništvu s [ovim] papom“. To nije pitanje izbora, nego obveza. „No što kada nam se učini da se on protivi naučavanju koje je došlo od samoga Krista?“

Nije u ovlasti laika proglašavati da „papa nije više papa ili da nije nikada ni bio papa“

Sammons odbacuje pristup po kojem bi se osporavalo Franjin papinski legitimitet, na temelju bilo kojega od ljudskih načina „rješavanje“ toga današnjeg problema. To bi naime vodilo do još većih poteškoća, pa i do krivovjerja – ma koliko nam naša ljudska razlaganja izgledala jednostavnima i uvjerljivima. Ona bi vodila prema „temeljnom nerazumijevanju Crkve i našega zajedništva u njoj“. U kojoj postoje raspodijeljene uloge.

Stoga nije u ovlasti laika proglašavati da „papa nije više papa ili da nije nikada ni bio papa“.

Budući da golema većina hijerarhije [misli se poglavito na biskupe i kardinale] priznaje Franju kao papu, i mi ga moramo prihvaćati kao papu i ostati u zajedništvu s njime. U neke stvari moramo jednostavno vjerovati, ako ih i ne razumijemo, kao što je Kristovim riječima o vlastitoj žrtvi i euharistiji povjerovao Petar, iako ih (tog časa) nije ni najmanje razumio.

„U razdobljima svetih i mudrih papa, [katoličko] naučavanje po sebi je naravno i lako ga je prihvatiti. No mi ne živimo u takvu razdoblju. Stoga moramo sa sv. Petrom reći: ’Gospodine, komu ćemo otići?“ A naš Gospodin, zaključuje svoj osvrt člankopisac, „učinio je zajedništvo s papom bitnim dijelom katoličke vjere – nešto što je atestirano i prakticirano tijekom 2000 godina. Ne možemo to sada odbaciti, akoprem i jesmo suočeni s teškim izazovima. […] Možemo se osjećati kao da smo usred teškaške borbe, ali naša je dužnost izdržati dokraja, unatoč udarcima koje možemo doživljavati na tom putu.“

Povijest Crkve poznaje brojne problematične pape; imamo pravo na svoje mišljenje, ali sa sviješću o krizi i Crkve i svijeta u kojem živimo

Ovom autentično katoličkom razmišljanju i argumentiranju teško je što dodati ili oduzeti. Istina, povijest Crkve poznaje brojne problematične pape, a poznaje i njihova smjenjivanja odnosno dramatične izgone ili ostavke. Papa, dokle je papa, jest „znak jedinstva“. Ali on nema najvišu vlast ni pravo mijenjanja katoličkog nauka. Papa nije absolutist. Nije kao neki absolutistički vladar koji po svojoj volji odlučuje o svemu i proizvoljno prekraja katolički nauk. Ako bi to htio, moralo bi mu se pružati otpor na svakom koraku – počevši od onih koji su za to ovlašteni: biskupi kao sljednici apostola i teolozi odnosno vjernici s izraženim proročkim duhom i darom.

O temeljnom nauku i onomu u što vjeruje i kako to tumači Crkva odlučuju svi njezini biskupi, na koncilima odnosno saborima, ne na sinodama, koje mogu imati samo ograničene domete i ovlasti. A pape ionako smjenjuju tijekom vremena jedan drugog. Upravljanje Crkvom ima svoja pravila i ima one koji su ovlašteni tumačiti ih i provoditi, a ima i nas koji nismo ovlašteni ne priznavati ih ili „uzimati pravdu u svoje ruke“ ili izricati kategoričke sudove.

Imamo, naravno, i pravo na svoje mišljenje, i pravo javno ga zastupati. Tko hoće, može slobodno i napustiti Katoličku crkvu. Što mnogi i čine, ali često iz raznih drugih razloga, a ne zbog neslaganja s nekim Papinim izjavama i postupcima. Nedvojbena kriza Crkve iznutra, kriza papinstva, svećeništva i vjerništva općenito, zatim kriza vanjskoga svijeta, kriza samih temelja koji sve manje priznaje, a sve više odbacuje današnja zapadna, ateizirana ili vesternizirana uljudba, kriza duhovnih temelja i svrha čovječanstva, vrlo je duboka, višestruka i višestrana. Događa se totalno mijenjanje načina života i odnosa prema temeljnim pitanjima života, morala, međuljudskih odnosa, duhovnosti i svijesti o odgovornosti pred Bogom. Ona je toliko teška da mnogi vjeruju kako su nastupila ili kako su već pred vratima „posljednja vremena“.

„Drugoga (katoličkog) puta nema“!

Nije prvi put u povijesti da mnoštva ljudi imaju osjećaj kako su „blizu posljednja vremena“. U takvim razdobljima srednjeg vijeka dolazilo je do silovitih masovnih i osobnih manifestacija obraćenja, pokore i pročišćenja, kakve su nama danas nezamislive, iako i njih na raznim stranama nedvojbeno ima. No svako doba ima svoje posebnosti. Ovo naše možda ne će dovesti do masovnih obraćenja i povrataka vjeri i vršenju Božjih zapovijedi, možda i hoće, to ne znamo. Ali znademo to da svakom katoliku preostaje ustrajnost u vjeri, u pridržavanju učenja Crkve i u prihvaćanju nje kao instrumenta Kristova spasenja. Po uzoru današnjega Pape ili usprkos njemu kao protu-uzoru, gotovo sasvim svejedno. Drugoga „kolektivnog“ instrumenta spasenja nema. Onaj tko misli da se može spasiti tako da se „odmetne“ te živi u vjeri „čisto individualno“ – mimo bilo kakve crkve, pape, biskupa, svećenika i drugih vjernika i bez sakramenta i ikakva zajedništva s drugima, time i sa samim otajstvenim Kristom kojega je „mistično tijelo“ upravo „Crkva“ – taj je duboko zabludio u krivovjerje, ili nije nikada iz njega ni izašao. Nije nam lako izdržati – ni s ovim Papom ni s tolikim drugim „čudnim“ biskupima, svećenicima i vjernicima, a (budimo iskreni!) ni sa samima sobom… Ali „drugoga (katoličkog) puta nema“. To što mi katolici ne možemo sami razumjeti, a još manje to razriješiti, prepustimo – Kristu Kralju!

Zdravko Gavran

Povezani sadržaj:

Z. Gavran: Papa Franjo razotkrio svoje preferencije, svoje isključivosti, a i svoje neznanje

VIDEO: Papa Franjo ljubio stopala vođama Južnog Sudana

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo