Zdravko Gavran: O Ankici Tuđman kao ženi prvoga hrvatskog Predsjednika, umjesto nekrologa

Vrijeme:11 min, 34 sec

 

Svi mediji izvijestili su o smrti gospođe Ankice Tuđman (Zagreb, 1926. – Zagreb, 2022.), nekoć prve dame prvog predsjednika samostalne Republike Hrvatske, „oca“ suvremene hrvatske države i sukreatora današnje Bosne i Hercegovine, u 97. godini života. Obitelji nam je iskazati iskrenu sućut, a njoj posmrtnu počast. O preminuloj gospođi Tuđman mnogi iznose osobna sjećanja, a dio medija izvlači i manje poznate detalje iz njezina prijašnjega karijernog, bračnog, i obiteljskog odnosno privatnog života. Sve to može biti zanimljivo i vrijedno istraživanja i publiciranja, no ono što ozbiljan medij ne smije propustiti jest odavanje priznanja njoj kao životnoj suputnici prvoga hrvatskog Predsjednika. I kao čovjeka za kojim mnogi već 23 godine žale, iako nije ni malo onih koji osporavaju, kritički tumače ili dovode u pitanje njegovo ukupno političko i državničko djelo.

Mora se, kao prvo, reći da su Franjo i Ankica bili više od pola stoljeća, do njegove smrti, bračni drugovi jedno drugom, da su održali i cijenili vrjednotu braka kao doživotno neraskidive zajednice. To u današnjem dobu mnogima izgleda „staromodno“ i „zastarjelo“.

Bračni savez, komunizam, hrvatska pozitivna sinteza i Katolička crkva

No njih dvoje, iako u dugom razdoblju zrelosti nisu bili kršćanski vjernici, nego su dapače bili sekularisti i komunisti odnosno živjeli izvan vjerske prakse, nosili su u sebi ideju braka kakav je definiran u katoličkom nauku, a koju su preuzeli iz tradicije „kršćanske civilizacije“, kako je pokojni Franjo običavao reći.

Tako se izrazio i onda kada je početkom 1990-ih nastojao i zahtijevao da se u tom smjeru redefinira profil njegove stranke, HDZ-a, koju je dotad određivao široki i pluralni profil i identitet, sukladan konceptu pomirbe svih glavnih i međusobno suprotnih hrvatskih političkih struja i organizacija 20. stoljeća, dakle starčevićanstva, radićevštine i hrvatske ljevice – a s primatom ’starih’ ljudi iz hrvatske komunističke kabanice. Okupljanja onoga pozitivnoga što se iz tih triju struja moglo i trebalo uklopiti u novu (tuđmanističku) političku sintezu s ciljem okupljanja što širega kruga Hrvata i ostalih dobronamjernih u predstojeću borbu za nacionalni opstanak, za samostalnu hrvatsku državu, za slobodu i suverenost hrvatskog naroda i za obranu onih granica koje je tada svijet bio naposljetku prisiljen prihvatiti i unutar njih priznati i prihvatiti osamostaljenu hrvatsku državu.

Godine 1945. Franjo i Ankica vjenčali su se u Beogradu, gdje je on bio najprije u rangu pukovnika, zatim i generala visoko pozicioniran u vojnom sektoru, radeći najviše na izradbi vojne enciklopedije, a ona dužnosnica u ministarstvu vanjskih poslova. (Bili su oboje komunisti i partizani.) U braku su dobili troje djece, dva sina i kćer. Tu svjetovnu bračnu svezu potkraj života „ukrijepili su u korijenu“ pred zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Kuharićem, s kojim se Franjo i osobno zbližavao, sve to više prema kraju svoga života. To znači da su pred Crkvom potvrdili svoj davno dani bračni zavjet, kojem su ostali vjerni, i kojem su naposljetku dodali sakramentalnu dimenziju katoličke ženidbe.

Povukla se u obiteljski okvir i bila Franji oslonac, pomoćnica i privržena suradnica

Kao drugo, mora se reći da se nakon dugogodišnje profesionalne karijere u institucijama jugoslavenske države gospođa Ankica povukla u ulogu kućanice, domaćice, majke obitelji i vjerne pomagačice svom mužu u njegovu radu i njegovim znanstveno-povjesničarskim i političkim nastojanjima i bitkama. Ona mu je bila oslonac i zagovornica kod ljudi iz vlasti kada je dvaput bio uhićivan, zatvaran i osuđivan. Ona mu je bila oslonac time što je preuzela glavninu brige za obitelj, za kućne poslove, za financije. Ona mu je bila oslonac u tomu što mu praktički služila kao kućna tajnica, kao zapisničarka, kao pomagačica u njegovu intelektualnom radu, u pribavljanju i čuvanju knjiga i dokumenata.

Gospođa Ankica zatomila je i sebe i svoje potrebe pa i potrebe djece i njihova očekivanja od oca obitelji, preuzimala ih je na svoja leđa, samo zato da bi njezin muž mogao ostvarivati ono što bi se danas grubo nazvalo „karijera“, a za što se ispostavilo da je zapravo bilo, u najmanju ruku u očima onih koji vjeruju u Providnost, posebno osobno poslanje odnosno nacionalna povijesna misija.

I takvu poziciju žene u braku i obitelji i poslovnoj „karijeri“ mnogi će danas, u eri jačanja ravnopravnosti i izvanbračne i izvanobiteljske uloge žena, označiti „staromodnom“ ili „srednjovjekovnom“. No ona je uspješno, nerijetko i stoički i uz velike žrtve, zatomljivala svoje „ambicije“, svoj ego, kako bi udovoljila mužu. Dio svoje motivacije i ostaloga otkrila je u knjizi „Moj život s Francekom“, dio u rijetkim intervjuima i izjavama koje je davala, no glavna motivacija takve njezine požrtvovnosti ostat će ipak tajna njezine osobe, u koju drugi ljudi teško mogu ući i odgonetnuti ju, dakle tajna „njezina srca“, koje po biblijskoj Objavi poznaje do dna samo Gospod Bog.

Odana mužu u nevoljama, oslonac u njegovu izrastanju u nacionalnog vođu i u njegovu državničkom razdoblju

Franjina bračna družica bila je mužu odana u svim nevoljama kroz koje je prolazio on, a koje je jako osjećala i njegova obitelj. Ona mu je bila potpora i onih godina između prvog uhićenja 1971. i optužnice za protudržavnu djelatnost do početka njegova ponovnog osobnog i političkog uzleta, koji je započeo krajem 1980-ih. U tom razdoblju brojka njihovih obiteljskih i osobnih prijatelja spala je na mali broj ljudi koji su uopće htjeli s njima „imati posla“, posjećivati ih ili riskirati da budu prisluškivani, snimljeni, praćeni, ispitivani zato što su uopće posjetili njihov stan u vili u Nazorovoj 59. (Prvi susjed bio im je Josip Manolić, a moglo bi se navesti i niz drugih iz te četvrti i šire od nje kojima komunistički represivni aparat nije bio nepoznanica.)

Osobito su i Ankica i dio ostalih članova obitelji, napose mlađi im sin Stjepan-Braco, bili aktivni u razdoblju oblikovanja inicijative za stvaranje nove političke stranke, u tada jednopartijskom sustavu, odnosno u razdoblju u kojem se ime Franjino pojavilo kao jedno od ključnih u lepezi vrjednovanja i prepoznavanja novih političkih vođa, a koje se uskoro i potvrdilo kao ime i stvarnoga i formalnoga nacionalnog vođe u tada iznimno kriznom i višestruko nepovoljnom i pogibeljnom razdoblju hrvatske novije povijesti.

Ankica je razne vrste poslova za potrebe muža i HDZ-a skupa s većim dijelom šire obitelji nastavila i sljedećih godina, sve do muževe smrti. A i poslije je nastavila brinuti se o njegovoj ostavštini, koja je po opsegu zacijelo vrlo velika, a po sadržaju, složena, dijelom zasigurno i „osjetljiva“ odnosno povjerljive naravi. Osim toga, uključila se u humanitarni rad, kako i pristoji prvoj dami, osobito u ratnom i poratnom razdoblju, u kojem je dobrotvorna pomoć prijeko potrebna mnogima.

Ankičino „povlačenje u sjenu“ svoga muža

Od ostaloga treba istaknuti da je Ankica skupa s Franjom bila predana sudionica i određenih međuobiteljskih druženja i putovanja, primjerice s Vladom Gotovcem i njegovom ženom Vlastom. Što pokazuje kako je prihvaćala i njegove prijatelje i njihove žene u društvo. A kada su g. 1989. počeli mnogi dolaziti, poslije i „hodočastiti“ njezinu mužu i s njime voditi u dnevnoj sobi duge političke diskusije i dogovore i planirati što dalje učiniti na dobrobit hrvatskog naroda i Hrvatske odnosno Bosne i Hercegovine (za koju je on prvi javno i tada iznimno hrabro istaknuo da je ona „i država hrvatskog naroda“, što je izazvalo zgražanje režimaca i prorežimaca i protu-Hrvata diljem cijele tadašnje Jugoslavije), Ankica je bila ta koja je otvarala vanjska vrata i uvodila posjetitelje. A zatim bi se, počastivši gosta ili goste onim što je imala na raspolaganju, diskretno povukla u drugu prostoriju. Povukla se u sjenu, i tako bi ponekad ostalo satima. Nitko od nazočnih nije znao ni gdje je ni čime se bavi dok joj je zbog njih bio praktički uskraćen pristup dnevnom boravku.

Slikovito kazano, i tu bi se povlačila u sjenu svoga muža, inače strastvenog obraćenika protiv pušenja, koje bi gotovo svim posjetiteljima uspijevao ne dopuštati u tom dnevnom boravku, ukrašenu umjetninama, ali razmjerno skromna salonskog tipa (iako bi ponekad popustio pred navaljivanjem – nema pravila bez iznimaka). A ona je za to vrijeme svakako radila i na poslovima koji su pomagali njezinu mužu, ne hvaleći se time niti govoreći drugima o tomu.

Znala je „čuvati tajne“

Općenito se može reći da je gospođa Ankica znala „čuvati tajne“, da je bila diskretna. A bila je razmjerno nepovjerljiva prema nepoznatim ljudima koji prvi ili drugi put, pa i inače, zvone na njihova vrata. Ne će ona to otkriti za života, no očito je da je svakoga tko bi dolazio, a takvih je bivalo sve više, i mnogi su navaljivali i nadirali sa svih strana, trebalo nekako „provjeravati“. S kakvim namjerama dolazi? Kakav je? Je li ga tko poslao, i s kojim ciljem?

Najpotrebnija je takva sumnjičavost i takvo provjeravanje bilo nužno u prvom razdoblju, dok je taj stan služio kao neformalni ured budućega ili već potvrđenoga nacionalnog vođe, koji je kao takav bio pod prismotrom i Udbe i KOS-a i „zanimljiv“ za tko zna koje sve obavještajne i diplomatske službe te za razna središta moći i političkog planiranja i predviđanja.

Franjo je u dugom razdoblju pisao zabilješke na posebnom šifriranom pismu, nastojeći tako spriječiti da mu njihov sadržaj dopadne u ruke Udbe ili koje druge ljubopitljive službe. Taj rukopis mogla je čitati samo Ankica. (On je imao ambicija jednom u budućnosti, nakon odlaska s predsjedničke dužnosti, objaviti vlastiti retrospektivni prikaz i dokumentarnu sintezu svoga javnog angažmana.) Ona ih je poslije čitala i prepisivala. Vodila je i njegovu korespondenciju; dok se on bavio svojim poslovima u predsjedničkom uredu, ona je zaprimala pisma i poruke mnogih koji su se Predsjedniku javljali i pripremala odgovore. On je u nju imao puno povjerenje. Jako su se dobro u tim stvarima razumijevali i surađivali.

Diskretna, decentna, samozatajna, pomoćnica mužu u komunikaciji s drugima i u odabiru nekih kadrova

Gospođa Ankica držala se u svemu diskretno, a i decentno. Imala je svoje dostojanstvo i štitila je muževu sigurnost i njegovo dostojanstvo. Ona ga svojim držanjem i jezikom nikada nije osramotila. U razdoblju dok je bio na čelu države ona se držala samozatajno. Odlazila je s njim samo na ona protokolarna mjesta kamo je morala po pravilima etikete, a inače je i dalje bila „doma“ i obavljala razne poslove za muža, kuću i obitelj. Dokle su se ti poslovi odnosili i na ono što je on činio u javnom svojstvu, to ne znamo, no razumno je pretpostaviti da je bila upoznata i s mnogim takvim stvarima.

Poznato je to da je kod njega za neke ljude „lobirala“ da postanu to što su poslije i postali, ili da ostvare neku zamisao, po kriterijima koji su njoj bili bliski ili po kriterijima interesa njezina muža. Jedan od glavnih kriterija u takvim situacijama u pravilu je odabir ljudi za određene položaje koji će Predsjedniku biti odani i zahvalni. (Naravno, mnogi su poslije prestajali biti i odani i zahvalni, nije malo ni onih koji su „zabrljali“, tako je to prečesto u ljudskim postupanjima i međuljudskim odnosima, posebice kada je riječ o onima koje vodi otkriveni, a još više prikriveni sebični interes.)

Franjin ratio obogaćivala je i svojom umnošću i svojom (ženskom) intuicijom

Sve u svemu, senzacionalistički i žuti mediji sada već traže i vade razne intrigantne detalje, pa i za obitelj Tuđman nepovoljne podatke i „pikanterije“ iz njihova života, većinom iz razdoblja koje je prethodilo posljednjim trima desetljećima. Sigurno je da se u svačijem životu, a osobito u karijerama važnih ljudi, može naći i manje ili više mrlja i „prljavog rublja“. U novije doba, osobito, razotkrivaju se širom svijeta mnoge nevjerojatne, pa i sablažnjive stvari kod mnogih ljudi iz politike, vojske, službi, biznisa, umjetnosti i estrade, pa i iz Crkve, koje relativiziraju ili potamnjuju i neke od najvećih velikana. Takve stvari mogu svakako biti mnogima zanimljive i izazivati opravdane revalorizacije ili osude. No oni koji se ozbiljno bave ozbiljnim javnim i političkim pitanjima ne će se nerazmjerno i prekomjerno opterećivati manje svijetlim i lošim osobinama i aspektima, nego će velike ljude i njima bliske osobe promotriti i zadržati u kolektivnom pamćenju po onomu što su bitno i pozitivno učinili za zajednicu ili na određenom području gdje su nedvojbeno stvorili nešto vrijedno i neporecivo.

Koliko god o tomu javnost ne znala dovoljno, nedvojbeno je da je Franji Ankica bila i osobna i politička savjetnica i pomoćnica i suradnica. U tom je pokazivala predanost, odgovornost, upornost, a njegov ratio obogaćivala je i svojom umnošću i svojom (ženskom) intuicijom. Franjo je i inače cijenio žene i njihova mišljenja, oslanjajući se nerijetko na njih i povjeravajući im odgovorne položaje i dužnosti. U njima je nalazio i možda najprivrženije suradnike. To je ujedno potvrđivalo njegovu sposobnost osluškivanja i angažiranja drugih, bez koje sigurno ne bi uspio u čemu je uspio. Njegova veličina obuhvaća i doprinose mnogih, znanih, a osobito manje znanih i neznanih. Među onima koji su njegovu životnom djelu najviše pridonijeli Ankica je svakako na prvomu mjestu.

„… u dobru i u zlu…“

Pri sklapanju katoličkog sakramenta ženidbe izgovaraju se i riječi „…u dobru i u zlu…“. Doista, Franjo i Ankica dijelili su i dobro i zlo. Za ono što je on u javnom smislu učinio dobro, zaslužna je i ona. Isto tako i za ono što nije bilo posve dobro, što je bilo loše ili zlo, imala je nekog udjela i ona. Sada, kada su oboje pred pravednim Sudcem, ne sumnjamo da će im sve nedvojbeno dobro i krjeposno biti priznato, a sve moguće zlo i nedolično biti izbrisano pogledom i činom neizmjernoga Božjeg milosrđa.

Eto, to je ono što je sa šireg i općeg motrišta važno i bitno. Još bi se tomu moglo dosta toga nadodati. A sve drugo, privatno i interno i parcijalno i manje bitno i efemerno, prepustimo drugima koji će se time baviti i o tomu raspredati. Naša je dužnost iskazati poštovanje ženi, supatnici i privrženoj suradnici prvoga nam državnog poglavara „hrvatske krvi“ (kako se to nekoć govorilo) nakon poglavnika NDH Ante Pavelića i, dalekih devet stoljeća prije toga, posljednjega i „dobroga“ kralja hrvatskoga Zvonimira (i udovice mu, kraljice Jelene) odnosno poginuloga hrvatskog pretendentna na hrvatsku krunu nakon Zvonimirove prerane smrti, Petra Snačića.

 

Povezani sadržaj:

Jedna je i neponovljiva – Ankica Tuđman!

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori