Žilavi Hrvati već više od 20 godina bez „Leonide“ i probranih „Spartanaca“
Vrijeme:3 min, 24 sec
Kardinal je Puljić u pravu: mi jesmo žilav narod, to smo dokazali. Od stoljeća sedmog do 1990. izdržali smo sve i svašta pod tuđim vlastima, a od tada i dosta toga pod „našim“ vlastima. Tu i tamo tukli smo se i dokazali u praksi da stvarno želimo ono što nam kao narodu i kao ljudima pripada. Na žalost i na sramotu, tu ratobornost, koja je doživjela vrhunac u kolovozu 1995., malo pomalo zamijenili smo jalovom retoričkom ratobornošću, koja nam kao narodu ne donosi ništa opipljivo.
U svom priopćaju Državno je tajništvo danas istaknulo kako Sjedinjene Američke Države u cijelosti podupiru visokog predstavnika Christiana Schmidta u nastojanju da riješi dugogodišnje probleme podjele vlasti i suprotstavi se svim antidaytonskim djelima.
I predsjednik Zoran Milanović i premjer Andrej Plenković, premda su stalno u svađi, i stalno i zborno ističu ključnu važnost Daytonskog sporazuma kao ugovora o podjeli vlasti koji se mora poštovati i koji je jamstvo slobode i identiteta bosansko-hercegovačkih Hrvata.
Dakle, ideal naših prvaka jest „luđačka košulja“ koju nam je nametnula „međunarodna zajednica“ predvođena Sjedinjenim Američkim Državama.
Jedan predstavnik te i takve „međunarodne zajednice“ svojedobno je rekao kardinalu Vinku Puljiću: „Ili ćete se asimilirati, ili nestati“. Na što mu je kardinal uzvratio: „Preživjeli smo Turke i komuniste pa ćemo i vas jer smo žilav narod“. Prije nekoliko dana gostujući u emisiji Kompas Radio-televizije Herceg-Bosne kardinal Vinko Puljić podsjetio je na taj „dijalog“.
„Međunarodna zajednica“ nije se ni milimetar pomaknula. I danas nam poručuje: „Ili ćete se asimilirati, ili ćete nestati“, a njihov najnoviji visoki predstavnik u njihovo nam ime poručuje: Nema za vas trećeg entiteta. „Ili će te se asimilirati u takav ustroj BiH koji smo vam mi nametnuli, ili ćete nestati“. Još davne godine 1995. “kocka je bačena” (Alea iacta est!), vaša je budućnost „luđačka košulja“, pomirite se s tim!
Kardinal je Puljić u pravu: mi jesmo žilav narod, to smo dokazali. Od stoljeća sedmog do 1990. izdržali smo sve i svašta pod tuđim vlastima, a od tada i dosta toga pod „našim“ vlastima. Tu i tamo tukli smo se i dokazali u praksi da stvarno želimo ono što nam kao narodu i kao ljudima pripada. Na žalost i na sramotu, tu ratobornost, koja je doživjela vrhunac u kolovozu 1995., malo pomalo zamijenili smo jalovom retoričkom ratobornošću, koja nam kao narodu ne donosi ništa opipljivo.
Sve to podsjeća na priču o kralju Leonidi. Godine 480. pr. Kr. silne vojne snage Perzijskog Carstva kreću u osvajački pohod na Europu. Suprotstavlja im se savez malobrojnih grčkih gradova, okupljenih oko Atene i Sparte. Bez obzira na neslogu i podijeljene interese, Grci, svjesni da je to za njih pitanje života i smrti, postižu dogovor o strategiji obrane te šalju manje savezničke snage da zaustave osvajača na vratima Grčke, u klancu Termopile.
Na čelu te samoubilačke misije nalazio se kralj Leonida i njegovih tri stotine izabranih Spartanaca. Oni zadržavaju Perzijance sedam dana, a zadnjeg dana bitke, znajući da su izdani i opkoljeni, Leonida otpušta sve preživjele saveznike. Spartanci i Tespijci ostaju dragovoljno do kraja (oko tisuću ljudi), dok nisu pali svi do posljednjeg čovjeka.
Svojom junačkom žrtvom zadržali su neprijatelja, nanijeli mu velike gubitke, omogućili ostalim Grcima da se priprave za obranu, dali herojski primjer i uzdignuli rodoljubni zanos do neslućenih visina. To je nadahnulo ostale Grke da se čvršće povežu, i da u jesen te iste godine u pomorskoj bitci kod Salamine, te u proljeće 479. godine na kopnu kod Plateje, do nogu potuku Perzijance. Te su pobjede omogućile procvat Atene i ostalih gradova klasične grčke uljudbe.
Kad su Leonidi Perzijanci poslali izaslanstvo koje mu je poručilo da položi oružje, Leonida je odgovorio: Dođite po njega. Dobra priča za našu političku elitu. Narod je žilav, ali već više od 20 godina nema Leonidu i njegovu malu skupinu probranih „Spartanaca“. (M. O.)
Povezani sadržaji:
S. Planinić:U ovo vrijeme moralne propasti Nikola Šubić Zrinski trebao bi nam biti najveći uzor
M. O., Hrvatsko nebo
