Z. Gavran: Papa Franjo razotkrio svoje preferencije, svoje isključivosti, a i svoje neznanje

U subotnjem razgovoru  sa svojim odjelom za komunikacije, papa Franjo iznio je, na prvi pogled pozitivno, stajalište o potrebi da u komunikaciji o poteškoćama i prijeporima u Crkvi i općenito imaju pravo biti izražena, poštovana i uzimana u obzir različita mišljenja. No pritom je odmah označio i diskvalificirao „klevetu, verbalno nasilje, personalizam i fundamentalizam“ kao one krive smjerove koji „pod plaštem istinoljubivosti samo šire podjele i razdor“. Takvo njegovo očitovanje, ako je vjerovati istinitosti i točnosti izvješća austrijske katoličke agencije Kathpress, zaslužuje kritički osvrt.

Najprije prenesimo u cijelosti vijest austrijske agencije u prijevodu na hrvatski jezik:

Papa Franjo usrdno se zauzeo za raznovrsnost mišljenja i za iznošenje različitih stajališta u crkvenoj komunikaciji, izvijestila je 12. studenoga austrijska novinska agencija Kathpress (KAP). On je u subotu na sastanku sa svojim odjelom za komunikacije pozvao na trajno dodatno obrazovanje i poboljšavanje.

Papa Franjo objasnio je da ima dojam kako su ljudi izvan Katoličke crkve vrlo često zbunjeni napetostima i različitim smjerovima unutar Crkve. Ali, po njegovu mišljenju, zajedništvo nikada ne treba poistovjećivati ​​s jednoobraznošću. Važna je sposobnost da se vrlo različite stvarnosti drže na okupu.

Papa je pozvao na komuniciranje o poteškoćama „ali ne tako kao da ih želimo poništiti ili prikriti“. Neslaganje nije nužno stav raskida, ono može biti i sastavni dio zajedništva. Osim toga, komunikacija mora omogućiti raznolikost u mišljenju. Ujedno kao pravilo vrijedi: „boriti se protiv klevete, verbalnog nasilja, personalizma i fundamentalizma, koji pod plaštem istinoljubivosti samo šire podjele i razdor“. Kad bi komunikacija podlegla takvim razvojima u krivom smjeru, na kraju bi prouzročila mnogo štete umjesto da učini mnogo dobra.

One za koje se u prvoj rečenici načelno zauzeo, Papa je u drugoj rečenici „izopćio“ iz komunikacije

Na prvi pogled, svatko bi demokratičan i tolerantan pohvalio tu Papinu poruku. Svjedoci smo naime da su i u općem i u nacionalnom katoličkom i nekatoličkom medijskom prostoru određeni smjerovi razmišljanja praktički izgubili „status građanstva“. Jednostavno, urednici samo „na kapaljku“ dopuštaju iznošenje kritičkih mišljenja o Papi, stanju i procesima u Crkvi, o odnosu prema tradicionalnom i službenom katoličkom nauku i o drugim pitanjima, kao što je recimo nezadovoljstvo hrvatskih katolika Papinom blokadom proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca. Čovjek bi pomislio da Papa sada želi ohrabriti urednike i druge ovlaštenike da ne blokiraju kritičkim katolicima iznošenje vlastitih mišljenja o onomu što nam je zajedničko, a to je kršćanska vjera, Katolička crkva i odnos prema svijetu u kojem svi živimo.

Na drugi pogled, postaje očito da je papa Franjo, čim je iznio pohvalno širokogrudan pristup komunikaciji u Crkvi, zauzevši se za kulturu dijaloga u različitosti, požurio odmah diskvalificirati određene smjerove, a to znači i one njihove nositelje i pristaše koji njemu ne odgovaraju. I ne samo da mu ne odgovaraju, nego je po takvim smjerovima mišljenja ili ponašanja raspalio, označio ih izvorom „podjela i razdora“ i time ih diskvalificirao. One za koje se u prvoj rečenici načelno zauzeo, Papa je u drugoj rečenici zapravo „izopćio“ iz komunikacije.

„Verbalno nasilje“ provode u najvećoj mjeri oni koji imaju najveću moć u svijetu, medijima i Crkvi, a bliski su ideji stvaranja novog doba (new age-a)

Dva oblika koja se guraju u općenje među ljudima i koja je sada napao doista i zaslužuje odbacivanje i prijezir, a to je „kleveta i verbalno nasilje“. No oni koji bolje poznaju aktualna kretanja i prijepore u Crkvi odmah su razumjeli da papa Franjo pod „klevetom“ aludira poglavito na „klevetanje“ njega samoga zbog odstupanja od nekih bitnih točaka dvotisućljetne katoličke tradicije i katoličkog duha („sentire cum Ecclesia“) i nauka, zbog dvojbenosti, ili zbog dovođenja u sumnju određenih točaka katoličkog pravovjerja.

Ako je doista tako, on je praktički htio reći da takvi koji kritiziraju njega odnosno, po njihovu mišljenju, negativne trendove u vrhovima hijerarhije i u Crkvi općenito ne zaslužuju ni biti sudionicima komunikacije. Oduzeo im je validnost, zanijekao dobronamjernost i izbacio ih iz kruga mogućih sudionika u daljnjoj diskusiji, a to znači i u aktualnom „Sinodskom (sinodalnom) putu“.

Njemački sinodalni put glasovao za homoseksualizam i ređenje žena

Nešto slično moglo bi se zaključiti i o „verbalnom nasilju“. Istina je da ima verbalnog pretjerivanja i nedoličnosti u kritici i Papinih riječi i postupaka, i u kritici njegovih predmnijevano opasnih i neiskrenih namjera, i u odbacivanju trendova koje on promiče, pa i u kritici II. vatikanskog sabora i njegova poklada. No ne može se ne primijetiti da dominantnu poziciju u domaćim i svjetskim medijima imaju ne oni koji se „verbalnim nasiljem“ služe u kritici aktualnog smjera što ga predvodi aktualni Papa, nego da dominantnu poziciju imaju upravo oni koji „na nož“ dočekuju sve koji se tom aktualnom smjeru izravno ili neizravno odupiru, protiv mu se ili ga kritički provjeravaju.

„Verbalno nasilje“ u najvećoj mjeri i opsegu svakako i u prvom redu provode službeni, posluslužbeni i većinom kontrolirani mediji, koji se uklapaju u nešto što bi se približno moglo označiti kao blisko ili ne-protivno onima koji se bore za „novi svjetski poredak“, a možda i onima koji nastoje da se ostvari „novo doba“ (new age) – kao mješavina svih dosadašnjih religija, mitova, duhovnih iskustava, ezoterije, magije, poganstva, a i suvremene svjetovnosti i praktičkoga masovnog bezboštva.

Papa je diskvalificirao „fundamentalizam“ i „personalizam“, ali ne i divlji individualizam, kolektivizam ili suvremeni totalitarizam!

Papa je, razumije se, napao i „fundamentalizam“. Određene manifestacije i aspekti onoga na što se pritom misli doista zaslužuju kritiku, oprez i odbacivanje. Razumni ljudi nisu skloni ni pretjerivanju u pravovjerju kojim bi se vjernike fanatiziralo, a vjerski nauk absolutiziralo na štetu božanske Objave i u dimenziji djelovanja Duha Svetoga u povijesti. No budući da sama riječ ima korijen u riječi „fundament“, to jest: temelj, osnova, podloga, nosivi dio čitave zgrade odnosno vjerskog učenja i same Crkve, u porabi te riječi dobronamjerni vjernici trebali bi imati više obzirnosti, suptilnosti i taktičnosti. Kako se njezina negativna poraba ne bi pretvorila u zloporabu ili kao zloporaba razumjela.

Nevjerojatno, ali istinito, Papa je među četiri zla kojima se oduzima pravo udjela u legitimnoj i etičnoj komunikaciji ubrojio i „personalizam“. Tko išta zna o toj pojmu, odmah će razumjeti da je riječ o jednom od općenito najpozitivnijih i najutjecajnih filozofskih, teoloških i socioloških pojmova 20. stoljeća. Personalizam je afirmirao čovjekovo individualno dostojanstvo, nalazi je sadržano u samoj i intrinzičnoj srži Kristova nauka, a na svjetovnom planu poslužio je kao podloga za reguliranje i zaštitu svekolikih ljudskih prava od donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima u Ujedinjenim narodima 10. prosinca 1948. naovamo.

Nadajmo se da je Papa pod riječju „personalizam“ zapravo mislio na nešto kao „pretjerani individualizam“, osobnu zadrtost, isključivost ili što slično. No u tom značenju riječ personalizam  nije nikada dosad uporabio nitko. Prije će biti da Papa zapravo ne zna za teološko, filozofsko i kulturološko značenje toga pojma iznimnog bogatstva, da se pokazao kao krupni neznalica. Riječ je naime o temeljnom pojmu kojim se odlikovao, a danas i previše odlikuje upravo Zapad, dakle onaj dio svijeta koji je izrastao na judeokršćanskim i grčko-rimskim tradicijama i iz njih izraslim školama mišljenja. Nasuprot personalizmu stoje naime (recimo marksistički ili kinesko-azijatski) kolektivistički totalitarizam i (recimo islamistički) kolektivistički vjerski fanatizam, ili recimo zapadnjački borbeni kolektivistički sekularizam i antikatolicizam.

J. Sabol: Djed mraz čestita Europi zimske praznike

Time se ovdje ne tvrdi da papa Franjo, iako on nedvojbeno jest teološko-politološki baštinik latinoameričke, ljevičarske, promarksističke „teologije oslobođenja“, stoji na pozicijama nekog novog totalitarizma. Pa ipak, začudno je da se sjetio diskvalificirati neupitno pozitivni „personalizam“ kao pristup koji bi on u komunikaciji zabranio, a ne i neke druge, vrlo negativne „-izme“. Nije li bilo, na primjer, umjesno da je u jednakoj mjeri diskvalificirao i njima oprečni liberalizam i relativizam. Ili recimo pretjerani (divlji) individualizam. Ili oportunizam – prilagođavanje katolika duhu ovoga svijeta, političkim ideološkim obrascima odnosno mainstream-u. Ili religijski sinkretizam.

Ni neznanje ili nećudorednost Papa nije naveo kao ozbiljnu smetnju i prijetnju pravoj i ozbiljnoj komunikaciji

Ima danas zaista mnogo krivih smjerova i pristupa unutar današnje raznovrsnosti koji „pod plaštem istinoljubivosti samo šire podjele i razdor“, kako u Crkvi, tako i među ljudima i narodima. No ovaj Papa izvršio je svoju selekciju, po svojoj mjeri i ukusu. Izvršio je svoj izbor. Tako da je na naoko nebitnoj temi pokazao „koliko je dug i širok“, to jest što mu zapravo smeta, a što mu – začudo! – nimalo ne smeta.

Pritom, praktički nije ni rekao u čemu to doista, sadržajno i metodološki, vidi šanse i pretpostavke za bolju unutarkatoličku i međuljudsku komunikaciju. Nego je u mnogo većoj mjeri samo potvrdio svoj pristrani, jednostrani, gotovo monistički pristup – monistički u smislu prihvaćanja svekolikog, osobito svjetovnog i međureligijskog, ali ne i unutarkatoličkog pluralizma u mišljenju. A upravo će papa Franjo, po ocjeni onih koji prate, brane i veličaju njegov pontifikat, ostati zabilježen u povijesti svih papa kao vrlo uspješan „papa-komunikator“.

Naravno, očekivalo bi se da Papa spomene kao krupan komunikacijski problem i elementarno neznanje o vjeri, Crkvi i temeljima zapadne i opće uljudbe, neznanje koje je uz ostalo čedo i moderne „pop-kulture“ i „rock-kulture“, kulture zabave, hedonizma, nećudorednosti i površnosti. No on neznanje ili nećudorednost nije naveo kao ozbiljnu smetnju i prijetnju pravoj i ozbiljnoj komunikaciji. Naprotiv i na žalost, i sâm je flagrantno demonstrirao vlastito neznanje kada je kao ugrozu istinske komunikacije naveo i „personalizam“.

P. S. Austrijska katolička agencija, a ni ikoji drugi službeni i poluslužbeni katolički medij, ne će se javno začuditi odakle Papi potreba da diskvalificira i personalizam i fundamentalizam, a da ujedno ne diskvalificira kolektivizam i liberalistički relativizam. Niti će ijedan takav medij ili „linijski“ teolog prenijeti ili citirati to što je napisano u ovoj kolumni. Kako bi napokon započela otvorena, iskrena i slobodna komunikacija o temama koje muče ili do otpada od vjere i odanosti Crkvi dovode mnoge katolike. Tu apodiktičku tvrdnju iznosim kao prilog daljnjem razmišljanju o razini i kvaliteti suvremene „komunikacije“ među nositeljima različitih mišljenja. Iznosim ju i kao ocjenu općeg stanja duha i duhova danas, kao jedan, ali bitan, „signum temporis“. S ciljem da se smanje „podjele i razdor“ u Crkvi i među ljudima, ali ne tako da se „nepodobne“ isključuje iz svake javne rasprave i time iz samog sudjelovanja u ključnim oblicima odlučivanja o smjerovima po kojima će Crkva, ljudi i narodi „hodati“ dalje kroz vrijeme koje im je još od Boga dano.

Zdravko Gavran

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo