„Bitka“ za Šibenik

Dok čovječanstvu prijeti globalni sukob koji bi mogao dovesti do kataklizme i uništenja naše civilizacije (neki komentatori tvrde da je on u biti već počeo), u Hrvatskoj još nije završio, barem što se tiče njegove interpretacije, ni 2. svjetski rat. Naime, dio hrvatskih građana i dalje slavi počinjeni genocid nad Hrvatima u istočnom dijelu Like i zapadne Bosne u srpnju 1941. kao antifašistički ustanak. Da stvar bude još grotesknija „ustanici“ su u to vrijeme surađivali s talijanskim FAŠISTIČKIM okupatorom! O tome su pisali čak i jugoslavenski historiografi, a kao vrhunac takve suradnje bilo je potpisivanje talijansko-četničko-partizanskog sporazuma u Otriću sredinom kolovoza iste godine. Ovakva suluda, a siguran sam u drugim državama i nezabilježena, povijesna inverzija i podvala ne služi na čast nama Hrvatima. Umjesto da se klanjamo poklanim nevinim sunarodnjacima, mi dopuštamo da se slavi njihovo (naše) istrebljenje. Da stvar bude još perverznija, čak i današnji „slavljenici“ ne negiraju počinjene zločine nad nevinim hrvatskim civilnim pučanstvom (uključujući i brojnu djecu), međutim i dalje, uz asistenciju hrvatskih vlasti, proslavljaju učinke „prvih ustaničkih pušaka“ (i noževa).

Iako je Hrvatska već preko 30 godina međunarodno priznata i neovisna država, u javnosti se i dalje šire „istine“ službenih jugo-komunističkih historiografa, koje po svom sadržaju i načinu obrade događaja tijekom 2. svjetskog rata i poraća više sliče na bajke za malu djecu, u kojima jedni uvijek pobjeđuju dok drugi gube sve bitke. Stoga, umjesto da se istraživanje svih ratnih i poratnih događanja, uključujući i ratne zločine koje su počinile sve zaraćene strane, prepusti mladoj i ideologijom neopterećenoj generaciji povjesničara koji znanstvenim pristupom na objektivan način prikazuju i tumače povijesne događaje, neki hrvatski mediji i dalje više vjeruju uradcima nastalim u bivšim partijskim komitetima, dok se novi radovi u javnosti često (negativno) etiketiraju kao povijesni revizionizam.

Tako se na primjer partizanska povlačenja i izvlačenja iz obruča, tijekom većih njemačkih operacija na partizansko partijsko-vojno vodstvo, u dijelu javnosti i dalje percipiraju kao veličanstvene pobjede tijekom „sedam neprijateljskih ofenziva“. Naime, komunistička propaganda je ishode tih bitaka, usprkos daleko većih žrtava na strani partizana i gubitka do tada oslobođenog teritorija, proglasila svojom pobjedom isključivo zbog toga što je u njima preživio J. B.Tito i njegov Vrhovni štab. Inače, Nijemci su zajedno sa svojim saveznicima nanijeli postrojbama NOVJ ogromne gubitke u ljudstvu poglavito tijekom operacija Fall Weiss (Bitka na Neretvi) i Operation Schwartz (Bitka na Sutjesci). To ipak nije spriječilo jugoslavenske historiografe da ove bitke u kojima su partizani praktički desetkovani prikažu kao njihove vojne pobjede. S druge strane razumljivo je da zbog manjka naoružanja i vojnički izvježbanog ljudstva, osim diverzantskih akcija, prepada na manje neprijateljske kolone i zauzimanja provincijskih gradića, partizani nisu mogli, sve do pred kraj rata kada su ih naoružali Saveznici, izboriti pobjedu u izravnoj bitki s organiziranom i dobro uvježbanom vojnom silom kao što je bila njemačka vojska. Ovim nipošto ne želim omalovažiti hrabrost i ogromne žrtve hrvatske mladeži (i to pretežno iz Dalmacije) tijekom spomenutih njemačkih operacija, koja uostalom svojim velikim dijelom nije bila komunistički nastrojena niti je otišla u partizane na poziv Kominterne radi provedbe međunarodne komunističke revolucije, već u prvom redu zbog nemirenja s talijanskom okupacijom svog zavičaja. Međutim, umjesto da njihova žrtva bude utkana u pravedno i demokratsko društvo, ista je postala temelj jednopartijske jugo-komunističke diktature proletarijata te zatiranja hrvatskih nacionalnih prava. Jer, kao što je u svom kapitalnom djelu „Kineski šapat“ napisao vrstan hrvatski intelektualac i književnik Davor Velnić „sve su ideologije jednako varale i zloupotrijebile mladost, no čuvari nacizma, fašizma i boljševizma ipak su bili i ostali prvaci manipulacije“.

Klasičan primjer pristranog, odnosno iskrivljenog prikaza povijesnih događaja je i opis partizanskog ulaska u Šibenik 3.11.1944. (oslobođenje Šibenika), a po kojem su partizani nakon navodno silovitih borbi oslobodili taj grad. Naime, po romansiranim pričama iz publikacija jugo-komunističkih historiografa koje se već godinama početkom studenog, pa tako i ove 2022., opetovano objavljuju ili prepričavaju u brojnim medijima (npr. u Slobodnoj Dalmaciji te portalima mok.hr, šibenik.in, šibenskiportal.hr, tris.com.hr i morski.hr), proizlazi kako se prigodom ulaska partizanskih postrojbi navedenog dana u Šibenik neprijatelj još uvijek nalazio tik iznad grada u tvrđavi Šubićevac (Barone) i k tome pucao po gradu dok su građani u isto vrijeme na ulicama oduševljeno pozdravljali osloboditelje.

Međutim, po arhivskoj građi zaraćenih strana (i to pretežno partizanske), a koju je u svojoj doktorskoj disertaciji „Društvena i politička zbivanja u Šibeniku u razdoblju od 1944. do 1946.“ obranjenoj 2019. na Sveučilištu u Zadru koristila mlada šibenska povjesničarka dr. sc. Marijana Mikulandra, očito je kako nikakve bitke za Šibenik nije bilo niti je moglo biti, pošto se njemačka vojska prije ulaska partizana u grad povukla prema Kninu. Naime, kako je to u svojoj disertaciji navela dr. Mikulandra, dana “10. listopada 1944., zbog nepovoljne međunarodne vojno-političke situacije koja se dinamično razvijala na štetu Trećeg Reicha i potpune nemogućnosti očuvanja kontinuiteta fronte i osnovnih sposobnosti vojnih jedinica započelo je povlačenje njemačke vojske iz Dalmacije, a s tim i postupno povlačenje iz Šibenika. Spomenuto povlačenje jugoslavenska historiografija je tendenciozno opisala kao završno ofenzivno djelovanje partizanskih divizija na prostoru Dalmacije s ciljem protjerivanja njemačkih oružanih snaga“.

Autorica je u nastavku svog rada nabrojila pet razloga, potkrijepljenih autentičnim partizanskim dokumentima, kojim nepobitno dokazuje kako nije bilo nikakve bitke za Šibenik, odnosno zašto je nije ni moglo biti. Nema prostora, a ni potrebe citirati njenu iscrpnu analizu partizanske arhivske građe iz koje bjelodano proizlazi da su partizani ušli u Šibenik bez ikakvog neprijateljskog otpora, pa sve zainteresirane upućujem na spomenuti doktorski rad koji je dostupan na međumrežju. Ovdje ću navesti samo jedan lako uočljiv detalj koji naravno nije promakao mladoj znanstvenici. Naime, na fotografijama koje su snimljene na i oko šibenske Poljane prigodom ulazaka partizana u Šibenik dana 3.11.1944., a koje su također objavili gore spomenuti mediji u svojim člancima o (nepostojećoj) „šibenskoj bitki“, vide se uredni partizani u solidnim i očuvanim odorama te opušteni civili koji promatraju dolazak partizana. Ali, kao što kaže naš narod: „ako laže koza ne laže rog!“. Koja to vojska izgleda uredno i čisto nakon upravo okončanih teških borbi? Osim toga, teško je i zamisliti takvu ležernu atmosferu u vrijeme dok se s tvrđave Šubićevac, koja je udaljena niti 500-tinjak metara zračne linije i s koje se Poljana vidi kao na dlanu, puca po gradu, odnosno dok po navodima iz spomenutih komunističkih bajki „fijuču meci iznad glava razdraganih građana koji pozdravljaju oslobodioce“. Nakon briljantnog pobijanja neistina jugoslavenskih povjesničara, dr. Mikulandra je zaključila kako „sve povijesne činjenice upućuju na to da su partizani bili dobro informirani i da su čekali da se Nijemci samovoljno povuku i napuste Šibenik s obzirom na uvjete i okolnosti na terenu u noći s 2. na 3. studenoga 1944.“.

Nadalje, žrtve na obje strane koje su u jugoslavenskim povijesnim pamfletima pripisane toj fantomskoj bitki, u stvari su, a kako je to dokazala doktorica Mikulandra, posljedica partizanskog napada na njemačku kolonu u povlačenju na prometnici Šibenik-Drniš daleko izvan Šibenika, i to kod brda Debeljak i kod sela Konjevrata, pri čemu su naravno njemački gubici u borbi višestruko uvećani takvim uradcima. Stoga je više nego pogrešan zaključak iz jugo-povijesnih radova da su se Nijemci u Šibeniku grčevito branili, ali su ih partizani potukli do nogu. Sve to ne bi bilo neobično da se takva komunistička propaganda ne širi i danas putem gore spomenutih medijskih objava. Štoviše na osnovu radova komunističkih povjesničara, njihovi današnji ideološki sljednici tumače u istim objavama da je upravo za Šibenik, uz bitku za Knin, vođena najveća i najkrvavija bitka za oslobođenje Dalmacije i Hrvatske!

Pripadam generaciji koja je u svojoj đačkoj dobi bila izložena komunističkoj jugo-indoktrinaciji u bivšoj državi, gdje su svi partizani prikazivani kao hrabri i plemeniti ljudi, a njihovi neprijatelji isključivo kao zločinci i kukavice. Dobro se sjećam kako nam je učiteljica i bivša partizanka Anđa Sarajlić u nižim razredima osnovne škole pričala kako je skupina od 50-ak partizana negdje u brdima vodičkog zaleđa svojim lukavstvom natjerala u bijeg postrojbu od više stotina neprijateljskih vojnika na način da su se partizani u skupinama od po 10-ak boraca popeli na nekoliko brda izvikujući s njih: „1. brigada juriš-uraaa, 2. brigada juriš-uraaa, 3. brigada juriš-uraaa, itd.“ te se neprijatelj u panici razbježao misleći da se radi o napadu tisuća partizana. Jedan od načina takve indoktrinacije bili su i dječji stripovi, a poglavito onaj o Mirku i Slavku, odnosno o djeci koja su bila partizanski kuriri i bombaši, kojeg se danas sjećamo jedino po infantilnom dijalogu: „Mirko pazi metak! Hvala Slavko“. Komunistička propaganda očito nije mogla djelovati bez spominjanja fijuka metaka. To su zaista bile bajke za malu djecu u jednopartijskom sustavu, ali kad se danas takve i slične bajke pokušavaju podvaliti novim generacijama u hrvatskom demokratskom društvu, to je već za svaku osudu, da ne kažem za psihijatriju.

Želim vjerovati kako se kod većine novinara i urednika, koji nekritički preuzimaju i prenose jugoslavenske povijesne falsifikate, ne radi o ideološkoj zadrtosti i isključivosti, već da je riječ o neznanju i intelektualnoj lijenosti, iako bi kao svojevrsni glas javnosti trebali objektivno i istinito izvješćivati građanstvo, kako o aktualnim, tako i o povijesnim zbivanjima. Na žalost, dobar dio mainstream medija i dalje, kao i u bivšoj komunističkoj državi, koristi pojam povijesni revizionizam (u negativnom značenju) za radove, koji zbog novih dokaza ili njihove objektivne analize, donose drukčije poglede na prošle događaje od dosadašnjih „istina“. Inače riječ „revizionizam“ u politici, povijesti ili uopće znanosti znači u stvari „nešto ponovno procijeniti ili reinterpretirati u svijetlu novih spoznaja“, tako da je revizionizam, uključujući i onaj povijesni, u stvari poželjan.

Svojim pionirskim radom (za šibensko područje), koji je ogledni primjerak nepristranog istraživanja povijesnih događanja, doktorica znanosti Marijana Mikulandra rasvijetlila je jednu stranicu šibenske povijesti te je stoga zaslužila zahvalnost svojih sugrađana. Nadam se da će njezin rad ispravno vrednovati i gradska vlast te joj se odužiti primjerenom nagradom.

Neven Kursar

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo