Što ako se Europska unija raspadne?

A onima koji tvrde da nas je ulazak u Europsku uniju „spasio od Balkana“ treba reći da „Balkan“ (čitaj: Srbija) nije nikad bio u samostalnoj Hrvatskoj prisutniji i nazočniji nego što je to postao otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju. Svima stoga treba postaviti jedno pitanje: Što ako se Europska unija raspadne? Ili stvarno mislite da se to ne može dogoditi? (Englezi su izašli. Zašto?) Zato što bi to za vaše „pridružene“ umove, detaširane u glavu „diva“ zvanog EU, bilo ravno nacionalnoj propasti? Prvo što bi vas zgrozilo bila bi tada pomisao: Majko mila – kako ćemo dalje „sami“?!

Europska unija nije ona Europa kojoj je Hrvatska stoljećima pripadala. Ulazak u Europsku uniju (2013.) nije stoga bio povratak kući kojoj je Hrvatska pripadala povijesno i kulturalno. Na proslavi ulaska sudjelovali su uglavnom  protivnici i neprijatelji hrvatske državnosti, oni koji su „morali“ tamo biti, i pokoji neupućen, nisu se baš vihorile hrvatske zastave. Hrvati uglavnom nisu proslavili ulazak, jer nisu htjeli prodati svoju dušu i bili su svjesni cijene koju smo kao narod platili i poniženja koja smo trebali podnositi kako bismo ostvarili interese Europske unije, ne obranili hrvatske. A i slutili smo cijenu koja će se i dalje morati plaćati da bismo udovoljili kojekakvim zahtjevima kolektivnog Bruxellesa odnosno tamošnje naddržavne strukture. Ona prava, „hrvatska Hrvatska“ (F. Tuđman),  ostala je i nakon ulaska u Europsku uniju dio one Europe kojoj je pripadala, a za to nije trebala blagoslov visokorangiranih dužnosnika i birokrata, koji su tu našu Europu, a nekada i njihovu, izdali da bi na toj izdaji izgradili današnju „Babilonsku kulu“.

Istina je i da je Hrvatska od nesretnog „ujedinjenja“ (1918.) i još nesretnijeg „oslobođenja“ (1945.) do osamostaljenja (1992.) imala civilizacijski prekid s onom maticom Europe kojoj je pripadala, ali ne i humanistički, kulturalni i slobodarski prekid.

Problem je taj da je Hrvatska ušla u Europsku uniju koja je u međuvremenu već raskinula sa „starom Europom“, i sa svojom vlastitom prošlošću (od Adenauera do Kohla), koja se na račun dotadašnjega europskoga duhovnog zajedništva pretvorila u teritorijalno-upravnu, birokratsko-tehnokratsku i nadnacionalnu političku tvorevinu, a koja se prometnula u interesnu zajednicu suprotstavljenih interesa. U kojoj se bogate i moćne članice odnose prema malima i siromašnima kao što su se odnosile prema svojim bivšim kolonijama.

I eto, naš establišment svezao nas je za tu i takvu Europsku uniju uvjeravajući narod da je to dobro za njega i da će naši predstavnici, koji sada „ravnopravno s ostalima sjede za stolom“, ako nešto bude protivno našim interesima, to spriječiti odnosno blokirati. Znamo iz prakse koliko su to bilo htjeli, bilo uspjeli.

Naš establišment, klanjajući se novim gospodarima, odlučio je žrtvovati krv naših branitelja, žrtve svih naraštaja od stoljeća VII., sve što smo htjeli kad smo izborili vlastitu državu i tradicijske hrvatske, judeokršćanske, katoličke i duhovne vrijednosti za svoje oportunističke i materijalne ambicije. Dopustio je i sudjelovao u povremenom, ali ustrajnom ponižavanju hrvatskog naroda, u gaženju njegova identiteta i dostojanstva.

Od ulaska u Europskoj uniji naš je establišment zanemario sve druge aspekte od kojih se sastoji sveukupni nacionalni interes. Europska unija postala mu je pokriće, kao što su mnogima „Tito i Partija“, „bratstvo-jedinstvo i samoupravni socijalizam“, „nesvrstani i miroljubiva koegzistencija“ bili pokrića za sve ostalo. Kao ni nekoć, tako ni danas „europske i tranatlantske integracije“ i njihove „zajedničke vrijednosti“ nemaju alternativa. Alternativa je, praktički, onemogućena, i o njoj de de facto „zabranjeno“ i razmišljati.

I sve to, pa i ono što je loše i najgore, predstavlja nam se kao iznimno velik uspjeh dežurnog vladara. Najnovije u tom već dugom nizu „epohalnih uspjeha“ jest mahanje s ulaskom u Schengen, s ulaskom u euro, uz stalno mahanje europskim fondovima. Bez čega svega kao da bi bilo – jao nama!

„Summa summarum“, na kraju će nam ostati samo duhovni i materijalni ostatci ostataka, polagani nestanak naše pripadnosti onoj Europi kojoj je Hrvatska povijesno i kulturalno pripadala, a uvelike i svijest o pripadnosti samima sami. Te, prije ili poslije, gorko kajanje – ako se još bude imao tko kajati.

A o svim tim „neminovnostima“ uvijek je nedostajala argumentirana rasprava, nedostajali su prosvjedi, alternativne opcije itd. Promijenili su nam svašta, pa i nacionalne simbole, od nacionalnog grba do nacionalne valute, a sutra pitaj Boga što će nam sve još promijeniti, čega nas lišiti, što nam nametnuti.

Reakcije na sve to mlake su ili ih i nema. Ni oni nacionalni „radikali i ekstremisti“ koji bi se po svemu trebali buniti, ili barem žaliti, nađu „argumente“ da bi opravdali mnogo toga protiv čega su uvijek bili.

A onima koji tvrde da nas je ulazak u Europsku uniju „spasio od Balkana“ treba reći da „Balkan“ (čitaj: Srbija) nije nikad bio u samostalnoj Hrvatskoj prisutniji i nazočniji nego što je to postao otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju. Svima stoga treba postaviti jedno pitanje: Što ako se Europska unija raspadne? Ili stvarno mislite da se to ne može dogoditi? (Englezi su izašli. Zašto?) Zato što bi to za vaše „pridružene“ umove, detaširane u glavu „diva“ zvanog EU, bilo ravno nacionalnoj propasti? Prvo što bi vas zgrozilo bila bi tada pomisao: Majko mila – kako ćemo dalje „sami“?!

Povezani sadržaj:

Nenad Piskač: Dan državnosti Republike ili Lokomotive?

M. O., Hrvatsko nebo