OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (21)

Ovo je posljednji dio prve objavljene knjige Ive Korskog, “Hrvatski nacionalizam”, koju je portal Hrvatsko nebo, dobivši prethodno suglasnost od nositelja autorskih prava, prenijelo u obliku feljtona u nastavcima. U ovom dijelu govori se o revolucionarnoj borbi za slobodnu i samostalnu Hrvatsku, o političkom djelovanju, o programu, pristupima i htijenjima Hrvatske republikanske stranke, čije je vodstvo Korsky preuzeo u siječnju 1968., u emigraciji, nakon smrti osnivača stranke dr. Ivana Oršanića.

Borbom do slobode

1. Uvod

Raspršeni smo po cijelom svijetu, zahvaljujući Jugoslaviji i komunizmu, te posve normalno, živeći u različnim sredinama, poprimamo od njih pojedine odlike i mane a u politici isto tako učimo u zemljama u kojima živimo. Ovo iskustvo nam ne bi škodilo kad u isto vrijeme ne bi značilo udaljavanje od Hrvatske i od hrvatskog naroda, te kad se naš javni rad, ukoliko se ne integrira u rad u zemlji boravka, ne bi pretvarao u obično folklorno iživljavanje, ili u nostalgično sjećanje na prošlost, koja je bila, ali koja nema nikakve stvarne veze s današnjim stanjem hrvatskog naroda u Domovini i s njegovom borbom. Postoji dakle opasnost da se doista pretvorimo u odsječenu granu hrvatskog stabla, ako stalno ne držimo vezu s narodom u Domovini i ne pratimo njegovu borbu.

U ovom teškom stanju, koje upravo odgovara današnjim tlačiteljima hrvatskog naroda, jer na beskrvan način uništavaju najopasniju opoziciju, dodiri između Hrvata koji žive u različnim zemljama mogu odigrati važnu ulogu. Uspoređujući se međusobno, otkrivamo koliko smo se integrirali u jednoj sredini i kako daleko smo otišli od hrvatskih pitanja, misleći da se bavimo hrvatskom politikom. Svaki od nas lakše vidi pogreške kod drugoga nego kod sebe, po onoj evanđeoskoj da vidimo trn u oku brata svoga, a ne vidimo brvna u vlastitom oku.

Osjećajući ovu potrebu uspoređivanja i koristi od ovakvih sastanaka, drago mi je što se danas nalazim među vama^* i siguran sam da ću od našeg današnjeg razgovora imati možda veću korist nego što ćete vi imati slušajući ovo moje izlaganje. Svakako nemojmo zaboraviti, pa i onda kad se ne složimo u svakoj pojedinosti, da nam je glavni cilj jedan te isti: oslobođenje Hrvatske i hrvatskog naroda i izgradnja slobode, pravde i blagostanja u budućoj Državi Hrvatskoj, pa si zato međusobno oprostimo sve drugo i razgovarajmo kao braća i sestre.

___

* Predavanje održano 4. svibnja 1975. u New Yorku.

___

Bratski razgovor nije nikakvo gukanje golubova, nego često zna biti i rasprava, pa i prepirka, ali ako su bratski osjećaji iskreni i duboki, konac je uvijek napredak i prepirka znak života i traganja pravog puta, kao neophodno potreban preduvjet svakom napretku. Samo mrtvaci šute, a u emigraciji samo su oni potpuno složni kojima više nije stalo do Hrvatske i koji hrvatuju tek jedanput godišnje ni ne misleći ozbiljno da bi se ikada vratili u Hrvatsku i dijelili s hrvatskim narodom radosti i tuge. Takvi žele mir, mir mrtvila; slogu, slogu nerada; tišinu, tišinu pomanjkanja interesa.

Mi koji smo se danas ovdje našli, već samim time što smo spremni na dijalog, odbijamo ovakvu slogu, ovakav mir, ovo mrtvilo, jer smo za život, za djelatnost, za borbu i za suradnju. Nakon rasprave i razmirica, što je posljedica slobode svih nas, naći ćemo zajednički jezik i živo, bučno, nemirno ćemo krenuti naprijed u borbu za Hrvatsku, jer nam je stalo do nje, a ne do plakanja za prošlošću. Gledamo u budućnost, brinemo se za buduću hrvatsku državu, pa je stoga i razumljivo da među nama dolazi do razlika koje su znak bogatstva misli i osjećaja i dokaz da su Hrvati živ narod i da ih nikakva diktatura neće spriječiti da misle svojom glavom za svoju budućnost.

2. Revolucija i njeno opravdanje

U današnjim prilikama nemoguće je da se Hrvati i Hrvatice sastanu na izmjenu misli o položaju hrvatskog naroda, a da ne iskrsne pitanje revolucije i opravdanosti takvog procesa. Svaki razgovor o hrvatskoj budućnosti, koji ne bi taknuo ovu temu, bio bi nepotpun i zato manje vrijedan. Ali, opet, svaki razgovor u kojemu bi se govorilo o revoluciji kao o nekom višem dobru, bio bi štetan i stran hrvatskoj stvarnosti koja nije jednaka stvarnosti zapadnih zemalja, gdje se s revolucijom igraju sita djeca dobrostojećih građana kojoj se gadi materijalizam njihovih otaca. U našem slučaju revolucija još uvijek ima ono svoje prvotno i sociološki opravdano značenje borbe potlačenih i zapostavljenih protiv tlačitelja i izrabljivača. U hrvatskom narodu revolucija nije igra da se ispuni praznina nastala zbog predobrog života, nego je krvava borba da se materijalno i moralno stanje naroda promijeni i da narod dostigne druge narode na svim područjima na kojima je tako daleko zaostao radi jugoslavenske diktature i totalitarizma.

Pišući o revoluciji, prof. Ivan Oršanić je napisao kratko i sažeto opravdanje ovog procesa:

“Revolucije imaju samo jedno opravdanje i potrebne su samo zbog jednog cilja, da naime dadu život zakonima slobode. Mimo toga revolucije su zločin.”

Jer:

“Revolucija sama po sebi još nije sloboda, nego nasilje, nered, pokušaji, zablude, ambicije, ali u težnji stvaranja sustava slobode. Revolucija je najodvratnije stanje ljudskog života, te iz njega vode dva puta: put stvaranja svih čimbenika slobode, put ponešto spor i mučan, put teških odgovornosti, strpljenja i dobrih živaca, te put stvaranja reda pomoću diktature, put brz, jednostavan i neodgovoran. U prvom leži smisao revolucije, u drugom izdaja revolucije.”

Ako, dakle, shvatimo revoluciju kao nužno zlo, kao operaciju koja se nameće da bi se povratilo stanje zdravlja, tj. sustav slobode, onda se ne možemo igrati ni s riječju revolucija, ni s pojmom revolucije, a još manje sa samim revolucionarnim činima. Znamo da se igramo s vatrom, s velikim nesrećama i nevoljama koje su opravdane samo ako je konačan cilj toliko uzvišen da je vrijedno za nj podnijeti žrtve i ako nema uopće nikakve mogućnosti da stignemo na miran način do toga cilija.

Upravo zato što je to tako težak put i što je odluka toliko odgovorna, moramo shvatiti da u našoj bližoj prošlosti nisu svi bili za revoluciju. Bilo je iskrenih pokušaja da bi se hrvatski narod oslobodio mirnim putem. Najsustavniji je bio pokušaj Stjepana Radića, velikog hrvatskog mirotvorca, koji je vjerovao u slavensko bratstvo i mislio da će pozivom na opća ljudska prava, na demokratski duh u svijetu, na jedinstvenu volju hrvatskog naroda, uspjeti dovesti do mirnog razlaza između Hrvatske i Srbije i do stvaranja nezavisne hrvatske države koju je on, pacifistički vizionar, već unaprijed nazvao neutralnom hrvatskom seljačkom republikom.

Hici u beogradskoj Narodnoj skupštini pokazali su da Hrvatska ne može doći do slobode ni popuštanjem – a Stjepan Radić je u svojoj iskrenoj dobroti i popuštao – ni pozivanjem na Društvo naroda i na međunarodno javno mišljenje, jer su svi njegovi pozivi, pa i njegova smrt, ostali bez učinka. Smrću Stjepana Radića otvara se u Hrvatskoj revolucionarni proces koji do danas nije prestao.

Dr. Ante Starčević i dr. Eugen Kvaternik naučavali su doduše šezdeset godina ranije da Hrvatska mora biti slobodna da bi mogla biti sretna, a Kvaternik je svojim ustankom u Rakovici pokušao predočiti narodu da bez sile neće doći do slobode, no tek iskustvo s velikim, pacifističkim, seljačkim i demokratskim pokretom Stjepana Radića i njegov tragičan konac usvješćuju u širokim slojevima istinu, da bez borbe, bez revolucije nema slobode.

Od Hrvata “golubinje ćudi”, od “tamburaša” od onih koji ne znaju što hoće, ali zato to hoće žestoko – kako su se Srbi rugali Stjepanu Radiću i Hrvatima – beogradski atentat je napravio revolucionarne borce. Dao im je poticaj da napuste legalističke oblike borbe i da se prihvate oružja, a dao im je i jasno, očevidno, neposredno opravdanje za takav prijelaz u revolucionarnu borbu.

Tada je nasljednik Stjepana Radića bio pozivan od naroda da proglasi ustanak, što nije htio, jer, kako reče kasnije u svojim uspomenama, bilo bi žrtava. I zato je na upražnjeno mjesto morao doći netko drugi da kanalizira narodne osjećaje i odvede narod na put revolucionarne borbe kao jedini mogući put do slobode. U tome je povijesna zasluga predsjednika Hrvatske stranke prava i narodnog zastupnika grada Zagreba dr. Ante Pavelića, kasnijeg ustaškog Poglavnika, što je shvatio da više nema izbora, da hrvatski narod mora prigrliti put revolucionarne borbe ako se želi održati kao narod. Nikakve kasnije pogreške ili politički nedostaci u samoj borbi kao i za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske ne mogu umanjiti važnost ovog prvog koraka.

Svaki Hrvat ima pravo prosuđivati prošlost, pa i hrvatske prvake, i slagati se ili ne slagati se s njihovim potezima, no kraj ove slobode postoje neke nepobitne činjenice koje nikakva kritika ne može promijeniti.

Takve su činjenice: zahtjev dr. Ante Starčevića da se sve hrvatske zemlje ujedine u jedno tijelo na temelju hrvatskog državnog prava; rakovička buna dr. Eugena Kvaternika kao putokaz budućim naraštajima da je za slobodu potrebno boriti se i žrtvovati sve, pa i život; organizacija hrvatskog seljaštva i pacifistička politika Stjepana Radića kao posljednji pokušaj da se dođe do slobode bez krvi i kao opravdanje za buduću borbu, i odluka dr. Ante Pavelića da prijeđe u otvorenu revolucionarnu borbu. Ovo su temeljnice i smjernice suvremene hrvatske politike. Na njima počiva buduća hrvatska revolucija.

Možda će netko reći da je u istu kategoriju potrebno staviti i hrvatsko “proljeće” i “mas-pok” od 1967. do 1971. godine. Za neke su i to bila potrebna iskustva da uvide da na miran način Hrvatska ni danas, pod ljevičarskom jugoslavenskom diktaturom, ne može doći do slobode kao što 1929. nije mogla doći do nje pod desničarskom jugoslavenskom diktaturom. Ali za narod kao cjelinu, kao povijesno biće, ovo iskustvo nije bilo potrebno. Ne samo da je postojalo iskustvo s ubojstvom Stjepana Radića i četiri godine borbe za obranu hrvatske države, nego je postojala pobjednička jugoslavenska diktatura koja je uništavala u prvim godinama sve što je hrvatsko da popusti tek dvadeset godina kasnije kad je mislila da već nema opasnosti od hrvatske volje za oslobođenjem. Ne želim ovdje nabrajati sve strahote Titova, komunističko-jugoslavenskog režima da opravdam hrvatski revolucionarni duh. Previše su blizu, a da je potrebno o tome govoriti. Još i danas vlada, možda oštrije nego ikada. Spomenuo sam režim samo da ustvrdim da je njegovo dvadesetogodišnje postojanje trebalo tek utvrditi staro iskustvo i da novi, mirotvorni pokušaj, makar koliko bio moralno opravdan u pojedinaca, za narod kao cjelinu nije bio ni potreban ni opravdan. Narod je odabrao revolucionarni put 1929. godine i od onoga časa do danas nije bilo događaja koji bi nalagao napuštanje toga puta.

3. Odnos prema neprijatelju i odnos prema protivnicima

Od atentata dne 20. lipnja 1928., kad je hrvatski narod bio prisiljen stupiti u revolucionarnu borbu, protiv svoje parlamentarne i legalističke tradicije, u hrvatski politički rječnik je ušao pojam neprijatelja i zato danas moramo oštro i sustavno lučiti neprijatelje od protivnika.

Protivnik je onaj koji od nas drugačije misli u drugotnim, manje bitnim pitanjima, no koji s nama dijeli temeljne zasade i glavni cilj, tj. želju da se hrvatski narod oslobodi i da kao međunarodno priznata jedinica ostvari svoju slobodu u obliku države. Možemo se dakle razlikovati u načinu kako mislimo doći do slobode i nezavisnosti. Možemo se razlikovati i u pogledima na uređenje buduće hrvatske države. Možemo imati i različne ekonomske i socijalne poglede. O svemu tome mogu pa i moraju, postojati razlike i različni ljudi zovu se, u časovima takve borbe, politički protivnici.

Ali oni, bilo stranci bilo podrijetlom Hrvati, koji niječu glavni cilj hrvatske borbe i koji danas zastupaju Jugoslaviju kao svoj cilj i, još i više, jugoslavenski narod kao svoj ideal, spadaju u neprijatelje. Ako su stranci, samo su neprijatelji. Ako su Hrvati, onda su još i izdajice.

Dobro lučimo one koji se nalaze u domovini i pokušavaju unutar sustava nešto učiniti za Hrvatsku, što znači da bar javno i formalno moraju priznati Jugoslaviju. Ako je ovo priznanje kod njih taktika, spadaju u široku frontu hrvatskih boraca. Možda radi svojih političkih i socijalnih pogleda mogu se smatrati našim protivnicima, ali nikada ih ne možemo smatrati neprijateljima. U emigraciji, naprotiv, nije dopustivo ni ovakvo formalno priznavanje Jugoslavije.

Pitat će se netko, kakva nam je potreba da o tome govorimo već danas. Odgovor: kad bukne ustanak, više neće biti vremena ni o čemu razmišljati, ni o čemu razgovarati, ništa filozofirati, nego će biti nužno djelovati. A da djelovanje ne bude improvizacija, nego sustavna borba i izgradnja, potrebno je već danas pročistiti pojmove.

Ako danas oni Hrvati koji su pri vlasti u domovini – jer na vlasti nema uopće Hrvata, a ono malo njih koji su podrijetlom Hrvati i doista su na vlasti spadaju u izdajice – osjete da mi shvaćamo njihov položaj i da računamo na njihovu pomoć u času ustanka, te da ih ne smatramo neprijateljima nego tek, u najgorem slučaju, političkim protivnicima, onda nam je osigurana njihova pomoć i zajamčen uspjeh revolucije.

Pri tome ne zaboravljamo da je tridesetogodišnje iskustvo odbilo od komunizma i one koji su nekada stvarno bili komunisti. Danas su komunisti ili oportunisti ili prikriveni protivnici koji će se podignuti protiv komunizma, kao što su se podignuli protiv komunizma 1956. u Mađarskoj. A oni Hrvati koji su protiv Jugoslavije i još uvijek vjeruju u komunizam, ako se u revoluciji priključe borcima protiv Jugoslavije, imat će osigurana ista prava kao i svaki politički suborac i politički protivnik, već prema slobodnom opredjeljivanju.

Za nas, koji slobodu i ljudsko dostojanstvo smatramo jednim od vrhovnih dobara, politički protivnik je ljudska osoba, vrijedna poštovanja. U politici moramo odbaciti balkanski talog koji nam je donio Beograd i vratiti se na onu sv. Augustina, da mrzim grijeh ali ljubim grešnika. Oštro ćemo zastupati svoje političko gledište, ali ćemo poštivati svakog Hrvata koji, uvjeren u svoje, drugačije gledište, isto tako iskreno radi za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku.

Kad se ovo usvijesti u širim slojevima hrvatskog puka u svijetu i kad ova zamisao duboko prodre u Domovinu, jugoslavenska diktatura počet će se rušiti iznutra, a ne samo izvana, i mnogi će nosioci vlasti, pa i oružane sile, potajno raditi na oslobođenju Hrvatske.

Već danas moramo o tome govoriti. Moramo posijati sjeme da bismo mogli požeti plod. A sjeme mora biti dobro i plemenito.

Sjetimo se opomene našeg metropolite dr. Alojzija Stepinca, kasnijeg kardinala i mučenika Hrvatske i Crkve, koji je svim Hrvatima za vrijeme rata poručio u jednoj svojoj propovijedi: “Tko vjetar sije, buru žanje.” Jedna je strana tada primjenjivala ove riječi na drugu stranu. Mi ustaše na one u šumi, a oni na nas. Istina je bila – što danas moramo uvidjeti – da je hrvatski duhovni nadpastir mislio na sve Hrvate, na braću koju su stranci zavadili i razdvojili, te koji su, potaknuti od stranaca, sijali vjetar, umjesto da su sijali sjeme ljubavi i razumijevanja prema Hrvatima drugog političkog mišljenja.

Hrvatsko iskustvo ne smije biti zaboravljeno, da ne bi bilo uzaludno. Hrvatska krv mora donijeti ploda i osigurati sreću Hrvatima, da nas mrtvi ne prokunu zbog uzaludnosti njihove žrtve.

4. Područje idejno-političke borbe i područje revolucionarnog djelovanja

Čim smo postavili pravilo da u današnjem stanju hrvatski narod nema nikakve alternative revolucionarnoj borbi, moramo se pozabaviti i s praktičnom primjenom ove spoznaje.

Govoriti o revoluciji bez krvi moguće je samo u teoriji. U praksi do danas još nema takvih primjera. Sve beskrvne revolucije ili su obične, nerevolucionarne promjene, ili su dovele do nasilja i onda kad su njihovi nosioci propovijedali nenasilje. Zar nije sam Isus Krist, koji je propovijedao ljubav prema bližnjemu i poštivanje vlasti, svoju duboku revoluciju započeo prolijevanjem svoje vlastite krvi? Krv tisuća mučenika označila je put od prvih, malih skupina do kršćanskog cara Konstantina Velikog, da se onda pretvori u krv onih koji su bili proganjani u ime nove vjere kao pogani ili kao krivovjernici. A u naše doba apostol nenasilja Mahatma Gandhi pada od ruke ubojice, kao krvna žrtva nove Indije, koja se, unatoč njegovih poziva, rađa u strašnim pokoljima između Hindusa i Muslimana koji još ni danas nisu prestali. Zar naš apostol mirne evolucije Stjepan Radić ne pada u Skupštini i zar njegova nauka nije dovela do mnogih žrtava kako hrvatskih tako i nehrvatskih? Moramo biti svjesni da revolucionarni proces nosi u sebi mnogo nevolja i nesreća i da je dopustiv samo onda kad nema alternative.

Ali u praksi i u revolucionarnom procesu postoje neka pravila. Svako nepotrebno nasilje treba izbjegavati. Svakom neprijatelju treba pokušati oprostiti i treba pokazivati najveći obzir prema drugoj strani. Ali to su moralna pravila koja svaki od nas pozna.

Postoje i politička pravila, posebno ona koja vrijede u našem slučaju.

Nisu opravdani nikakvi nasilni čini u inozemstvu u kojima bi stradao bilo koji stranac. Štoviše, u načelu treba u inozemstvu izbjegavati nasilne čine, pogotovo kad se radi o zemljama gdje je sloboda govora osigurana. Nemojmo zaboraviti da ovakvi čini odbijaju ljude od naše borbe, jer nitko ne želi biti upleten u tuđe nevolje. Egoizam je jak i kod najboljih ljudi. Ovo ne znači da nekada, veoma iznimno, ne mogu biti opravdani i nasilni prosvjedi, no kao pravilo treba postaviti da je u svijetu, na slobodi, područje idejno-političke borbe, dok se puni revolucionarni proces smije, pa i mora, odvijati na domovinskom području. Ustanak se neće podignuti u svijetu nego u domovini. U svijetu se mora raditi ono što se ne može u domovini, gdje nema nikakve slobode političkog djelovanja i razgovaranja. Ideje se izgrađuju i razgrađuju tamo gdje se mogu slobodno iznositi, tj. u svijetu. Izgrađene i izrađene trebaju se prenositi u domovinu da tamo stvore podneblje za borbu, povedu narod na borbu i formuliraju ono što narod osjeća a nema prilike formulirati.

Hrvatske skupine u svijetu moraju postati ideološko-politički rasadnici revolucionarnog, beskompromisnog hrvatstva, ako doista žele izvršiti svoju dužnost. Upravo zato što prava revolucija nije rušilačka nego graditeljska, potrebno je dati joj idejni kostur da se unutar njega ispravno razvije, ali ne tamo gdje joj nije mjesto, nego na jedinom mjestu gdje se može stvoriti slobodna Hrvatska, u onoj zemlji između Drave, Dunava, Drine i Jadrana koju je Hrvat zauzeo pred više od 1.300 godina.

Iz ideološko-političkih rasadnika ideje moraju zračiti prema domovini, ali i iz domovine osjećaji i potrebe moraju zračiti prema tim rasadnicima, da se ne bi ovi pretvorili u sterilne, stvarnosti tuđe škole. Politika je život, stvarnost, odgovor na konkretna stanja. Bez toga ne može biti nikakve uspješne borbe niti revolucionarnog procesa.

Hrvatske skupine u svijetu moraju poštivati zemlju u kojoj rade i djeluju i razumno iskorištavati slobodu za unapređivanje hrvatske borbe. Samo ako znaju tu slobodu ispravno iskoristiti, te ako su u stalnoj vezi s domovinom, zavrijedit će naziv političkih rasadnika.

Zar ne opažamo kako u našim sredinama, od vremena na vrijeme, dolazi do ispada koji su suprotni ovim pravilima. Malo pažljivije proučavanje takvih ispada pokazuje da ih skoro uvijek potiču jugoslavenski službeni krugovi s namjerom da unište ove ideološko-političke rasadnike. Zdravi instinkt našeg svijeta zna razlikovati pojedine plamene riječi i ideje od poziva na zakonom nedopuštene i politički neopravdane čine, pa o tome nije potrebno posebno govoriti.

5. Velesile i hrvatski ustanak

Posebno je potrebno razmotriti, savezno s našom političkom djelatnošću u svijetu, odnose velesila prema hrvatskom pitanju uopće te hrvatskom ustanku napose.

Desetljećima smo slušali da je najvažniji zadatak nas u slobodnom svijetu da upoznamo svijet s položajem Hrvatske i s pravom hrvatskog naroda na slobodu. Ne može se reći da nije bilo dobrih i korisnih djela u tom pogledu, ali učinak je bio jednak ništici.

Dok vjerujemo da svjetsku politiku vode viši ideali, imamo pravo ustrajati na ovim tzv. kulturnim oblicima borbe. No čim shvatimo da je pod krinkom viših ideala skriven kruti egoizam, ne smijemo očekivati uspjeh dok se ne upletemo, kao saveznik ili kao protivnik, kao korist ili kao smetnja, u odnose između velikih sila.

Žalosno je, no istinito, da u mnogim zemljama hrvatsko se ime spominje tek kad se javlja o nekom nasilnom činu. Godinama se ni ne spominje, no dosta je bilo ubojstvo ambasadora, udbaškog pukovnika Vladimira Rolovića, u Stockholmu, da su sve novine pisale o Hrvatima i o hrvatskoj borbi. Time mi ne pokušavamo opravdati nikakav nasilan čin u inozemstvu, iako je ovaj događaj bio posebne prirode radi same žrtve i radi jasne želje počinitelja da ga samo zarobe i zamijene za hrvatske zatvorenike. Ubojstvo je bilo posljedica nasilnog gesta ambasadora Rolovića. Još jače je odjeknulo otimanje zrakoplova u Goeteborgu, pogotovo radi izvanredno pristojnog i kulturnog držanja samih počinitelja. Jedino zahtjev jednog od oslobođenih Hrvata da mu Švedska dade 500.000 kruna bacio je mrlju na jedan inače dostojanstveni prosvjed.

Ali iznad svih tih čina u inozemstvu stajali su, i stoje, djela otpora u domovini. Možemo raščlanjivati pohod hrvatskih gerilaca koji je poznat pod imenom Bugojna. Moramo ga proučavati, ako ne želimo da njihove žrtve ne ostanu uzaludne i da ne gubimo našu mladost bez adekvatnih učinaka. No u cijelom je svijetu odjeknula vijest da je mala skupina Hrvata, bez strane pomoći, pokušala podignuti ustanak u domovini. Mladići, rođeni pod Titom i odgojeni u komunističkim školama, koje je Jugoslavija istjerala iz njihovih domova, vratili su se da oslobode svoju rodnu grudu. Nikakva jugoslavenska propaganda nije mogla zasjeniti činjenicu da se je hrvatska mladost latila oružja da sruši Jugoslaviju.

Isto tako pogibija Mate Prpića i Ivana Matičevića na Velebitu nije bez učinka. Ovaj puta su jugoslavenske vlasti shvatile da nije potrebno toliko govoriti kao u slučaju Bugojna, zato je o njihovom podvigu manje pisao svjetski tisak. No i on je stavio hrvatsko ime u red aktualnosti o kojima se vodi računa. Ni jedna ni druga skupina nisu djelovale u inozemstvu nego u domovini. U inozemstvu su se idejno izgrađivali, u domovini revolucionarno djelovali.

Još nije hrvatska borba postala smetnjom da bi se njome pozabavile velesile, no prijelaz od čisto legalističko-propagandne borbe na revolucionarnu praksu doveo je do pojačanog zanimanja stranih sila za Hrvatsku.

Dok je Aleksandar Ranković suvereno zatvarao i ubijao Hrvate, nitko nije govorio o hrvatskom pitanju nego o pacifikaciji Hrvatske. Kad su Hrvati počeli odgovarati na isti način, iako u maloj mjeri, već se počelo govoriti o opasnosti da bi se Jugoslavija raspala.

Velesile će i u budućnosti, kao Njemačka i Italija 1941. godine, priznati Hrvatsku ako je Hrvati doista budu djelatno htjeli. Dok vjeruju da je želja za nezavisnošću samo knjiška iluzija nekih intelektualaca, a da se tzv. masa želi samo iseliti i dobro živjeti u Njemačkoj, Kanadi, Americi i Australiji, nitko se neće mnogo osvrtati na hrvatska prava, a najmanje Ujedinjeni narodi, ta organizacija za čuvanje stvorenih interesa. Tek kad negdje nastane kriza, bilo zbog vanjskog utjecaja bilo zbog unutrašnje borbe, velesile počinju o tom području voditi računa. Interes je u omjeru s vlastitim političkim, strateškim i gospodarskim probicima.

Nažalost, pravo na slobodu priznaje se tek onda kad iza njega stoji sila.

Ali sila, pa i onda kad je opravdana, nikada ne smije postati sama sebi svrhom, nego uvijek mora ostati sredstvo, nužno zlo, podčinjena općim političkim ciljevima cijelog naroda. Zato u tom pogledu hrvatski borci trebaju najstrožije poštivati zakone zemalja čije gostoprimstvo uživaju, da ne bi svojim djelovanjem štetili hrvatskoj borbi umjesto da joj koriste. .

6. Program za budućnost, a ne improvizacija

Kada danas govorimo o narodnom ustanku, ne smijemo misliti na razdoblje Sibinjanin Janka ili na romantično vitlanje sabljama iznad glava. Danas, štoviše, nije dovoljno pozivati narod na oslobođenje od strane vlasti kao, recimo, prije tridesetak godina, nego je potrebno pružiti mu program za bolju budućnost u širokom spektru javnog života. Drugim riječima, danas se narod ne bori samo za formalnu slobodu niti za znakove slobode, kao što su grb, zastava, jezik, državna vlast, iako ih i nadalje štuje i zahtijeva, nego traži da ovi oblici nose i sadržaj kao političko, gospodarsko i društveno uređenje, napredak, poboljšanje životnog standarda, kulturni razvitak i slično. Ne može se nikoga pozivati na borbu i na žrtvu s riječima da ćemo se najprije osloboditi, a onda ćemo misliti o tome kako ćemo urediti svoju državu. Ovakve improvizacije nikada ne mogu dovesti do rezultata, a to osjeća svaki čovjek koji doista misli na buduću hrvatsku državu. Samo onaj, koji se ne misli vratiti u tu Hrvatsku, može danas reći da mu je svejedno kakva će biti, jer i onako on je traži za druge a ne za sebe. Podsjeća me na odgovor engleskog premijera Churchilla brigadiru McLeanu, kad mu je ovaj rekao da postoji opasnost da će nakon rata u Jugoslaviji zavladati komunizam. Churchill je upitao McLeana da li misli živjeti u Jugoslaviji, a kad je ovaj odgovorio da ne misli, dodao je Churchill: “Ni ja”. Jasno je da je s ovakvim stajalištem doista svejedno kakva će biti buduća država. Ali onda, gdje je opravdanje borbe i žrtava? Zar nismo na početku rekli da je revolucija samo onda opravdana ako gradi sustav slobode, dakle ako se vodi u okviru jednog dubokog programa, a ne samo formalno za vanjske znakove nezavisnosti.

Ne tvrdim da u našem današnjem stanju jedna od komunista vođena revolucija, koja bi odcijepila Hrvatsku od Jugoslavije i organizirala je onako kao što su organizirane druge komunističke države, ne bi značila napredak u usporedbi s današnjim stanjem u kojem Hrvatska trpi dvostruko ropstvo: nacionalno i političko. Ali za nas ovo nije dovoljan razlog da pozovemo narod na žrtve. Za nas bi to bio samo prvi korak, nedovršena revolucija, jer bi nedostajao bitni učinak, a to je ostvarenje slobode u samoj Hrvatskoj.

Mi smatramo da je borba totalna, za slobodu zajednice i za slobodu pojedinaca, dakle da mora biti obuhvaćena jednim programom. U tome ne tvrdimo da mora postojati jedan jedinstveni program. Ovo bi bio novi totalitarizam a ne sustav slobode. Što tvrdimo i što zastupamo jest da hrvatske skupine koje ulaze u borbu, moraju ići u nju s vizijom budućnosti, dakle s izrađenim programom. Po našoj misli, pluralizam u programima dopušten je, pa i poželjan, već u razdoblju borbe, ukoliko znamo iznad svih tih razlika sačuvati viziju glavnog i zajedničkog cilja: hrvatskog narodnog i državnog oslobođenja.

Zašto toliko govorimo o programu? Mogao bi nam netko reći da priređujemo ražanj dok je zec još u šumi. Ali ako gledamo oko sebe i vidimo tragediju mnogih naroda koji su se oslobodili tijekom posljednjih trideset godina, te koji su strani teror zamijenili možda još gorim domaćim terorom, a strano loše vođenje države vlastitom nesposobnošću i improvizacijama, onda naš zahtjev da se već sada misli i govori o budućoj Hrvatskoj nije neka gimnastika duha nego dokaz da mi vjerujemo u mogućnost oslobođenja, za razliku od nekih koji ne vjeruju u tu mogućnost pa lako odbacuju razgovore o budućnosti kao gubitak vremena.

Svaka ideja koja će biti izrađena i usviještena prije pobjede revolucije bit će jedan problem manje u novoj državi. Svako rješenje koje je unaprijed proučeno i predloženo, bit će jedan sukob manje u budućoj slobodi. Sve što smo danas priredili, imat ćemo u rezervi sutra kad neće biti vremena za mirno pripravljanje. Sve što je planirano, omogućit će nam da izbjegnemo improvizacijama i neuspjesima.

Ističem – i mislim da nikada neću dovoljno istaknuti – da je pluralizam u borbi veoma važan, ako želimo stvoriti državu slobode a ne bilo kakvu državu, ako želimo stvoriti Hrvatu slobodan dom, a ne samo zamijeniti tuđu diktaturu svojom.

Bez priznanja razlika u borbi, ni buduća država ih neće priznavati. Bez pluralizma danas, buduća Hrvatska će biti odraz onoga što su Hrvati doživljavali. A doživljavali su samo silu i nasilje, pa je zato sila i nasilje ono što bi kao prvo iz nas izbilo, ako se već sada ne spremamo na odgovorno vršenje vlasti.

7. Stav i program Hrvatske republikanske stranke

Sigurno će se netko i začuditi da sve do ovog časa nisam ni spomenuo Hrvatsku republikansku stranku, kojoj sam na čelu od smrti njenog utemeljitelja prof. Ivana Oršanića. Pitat će se, ne želim li možda na takav način prikriti svoje stavove?

Ništa dalje od istine nego takvo mišljenje. Želio sam pokazati da upravo oni ljudi koji imaju svoj program i koji na temelju svoga slobodno usvojenog programa organizirano djeluju u zajednici s drugima, nisu strančari. Organizirano, stranačko djelovanje otvoreno je prema svim strujama u narodu, jer je usmjereno prema dobru narodne cjeline. Druge struje znaju s kime razgovaraju i osjećaju da surađuju – ili se bore – s nečim jasnim i određenim, s ljudima koji odgovorno stoje iza svojih prijedloga i riječi. Strančarstvo je, naprotiv, bolesna pojava, degeneracija stranačkog života, kad ljudi u svojoj vlastitoj skupini gledaju vrhovni cilj a ne sredstvo u djelovanju narodne zajednice. Strančarstvo je u političkom životu isto tako štetno kao što je štetan egoizam u privatnom životu, pohlepa za dobiti u gospodarskom životu i anarhija i nasilje u socijalnom djelovanju.

Tko je pratio moje izlaganje, vidio je u glavnim crtama republikanske misli, iako ih nisam nazvao tim imenom.

Osjetio je da postoji ljestvica vrijednosti, od one vrhovne koju nazivamo narodnom i osobnom slobodom, pa do manjih, ali ipak važnih vrednota kao što su socijalna pravda, gospodarski napredak, politička sloboda i kulturni razvitak.

Kao svaka politička skupina i naša stranka smatra da iznad posebnosti stoje zajednički ciljevi i da su ovi prvotni. Oslobođenje Hrvatske i njena nezavisnost spadaju na prvo mjesto i o tome nema nikakve rasprave. No čim smo se tako definirali, stvorili smo podlogu za suradnju s drugim Hrvatima koji idu za istim ciljem. A čim smo se definirali kao stranka, tj. dio naroda, već smo načelno priznali drugima pravo da mogu unutar zajedničkog cilja imati druge misli u pogledu uređenja hrvatske države.

Dakle, upravo zato što ispravno postavljeni stranački život znači odgovorno djelovanje oko određenih i jasno zacrtanih programa, stvara se podneblje za viši, suvremeni slobodarski život i sprečavaju se pojave patrijarhalnog ili totalitarističkog jedinstva koje nam nameću naši neprijatelji. Što je Hrvat u svojoj novijoj povijesti vidio od vlasti? Silu, nasilje, prevaru, iskorištavanje, uništavanje slobode, ubijanje tijela i duha. Nije stoga čudo da iz nas često izbija nesavršenstvo, pa i pogrešni stavovi, što je sve u nas usadio naš neprijatelj: Venecija, Austrija, Mađarska, Turska, Srbija, a danas jugoslavenski komunizam. Nije to naša krivnja. Mnogi od nas upadamo nehotice u one oblike političkog života na koje su nas naučili naši gospodari. S time moramo računati i zato moramo pobijati ovakve porive, što ćemo postići ako jačamo demokratske, slobodarske političke strukture koje će dobru volju svih hrvatskih boraca uokviriti i izvesti iz nametnutih totalitarističkih kalupa.

Želim još istaknuti jednu važnu osobinu Hrvatske republikanske stranke koja nije dovoljno zapažena, no koja opravdava njeno postojanje u današnjem razdoblju hrvatskog narodnog života.

Uvijek ističemo da je hrvatsko republikanstvo jedan od oblika, a mi mislimo da je danas najsuvremeniji oblik hrvatskog nacionalizma. Nacionalizam, kao pojava, jača u razdobljima kad je ugrožena narodna zajednica kao posebna cjelina, a jenjava u onim vremenima kad nema opasnosti da bi oslabila općenarodna veza. I u hrvatskom slučaju opažamo kako u časovima krize i ugroženosti hrvatstva nacionalizam raste, a da jenjava kad se opasnost smanjuje. Rijetka su, međutim, bila razdoblja gdje hrvatstvo nije bilo ugroženo i zato su rijetki časovi kad je nacionalizam bio neaktualan.

Ali nacionalizam zahtijeva svoje oblike koji odgovaraju času. On nije reakcionaran nego iskreno napredan, jer se bori za zajednicu, dakle za sve, a ne samo za jedan dio naroda, bio on manjinski ili većinski. Zato i nacionalizam poprima socijalne ideje i nosi ih kao dio svog idejnog sustava.

U propadanju feudalne Hrvatske, kad je odnarođeno plemstvo tražilo oslon na tuđina, a visoko građanstvo, ukoliko ga je uopće bilo, služilo tuđoj vlasti, nacionalizam u obliku Stranke prava dr. Antuna Starčevića i dr. Eugena Kvaternika uvodi na političku pozornicu niže građanstvo, obrtništvo i inteligenciju i, kao prvo, govori o potrebi da se podigne seljaka koji da je još grub i neuk. U ono vrijeme ovakva građanska stranka značila je napredak u našoj sredini.

U građanskoj Hrvatskoj, koja je zalutala u vode jugoslavenstva i oportunizma, nacionalizam ponovno probija preko Stjepana Radića i stavlja seljaštvo u prvi red borbe, što je tada bilo ne samo nacionalno nego i socijalno veoma napredno i aktualno.

Danas je glavni teret borbe u Hrvatskoj pao na radništvo. Njega iskorištava nova komunistička, tehnokratska i birokratska klasa, ono se gubi po gradilištima Europe i svijeta, ono najviše trpi zbog nepostojanja hrvatske državne vlasti. Stoga je ono najdublje nacionalističko i zahtijeva svoj politički oblik. Ovaj oblik hrvatskog nacionalizma nosi danas Hrvatska republikanska stranka. Kraj nekoliko intelektualaca, koji svi rade da zarađuju za svoj život, glavninu republikanaca danas tvore radnici koji su osjetili da je Hrvatska republikanska stranka prava nacionalistička, radnička stranka. Ne u klasnom smislu borbe jednog dijela naroda protiv drugih dijelova, nego u smislu zagovaranja zajedništva, cjeline i socijalne pravde kao glavnog sadržaja hrvatske oslobodilačke, nacionalne borbe. I kao radnička – a ne marksistička ili gospodsko-socijalistička stranka – Hrvatska republikanska stranka nastoji izvršiti svoju ulogu. I jer nije ekskluzivna, želi suradnju sa svim hrvatskim političkim skupinama, sa svim Hrvatima dobre volje, jer joj je cilj sloga i suradnja Hrvata, a ne marksistička klasna borba.

Možda će netko uskliknuti da isticanje radništva nije opravdano u našem, hrvatskom slučaju. Želim podsjetiti da je danas kao posljedica Titove politike u domovini, a i kao općenita pojava u industrijaliziranim zemljama, seljaštvo u opadanju i da u Hrvatskoj više ne tvori većinu pučanstva kao što je još tvorilo koncem drugog svjetskog rata. Kada smo 1961. godine mi republikanci objavili svoja Načela, naveli smo u točki VIII: “Hrvatsko seljačko gospodarstvo je temelj za organski razvitak cjelokupnog hrvatskog gospodarstva…” A u tumačenju ove točke rekli smo, između ostalog. da želimo da bi “seljak … postao aktivni i odgovorni nosilac narodne ekonomije”. Nasilnom kolektivizacijom, poreznim mjerama, radom u inozemstvu i uopće zapostavljanjem hrvatske privrede Jugoslavija je uspjela proletarizirati hrvatsko selo, isprazniti cijele predjele i pretvoriti veći dio osiromašenog seljaštva u industrijski proletarijat. Iako i nadalje smatramo idealnim osiguranje seljačkog gospodarstva kao stabilnog čimbenika u hrvatskom narodu, ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da je danas najviše iskorištavani sloj ovaj novi, još nedovoljno izgrađeni radnički stalež i da radnicima moramo posvetiti najveću pažnju kao najbrojnijim žrtvama današnjeg stanja u domovini.

Time ne unosimo nikakvo klasno mjerilo u hrvatski javni život, nego naprotiv, sa stajališta narodne cjeline i za nju, ističemo važnost ovih radnika, kao i radništva uopće. u našoj borbi te u budućoj izgradnji hrvatske slobode. Integralna sloboda – ta definicija našeg programa – tj. sloboda Hrvatske kao zajednice i sloboda Hrvata kao pojedinaca, ona je spona koju nudimo svakom hrvatskom bratu i sestri u borbi za oslobođenje.

8. Odnos prema drugim skupinama i prema Hrvatskom narodnom vijeću

Vidjeli smo do sada da je glavna misao Hrvatske republikanske stranke u odnosu prema drugim Hrvatima misao o suradnji i jednakopravnosti. Odbija svaku isključivost, pa i vlastitu, i traži suradnju između hrvatskih skupina, a ne sukobe između njih, iako ne odbija raspravu, pa i oštru raspravu, niti je smatra sukobom. U tome je ključ za razumijevanje naših pogleda prema drugim skupinama, pa i prema njihovoj suradnji koja se danas pokušava ostvariti u Hrvatskom narodnom vijeću.

Da se ne bi mislilo da je naš stav odgovor na današnje stanje, citirat ću odlomak iz mog referata koji sam održao na raspravi za “Okruglim Stolom”, održanoj u Hrvatsko-argentinskom društvu sveučilištaraca, u Buenos Airesu dne 23. svibnja 1964. godine, koja je objavljena u posebnoj knjižici 1965. godine.

“Ne može se nijekati da bi središnje tijelo u svakoj emigrantskoj djelatnosti bilo jače nego pojedinačni napori, jer koncentracija snaga u većini slučajeva dovodi do njihova boljeg iskorištavanja, iako i u ovome ima dosta izuzetaka. Ali postoji opasnost da se takvo središnje tijelo pretvori u jedini politički instrument emigracije i, ukoliko dovede do pobjede, da postane diktatorsko tijelo u domovini. Možda bi takvo središnje tijelo bilo uspješno u samoj borbi za narodno oslobođenje, ali bi bilo velikom smetnjom u ostvarenju slobode u jednom oslobođenoj domovini.

S druge strane središnje tijelo koje bi bilo toliko slabo da ne bi predstavljalo opasnost za buduću slobodu u domovini bilo bi vjerojatno i odviše slabo da išta postigne u tijeku borbe za oslobođenje domovine, te bi bilo nepotrebno, jer bi bilo neadekvatno kao sredstvo za postignuće postavljenog cilja.“

U navedenom referatu govorio sam i o oznakama budućeg središnjeg tijela:

“Središnje tijelo koje bi svoj autoritet crplo iz sebe, tj. koje bi bilo sastavljeno od uglednih pojedinaca udruženih da nametnu svoju volju emigraciji, pa makar to bilo učinjeno i s najboljom namjerom da se koristi narodu, bilo bi uvijek diktatorsko. Tek središnje tijelo koje bi bilo sastavljeno od jakih političkih skupina, dakle koje bi svoju snagu crplo iz skupina koje ga sastavljaju, imalo bi dovoljno snage za rad, a opet ne bi se moglo pretvoriti u diktaturu, budući da temelj snage ne bi bio u njemu nego u skupinama koje ga stvaraju i koje i nadalje imaju zadržati svoju autonomiju.

Samo ono središnje tijelo koje bi svoju snagu crplo iz jakih skupina moglo bi u hrvatskom slučaju osigurati postignuće obih ciljeva narodne borbe. Zato je prvi preduvjet za stvaranje takvog tijela stvaranje potrebnih temeljnih skupina koje će oblikovati središnje tijelo, a ne stvaranje središnjeg tijela koje bi nakon toga stvaralo područne, djelatne skupine.”

Iz navedenog odlomka može se vidjeti da naši pogledi na zajednički nastup nisu bili jednaki onima koji su pobijedili u Torontu 1., 2. i 8. veljače 1974.. iako smo lojalno surađivali u novostvorenom Hrvatskom narodnom vijeću te još i danas stojimo uz Vijeće i podupiremo ga.

Vjerujemo da je za bolji razvitak hrvatske političke borbe neophodno potrebno jačanje hrvatskih političkih skupina, kao temelja za djelovanje, a kao drugi, isto tako nuždan korak, njihova suradnja u zajedničkoj borbi. Prema tome, nakon dosadašnjih iskustava, vjerujemo da je naš glavni nedostatak u preslabim skupinama, u prevelikom broju politički neorganiziranih Hrvata i Hrvatica i u premalim i neredovitim dodirima između pojedinih skupina.

Želim i nadam se da će Hrvatsko narodno vijeće pojačati napore da se pretvori u zajedničko saborsko i koordinaciono tijelo svih hrvatskih djelatnih skupina i da će se u njegovu krilu stvoriti i ostvariti hrvatska suradnja.

9. Žena u borbi

Govorimo i pišemo da nijedan Hrvat ne bi smio ostati izvan borbenih redova, da nam je potreban svaki Hrvat u borbi kako bismo srušili premoćnog neprijatelja. Kad govorimo o borbi, ne mislimo samo na oružanu borbu, nego na onu političku borbu koja prethodi oružanoj borbi, upravlja njome i iskorištava je na koncu. Ali iako govorimo o potrebi aktiviranja svakog Hrvata i iskorištavanju svih snaga, još uvijek zapuštamo silnu rezervu snaga koju predstavlja hrvatska žena u borbi. Još uvijek govorimo o politici kao o nekoj čisto muškoj sferi djelovanja, i nekada javno i otvoreno, a nekad tajno i prikriveno, isključujemo hrvatsku ženu iz javnog rada ili joj dajemo samo drugotne, u biti nepolitičke uloge, i time je odbijamo od glavnog posla.

Što postizavamo ovim nesuvremenim, zaostalim stavom? Da li time jačamo obitelj? Da li sprečavamo napuštanje tradicionalnih vrednota? Stvarno, ovime samo štetimo sebi i svojoj borbi, jer žena, koja danas vidi kako se u svijetu ruše sve prepreke njenom sudjelovanju u javnom životu, gledajući ovakve prepreke u hrvatskoj politici normalno gubi zanimanje za nju i osjeća prema njoj neku odbojnost. Svojom zaostalošću isključujemo polovicu hrvatskog naroda iz borbe, odbacujemo vrijedne snage koje bi nam mogle pomoći.

I danas slušamo u našoj sredini da je ženi mjesto u kući, u obitelji, a ne u politici. Još 1958. napisao sam o tome članak u “Hrvatskoj misli”, koji je pretiskala “Hrvatska borba!” 1978. i gdje sam rekao:

“Ne moramo se bojati da će politički rad hrvatskih žena u emigraciji (…) udaljiti ih od obiteljskih dužnosti. Kao što nitko ne zahtijeva od muškaraca da zapuste svoju obitelj zbog javnog rada, nitko ne smije tražiti takvo zapuštanje ni od žena. I kod jednih i kod drugih nije pitanje odreći se obitelji ili javnog rada, nego uskladiti jedno i drugo, kao što potpun čovjek usklađuje tijelo i dušu, materijalna i duhovna dobra.”

Danas vidimo u svijetu žene na svim javnim položajima. Indira Gandhi u Indiji i Golda Meir u Izraelu pokazale su snagu državničkog uma ne samo u miru nego i u ratu. Engleska konzervativna stranka, kula staromodne muške superiornosti, izabire ženu, Mrs. Margaret Thatcher, da je izvuče iz mrtvila izbornih poraza i već se osjeća kako u njoj struji nov duh. A irski su borci poslali u parlament mladu Bernardette Devlin.

Mi Hrvati imali smo sreću da su naše žene u svakom pogledu bile ne samo jednake muškarcima u svom hrvatstvu nego bih se usudio reći da su bile bolje. Malo je bilo žena koje su iz oportunizma ili interesa išle služiti neprijatelju, a uzevši u obzir naše predrasude, mnogo ih je bilo koje su ulazile u borbu i žrtvovale su se. U razdoblju Nezavisne Države Hrvatske pojavile su se žene i djevojke borci, jednake po izgrađenosti i hrabrosti muškarcima, koje su sve dale za Hrvatsku pa i svoj život. Neprijatelj ih je posebno okrutno proganjao, jer je vidio u njima opasnost za svoju vlast.

Kad revolucionarni duh pobijedi u hrvatskoj ženi, neće biti snage koja će zaustaviti hrvatski ustanak – i hrvatsku pobjedu, jer će puno sudjelovanje žena u borbi značiti da je hrvatski narod stopostotno mobiliziran.

Protiv mobiliziranog, slobodno mobiliziranog naroda, nema sile koja mu se može oduprijeti.

Borbom do slobode, žrtvama, izgradnjom, organizacijom, ljubavlju prema svojoj zemlji i svom narodu, postići ćemo ono za čime svi žudimo.

“Hrvatska borba” br. 43 od 10. lipnja 1975.

Sadržaj:

Uvodna riječ ……. ………………………………………………… 5

1. Idejni okvir ………………………………………………… 9

Oslobođenje i sloboda ……………………………….. 1

Građanska hrabrost ……. ………………………….. 18

Funkcija emigracije …………………………………..28

2. Hrvatsko područje i hrvatski narod …………….. 85

Geopolitički i kulturni smještaj Hrvatske …… 87

Narodne države i narodne manjine ……………. 46

Hrvatski federalizam ……………………………….. 60

Srbi u Hrvatskoj ……………………………………….73

3. Jugoslavenstvo i Jugoslavija ……………………… 81

Jugoslavenski mit temelj Jugoslavije ………… ………83

Bilanca jedne diktature ……………………………101

4. Desetotravanjska revolucija ……………………… 115

Duh i smjer našega programa …………………… 117

Razlozi propasti Nezavisne Države Hrvatske..124

5. Otpor u domovini protiv nasilja ……………………137

Novi hrvatski nacionalizam ………………………..139

Političke posljedice Titova državnog udara …..150

Tri generacije na hrvatskoj ljevici ………………..164

6. Politička gibanja u emigraciji ………………………..205

Prema određenosti ……………………………………..207

Hrvatski stranački program! ………………………..215

Uredna izmjena generacija ………………………….229

Pismo bivšem partizanu ……………………………..242

Most preko jaza ………………………………………….247

7, Katolicizam u Hrvatskoj …………………………………..253

Smrt sveca ..,…………………………………………….255

Sloboda vjerskog života …………………………… 257

Strašljivost ili licemjerstvo ………,………………. 267

Beogradski protokol……………………………………271

8. Strane sile i Hrvatska …………………………………… 291

Osjećaj i razum u vanjskopolitičkoj orijentaciji 293

Stanje u svijetu …………………………………………..298

Promjene u vanjskopolitičkim orijentacijama ..322

9. Revolucionarna borba ……………………………………327

Strpljivost i postojanost, ali ne čekanje …………. 329

Naš stid i sram” ………………………………………….. 331

Revolucionarni duh …………………………………….. 333

Radikalizacija hrvatske mladeži …………………… 356

10.Hrvatska republikanska stranka ……………………….. 367

prof. Ivan Oršanić………………………………………..369

Borbom do slobode ……………………………………..379

(Tekst na unutarnjem dijelu ovitka:)

Ivo Korsky rođen je u Osijeku dne 22. veljače 1918. Maturirao je u Osijeku 1985., a 1940. promoviran je na čast doktora prava na_ Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu. Ilegalnom Ustaškom pokretu u domovini pristupio je koncem 1935. Pad Jugoslavije dočekao je u zatvoru. Od siječnja 1942. nalazi se na dužnosti u Ustaškoj vojnici u kojoj za Božić 1944. dobiva čin satnika. Povlači se iz domovine 6. svibnja 1945., te nakon provedenog zarobljeništva u Italiji godine 1947. dolazi u Argentinu gdje započinje nov život. Godine 1951. pristupa Hrvatskoj republikanskoj stranci u kojoj zauzima različite dužnosti. Nakon smrti osnivača stranke, prof. Ivana Oršanića, u siječnju 1968. članovi ga izabiru za novog predsjednika stranke.

 (Kraj knjige, objavljene ovdje u prijepisu iz izvornika u dvadeset jednom nastavku)

Prethodno:

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (20)

Ivo  Korsky/Hrvatsko nebo