Listopad 2022. ide dalje

Već danima ništa ne pada, osim oraha i ponešto lišća. Osjetili smo opet malo topline, kao u porukama iz Beograda, prepisanim iz knjige „1941. godina koja se vraća“. Ustaše ne daju Srbiji ruski plin, cmizdri Vučić, a gospodin Brnabić ide u zamalo ratnu retoriku, premda je djelomice porijeklom s Krka gdje je baza za ukapljeni plin, pa bi barem njemu nešto trebalo poslati kroz janafski prolaz, za kućnu uporabu. Za sada, dok ne uskoči Mađarska, Srbijanci se griju šljivovicom i nepatvorenom, iskrenom mržnjom prema Hrvatima i Hrvatskoj, koja je jednostavno dio njihove tradicije, a tradiciju treba poštovati. Štoviše, dio identiteta, kao i krupne laži. Na sudu povijesti uvijek će izjavljivati da nisu krivi ni za što. Nisu krivi što su Hrvatima uništili cijelo dvadeseto stoljeće terorom od 1918. do 1990. s neznatnom rupom u vrijeme Banovine Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske, što su im oduzimali pravo na jezik, nametali pismo i gulili gospodarstvo u Kraljevini, a poslije u Komslaviji nastavili posao na posve isti način, na kraju najzaslužniji za stvaranje samostalne demokratske hrvatske države, što istoričarima pomalo dolazi do svijesti. Sada, u svojoj državi, Srbijanci i njihovo izabrano vodstvo i vodstva ne znaju što bi i kamo bi, natrag ne mogu, a ni naprijed dok se ne odluče, pa za sve jade optužuju Hrvatsku i prema njoj se odnose kao prema izgubljenoj pokrajini u kojoj pati srpski svet, na čelu s patnikom Pupovcem, kradu na sitno stariju hrvatsku književnost, na spomen hrvatskoga jezika ježi im se koža, nikako da se zbroje. Ma i nije to u stvari samo sirova mržnja, nego posljedica duboke traume i indoktrinacije koje traje već stoljeće i pol, uz blagoslov i navođenje Srpske pravoslavne crkve, opet vrlo aktivne i u obećanjima promjene granica u (skoroj) budućnosti. Ne može biti hrvatske države koja nije ustaška, poručuju susjedi iz pakla. Jednostavno, za njihovu javnost prihvatljivo i jasno. Izbjegavaju govoriti o kvislinškoj Srbiji u Drugom svjetskom ratu, pod diktatom Hitlerovih nacista, o holokaustu u Nedićevoj Srbiji, a bogme i o neuspjehu slabašnog pokreta otpora na tlu Srbije, o presvlačenju srpskih četnika pri kraju rata, nakon što su počinili masovna zvjerstva u Hrvatskoj i Bosni (i Hercegovini) pod ruku s talijanskim fašistima.

Glavno je bilo naći se među ratnim pobjednicima pa premda to bili i komunisti, važno je bilo u bilo kojoj uniformi opet ubijati Hrvate, a preživjele i opet terorizirati, imati „najveću odgovornost kao najbrojniji narod u Jugoslaviji“ kako je delikatno potrebu srpske dominacije definirao Ranković, a potpisnik ovih redaka 1964. zabunom nešto izmijenio i bio najuren iz zagrebačke „Borbe“. Aleksandar je dvije godine poslije pao iz prozaičnih razloga, sada Srbija opet ima Aleksandra, ništa se ondje nije promijenilo, samo što nema Jugoslavije i to je strašno. Užasno je i ljubiteljima Jugoslavije u današnjoj Hrvatskoj, organizirali su se doduše i uvukli u medije, a jako im je žao što se vučivulini ponašaju kao što se ponašaju jer je sa svakim beogradskim ispadom njihova plemenita težnja za obnovom i oporavkom bilo kakve Jugoslavije sve dalja i dalja. Takav „razvoj situacije“ prisiljava ih na pisanje dvosmislenih tekstova da se Vlasi ne dosjete, a kako se na političkom planu moraju suzdržavati, prelaze na kulturni gdje prosječni čitatelj teže uočava marifetluke u raznim oblicima „suradnje“u kojima se podzemno širi bratstvo i jedinstvo, kao podloga za političke sanjare i bolesnu čežnju da još nije sve izgubljeno, iako Putin u Ukrajini stoji loše, sram ga bilo, a na njega se računalo. Kultura, znači, umjetnost prije svega, tu se svašta može prošvercati, ili vrijeđati nepoćudne hrvatske klasike, kao što je novinar Jurica Pavičić nedavno pokojnoga Slobodana Novaka nazvao ljudskim i političkim kretenom, pokojnika koji se ne može braniti. A što je na stvari? Novak (Mirisi, zlato i tamjan) se od mladoga partizanskoga novaka u zrelim i starijim godinama prometnuo u utjecajnog i čvrstog hrvatskoga domoljuba i zato je tako počašćen, već mrtav. Ne može Orjuna svariti hrvatstvo, to je, a očito i novine ili barem urednik kojemu je to „promaknulo“.

Vratimo se Srbiji (ha) i vremenu barbarske srpske agresije koju Putin sada kopira, s izglednim istim uspjehom. Nema dana u tjednu kada se ne komemoriraju hrvatske žrtve, na svim područjima Hrvatske, i na Banovini gdje je Vučić imao labuđi pjev kao agitator agresora, zajamčio da će „Banija“ biti dio Srbije, pa kako sada ne bi bio ljigavo gnjevan, obećanje nije ispunio. Nevjerodostojan je. Ako u trgovini zvanoj Kosovo u zamjenu za ulazak u Uniju, bude isto tako vjerodostojan, otići će u zaborav. Možda kupi kuću u Dubrovniku kao što su neki zaboravljeni već bili učinili. Ili izgradi hotel na pulskoj šetnici Lungomare, gdje već ulaze srbijanski investitori.

Nego, hrvatska je politika i nadalje još „gospodski“ suzdržana kada iz Beograda dolaze krivotvorine i prijetnje. Kao, ma nek ih vrag nosi, sve to rade za unutarnju uporabu. A nije tako, ili je samo djelomično tako. Rade i za vanjski, besmrtni srbijanski imperijalizam koji lako može u sjedinjenju s RS okružiti i okužiti Hrvatsku, čime bi se Hrvatska našla u strateški više no opasnoj situaciji. Nedovoljna je suviše umjerena, defenzivna hrvatska politika prema Srbiji, kojoj treba dati do znanja da mora, hoće ili ne će, učiniti sljedeće, kronološki: u udžbenicima i priručnicima izbrisati povijesne krivotvorine (uključujući jezik i književnost), priznati velikosrpske nakane i realizaciju u obje Jugoslavije, istinito prikazati zbivanja u Srbiji u vrijeme nacizma, kao i četničke zločine u Hrvatskoj u to vrijeme, vratiti u Hrvatsku sve otuđene dokumente uključujući jasenovačke, e da bi taj mit napokon bio demitologiziran, ispričati se i pokajati za agresiju na Hrvatsku devedesetih, isplatiti ratnu odštetu Hrvatskoj, kao i pojedinačnu odštetu hrvatskim logorašima u Srbiji, dati Hrvatskoj dokumente o nestalim hrvatskim braniteljima i civilima, odustati od nakazne regionalne (univerzalne) jurisdikcije, uvesti sankcije Putinovoj Rusiji i jasno se opredijeliti u ovom geopolitičkom trenutku. Tada se može govoriti o svojevrsnoj, i nadalje opreznoj, suradnji dvije suverene susjedne države. Ne prije.

Što smo mi Bogu skrivili da nam je Srbija susjeda, ne znamo. Da istočno od Hrvatske imamo granicu s Bugarskom (koju smo u srednjem vijeku doista i imali), novija bi povijest bila drukčija. Ili sa Slovačkom. Ili Finskom. Ma bilo kojom drugom i drukčijom. Imali smo doduše grdnih okapanja i sa sjevernim i južnim susjedima, no oni više ne rade tolike probleme, premda s vremena na vrijeme tužno progovore o danima kada su se vjenčali s dijelovima hrvatskoga kopna i mora, a Hrvati stenjali, bunili se, i napokon „našli izlaz“ u južnoslavenskom okupljanju koje se brzo pretvorilo u noćnu moru. I tako dalje.

A kakva je stvarno službena hrvatska politika u odnosu prema Srbiji. Ne samo „umjerena“, kako rekoh, nego i toliko samozatajna da čovjeka prolaze trnci, kao da je, oprosti mi Bože, Srbija pobijedila u ratu, a Hrvatska izgubila. Ništa od onoga što sam naveo da bi Srbija trebala i morala učiniti hrvatska politika ne zahtijeva odlučno i energično, na prvi slabašni znak da bi Srbijanci činili nešto što nije uvrjeda i prijetnja hrvatskom narodu, naši političari se razdragaju i samo što se ne rasplaču od ganuća, sve dok ne dobiju novu pljusku. Naravno da, recimo u pronalaženju nestalih, ne može biti napretka ako Srbija ne surađuje, ali ne vidim što se poduzima kada je jasno da ne želi, a ima načina, od viznoga režima do sankcija, kao i proglašavanja nepoželjnih, ne samo Vulina nego i cijele nomenklature koja se povremeno klatari po Hrvatskoj. I tu postoji kompleks sličan stockholmskom sindromu, bolesna, baš nostalgična popustljivost prema nasilnoj ćudi susjeda, s tim da u džepovima otpora odlučnijem pristupu čuči barem dvadeset posto Hrvata i nehrvata u Hrvatskoj koji i nadalje burgijaju, u novinama, na portalima, u biranom društvu, i svaki snažniji izraz hrvatstva ubacuju u ladicu ustaštva, te se lako sinkroniziraju s beogradskom čaršijom.

A glede NDH, da malo olabavim ovaj tekst, službena politika ima otprilike isti odnos kao i komunistička u vrijeme naddržave Jugoslavije. Sličan je odnos i prema zločinima i inim nepodopštinama režima NDH jer se i opet u mnogim slučajevima ne razdvaja država od režima, što ide na mlin istočnom susjedu. Za ilustraciju: čitam svršetkom tjedna u esejističkim izdanjima novina da Hrvatski nogometni savez navodno ne vodi u svom pregledu reprezentativnih utakmica one tekme koje su igrane u vrijeme NDH. Zašto? Kažu zato što je FIFA bila doista prihvatila u svoje društvo tadanji hrvatski nogometni savez, ali navodno privremeno, do kongresa koji nije održan pa se i utakmice brišu. Još jedna krivotvorina, jer kako objasniti da je Hrvatski nogometni savez odmah po uspostavi samostalne moderne hrvatske države zatražio članstvo u FIFA-i, a ona odgovorila da nije potrebno jer je odavno u članstvu. Netko tu mulja, valjda u strahu da ga ne proglase ustašom. Što su nogometaši imali s ustašama? Ništa. Igrali su, ti isti, nogomet i prije u Banovini Hrvatskoj, i poslije za jugoslavensku reprezentaciju, mnogi odvedeni u Srbiju koja se samo tako mogla na terenu oduprijeti hrvatskim klubovima. Je li izbornik Rudi Hitrec bio ustaša? Nije. Da jest, ne bi poslije rata postao (ostao) uglednim zagrebačkim kardiologom. Brisanje utakmica hrvatske reprezentacije iz „kataloga“ HNS-a isto je toliko stupidno kao što bi bilo brisanje predstava HNK odigranih u NDH, brisanje iz Repertoara hrvatskih kazališta, monumentalnoga djela Branka Hećimovića. Uzgred: zadnja dramska predstava prije ulaska komunističke jugoslavenske vojske u HNK je premijerno izvedena svršetkom travnja 1945., Dama s kamelijama Aleksandra Dumasa sina. Nakon ulaska izvodi se odmah srpski autor, Branislav Nušić. Za istinu reći, Nušić se u HNK pojavljivao i prije.

Dobro, u sadašnjosti smo, a ona je svakakva, da nije nogometa bila bi do kraja nikakva. Tek što smo ušli u veliku četvorku Lige nacija, već narod trese Katar gdje je na gradnji velikih i lijepih stadiona (svaki je malo ljepši čak i od Dinamova) poginulo toliko ljudi kao u omanjem ratu, ne Kataraca nego pretežito Azijaca. Kada se toga sjetim, odmah mi se vraća katar na želucu. Ali sve će se to licemjerno zaboraviti kada počne svjetsko prvenstvo u zemlji koja leži na nafti nama podosta nedostižnoj. Vjerojatno ćemo mi u Hrvatskoj štedjeti i smrzavati za vrijeme toga prvenstva, a zagrijati nas može samo prvo ili drugo mjesto, bolje prvo. Osim ako se usporedo u Hrvatskoj ne održi i prvenstvo u preskakanju obroka, na kojemu pobjeđuju najsiromašniji Hrvati.

Ankica Tuđman

Kada sam prvi put došao u Tuđmanov dom, vrata mi je otvorila gospođa Ankica i prije no što sam progovorio pokazala rukom prema katu, gdje su tada bili stanari kojima se nije moglo vjerovati. Odmjerena, učtiva, ostavila je na mene dojam diskretne osobe dobrih manira, povukla se dok sam razgovarao s njezinim mužem.

U sljedećim godinama i desetljećima viđali smo se, ne prečesto, a moj se prvotni dojam pokazao točnim. Svjesna značenja i važnosti svega što je Tuđman učinio, svjesna i da bi u nevoljama koje je doživljavao bez njezine potpore i odanosti Franceku bilo puno teže preživjeti, nikada nije pokazivala namjeru biti u fokusu interesa javnosti i novinara kao tolike druge prve dame u drugim zemljama. Ako ju je nešto s njima povezivalo, bio je to humanitarni rad kojemu su se tolike druge posvećivale reda radi, ali je gospođa Ankica Tuđman iskreno i marljivo obavljala zadaće, pritom držeći na okupu obitelj, a poslije predsjednikove smrti napisala knjigu o njihovu zajedničkom životu, za povjesnike dragocjen izvor podataka.

Ovim putem izražavam sućut članovima obitelji Tuđman.

Hrvoje Hitrec/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

povezano

Zdravko Gavran: O Ankici Tuđman kao ženi prvoga hrvatskog Predsjednika, umjesto nekrologa

Darko Daran Bašić: Srbija uz Hitlera