Kako i zašto spašavati politiku u njezinu autentičnom smislu?
Vrijeme:3 min, 35 sec
Velik dio prijašnje i sadašnje domaće „elite“ odgovoran je za rasprodaju nacionalne imovine, ali i za daljnje posljedice ekonomske i političke rasprodanosti domovine. Njih će neizbježno platiti čitavo društvo. Pa i oni koji su nas jučer gurali i oni koji znatan dio naroda danas guraju pod vodu misleći da, neovisno o sudbini koju ćemo doživjeti mi ostali, oni javno ni privatno ne će ni sutra potonuti.
Odmaknimo se na trenutak od tema kao što su rat u Ukrajini, izbori u SAD-u, COP27 u Egiptu, Kina i Tajvan, Sjeverna i Južna Koreja (i Japan), Bliski istok, Sinodski put (ili stranputica?) pape Franje, otvoreni ili zatvoreni Balkan, SPC i Porfirije, Schengen i euro, itd., itd. I vratimo se na trenutak u rasprodanu domaju: banke, Pliva, Hrvatski telekom, INA, Agrokor, Fortenova, Petrokemija, itd., itd. U čemu je, itekako, prste imala politika.
Iako još ostaje dosta vremena do izbora, ako „slučajno“ ne budu prijevremeni, tzv. politički svijet već polako zauzima pozicije. Za razliku od običnih ljudi, koji se moraju svakodnevno boriti za preživljavanje. Dobar dio političara u svojim nastupima ignorira ili podcjenjuje samu politiku. Ali ne i oni koji shvaćaju politiku kao medijska prepucavanja između različitih stranaka ili mogućih kandidata, koji uz rijetke iznimke žive izvan stvarnosti u kojoj žive obični ljudi. Stoga se možemo pitati koji je sam smisao politike i zar sukobi i prepucavanja ne obezvrjeđuju krajnji cilj politike gubeći iz vida da je narod, njegova sigurnost i blagostanje, ono što daje i pravi sadržaj i dublji smisao političkoj borbi, pa i šarenom političkom “folkloru”.
I dok se oni izvan ili iznad stvarnosti prepucavaju i sukobljuju putem medija, velik dio običnih ljudi, ali ne manje sposobnih razlikovati dobro od zla, osjeća se svaki dan sve udaljenijim od te politike koja ih ne uzima u obzir i koja se ne brine za njihove stvarne potrebe. I dok sukobi i prepucavanja stranačkih prvaka i mogućih kandidata eskaliraju, kod običnih ljudi raste apatija, tj. bezvoljnost, i gubitak vjere. Apatija prodire u ozračju u kojemu nema ni prijedloga ni formulacija ni odgovora koji će se pretvoriti u djelovanje koje može promijeniti stvarnost. Promijeniti ju nabolje, razumije se. Nudi se prazan prostor za čarobne prijedloge koji obećavaju promjene u budućnosti, ali umjesto da ciljaju na neku bolju budućnost, pozivaju na čarobnu restauraciju poraznih iskustava i istrošenih metodologija koje se prodaju kao alternative koje nose u sebi katastrofičniju budućnost od onih alternativa koje smo već iskusili.
To se posebno odražava na mlade, kojima mi odrasli ne uspijevamo prenijeti na za njih prihvatljiv politički način ni prijašnje političke doživljaje koji su stvarno bili uspješni i koji su poboljšali kvalitetu života naroda, ali ni uvjerljivu buduću perspektivu. Ta slika dramatično se pogoršava zbog perverznog i uništavajućeg djelovanja tzv. mainstream-medija, koji, vjerni svojim gospodarima, nastavljaju obavljati svoju zadaću razaranja morala i društva (sustavnim lažima, spinovima, klevetama, difamacijom i intrigama). Pri tome je sve „legitimno“, ništa ne poznaje granice, ni etičke ni moralske.
No kada dođe na red pitanje odgovornosti, tu se u pravilu zataji. A tu se nitko ne može smatrati isključenim. Nije riječ o optuživanju sviju kako bi se odgovornost nekih smanjila. Nedvojbeno ima različitih stupnjeva odgovornosti. Ali, unatoč tomu, jedini mogući put jest spašavati politiku u njezinu autentičnom smislu: onu djelatnosti u kojoj se nastoji poboljšati kvalitetu života naroda. Bez tog cilja sve što se kaže i sve što se radi gubi smisao. Ako se stvarno traži izlazak iz „močvare“ u kojoj smo do grla, morat će se natjerati i politika i oni koji se njome bave na slušanje. Pozorno, aktivno, stalno slušanje. Slušanje koje će poticati traženje sućnih i praktičkih odgovora. To je jedini način da se spasi politika i dade joj se smisao. I način da se iskorijeni beznađe i vrati nadu. Sve je to potrebno, i hitno. U suprotnomu nastavlja se dosadašnji hod.
Velik dio prijašnje i sadašnje domaće „elite“ odgovoran je za rasprodaju nacionalne imovine, ali i za daljnje posljedice ekonomske i političke rasprodanosti domovine. Njih će neizbježno platiti čitavo društvo. Pa i oni koji su nas jučer gurali i oni koji znatan dio naroda danas guraju pod vodu misleći da, neovisno o sudbini koju ćemo doživjeti mi ostali, oni javno ni privatno ne će ni sutra potonuti. (M. O.)
Povezani sadržaj:
M. O., Hrvatsko nebo
