Šiljo: I Rusija i zapadni utopijski „zelenaši“ udaraju na energetsku i opću stabilnost Europe!

Pokuša li prenaglo raskinuti s fosilnim gorivima kao glavnim izvorom energije i sirovinom za vlastite potrebe, Europa će postati neusporedivo manje konkurentna SAD-u, Kini i drugim velikim gospodarskim silama. Koje ili samo na riječima pozdravljaju i prihvaćaju politike radikalno „zelene“ tranzicije, ili ih ne zastupaju ni na riječima ni u obliku potpisanih sporazuma, ili će i „klimatske sporazume“, ako ih sve i potpišu, nemilice kršiti. Zato da bi svoje proizvode učinile konkurentnijima, a svoj gospodarski rast sigurnijim. „Zelena“ pretjerivanja, koliko god bilo važno maksimalno iskorištavati snagu sunca, vjetra i ostalih obnovljivih izvora, mogla bi Europu ne samo unazaditi, nego i energetski i općenito, u dogledno vrijeme – destabilizirati i potresti ju do temelja. Osim toga, najveći onečišćivači klime ne nalaze se u Europi. Ona u ispuštanju štetnih plinova u atmosferu sudjeluje sa svega 15 posto; 85 posto odnosi se na zemlje izvan Europe. Od kojih mnogima – osobito Kini – još i ne pada na pamet gasiti postrojenja na fosilna goriva (ni ona na ugljen), ili im to pada na pamet, ali su svjesni da će to još zadugo ostati „nemoguća misija“.

Kako se bliži zima, o „energentima“ se sve više govori. Europljane posebno zabrinjava prirodni plin, kojega ne će biti dovoljno i za industriju i za javne potrebe i za privatnu potrošnju. Nafte i njezinih derivata ljetos je unatoč sankcijama Rusiji bilo uglavnom dovoljno. Derivati jesu osjetno poskupjeli, ali svi se i dalje voze u svojim automobilima i u drugim vozilima što ih pokreću plin, nafta ili struja. No i znatan dio struje proizvodi se izgaranjem zemnoga plina. A njega u Europi nema, a osobito ga na zimu, još ako ona bude duga i oštra, ne će biti ni blizu dovoljno za sve. O visokim cijenama da se i ne govori. Kao i kod mnogih drugih stvari, najskupljim će se, i najpogubnijim, pokazati onaj plin kojeg – nema, odnosno kojega nema dovoljno.

Plinska kriza u Europi posljedica je uvođenja ekonomskih sankcija Ruskoj Federaciji i ruskih protumjera

Kao što je poznato, do plinske krize dolazi u Europi zbog uvođenja ekonomskih sankcija Ruskoj Federaciji i ruskih protumjera, budući da se i Ruska Federacija služi (djelomičnim) „zavrtanjem“ plinskih slavina kao sredstvom političkog pritiska i ucjene. Tomu se u rujnu pridružilo i uspješno miniranje plinovoda Sjeverni tok I. (uništeno je 50 metara plinovoda po dnu Baltičkog mora), od nepoznatog počinitelja, a nije isključeno da dođe do oštećenja još nekih plinovoda ili plinske infrastrukture, kao što su navodno ukrajinski diverzanti pokušali već učiniti na Turskom toku – plinovodu kojim se plin odnedavno transportira po dnu Crnoga mora i do europskog dijela Turske, a zatim dalje u Bugarsku i Srbiju, sve do u Mađarsku.

Rat sankcijama i raznim drugim mjerama i protumjerama dosegnuo je kritične razine, iako isporuka nekih energenata nije posve obustavljena. No ruski predsjednik Putin još je početkom rujna priprijetio Zapadu, ogorčen uz ostalo pozivima na ograničenje cijena ruskog plina na razini Europske unije: „Nećemo vam dati ništa! Smrznut ćete se kao vučji rep u ruskoj bajci.“

Ruska vojska odnedavno planski uništava ukrajinsku elektroenergetsku infrastrukturu

Dani pak prošlog i ovog tjedna tjedan pokazali su da je ruska vojna agresija na Ukrajinu prešla u novu fazu, u kojoj, nakon oštećenja Krimskog odnosno Kerčkog mosta, pri čemu je i tu počinitelj ostao neutvrđen, ruska vojska planski uništava upravo ukrajinsku infrastrukturu, a osobito elektrane i sustave za distribuciju električne energije. Tako je u ponedjeljak pogođen i, kako je objavilo rusko glasilo „Pravda“, „uništen“ glavni dispečerski elektroenergetski centar Ukrajine.

Novopokrenuta bombardiranja, osobito ciljanim preciznim raketama i opakim dronovima-kamikazama koje su izumili, proizvode ih i Rusiju isporučuju Iranci (iako Iran to opovrgava), nisu do sada prestala, nego se nastavljaju… U Ukrajini je, po priznanju njezinih službenih dužnosnika, uništeno 30 posto elektroenergetske infrastrukture.

A nestašica struje onemogućuje funkcioniranje raznih sustava, kao što su vodovodni, prometni i informatički sustav te sustavi i izvori grijanja, prerade sirovina, poslovnih komunikacija itd. Osim toga, veliko je pitanje i što će biti s nastavkom rada nuklearnih elektrana u Ukrajini (moguće su i planski izazvane havarije!). One su veliki proizvođači električne energije, koju je ta zemlja i izvozila u druge europske zemlje, a što je sada prestala činiti – zbog očito drastično smanjene proizvodnje i otežanog ili dijelom onemogućenog prijenosa električne energije.

Čini se da Kremlj ima i dalje pretenzije prema čitavoj Ukrajini, te da nastoji uzdrmati zapadne zemlje kako joj one ne bi mogle izdašno pomagati

Ipak, mora se primijetiti da Rusi ne napadaju najveće prijenosne sustave, napona 750 kV, nego njihove ogranke. „Pravda“ takvu logiku razaranja tumači ovako: „Budući da traje dugo i da skupo košta obnova sustava od 750 kV, očito je da Kremlj planira biti prisutan u Ukrajini nakon promjene režima u Kijevu“, što bi ujedno imalo značiti da vlasti u Moskvi još uvijek nisu odustale od ideje da Rusija na ovaj ili onaj način ovlada čitavom Ukrajinom, ili glavninom teritorija te zemlje odnosno središnjom vlašću. „Stoga je Ukrenergo uništen samo zato da bi se Ukrajini otežalo manevrirati preostalim kapacitetima, kojih će ostati tek toliko da se jedva podmire potrebe stanovništva. Ali zato ne će biti (elektroenergetskih) kapaciteta ni za industriju, a kamoli za izvoz struje. … Druga je posljedica gašenje interneta i, susljedno, sustava javnih usluga.“

To zvuči jezivo! Ono što ruski agresor nije uspio ostvariti na bojnom polju, pokušava sada nadoknaditi udarima na ukrajinsku infrastrukturu. No to nije sve. „Pravda“ ocjenjuje da je cilj i nanošenje maksimalne financijske i ekonomske štete Zapadu. Moskvi smeta ne samo vojna, nego i financijska pomoć Ukrajini, bez koje bi ukrajinska riznica već bila presušila. Iako Zapad već vrši (zacijelo prerano) priprave za poratnu obnovu Ukrajine, pri čemu se već ljetos pokušalo prikupiti sredstva odnosno jamstva o investiranju jedne stotine milijarda eura u obnovu te zemlje, i zapadne, a osobito europske, zemlje suočene su sa sve većim vlastitim izdatcima. Njihove vlade trebaju sve više novaca kako bi svojim ugroženim sektorima i stanovništvu olakšale jačanje nacionalne sigurnosti i prebrođivanje razdoblja skupe energije, ponajviše skupog plina, koji je od 2019. do danas poskupio nevjerojatnih desetak i više puta! I predsjednik hrvatske Vlade izjavio je nedavno da građani zaslugom državnih intervencija plaćaju prirodni plin deset puta jeftinije nego što bi ga plaćali da država na razne načine ne pokriva preostalih devet desetina njegove tržišne cijene.

Moskva vodi višesmjerni i višestruki rat iscrpljivanja – i protiv Ukrajine, a neizravno i protiv gotovo svih europskih zemalja

Moskva dakle vodi višesmjerni i višestruki rat iscrpljivanja – i protiv Ukrajine, i protiv gotovo svih europskih zemalja (osim, za sada, Bjelorusije, Mađarske, Srbije, Turske i još ponekog specifičnog područja…). Svjesna je da će pomažući Ukrajini europske vlade početi udarati glavom u strop maksimalnih vlastitih proračunskih i paraproračunskih rashoda i javne potpore takvim politikama: da ne će imati dovoljno ni oružja ni novaca da bi i dalje spašavale Ukrajinu i ujedno održavale vlastiti socijalni mir, blagostanje, stabilnost i sigurnost.

Putin računa da će zbog škripca koji će ih sve više stezati, s vremenom sve više zemalja početi prestajati pomagati Ukrajini, odnosno da će dolaziti do političkog okretanja leđa Ukrajini, do slabljenja solidarnosti s njom i do ozbiljnih unutarnjih političkih kriza i rascijepa unutar EU-a i NATO-a te unutar samih tih zemalja. Pritom ruski politički vrh budno prati zbivanja, pa tako Pravda primjećuju i to da je Ukrajina od svojih zapadnih i ostalih pokrovitelja dobila u rujnu dva puta manje novca nego u kolovozu, unatoč apelima Zelenskija da se Ukrajini dovoljno i žurno financijski pomogne kako bi popunila svoje goleme proračunske manjkove, prouzročene osobito izdatcima za rat i posljedice rata te drastičnim padom vrijednosti vlastitoga domaćeg proizvoda.

Ukrajini za pokrivanje proračunskog deficita treba po sadašnjim procjenama između pet i šest milijarda dolara mjesečno. To su i za najrazvijenije zapadne zemlje zajedno golemi novci, ako se i ne računaju veliki izdatci za tekuću pomoć u oružju i vojnoj opremi te humanitarna i druga pomoć napadnutom narodu i njegovoj zemlji. SAD pritišće europske zemlje da se više „isprse“, no mnoge od njih, unatoč žešćoj ili mekšoj retorici, ne prate iz ovih ili onih razloga razmjerno ni izbliza iznose novaca ni količine oružja koje iz SAD-a šalju Ukrajini.

Nedostatnost vlastitih izvora energije, sirovina i komponenata: velika geopolitička i geoekonomska slabost Europe

Nikada u novijoj povijesti Europa nije uoči ove zime bila suočena s takvim rizicima energetske i oskudice i ujedno skupoće energije kao što je to sada. Ta oskudica i skupoća, po općim spoznajama, ne će biti kratkotrajna. Mnogi stručnjaci tvrde da će se protegnuti na čitavo ovo desetljeće. Europa nema za sada, i još dugo ne će imati, ni blizu dovoljno vlastitih izvora energije za goleme potrebe svojih gospodarskih i javnih djelatnosti te za privatnu potrošnju. To je njezina velika geopolitička i geoekonomska slabost. I to ne jedina. I o uvozu brojnih bitnih sirovina, poluproizvoda i komponenata za proizvodnju ona je vrlo ovisna. I to ovisna o isporučiteljima s raznih strana.

Da bi akutnoj i srednjoročnoj krizi opskrbe energijom doskočile, institucije Europske unije poduzimaju što mogu i što smatraju potrebnim učiniti. Tara Connolly, energetska stručnjakinja glasila euobserver iz Bruxellesa, prikazala je u utorak, 18. listopada što Europska unija upravo namjerava učiniti kao sljedeći korak. U članku Gas market reforms risk locking EU into a permanent energy crisis (Reformama plinskog tržišta riskira se zaključavanje EU-a u trajnu energijsku krizu) ona razmatra posljedice postupnog Putinova smanjivanja isporuka plina Europi od početka invazije na Ukrajinu te dosad poduzete mjere Europskog povjerenstva (tj. komisije). Najavljujući ključni sastanak ministara energetike EU-a, koji će održati 25. listopada, kritički izdvaja mjeru (bude li prihvaćena!) ograničavanja cijene plina, za koju smatra da je posve pogrješna. U planu Europskog povjerenstva vidi veliku opasnost da se njime i dalje drži zemlje EU-a „ovisnima o plinu“, te da, po njezinu mišljenju, zbog toga „cijene energije odu nebu pod oblake“.

Proizvoljno naklapanje stručnjakinje za energetiku

Što toj stručnjakinji zapravo smeta? Smeta joj to što izvršno tijelo EU-a planira održavanje i jačanje mreže plinovoda u Europi – umjesto da, što ona zahtijeva, izvrši reviziju planiranja te hrabro krene u likvidiranje plinovodne mreže uz istodobno jačanje alternativnih izvora energije, kao što je energija dobivena iz sunčeve svjetlosti i vjetra. Polazi od procjene da će potražnja plina u Europi ionako biti sljedećih godina drastično niža nego što se to još lani planiralo. Ujedno, upozorava da će plin za Europu ostati zauvijek skup, pa i ako se bude opskrbljivala putem terminala za ukapljeni plin koji dolazi iz SAD-a i drugih zemalja. Ona bi stoga „pod hitno“ ukidala plinovodne mreže. Ona bi da ministri energetike u sljedeći utorak odbiju plan Europskog povjerenstva.

Nikakve egzaktne računice dotična stručnjakinja nije iznijela o tomu čime to Europa može nadomjestiti, i u kojim količinama, i u kojim rokovima, goleme količine energije koje je dosad proizvodila te ih i dalje proizvodi iz prirodnog plina te nafte, a i ugljena. A kada nema egzaktnih podataka, koliko god i Connolly i glasilo u kojem je ona svoj komentar objavila bili ozbiljni, nije moguće takvo pisanje razumjeti drukčije nego proizvoljno naklapanje.

Za Europu pogubna ideja radikalne „zelene tranzicije“

Takvo razmišljanje zrcali jednu drugu ideju, a to je ideja „zelene tranzicije“, po kojoj bi hitno trebalo okrenuti leđa svim fosilnim gorivima (ugljenu, nafti i plinu, pa i vodiku proizvedenom uz pomoć ugljena, nafte i plina), a okrenuti se drugim izvorima energije. Tu ideju inače zdušno i agresivno zastupa „zelena internacionalna“. Njo ne pripadaju samo zeleni, nego i sve ostale političke opcije glavne struje europskih politika, ali s osjetnim međusobnim razlikama u procjeni ostvarivosti i dinamike ostvarivanja takvih, mnogi će s pravom reći: utopijskih, zamisli. „Zelena tranzicija“ postala je naime ideološka kategorija ravna ideološkoj kategoriji „liberalne demokracije“, ako ne i prječa od nje. Predsjednik Trump – koji bijaše došao na vlast suprotno očekivanjima cijeloga zapadnog establišmenta – otvoreno joj se i odlučno protivio. No nije uspio ostvariti još jedan predsjednički mandat. Predsjednik Biden daje joj pak idejnu i političku potporu.

Istodobno, valjda svim ministrima energetike posve je razvidno da će se Europa bez dovoljno fosilnih goriva i ove i sljedećih zima što smrzavati, što teško ispaštati i nazadovati u industrijskim i drugim sektorima. I da će doživljavati teške unutarnje frustracije, prosvjede, otpore, možda i pobune.

Zar stručnjacima poput spomenute bruxelleske „zelenašice“ i drugih takvih utopijskih „zelenaša“ ništa ne govori ni to da crveno-žuto-zelena (tzv. semafor) koalicija Njemačke, koja se upravo našla u najgoroj energetskoj krizi otkako postoji, odgađa silom prilika, prisiljena na samoponiženje, gašenje preostalih nuklearnih elektrana kao „ne-zelenih“ izvora energije (o kojem je odlučila još vlada kancelarice Merkel, dok Francuska netremice proizvodi i dalje 60 posto struje u nuklearnim elektranama) do proljeća. Njemačka vladajuća koalicija ne zna naime kako bi Njemačka energetski inače prebrodila ovu zimu. Ako ju i ovako prebrodi – s ostatcima ruskog plina na raspolaganju i s grčevitim pribavljanjem plina s drugih strana. O sljedećim zimama i ljetima da se i ne govori.

Što bi Europu moglo – potresti do temelja?

Pokuša li prenaglo raskinuti s fosilnim gorivima kao glavnim izvorom energije i sirovinom za vlastite potrebe, Europa će postati neusporedivo manje konkurentna SAD-u, Kini i drugim velikim gospodarskim silama. Koje ili samo na riječima pozdravljaju i prihvaćaju politike radikalno „zelene“ tranzicije, ili ih ne zastupaju ni na riječima ni u obliku potpisanih sporazuma, ili će i „klimatske sporazume“, ako ih sve i potpišu, nemilice kršiti. Zato da bi svoje proizvode učinile konkurentnijima, a svoj gospodarski rast sigurnijim. „Zelena“ pretjerivanja, koliko god bilo važno maksimalno iskorištavati snagu sunca, vjetra i ostalih obnovljivih izvora, mogla bi Europu ne samo unazaditi, nego i energetski i općenito, u dogledno vrijeme – destabilizirati i potresti ju do temelja. Osim toga, najveći onečišćivači klime ne nalaze se u Europi. Ona u ispuštanju štetnih plinova u atmosferu sudjeluje sa svega 15 posto; 85 posto odnosi se na zemlje izvan Europe. Od kojih mnogima – osobito Kini – još i ne pada na pamet gasiti postrojenja na fosilna goriva (ni ona na ugljen), ili im to pada na pamet, ali su svjesni da će to još zadugo ostati „nemoguća misija“.

Povezani sadržaj:

EU će prestati koristiti ruska fosilna goriva do 2027.

Šiljo/Hrvatsko nebo