Popis stanovništva i nacionalni konsenzus

Nakon popisa stanovništva u Republici Hrvatskoj (2021.) s pravom možemo hrvatski narod i hrvatsku državu titulirati „katoličkim“. Sociološki i kulturološki gledano to znači da se radi o jednoj nacionalno-državnoj zajednici visokog homogeniteta u pitanju sustava vrjednota, u pitanju duhovno-kulturnog razvoja nacije i države, u pitanju usmjerenja zajedničkog svjetonazora. Da odmah kažem: ta stvarnost ne podnosi a-nacionalno, tj. globalističko, niti a-teističko, tj.sekularističko usmjerenje. Iz ovog činjeničnog stanja nastaju neka kritička pitanja, primjerice što je s „pluralizmom“ kao ideologijom demokracije, što je s pravima čovjeka, u prvom redu s pravima na osobnu slobodu: slobodni izbor, samoodređenje, sloboda religije i dr.? Na prvi pogled princip „biti drukčiji“ odgovara bitnosti pluralizma, koji predviđa legitimno postojanje „biti drukčiji“, ali koji smatra nelegitimnim da „biti drukčiji“ ostvaruje svoju partikularnu „različitost“ u proturječju sa sustavom vrjednota političke zajednice. „Biti drukčiji“ može se biti samo unutar zajednice koja je u sebi jedinstvena u temeljnim vrjednotama i koja hoće i može živjeti u „jedinstvu različitosti“. Kada bismo svi bili samo „drukčiji“, zajednice ne bi moglo biti. Temelj zajedništva je sustav vrjednota zapisan u Ustavu. Temelj zajedništva je u kulturnoj baštini duboko ucijepljenoj u nacionalnom biću. „Biti drukčiji“ može postojati samo u skladu sa svim vrjednotama Ustava i kulturne baštine nacije.

Primjerice: institut imenom brak može postojati samo kao zajednica muškog i ženskog čovjeka. To je po Ustavu; to je po uvjerenju hrvatskog katoličkog naroda. Treba naglasiti da je netočno govoriti da postoji „pravo“ na „biti drukčiji“ u bilo kojem pogledu. Biti drukčiji je najprije činjenica. Svaki od nas je na neki način „drukčiji“ antropološki, ontološki htio on to ili ne. Apsurdno je propagirati stajalište da svatko može odrediti hoće li će biti kao muško ili žensko jer je tobože spol nešto što se određuje kulturološki pa se može po volji mijenjati. Pitanje prava na „biti drukčiji“ se postavlja tek onda kada dotična osoba želi biti sa svojim „biti drukčiji“ integrirana u konkretnu kulturno-političku zajednicu. Tada zajednica ima pravo vrednovati sadržaj tog osobnog „biti drukčiji“ i odlučiti koji pravni status će dodijeliti dotičnoj osobi: prihvatiti ju kao člana zajednice potpuno ili uvjetno, ili je odbiti. Naslućujemo: ovdje ne odlučuju osobne želje živjeti gdje hoću, živjeti kako i s kime hoću, ponašati se kako hoću. Osobne želje nisu kategorije iz kojih bezuvjetno nastaju „prava na…“.

Moralno-etički gledano postoji obveza primiti svaku osobu s njezinim „biti drukčiji“. Konkretno zbog aktualnosti: „Biti drukčiji“ silom homoseksualnosti nije „pravo na“ nego je to najprije činjenica. Pustimo debatu je li homoseksualnost prirođena ili stečena, izlječiva ili ne. Činjenicu da je jedna osoba takvog usmjerenja mora zajednica prihvatiti – a ne samo tolerirati. Budući da se radi o ljudskoj osobi kao nositelju tog „biti drukčiji“, mora zajednica toj osobi pravno osigurati sva temeljna ljudska prava. Jedna takva osoba uživa sva temeljna prava čovjeka jer je čovjek. Drukčiji nego drugi, ali čovjek. Sva ova prava ne mora homoseksualna osoba tražiti od zajednice jer ih ona ima kao osoba, kao čovjek. Međutim, neprihvatljivo je da ona traži ostvarenje prava koje ona zbog svog „biti drukčiji“ nema i ne može imati po naravi stvari: primjerice pravo na brak. Državna zajednica joj ne može pravno osiguravati onaj način života za koji nema pretpostavke. Konkretno: „brak“ je naravno, antropološko ostvarenje čovjeka kao muškog i ženskog bića sa svrhom međusobnog upotpunjenja i služenja rađanju novog života, stvaranju obitelji i time održanju ljudskog roda. Pravo na brak, dakle, mora državna zajednica osiguravati osobama muškog i ženskog spola jer one imaju to pravo po naravi i jer su po naravi osposobljene za međusobno upotpunjavanje u sreći, za rađanje novog života, za stvaranje obitelji i za održanje ljudskog roda. To pravo im ne daje država. Ona im ga ne smije oduzeti, ona ga ne smije nametnuti onima koji neće ili ne mogu ostvarivati zajednicu muškarca i žene. Kada već govorimo o pravu na brak, moramo spomenuti i obvezu u braku. Obveza na održanje ljudskog roda je evidentna jer proizlazi iz moralne odgovornosti svakog od nas, bilo muškog bilo ženskog, i jer smo stvoreni kao muško i žensko. To proizlazi također iz evidentne spoznaje da nitko od nas nema život od sebe nego da ga je primio kao dar. Dar života ima dimenziju obveze koja glasi: život ti je darovan da ga umnožavaš, da ga usavršavaš, da ga oplemenjuješ, da ga usrećuješ. Naša odgovornost glasi: trebaš stvarati „kulturu života“. Negativno rečeno: život mi nije darovan da ga koristim isključivo za vlastite interese. Život mi nije darovan da ga trošim u traženju uvijek novih izvora uživanja i zabave. Prva stranica Svete knjige nam kaže: Muško i žensko ih stvori. I reče Bog: razmnažajte se, rastite, obrađujte, usavršavajte sebe i svijet, radujte se životu. Čovjek plemenite duše reći će sa zahvalnošću kako je divna ova Božanska zapovijed. Kako je plemenita i humana vjera/religija koja naviješta ovu istinu. To je kršćanska katolička vjera.

U čemu postoji suglasnost u katoličkom narodu Hrvatske? Već sam spomenuo da je za pluralističko društvo vrlo važno da postoji suglasnost u temeljnim vrjednotama, normama za odvijanje života i za međusobne odnose. Kod toga je važno naglasiti da nije dovoljno da u Ustavu Republike postoje zapisane sve bitne vrjednote. Važno je da političke snage, prije svega vladajuća većina, donosi zakone u skladu i u duhu ustavnih zahtjeva i u skladu kulture hrvatskog naroda. U protivnom mogu biti zakoni po sebi legalni jer ih je donijela većina. Ali po naravi su oni nelegitimni. Jednom riječju: Hrvatska nije podijeljena nego postoji jedan kulturno-religiozni korpus i oko njega postoji veći broj kulturnih i političkih grupacija s manjinskim karakterom. Pokazatelj, ne dokaz, za ovu tvrdnju su statistički podaci: 83% pučanstva se deklarira katoličkim vjernicima, oko 4% su ateisti, agnostici, i oko 4% su sekularističko-liberalno-ljevičarski usmjerene političke grupacije. Stoga je pluralizam na svjetonazorsko-političkom području vrlo tanak.

Hrvatska nije podijeljena. Hrvatska danas demonstrira svoj jaki tradicionalno-konzervativni identitet braneći brak i obitelj, štiteći pravo na život od začeća kao one svetinje, kao one temeljne vrjednote bez kojih jedna nacija tisućljetne kulturne baštine, kakva je Hrvatska, nema šanse da preživi u današnjem globalnom vjetrovitom procesu stvaranja nove civilizacije birokrata, tehnokrata, političko-ekonomskih kalkulatora i centara kapitala, a-nacionalnih globalista.

U čemu, dakle, postoji suglasnost kod hrvatske nacije? U tome da demokracija nije samo sistem procedura tko i kako se dolazi na vlast, nego uređenje na temeljnim ljudskim vrjednotama. U tome da su brak i obitelj bitni oblik zajedničkog života u svrhu oblikovanja kulture emocionalne blizine između roditelja i djece; da su brak, obitelj stvaratelji nove generacije i osiguravatelji najužih rodbinskih odnosa i sigurnih veza između generacija; da je obitelj idealno mjesto za odgoj vlastite djece u smjeru jake ličnosti sa sviješću kritičkog duha, samosvojnosti i odgovornosti pred Bogom. Postoji, nadalje, konsenzus da je religiozna svijest, napajana na izvorima kršćanske vjere i katoličke tradicije, nužno potrebna za izgradnju „civilizacije ljubavi, solidarnosti i nade“. Postoji konsenzus da bez vjere u Stvoritelja izgradnja „kulture bez nasilja i strahopoštovanja svega što je živo“ nailazi na gotovo nesavladive prepreke.

Postoji konsenzus da pluralizam u moralu i etici vodi nužno u radikalni moralni konflikt. Naime, tvrditi da može postojati više istina o tome što je moralno dobro i što je moralno zlo, protivi se teoretskom i praktičnom razumu i time se stvara u društvu emocionalno i intelektualno negodovanje. Postoji konsenzus da sekularističko-ateistički svjetonazor nema niti moralne niti intelektualne snage zadovoljiti u čovjeku izvorne naravne čežnje za srećom, za smislom, za istinom. Sekularističko-ateistički svjetonazor veže na sebe mnoge ljude obećanjem i nuđenjem „apsolutne slobode“ premda zna da je to fraza bez sadržaja.

Najdublje u ljudskoj naravi je postavljen „zakon“ koji određuje da je „istina“ ona koja čini čovjeka slobodnim.

Apsolutna sloboda ne čini čovjeka istinskim, kako tvrdi ljevica i gender-ideologija. To je opasna zabluda današnjeg duha vremena u zapadnom svijetu. Toj zavodljivoj „filozofiji“ fraza i iz nje proizašloj gender-rodnoj-ideologiji koja se svim mogućim dopustivim i nedopustivim metodama širi u svijetu, protive se danas sve više i sve jače ljudi u Europi i Americi, u prvom redu znanstvenici raznih disciplina.

dr. Josip Sabol/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo