Koji je bio smisao žrtvovanja rafinerije Sisak?

Da ukratko podsjetimo: na saslušanju bivšeg šefa Jadranskog naftovoda JANAF Dragana Kovačevića pri saborskom Antikorupcijskom vijeću, ključni je moment bio vezan uz spominjanje jednog memoranduma iz 2018. godine. Ispostavilo se da je tim dokumentom, očito uz pristanak Vlade RH, omogućeno zaobilaženje Siska u transportu hrvatske nafte za Mađarsku, čija kompanija Mol kontrolira Inu. Sisak je time osuđen na još dublju i težu ekonomsku i socijalnu propast, nakon dugotrajne agonije tamošnje željezare. Doduše, bilo je drugih planova koji su mogli spasiti stvar, ali su se pokazali mrtvim slovom na papiru.

Ni traga alternativi za Sisak

Nina Domazet, analitičarka energetske politike i glavna urednica portala Energetika-net.com, ponajprije nam je na tu temu rekla da nije ni najmanje optimistična kad je riječ o prizivanom povratku hrvatske kontrole nad Inom pa ni o promjeni upravljačkih odnosa. No već je pisala o lanjskom predstavljanju održive alternative za sisački dio Ine. Samo je poduzeće tad najavilo projekt izgradnje biorafinerije u kojoj bi se iz biomase dobivene od brzorastuće biljke miskantus proizvodilo kvalitetno i tržišno konkurentno ekološko gorivo. Hrvatska je projekt uvrstila u svoj Nacionalni plan oporavka i otpornosti za period do 2026. godine.

Štoviše, tim je putem osigurano sufinanciranje gradnje u iznosu većem od milijardu kuna – više od pola ukupne vrijednosti. Nakon toga projekt iščezava iz javnosti, a Vlada RH i Ina sve do danas šute o svemu. Nije poznato zašto je projekt zaustavljen, je li to trajna odluka i čime je opravdana. Iz pozicije Siska, teško da bi mogla biti ičim potkrijepljena, naročito ako se razlog krije u novom profitiranju Mola na račun proizvodnje u Hrvatskoj. Da je posrijedi inače često prisutna kritika upotrebe poljoprivrednih površina za tu svrhu umjesto prehrambene, to bi već valjda bilo i rečeno.

LNG na Krku nije dostatno opravdanje

„Sad je u sisačkoj rafineriji u planu gradnja fotonaponske elektrane, s čime se navodno i odmaklo, ali šteta je što se ta vrijedna industrijska lokacija ne oplemeni nekom proizvodnjom, npr. bitumena, koji se u Hrvatsku uvozi”, objašnjava Domazet trenutno stanje. „Moj je dojam da je vlada ‘trampila’ Sisak za nastavak modernizacije Rafinerije Rijeka i  – jako važno – mađarski zakup na krčkom LNG terminalu, jer je to bilo od iznimne političke važnosti da se terminal upogoni. I tad je unutar struke bilo jasno da je takva trgovina nepotrebna, jer Mađarskoj je i u to vrijeme, kad je rat u Ukrajini još bio samo ‘misaona imenica’, terminal trebao više nego Hrvatskoj”.

Dobitak u vidu modernizacije riječke rafinerije nafte, ako se gleda izdvojeno, po mišljenju naše sugovornice je svakako značajan jer će njime RH moći pokriti sve vlastite potrebe za gorivom. „Hrvatska bi trebala iskoristiti činjenicu da posjeduje vrhunsku energetsku infrastrukturu kako bi osigurala što bolje vanjskopolitičke i gospodarske pozicije prema susjednim zemljama. Napose prema Mađarskoj i Srbiji, kao i Sloveniji, ako doista želimo sudjelovati u projektu Krško 2 koji aktualna politika izgleda baš i ne doživljava bitnim, a trebala bi“, zaključila je Nina Domazet.

Odsustvo ikakve smislene energetske politike

U svakom slučaju, proizvodnja u Sisku napuštena je na ovaj ili onaj način. Solarna elektrana načelno zaslužuje pohvale, ali s obzirom na zanemareni industrijski potencijal u tom gradu izgleda više kao loše smišljen alibi. Uostalom, taj tip pogona ne ističe se višim brojem radnih mjesta, dodanom vrijednošću produkta, niti ima govora o zaposjedanju nekakve tržišne niše, kao što bi bio primjer kod uzgoja i prerade miskantusa. Stoga ponovno u prvi plan dolazi upitna hrvatska ekonomska i energetska politika, s akcentom na kronično katastrofalnom odnosu prema Ini.

„Prije bih rekao da imamo posla s odsustvom ma kakve smislene energetske politike, čak i sad dok još ne znamo detalje u vezi sa štetom nanesenom sisačkoj rafineriji“, rekao je za DW Luka Brkić, profesor ekonomske politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. „Pođemo li od sadašnjeg klijentelističkog poretka kao najgoreg modela kapitalizma, imamo više nego osnovane sumnje za neki tip malverzacija. To uostalom potječe još od koncepta privatizacije, istočnog grijeha naše politike. Ina je pak zasebna priča, od njezine prodaje i prepuštanja drugoj državi, do ovog danas.”

Hrvatski zakoni pogubni za Hrvatsku

Brkić podsjeća na to da je nedavno u Ženevi donesena presuda u vezi s Inom koja svjedoči ono najgore: sve je čak napravljeno po zakonu, lege artis. „Drugim riječima“, dodao je, „nemamo se što žaliti, ispustili smo nekoć najvažnije domaće poduzeće sasvim legalno, što se tiče pravnog okvira. Ne govorim dakle o popratnim kriminalnim radnjama. No bilo bi makar u smislu politekonomskom, jer nisam stručan za pravne začkoljice, bolje da je bivši premijer Ivo Sanader napravio nešto ‘ispod stola’, nego da se ovo moglo u biti odigrati i apsolutno po zakonu. To znači da smo sebi uredili zakone krajnje pogubne po same nas.“

„Nema sumnje, Sisak će u ovom činu tragedije u Ini biti najveći gubitnik, što je zaista grozno. Ipak, ne smijemo ispustiti iz vida da je problematičan čitav širi ekonomsko-politički okvir u kojem ova država, poput niti jedne u EU, diže ruke od prirodnih monopola na koje bi jednostavno morala sjesti. I, da ne bude zabune, nije to stvar socijalizma ili kapitalizma, nego ekonomski zdravorazumski imperativ bez obzira na sustav“, drži Luka Brkić. Stavi li se to u kontekst energetske krize u Europi bez presedana, biva jasnije kako se ovdje radi o ultimativnim pitanjima opstanka jedne zemlje.