Bez pravog vodstva – odakle će nam doći spasenje?
Vrijeme:1 min, 47 sec
Kada čovjeku odsijeku glavu kao Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu (Petar u pismu svojoj ženi Katarini, sestri Franovoj: „Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu“), kažemo da je „obezglavljen“. Kada za čovjeka kojemu je i dalje glava na ramenu, ali za kojega mislimo da je izgubio vlastitu pamet, volju, čast ili samosvijest, pa po svijetu hoda kao da je bez glave, kažemo da je „bezglav“.
Bezglavost je stanje koje danas često prepoznajemo i koje nas muči. Bilo da je riječ o Crkvi, bilo o državi, bilo o raznim institucijama i organizacijama, bilo o obiteljima, i tako redom. One se ponašaju „bezglavo“ kada je izražena kriza vodstva, kada se vođa „izgubi“, ili „preda“ očo se „proda“ drugima, protivnicima, neprijateljima, ili kada nije dorastao odgovornosti koju ima ni očekivanjima i potrebama zajednice koju vodi te bi trebao određivati joj smisleni smjer kretanja i života. I s narodom se dobro razumijevati. No to se ne događa.
Tada se u narodu javljaju pitanja: U koga se pouzdati? Kamo se okrenuti? Od koga očekivati pravo vodstvo?
Čitanja iz proroka Zaharije u noćašnjoj Službi čitanja završava ovim riječima: „Tražite od Gospodina dažda u vrijeme proljetno! Gospodin stvara munje i daje kišu; čovjeku kruh daje, a stoci travu. lažno bajaju kumiri, prijevaru vide gatari, obmanu govore snovi, varljivu utjehu daju, zato kao stado blude ljudi, lutaju jer nemaju pastira.“
Nije to rijedak prizor iz biblijske – i ne samo biblijske – povijesti u kojemu se otkriva da narod nema pravo vodstvo. Tada se javljaju proroci i pozivaju ljude da oči okrenu prema Gospodinu, prema Nebu, „odakle će nam doći spasenje“. Time im zapravo govore da nije problem samo u vođama, nego i u samom narodu, u njegovu držanju i svojevrsnoj unutarnjoj „bezglavosti“ u narodu i u njegovim pripadnicima. Govore narodu i svima u njemu da se i oni trebaju obratiti s krivih, lažnih, prijevarnih, kukavičkih, oportunističkih, sebičnih, zabludnih putova svojih kako bi se njima kao narodu opet dalo potrebno i spasonosno vodstvo.
Z. Gavran: „Tuđmanizam je mrtav, politike oblikuju noviji čelnici i naraštaji“ (sve)
Hrvatsko nebo
