OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (20)

Ovo je pretposljednji dio prve knjige Ive Korskog, “Hrvatski nacionalizam”, koju portal Hrvatsko nebo, dobivši prethodno suglasnost od nositelja autorskih prava, objavljuje u obliku feljtona u nastavcima. U ovom dijelu govori se o veličini misli prof. Ivana Oršanića, a izdvaja se i razmatra osobito njegova postavka o “integralnoj slobodi”. Ona obuhvaća i slobodu i suverenost svakog naroda odnosno države među drugim narodima odnosno državama, i slobodu i prava svakog pojedinca (“individue i osobe”) u vlastitom narodu odnosno u vlastitoj državi.

HRVATSKA REPUBLIKANSKA STRANKA

• Prof. Ivan Oršanić
• Borbom do slobode

Patriotizam voli domovinu, ali politička stranka, Pokret ili skupina konkretizira i dinamizira tu ljubav.

                                                                                                                      Ivan Oršanić

Prof. Ivan Oršanić

Ljudski um je ograničen u svojim spoznajnim mogućnostima, pa mu zato događaji uzeti kao cjelina nisu dostupni. Potrebno ih je odijeliti, što se očituje u pojmu vremena. Razdijelivši inače neprekinuti niz događaja u manje nizove, vremenske odsjeke, čovjek ih lakše shvaća i može povući zaključke za daljnje djelovanje.

Zato dijelimo povijest na razdoblja, pa i kraće nizove događaja, kao ljudski život, dijelimo na dobi, te onda svaki odsjek gledamo kao cjelinu, skoro bih rekao odvojeno od ostalog zbivanja.

To bi bio pravi smisao jubileja, rođendana i sličnih vremenskih odsjeka. Pregled doživljenog. učinjenog i stvorenog. U tom duhu i naše društvo danas želi izraziti svoje iskrene čestitke  svom osnivaču i predvodniku prof. Ivanu Oršaniću prilikom njegove šezdesetgodišnjice. ^[1]* Ne želimo povrijediti njegovu ozbiljnost i skromnost praznim proslavama niti zvučnim hvalospjevima, koji gube svako značenje čim je umuknuo jek izrečenih pohvala, nego ćemo na čas iskoristiti ovu priliku, da u kratkim crtama iznesemo što je prof. Oršanić dao hrvatskom narodu.

Bilo bi odviše dugačko iznijeti ovdje sav njegov rad, od onih prvih koraka na polju hrvatske katoličke mladeži pa do daljnjih, odlučnih poteza u odvajanju hrvatskog orlovskog pokreta od jugoslavenskih utjecaja, u izgrađivanju hrvatskog nacionalizma kao odraza cijelog naroda a ne samo jednog njegovog dijela, od muževnih godina koje je proveo u borbi s perom u organiziranju revolucionarne mladeži, te konačno u zatvoru. Prelazimo preko njegova djelovanja za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kad je pečat svoje osobnosti utisnuo organizaciji Ustaške mladeži, te kasnije hrvatskom sindikalizmu u staleškim postrojbama. Sve su to važna razdoblja njegova djelovanja, ali držim da nisu toliko odlučna kao zadnje razdoblje, kad je silom prilika, odvojen od domovinskog područja s njegovim svakodnevnim političkim i organizacijskim potrebama mogao posvetiti svoje znanje, očeličeno iskustvom, izradbi temeljnih načela suvremenog hrvatskog nacionalizma, pripremi idejnog kostura kojeg će se morati držati svaka hrvatska politička organizacija u budućnosti, ako želi ostvariti slobodnu hrvatsku državu i ustrojiti je u smislu slobode njenih građana.

Prije nekoliko godina pitao nas je jedan prijatelj iz Australije, ciljajući očito na prof. Oršanića, što smo učinili za Hrvatsku. Nismo stvorili velike organizacije. nismo kod “velikih” pobrali nikakvih uspjeha. Zar ćete se vratiti u Hrvatsku, pisao je taj prijatelj, samo sa snopom časopisa pod rukom i mislite da ste time učinili nešto za hrvatsku borbu? Unatoč porugljivom obliku, prijatelj je pogodio bit stvari. Nećemo se možda ni vratiti u Hrvatsku, niti ćemo tražiti nagradu za taj snop časopisa, ali taj snop časopisa ostat će ne kao papir nego kao izgrađeno idejno oružje da ga hrvatski narod može upotrijebiti, sada u borbi, a kasnije u slobodi, da ne mora posizati u daleku prošlost koja više nije suvremena, niti za stranim gotovim programima koji mu ne odgovaraju.

U tom porugljivo nazvanom “snopu časopisa” dano je obilje ideja političkog reda, dakle onoga što u hrvatskoj politici nedostaje već tridesetak godina. Mimo pa i protiv časovitog oportuniteta dani su stalni idejni temelji, koji se ne moraju mijenjati radi svake sitne promjene u javnom životu, jer su izgrađeni proučavanjem hrvatske prošlosti, hrvatske sadašnjosti i hrvatske budućnosti. I to ne Hrvatske kao jedinice izvan i mimo svijeta, kao nekog učiteljskog, ružičastog ideala, nego Hrvatske kao zemlje okružene prijateljima i neprijateljima, naroda podvrgnuta ne samo svojim predajama, nego i utjecajima vremena u kojem živi, ljudi ne samo svetaca, nego i grešnika i pokvarenjaka, ne samo junaka nego i kukavica i oportunista. Jednom riječi, ideje su za Hrvatsku, prostor s morem. rijekama, gorama i ravnicom; za ljude od krvi i mesa koji se mole i koji psuju. Za tu Hrvatsku, da bude sretna i napredna, da bude slobodna i pravedna, stvoren je idejni kostur u tom prezrenom snopu časopisa, da te ideje rade i djeluju i onda kad miševi budu izjeli papir na kojem su napisane.

U tom snopu papira, iskreno priznajemo, glavne su ideje našega svečara. I mi drugi smo nešto napisali, nešto proučavali, nešto dali, ali sve je to odraz jednog mislioca koji je hrabro krenuo s perom u šikaru predrasuda i licemjerstva što se zove hrvatska politika, i bezobzirno krčio put. Oboružan filozofskom spremom, moralnom snagom, borbenošću i iskustvom otvarao je staze uz zgražanje licemjera, rušio idole, tako da mi drugi možemo dalje ići stazama koje je on probio, putovima koje je on očistio i tako brati nekada slavu i pljesak koji nam zapravo ni ne pripadaju.

Ovo pionirsko razdoblje, koje ne nosi ni časti, ni položaja, ni priznanja, dolazi kao kruna jednog života koji je protekao kao suvremeno izdanje benediktinskog načela “Ora et labora”, što u današnjem javnom životu možemo nazvati “Piši i bori se”. Niti kabinetski intelektualac, niti borac bez mozga, nego suvremeni revolucionar koji zna da je prvo potrebna ideja, ali da nije dovoljno znati, nego da treba i djelovati, te da ideja mora ući u arenu da se hrva s dragim idejama, da pobijedi i da se ostvari.

I takav je borac bio i ostao prof. Ivan Oršanić i kao takav će ući u hrvatsku povijest sa svežnjem papira ispod ruku na kojem će stajati ime “Hrvatske Smotre” i “Republike Hrvatske”, a iz kojega će se svežnja napajati i nova pokoljenja, kao što su se napajala i ona prije 1941. godine. I mnogi će ponavljati kao svoje misli koje je on kao prvi formulirao, uz protivnost pa i zgražanje protivnika, te će se začuditi kada im netko pokaže izvor tih njihovih “izvornih” misli. A on, jer je borac, revolucionar, a ne autor, uvijek se dobrodušno smijao tim svjesnim i nesvjesnim plagijatorima, jer mu nije bilo do slave, nego do pobjede ideja, pa su mu i plagijatori bili dragi, jer su svjedočili da ideje, koje je on iznio, pobjeđuju u narodu koji toliko voli i za koji je dao sve svoje snage.

Zato ću danas, u čast našega svečara, umjesto pohvala i opisa dati kratak pregled nekih misli koje je on formulirao tijekom zadnjih godina, i to ću reći njegovim riječima, a da tim pregledom ne želim reći niti da su jedine niti sve najvažnije.

Prof. Oršanić smatra da politika nije nešto loše, nešto čega se treba stidjeti. nego naprotiv:

“… naši bi ljudi trebali definitivno i za uvijek shvatiti, da je politika u svojoj bitnosti nauka o sudbini naroda, kao i primjena te nauke, pa prema tome predstavlja najsuperiornije, najteže i najodgovornije zanimanje. Ni sva znanost, ni sva umjetnost, ni bilo što u svijetu ne može se usporediti s političkim potezima, kao što su na primjer slijedeći: ‘Sutra se maršira na Poljsku’; “Preksutra se bombardira Hirošima’; “Kinu se prepušta komunistima”; „Uspostavlja se Jugoslavija“; “Kralj i narod, dosta sa strankama“ ; “Zabranjuju se štrajkovi“; „Ukida se vjeronauk u školama“; itd.

Ta se pak nauka formira i formulira kao živa snaga u političkim skupinama, javnim ili tajnim, velikim ili malenim, pod ovim ili onim nazivom, te izvan njih nema političkog rađanja, stvaranja i razvijanja politike ni u jednom narodu.” (8/9:36)

Primjenjujući tu spoznaju na hrvatski slučaj Oršanić kaže:

“Smatramo, da se u političkoj dinamici životnog značenja odgovornosti i pozicije imaju definirati onako kako je to u cijelom, slobodnom svijetu uobičajeno, tj. stranačko-politički, e da bi se proces političkog sazrijevanja mogao vršiti oko što više jasnih i određenih linija i tako usmjeriti aktualizaciju rješenja.” (1:2)

I taj se rad mora vršiti uvijek i bez ikakvih izgovora i izmotavanja:

“Nema tu prave logike,. — kaže na drugom mjestu. — ako stalno držimo na umu, da je smisao osnivanja i postojanja političkih skupina ne samo biti na vlasti, nego i raditi za narod, naravno odakle se to može i gdje se to može, a ne gdje se to ne može, i to također danas, a ne čekajući, dok nastane država, jer i za to treba raditi.” (8/9:35)

Ali politika ima, prema Oršanićevim koncepcijama, i teleološki smisao, a nije samo traženje putova za dnevni život. Ova viša svrha, koja postavlja politiku u red superiornih djelatnosti čovjeka, jest sloboda. “Osnovna linija načela, – kaže prof. Oršanić, – osnovna linija našega republikanstva može se općenito izraziti kao Integralna Sloboda, što znači sloboda čovjeka unutar svoje narodne zajednice i sloboda narodne zajednice među drugim narodima. Mogli bismo reći i ovako: Integralna sloboda znači slobodu čovjeka kao čovjeka (individue i osobe) i slobodu čovjeka kao Hrvata (zajednice).” (17/18:2)

Polazeći s te premise, prof. Oršanić vidi u emigraciji potrebu velike djelatnosti, i to političkog, a ne propagandističkog reda:

“Jedan dio posla, što ga emigracija treba i može izvršiti, je u tome, da razvija i razvije duh slobode, da ga formira i formulira u žive skupine i realne odnose, kako bi historijska naslaga ropskog, nasilnog i nasilničkog duha prestala biti imperativ našega života. Sva bi se hrvatska emigracija trebala oblikovati i analizirati u idejama slobode, u svjesnom uništenju i razbijanju svih pojava i oblika nasilja i diktature, što mi Hrvati tražimo i očekujemo za sreću i spas svojega naroda u idejama diktatura i nasilja. Tragedija se hrvatskog naroda uklanja samo bezuvjetnom stabilizacijom duha slobode u procesu hrvatske sudbine.” (19:36)

U ovom proučavanju hrvatskih političkih potreba prof. Oršanić ne polazi od sentimentalno-optimističkih ocjena, nego se suočuje sa stvarnošću:

“Tko bi tvrdio – veli on – da hrvatski narod predstavlja intelektualno živu sredinu, približavao bi se demagoško-deklamatornom postavljanju problema; tko bi tvrdio, da su na hrvatskom terenu vrlo žive i organizatorno razvijene sile demokratskog sustava, tvrdio bi neistinu. Isto bi tako bilo netočno tvrditi, da hrvatski narod ne bi imao impulse, evidentirane impulse, i indikacije, koje historijski obvezuju na oblikovanje demokratskog sustava makar to bilo u početnim fazama razvitka, ako već ne u onakvom stupnju, kakav u svojoj kući pokazuju recimo Englezi. Organski dakle mi smijemo smatrati da smo na onom stupnju razvitka, kad nam demokratski sustav prirodno odgovara i kad bi autoritativno-diktatorski sustav bio zločin i besmislenost za hrvatski narod.” (13:7)

U političkoj filozofiji prof. Oršanića povijest, dakle doživljena stvarnost, ima svoje važno mjesto, jer – kao što je napisao – “Povijest se ne briše”. I ova stvarnost, danas, predstavljena je najviše slomom obih hrvatskih tradicionalnih stranaka i slomom hrvatske države. U tim slomovima ne gleda prof. Oršanić na materijalne neuspjehe, nego na političke neuspjehe kao i na moralne slabosti, jer materijalni neuspjesi, kao posljedica časovitog odnosa sila, nemaju tako bitan utjecaj na budući razvitak kao što ga imaju unutrašnji slomovi. Ali on te poraze ne prosuđuje pesimistički, niti ih se licemjerno stidi, nego daje znanstveno tumačenje njihovim uzrocima te time i posljedicama.

“Čovjek Hrvat ne bi bio ljudsko biće, a Hrvati povijesno biće, kad ne bi bili neprestano osjećali prirodnu i urođenu težnju za slobodom, koja je ugušivana i gažena danima, godinama, stoljećima. Stoljeća slažu želje i težnje, sve što je gledao, osjećao i doživljavao narod. A složeno je mnogo toga i dobra i zla…

Zašto nije eksplodiralo samo i isključivo sve što je lijepo i dobro? Zašto i kako, jasno je, kad su vjekovi naše povijesti pripadali onima, koji su lijepo i dobro uništavali i progonili. Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti i nismo željeli, da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo također u nama i po nama.” (1:7)

“Nismo mi konačno prvi narod, koji je nakon dugih vremena borbe za slobodu prošao kroz jedan revolucionarni period. Prije bismo mogli reći, da se ubrajamo među posljednje narode te vrste i zbog toga moramo snositi posljedice hipokritskih zgražanja u pozadini kojih ključaju bestijalni politički računi, koji bi htjeli, da se mi počnemo toliko zgražati, da zamrzimo svoju ideju slobode, da izgubimo vjeru u svoju slobodu, da zamrzimo i popljujemo sami sebe, da priznamo, prema tome, na vlastitoj mržnji pravo svima, da nas upravljaju kud hoće i kako hoće.” (1:8)

Ali prof. Oršanić ne prihvaća ovo licemjerno zgražanje, kao što ne prihvaća ni deklamatorsko hvaljenje. Prošlost je tu, ona postoji, ali nije tu da je prenesemo u budućnost. nego da se na njoj izgradi nova budućnost. Zato i hrvatske političke oblike prošlosti, koji su se slomili, ne osuđuje u prošlosti, nego samo ih odbija kao sredstva političkog rada u sadašnjosti.

“Najviši stupanj našeg političkog jedinstva u historijskom smislu bit će postignut – kaže prof. Oršanić – kad svi hrvatski političari budu osjećali, da su im Hrvatska seljačka stranka i Ustaški pokret bili jednako vrijedni u mučeničkom hrvanju naroda, koji je stvarno osjećao u krilu Hrvatske seljačke stranke jedno i jedinstveno ono isto, što i u Ustaškom pokretu.

Pođemo li od toga stajališta, koje u stvari predstavlja idejno bogatstvo, vrlo konkretno u idealnom prihvaćanju Hrvatske seljačke stranke i Ustaškog pokreta od strane hrvatskog naroda, moći ćemo smoći dovoljno snage da to bogatstvo ne produžujemo kao temelj za političko razilaženje, nego da na tome zajedničkom bogatstvu stvaramo višu i daljnju kategoriju političkog razvitka, u kojoj neće biti teško postići konkretno i konkretizirano političko jedinstvo. u slučaju kakve unutrašnje ili vanjske političke potrebe.“ (8/9:34)

Ali ovo idealno prihvaćanje starih hrvatskih političkih oblika, ipak ne mijenja temeljni sud o njima: “Ne znači to, da nema Hrvatske seljačke stranke i Ustaškog pokreta u bukvalnom smislu, nego u historijskom smislu. Oni su historijskim procesom u očevidnim događajima konzumirani. Otprilike kao što je to bilo s monarhijom za vrijeme francuske revolucije.” (8/9:31)

Ali za Oršanića narod nije samo u apstraktnoj povijesti kroničarskog tipa, nego u povijesti koja se odigrava na određenom prostoru kao okviru i supstratu povijesnih događaja. I taj hrvatski prostor on promatra dinamički. u odnosu prema susjedima, te dolazi do zaključka da je hrvatski prostor obrambene kategorije, jer je dovoljan za puni razvitak naroda koji ga obitava. On taj prostor smatra jednim i nedjeljivim, te želi jačati obrambenu snagu hrvatskog prostora, koju smatra moralno vrijednom.

“Superiornost obrambene kategorije hrvatskog prostora je u njegovu jedinstvu onako, kako je to jedinstvo doživljeno u izražavanju za hrvatsku državnu ideju upravo sa strane hrvatskog seljaka, koji tu kategoriju najsavršenije nosi. Prema tome ideja federativnosti je ideja slabosti naše obrambene kategorije. To je uostalom tako očevidno dokazano u našoj povijesti, da je teško naći pravu riječ osude za tu ideju. Zar nisu tri imperijalizma: austrijski, mađarski i turski imali naš prostor razdijeljen, čime je snaga naše obrambene kategorije bila paralizirana i zar ta dioba nije bila njihova stvar, a ne naša? Zašto da te neprijateljske diobe i zašto da to uništavanje jedinstvenog doživljavanja našeg prostora uđu kao federativna slabost u konstituciju hrvatske državne ideje? Zar da turski imperijalizam, još uvijek definira Bosnu kao neku posebnost u hrvatskom nacionalnom biću i danas, kad je nestao? Niti je to zahtjev hrvatskog prostora niti hrvatskog nacionalnog bića.” (10:6)

Prema prof. Oršaniću narod (kao ljudi) i prostor (kao mjesto gdje ti ljudi djeluju) imaju se osigurati u svojoj posebnosti u obliku države. Raznolikost nije nikakav grijeh nego odlika. Gospodin Bog je neizmjerno bogatstvo, jedinstvo i harmonija različitosti, a nije monolitna identičnost. Isto tako stotinu Božjih svetaca predstavljaju stotinu različitijih individualnosti, nego li ma koja stotina bankara, radnika ili seljaka. Ako hoćemo slijediti Boga, ne trebamo izmišljati ideje, nego priznati njegove zakone i na njima ostvarivali harmoniju, a ne uništenje. (16:4)

Kao temelj stvaranja te harmonije među narodima, prof. Oršanić uzima stvaranje država. “Egzistencijalnost države u razvitku čovječanstva nije ni iskustveno ni bilo kakvim teoretskim izvodima osuđena kao nužna i adekvatna kategorija u doživljavanju nacionalnih težnja povijesnih skupina… Naprotiv, život afirmira kategoriju slobode i nezavisnosti čovjeka, kao i kategoriju slobode i nezavisnosti historijskih skupina definiranih pojmom narod.” (11:11)

I odgovarajući onima koji napuštaju hrvatski nacionalizam u ime nekih, navodno viših ideja. Oršanić piše: “Ujedinjenoj Europi ili Ujedinjenom Svijetu nisu prijetnja nacionalizmi, koji nemaju još ni države, nacionalizmi mnogih malih maroda, nego su to u prvom redu nekoliko velikih imperijalizama koji podržavaju i nose takav sustav i u malim imperijalizmima. Demokratski sustav između nacionalnih suvereniteta ne može se uvesti sve dotle, dok ne bude srušen feudalni sustav na međunarodnoj pozornici kao što se nije mogao zavesti niti među individualnim suverenitetima, dok su vladali feudalci.” (10:4)

“U vezi s ovim činjenicama vidljivo je, da ideja cjeline ne izvire iz postojanja čovječanstva kao jediničnog skupa, nego iz postojanja ograničenih organskih zajednica. Prema tome organizacija čovječanstva ne smije počivati na negaciji onih elementarnih područja, u kojima se razvija ideja o cjelini, nego na njihovu priznavanju.” (17/18:3)

Ali država nije neko deificirano biće kao u Mussolinijevom fašizmu, nego sredstvo  konkretne zajednice ljudi, naroda, da ostvari slobodu. I u tome dolazimo do ključnog dijela političke filozofije prof. Oršanića, dijela koji je možda najmanje bio shvaćen u našoj emigraciji, koja ne voli složenosti nego simplifikacije. No život je složen i ispravno proučavanje zahtijeva da se prizna ta složenost, jer bez nje nema slobode, a sloboda je ono što daje moralno opravdanje političkim zajednicama, državama. A što je potrebno, da postoji sloboda? “Nema države s vrlo nerazvijenim varijantama, u kojoj ne bi postojala diktatura, svejedno kakva, kao što nema države s vrlo razvijenim varijantama, u kojoj ne bi bilo slobode, svejedno kakve. Diktatura i nerazvijenost su nerazdruživi pojmovi, kao što su to razvijenost i sloboda. Naravno da ima mnogo prelaznih stanja, od kojih svako može biti predmet posebnog ispitivanja.” (17/18:3)

I tu unutrašnju slobodu prof. Oršanić definira u obliku tri zakona: zakona o elementarnim varijantama, što bismo mogli reći o područjima ljudske djelatnosti. zakona o autonomiji elementarnih varijanata i zakona o hijerarhijskoj ravnoteži unutar elementarnih varijanata.

Govoreći o elementarnim varijantama kaže: „Mi možemo obuhvatiti cjelokupno zbivanje unutar jedne narodne zajednice u četiri elementarne životne varijante:

1. a) Politička varijanta, koja se razvija u ideji o cjelini;
2. b) Socijalno-ekonomska varijanta, koja se razvija u ideji interesa (probitka);
3. c) Kulturna varijanta, koja se razvija u ideji interesiranja;
4. d) Vjersko-moralna varijanta, koja se razvija u ideji smisla i odgovornosti.

Zakon kaže slijedeće: što su razvijenije elementarne životne varijante u jednoj zajednici, to je u njoj i sloboda čovjeka razvijenija.” (17/18:3)

“Četiri elementarne varijante u jednoj narodnoj zajednici nisu nezavisne varijante, nego su međusobno u funkcionalnoj životnoj zavisnosti, kao što su na primjer u neprestanoj funkcionalnoj zavisnosti srce i mozak, elementarni organi ljudskog organizma.

Čovjek je jedinica, u kojoj se sve varijante razvijaju i usredotočuju. Jedinstven je samo zato, što je jedan, ali ne po tome, što bi u njemu sve četiri elementarne varijante bile jedno.” (17/18:4)

Nezavisne varijante, tj. nezavisna područja ljudskog djelovanja, usklađuju se po trećem zakonu, zakonu o hijerarhijskoj ravnoteži unutar elementarnih varijanata, da bi sloboda bila potpuna, te po kojem “svakoj ideji u njenoj funkciji među ljudima mora biti priznata hijerarhijska ravnotežna struktura, da bi mogla vladati sloboda”. (17/18:7) |

“…time što bi se autonomijom varijanata ostvarivala životna analiza u narodnim zajednicama, nužno se nameće potreba kompozicione sinteze, bez koje ne može živjeti jedna zajednica, kao što to ne može ni pojedinac. No dok svaki pojedinac može oblikovati svoju sintezu u okviru vlastite odgovornosti, onako kako hoće i može, jedna zajednica mora odrediti način za stvaranje svoje kompozicije. Jedan pojedinac može biti u skladnoj kompoziciji, ako živi na najnižoj ljestvici svake varijante, kao što to može biti jedan čovjek s jednom, dvije ili više visokih dominanata u kompoziciji, ali u jednoj zajednici zakoni i dekreti ne mogu sve predstavljati, i najniže i najviše, i ovakve i onakve kompozicione strukture… Narod bi bio zadovoljan, kad bi doživljavao, da mu javni život određuju i komponiraju slobodno birani i hijerarhijski priznati najbolji predstavnici sklada i ravnoteže.” (19:14)

Iz ovih kratkih izvadaka možemo vidjeti da po prof. Oršaniću sloboda nije dana sama od sebe, nego se za nju treba stalno boriti : “Svi ljudi i svi narodi žele biti slobodni. ali biti slobodan, ili bolje reći znati biti odgovorno slobodan, tj. biti ono, sto predstavlja savršenstvo života u svrhotnom smislu, vrlo je daleko od želje za slobodom. Narodi prelaze stogodišnje vremenske epohe od želje za slobodom do ostvarenja slobode, i očevidno je nužno ovakve bitne razlike uočavati, a ne vladati se kao da ih nema. I u postignutoj slobodi borba se nastavlja, jer svrhotna orijentacija slobode svaki dan i svaki čas nameće impulse nezadovoljstva, impulse spoznavanja i sazrijevanja prema nedostiživom savršenstvu.” (13:4)

Prema tome, hrvatska država ima svoje filozofsko opravdanje. “Hrvatski narod hoće svoju državu, jer vjeruje, da bi u njenom postojanju mogao izgrađivati svoju političku, kulturnu i ekonomsku slobodu. Jugoslavija ne dolazi u obzir kao temelj slobode, jer ili je diktatura ili je ne može biti.” (2:8)

U toj borbi za ostvarenje države kao sredstva slobode prof. Oršanić nalazi i opravdanost revolucionarnog nacionalizma. “Englezi i Francuzi svakako ne trebaju biti nacionalisti, ali Hrvati trebaju to biti, jer je smisao toga nacionalizma historijsko likvidiranje i konzumiranje i austromađarske i jugoslavenske atmosfere te postavljanje svakog Hrvata, pa i hrvatskog intelektualca, u onakvu historijsku normalu, u kojoj je Grk u Grčkoj, Portugalac u Portugalu i Francuz u Francuskoj. Hrvatska nacionalistička revolucionarnost ima očevidno vrlo skromnu dimenziju, jer želi učiniti nešto, što je skoro općenito normalno, tj. učiniti hrvatske intelektualce normalnim Hrvatima.” (11:8)

Kao zaključak ovog izlaganja želim dati samo još jedan izvadak koji tumači i opravdava sav politički rad prof. Ivana Oršanića:

“Hrvatska državna ideja u svom ostvarenju treba da bude ostvarenje slobode hrvatskoga naroda kao cjeline prema drugim narodima i hrvatskog čovjeka u narodnoj zajednici; treba da bude ostvarenje integralne slobode hrvatskog naroda.” (13:9)

[1] Govor održan (i djelomično popunjen) na sastanku Hrvatskog republikanskog književnog i znanstvenog društva u Buenos Airesu, dne 14. kolovoza 1964., kao čestitka prof. Ivanu Oršaniću prilikom šezdesetogodišnjice života. Svi su citati iz “Republike Hrvatske”, te brojevi prije dvotočke znače broj časopisa, a iza dvotočke stranicu. 

“Republika Hrvatska” br. 59 (listopad 1964.), str. 3-12.

(Završetak feljtona, odnosno posljednji dio knjige, u sljedećem nastavku)

Prethodno:

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (19)

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo