Početkom studenoga 2022.

Činilo se da je prošla baba s kolačima, odnosno završilo bablje ljeto s temperaturama na kojima se tope ledenjaci i gotovo da se ispunio san o turizmu koji traje cijelu godinu, sa sunčanjem, kupanjem, bukom i uriniranjem po hrvatskoj i antičkoj baštini. No baba se ne da i još će neko vrijeme biti kolača, kažu meteorolozi. I to će ipak završiti, slijede mjeseci u kojima će takozvani investitori u miru i tišini, neometani, graditi privatne zgrade na javnom pomorskom dobru i ograđivati Hrvatima pristup moru koje je kontinentalcima ionako sve manje pristupačno, a žabari se kupati u baruštinama i recesiji koja je opipljiva. Toliko o turizmu, zaključno.

Bližimo se 2023. godini prema kojoj će ova na izmaku biti još pomalo bajkovita, tek zagrijavanje za smrzavanje u svakom smislu, to jest kriza nad krizama za koju je Hrvatska doduše dobro pripremljena uvođenjem eura, prepuštanjem brige o sebi drugima, konačnim rasapom obiteljske srebrnine s novim fortenovskim hibridnim iznenađenjima i nesposobnošću birokracije da povuče ono nešto novca, sitnijih pa i krupnijih mrvica koje nam padaju s europskoga stola. Ovo zadnje podsjeća me na staru priču o našem čovjeku koji odlazi u Ameriku, praćen uvjeravanjima šaljivaca da ondje dolari rastu na ulici, samo ih treba pobrati. Pa kada se iskrca i krene u grad, ugleda na ulici dolar koji je nekomu ispao iz džepa, sagne se da ga pokupi, ali u zadnji čas odustane s riječima: „Ne ću valjda početi raditi odmah prvoga dana.“ Tako i naša birokracija i naša administracija u zemlji svakojakih čuda, gdje se u jednom danu odvode na ispitivanje po četiri bivša ministra, što je malo, ali neka se nađe. Fućkaš ministra koji nije barem mjesec dana bio u pritvoru, takvoga treba smijeniti. Bilo je, za istinu reći, i početkom devedesetih ministara koji su godine proveli u zatvoru, ali kao politički zatvorenici u vrijeme nezaboravnoga komunizma, pripovijest posve drukčija, nisu bili prevaranti i lopovi nego hrvatski nacionalisti i idealisti, s rođenjem samostalne Hrvatske koju su sanjali došli na visoke položaje, a onda postupno ili naglo udaljeni da bi napravili mjesta pametnim momcima koji su imali plan kako rastočiti, razgrabiti, poništiti, uništiti, prodati i uz vedro druženje u barovima ismijavati one koji su patili za domovinu, po potrebi nježno ih lustrirati da ne bi smetali, patriotske intelektualce marginalizirati i okupirati medije kojima je na kraju bila jedina zadaća (i ostala) da otvaraju vrata izopačenim „vrijednostima“ suprotnim etičkim zasadama hrvatskoga naroda, u umjetnosti i gotovo svim njezinim granama nametati uzore i pravce ljepoti i ljubavi strane, katolike nazivati katotalibanima u zemlji čije je pučanstvo gotovo stopostotno katoličke vjere, u historiografiji naricati za jugoslavenskim fantazmima i uopće vremenima hrvatske neslobode koju opet priželjkuju i na njoj rade u radionicama regionalnim i šire, štono riječ. Nema tjedna u kojemu tzv. službeni tiskani dnevnici na „nacionalnoj razini“, a ima ih tek nekoliko, ne proizvode napise kojih se ne bi postidjeli ni agitpropovski novinari u bivšoj naddržavi. A najveći je razlog za zabrinutost mlaka i kolebljiva reakcija institucija, to jest izostanak bilo kakve reakcije, u podosta slučajeva i potpora krticama i jazavcima.

Najnovije je, u stvari staro, valjda zamrlo nastojanje da se razbude kulturni i ini odnosi između Zagreba i Beograda i to baš u vrijeme kada Beograd naziva Hrvate kolektivnim imenom ustaša, srbijanski „kulturnjaci“ grabe hrvatsku baštinu i jezik, i tako dalje, sve vam je poznato. Nije to samo podzemna i prozirna igra jekavizirane Prosvjete nego se kao uvijek u povijesti nađe naivna ili namjerna odnosno zlonamjerna pomoć skupina hrvatskih idiota i jugobolesnika koji na svezama beogradsko-zagrebačkim rade i izvan kampanja kao što je ova u tijeku, ne u korist kulture nego drugih namjera. Oni su tako često u Beogradu kao ja, recimo, u Zagrebu (živim u okolici), a da je tako otkrivaju u svojim priglupim kolumnama: te jedan veli da je u Beogradu kupio knjigu, prijevod nekoga romana, i da je taj prijevod puno bolji od hrvatskoga, pa onda citira ulomak na srpskom, u hrvatskim novinama, lukavo, ah. Ili nedavno, orjunaš i književni mediokritet, slabašni novinar, tuži se preko cijele stranice kako su mu, jadnomu, srbijanski policajci radili probleme na granici, i tako nekoliko puta u kratkom vremenu, što znači da je stalno na putu u Beograd i iz njega, a koga vraga ondje radi, ne zna se. Tomu treba pribrojiti mlade i nevine hrvatske mladiće koji se idu u Beograd zabavljati, pa se neki i ne vrate, vidjeli smo. Da je sve normalno, da nije bilo makar najbližih iskustava, da nema tjedna u kojemu se vučivulini ne obrecnu na ustašku ovu sadašnju Hrvatsku, je li, da nema inverzije u kojoj se zaboravlja invazija na Hrvatsku i ostaje samo plač nad olujnim trijumfom Hrvata i jedina radost u obliku regionalne jurisdikcije, da se Srbija pokajala i postavila ploče na mjestima gdje je zatočila i ubijala hrvatske branitelje i civile s tekstom koji kaže da se osramotila, nadalje da je dala dokumente o nestalim hrvatskim braniteljima i civilima – eh, tada bi ovaj pokušaj obnove i oporavka kulturne suradnje između dvije države i dva grada, Zagreba i Beograda bio prihvatljiv, uz doličan oprez. I jedno pitanje za svršetak teme: zašto mene nitko ne zove u Beograd? No dobro, pitanje je glupo. Ali zašto me tako rijetko zovu u Zagreb?

Češće sam donedavno dolazio kada se obnavljao KIC, a ja bio u upravnom vijeću (ili kako se već zove), a kada je lijepo obnovljen, više me nisu trebali. Sada je ta ustanova pala u ruke hribaroida, pa se u kicovskoj galeriji može vidjeti izložba pod nazivom Crvena škola s popratnim tekstom koji glasi: „Od dana kada je Hrvatska proglašena nezavisnom državom, hrvatsko mentalno i vizualno polje postepeno su okupirale svastike, crne poput žohara… Iako crvena zvijezda nije bila moj (autoričin, op.) ‘ideološki bedž’… ona je to postala. Crvena zvijezda nije obrana, ni zaštita, niti politička strategija, ona je slabašan, ali postojan alarm. Beeper. Crvena zvijezda je tu da postavlja pitanje nisu li nas svastike-žohari doista preplavili.“

Znači, usred Zagreba, u strogom centru, ovijeh dana možete vidjeti izložbu i pročitati tekst u kojemu se tvrdi da je Hrvatska nepovratno nacificirana. Isto kažu i u Beogradu. Eto primjera živahne „kulturne suradnje“. Još samo treba, po uzoru na rusku propagandu u svezi s Ukrajinom, pozvati neku vojnu silu da nas spasi, da nas izbavi od zla. Kad već nije uspjelo početkom devedesetih u agresiji s crvenom zvijezdom na šljemovima i tenkovima, pomiješanom s kokardama. Inače, rečena je crvena izložba sufinancirana sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa, a projekt podržavaju Ministarstvo Republike Hrvatske i Grad Zagreb. No dobro, KIC je sad suradnik, piše, organizator Multimedijalni centar. Drugi suradnik je Srpsko narodno vijeće. Dalje ne trebam tumačiti.

***

Hrvatska gubi stanovništvo, što je strašno. Još je strašnije da Hrvatska gubi sebe. Sve sličnija Kozarčevoj Teni, lijepoj djevojci s kojom se sudbina ružno poigrala.

No, glavu gore, uskoro počinje svjetsko nogometno prvenstvo, ovaj put ne u Rusiji koja je zabavljena teroriziranjem Ukrajine, nego u Kataru gdje je još toplije nego u Hrvatskoj , pa ako se opet popnemo visoko i još više, Hrvati će se na toj vatri grijati do proljeć, makar i zahladjelo, na neko vrijeme zaboraviti sve svoje privatne i javne jade. Hrvatska će sirotinja slaviti nogometaše-milijunaše jer nose hrvatske boje, jer su, bez obzira na klupske transferske novčane užitke kao reprezentacija jedina preostala radost u tmurnim vremenima. Samo da ne ispadnu već u skupini, pa povećaju depresiju o kojoj se inače sve više piše, poprimila je razmjere pandemije sve do definicije: depresivna nacija u impresivnoj zemlji. U kojoj je meritokracija nepoznat pojam.

Velike, hm, novosti o Matoševoj kući

Gledateljima javne televizije priopćena je nedavno radosna vijest da se nešto kreće oko višedesetljetne sage, obnove rodne kuće A. G. Matoša i gradnje kulturnoga centra uz nju. Novo vodstvo Matice hrvatske povuklo je potez: odriče se svih potraživanja prema Društvu Antuna Gustava Matoša u korist Općine Tovarnik. Rečeni, relativno (i apsolutno) nevelik dug bio je u svim godinama koje su prohujale kamen smutnje i zaustavio dovršetak obnove kuće i centra.

Hoće li, dakle, ova priča sretno završiti do proslave 150. godine rođenja A. G. Matoša? Meni, kao osobi ograničenih intelektualnih kapaciteta, štošta nije jasno. Vjerojatno tim činom Matica odustaje od ovrhe Matoševe kuće, a Općina Tovarnik zasigurno ne će nastojati na ovrsi jer i njoj je stalo do toga da ima objekt i brend koji će u kulturnom i turističkom smislu značiti mnogo za razvoj. Jedino što vidim jest da Matoš (više) ne ide na bubanj, pa je izbjegnuta opasnost da Gustlovu rodnu kuću budzašto kupi neki investitor, možda onaj iz slučaja Fortenova. Ali što dalje? Za dovršetak kuće i centra potrebno je još (i opet relativno) mnogo novca, koji u ovom trenutku nije osiguran niti se mogući izvori javljaju, a vrijeme do obljetnice curi. Dovršeni su eksterijeri, nisu interijeri, ili drugim rječnikom postoji hardver, a nije instaliran softver. Jedini je način udružiti četvorku, znači državu, županiju, općinu i Društvo A. G. Matoša, za što je potrebno samo malo (političke) volje i dobre volje uopće kako naši potomci ne bi pisali o ovom naraštaju kao nesposobnom ili ravnodušnom prema najhrvatskijem hrvatskom književniku. (S tim u svezi trebalo bi uključiti i Društvo hrvatskih književnika.)

Dok se stvari ne razjasne, a znajući da za sve vrijeme ove rašomonske priče hrvatskoj javnosti gotovo ništa nije bilo jasno, ispričat ću sažeto kronologiju tragedije. Počela je vedro, prijedlogom tadanjega predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Tovarniku, Željka Anića, da se u Matoševoj rodnoj kući uredi spomen-soba i Hrvatska čitaonica koja je u Tovarniku osnovana 1894. Počeo je s radom Odbor za uređenje kuće, pod predsjedanjem Dragutina Tadijanovića. Matica je podigla kredit od dvadeset i šest tisuća eura za korist Ogranka u Tovarniku, uspješno je provedena zamjena nekretnina između Družbe sestara Kraljice svijeta i Ogranak, odnosno Matica hrvatska, postaje vlasnikom kuće. Ogranak, međutim, nije mogao plaćati anuitete, pa se centrala rasrdila. Ipak su izvedeni građevinsko-obrtnički radovi na kući, do ljeta 2011. Ogranak je tada darovao Matoševu kuću novoosnovanom Društvu Antuna Gustava Matoša i ujedno odlučio prestati s radom. Pravni je sljednik Društvo. Te je korake podržao Tadijanović. Tada zagrebačka Središnjica podiže tužbu, traži oko dvjesto tisuća kuna s kamatama. Započet je i kazneni progon vodstva Društva, ali ga sud oslobađa krivnje. Do preokreta u korist Matoša dolazi 2008. kada Tovarnik i Matoša posjećuje premijer Ivo Sanader i vrlo brzo, u novčanoj suradnji s Gradom Zagrebom (Bandić) osigurava financiranje svotom od sedam i pol milijuna kuna. Gradnja napreduje, izvješća Društva prihvaćaju se bez primjedaba. Predsjednik Odbora postaje akademik Dubravko Jelčić. Matica i dalje traži „svoj novac“, pa makar i ovrhom. Sve se komplicira, iskreni akademik Damjanović izjavljuje da je to jedan od najtužnijih slučajeva u povijesti Matice, pa ipak predsjedništvo Matice i nadalje inzistira na potraživanju tada već narasloga duga. Društvo A. G. Matoša predlaže otplatu na rate, centrala odbija. Sada smo već u 2017., ovrha lebdi u zraku, već je u tom cilju izvršena procjena nekretnine, glasi: pet milijuna kuna. Predsjedništvo Matice zabranjuje svom predsjedniku davati izjave, navodno. Gradnja je zastala. Novim predsjednikom Matice postaje Botica. Ovršni se postupak nastavlja, premda se u javnosti pojavljuje peticija članova Matice iz Zagreba protiv ovršne prodaje Matoševe spomen-kuće zakazane za početak 2019.

Tužna priča doživjela je finale prvom javnom dražbom Matoševe kuće. Ministarstvo kulture reagira, ipak je riječ o kulturnom dobru. Zaključak: iskoristiti pravo prvokupa, a zatim riješiti nagomilane probleme. Na dvije javne dražbe nitko nije pristupio. Ništa (još) nije riješeno. Matica i opet stavlja prijedlog za ovrhu, sud prihvaća. Godina je 2021. Ove, 2022. Matica vuče potez opisan na početku napisa.

Eto, tako je to bilo, dragi naši potomci, o svemu postoji vjerodostojna dokumentacija. A kako će biti nadalje, čak i ne slutim. Bože, čuvaj Hrvatsku.

Hrvoje Hitrec/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo