Politika danas

Disident u vremenu komunizma i kasniji češki predsjednik Václav Havel svojedobno je izjavio: „Glavna zadaća sljedećega razdoblja bit će radikalna obnova ljudske odgovornosti“. Nikada je to aktualnija misao, posebno za svjetske državnike danas kada se nalazimo u geopolitički i sigurnosno najkompleksnijem razdoblju možda i od vremena Drugoga svjetskog rata. Na žalost, već dugo vremena europske države imaju veliku krizu državništva i deficit državnika. Današnji čelnici europskih država često su samo sjene svojih prethodnika. Uzmimo samo za primjer usporedbu Emmanuela Macrona i velikoga Charlesa de Gaullea.

I Hrvatska, kao dio sve dekadentnijeg Zapada – koji vodi bitku ne samo protiv kršćanstva, nego i protiv zdravog razuma – nalazi u sličnoj poziciji kao i većina zapadnih država. Jugoslavenski komunizam bio je izopačen sustav izokrenutih vrijednosti koji je počivao na lažima, neslobodi i nasilju. Ipak, i tada je postojala tzv. drugarska samokritika. Nasljednicima političkih drugova u hrvatskoj politici danas je samokritika posve nepoznat pojam. Količina bahatih egocentrika, koji nikada ne priznaju svoje pogrješke, u politici raste jednako kao inflacija posljednjih mjeseci.

Jedini cilj je diskreditirati i poniziti političkog oponenta

Pogledajmo samo komunikaciju između Banskih dvora i Pantovčaka odnosno između vladajućih i oporbe. Kao netko tko se i sam svakodnevno bori s time da, promatrajući političku scenu, ne pretjera sa cinizmom i sarkazmom moram priznati da sam sve više zgrožen načinom komunikacije između političara u Hrvatskoj. U kontekstu bujajućeg egomanijaštva (bez pokrića) konstruktivne rasprave više nema ni za lijek.

U međusobnim sučeljavanjima jedini cilj je diskreditirati i poniziti političkog oponenta, što bolje mu se narugati i dovesti u pitanje sve njegove ne samo političke, nego i ljudske kvalitete. Ne postoji elementarno poštivanje drugoga ljudskog bića. Ako je politička klasa dominantno kapacitirana bahatim egomanijacima bez ikakve empatije za druge ljude, kakvu uopće politiku možemo očekivati s njihove strane?

Alexandre Havard u knjizi „Istinsko vodstvo“ odlično je opisao koje bi karakteristike, a među njima i komunikacijske, trebali imati istinski lideri. Na žalost, praksa hrvatske političke realnosti dijametralno je suprotna vrijednostima i vrlinama koje Havard u svojoj knjizi promiče. Politika se pretvorila u zavod za zapošljavanje partijskih trčkarala svih boja i predznaka.

U situaciji najkompleksnije geopolitičke i sigurnosne situacije u svijetu unazad nekoliko desetljeća mi – zbog liječenja kompleksa i frustracija političkih čelnika – nemamo veleposlanike u nekima od najvažnijih država svijeta. Ni tragedija ukrajinskog naroda više nije izuzeta od korištenja u najodvratnije dnevnopolitičke svrhe. U trenutku svatko može postati rusofil ili zaraditi neku drugu diskreditirajuću etiketu. Odgovornost za izgovorenu riječ kod nas je postala nepoznata kategorija.

Već iz razine političke komunikacije u Hrvatskoj moguće je vrlo lako zaključiti o tome da naša država nema postignut konsenzus o elementarnim strateškim nacionalnim ciljevima. Povratak „radikalne odgovornosti“ nameće se kao imperativ za izlazak iz današnje situacije. Jeftino politikanstvo i međusobne uvrede guraju nas samo dalje u ponor političke katastrofe.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo