KOMENTAR DON JOSIPA VAJDNERA Sve Željko do Željka – il’ je ljubav ili mržnja?
Vrijeme:3 min, 22 sec
Nakon preliminarnih rezultata za članove Predsjedništva BiH, razvidno je kako su Bošnjaci ponovno Hrvatima nametnuli svoj izbor. Očito da postoji ogromna ljubav prema Željku Komšiću ili nemalena mržnja prema onima u čije je ime on izabran.
Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik
Osmi po redu Opći izbori u Bosni i Hercegovini održani su 2. listopada. Narod je birao svoje državno, entitetsko i kantonalno vodstvo: ukupno 518 članova organa vlasti. I to na državnoj razini za: Predsjedništvo BiH (tri) i Parlament BiH (42); zatim entitetskoj za: Parlament Federacije BiH (98), predsjednika i potpredsjednike RS-a (tri) te Narodnu skupštinu RS-a (83); i na kantonalnom nivou u F BiH za: skupštine deset kantona (289). Izgledno je da neke političke opcije polako ali sigurno idu u ropotarnicu povijesti, dok se druge uzdižu ili potvrđuju svoju dominaciju. I tu nema ništa čudnoga. Naprosto je to rezultat legitimnih političkih borbi. Ono pak što nadilazi tu razinu jest ishod glasovanja za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
Prema svemu sudeći, Željko Komšić će dobiti još jedan četverogodišnji mandat u kojemu će moći intenzivno i legalno pokazivati svoju patološku mržnju prema narodu u čije su ga ime Bošnjaci izabrali.
Komšić simbolizira rat
Ponovno će Željko, zahvaljujući izbornoj prijevari koju omogućava zakon, uzurpirati mjesto koje pripada legitimnom predstavniku hrvatskog naroda. A to je, s obzirom da su ove godine hrvatske stranke okupljene u Hrvatski narodni sabor, ponudile samo jednoga, zajedničkoga kandidata: Borjana Krišto.
I premda političke borbe nisu ništa nakaradno u demokratskom svijetu, nema dvojbe kako je ovdje riječ o svjesnom obezvrjeđivanju najmalobrojnijeg naroda u BiH. Stoga je – a to vrijeme neumoljivo pokazuje – ovakav izbor, umjesto besmisleno ponavljanih „2:1 za BiH“ (dva bošnjačka naspram jednog srpskog) zapravo 3:0 protiv nje.
Jer, u povijesnom kontekstu Željko Komšić simbolizira rat koji je, nažalost, vođen između Muslimana (pa onda Bošnjaka) i Hrvata. Rat koji je, nakon međusobnoga krvoprolića, logora i masovnih zločina, okončan u ožujku 1994. sporazumima u Splitu i Washingtonu. Njih jamačno ni u ludilu ne bi bilo da je kojim slučajem tada itko rekao kako će jedan narod moći drugom narodu nametnuti političke predstavnike.
Sotonizacija ispred zdravog razuma
Toga su Bošnjaci itekako svjesni, ali i dalje to uporno i hotimično čine. Očito je sotonizacija Hrvata preko bošnjačkih medija toliko snažna i utjecajna da su radije glasovali protiv hrvatskog kandidata (kandidatice) nego za svoga predstavnika, pri čemu je Bakir Izetbegović (SDA) bio kolateralna šteta te izgubio od Denisa Bećirevića.
Jedino što bi tu činjenicu moglo opovrgnuti jest ljubav: da je Željko Komšić toliko Bošnjacima prirastao k srcu pa su ga četiri puta izabrali.
U tom kontekstu valja se prisjetiti kako su se mnogi smijali Bakiru kada se na jednoj od predizbornih tribina SDA pohvalio: „Ljudi su davali moje ime svojim sinovima da bi imali Bakira k’o što je Alija imao Bakira!“ Iako treba imati narcisoidnosti za to reći, čovjek je ipak samo kazao istinu: onaj koji nekoga voli, njemu je i čast i radost i sasvim prirodno svoje dijete nazvati po tome.
Trebalo bi stoga provjeriti koliko ima malih Željkā u onim krajevima gdje je Komšić dobio glasove. No, ako ih i nema nijednoga, neka se nitko ne čudi ako u narednom razdoblju bude sve Željko do Željka.
I moralna odgovornost
No, što je još žalosnije: činjenica je da taj bošnjački „izabranik“ ni na koji način i ništa dobra nije donio nikomu osim „sebi i svojim jaranima“. Njegovim izborom Bosna i Hercegovina nije profitirala ni kao stvarnost, a poglavito ne kao ideja koju prihvaćaju svi narodi koji u njoj žive. Nema sumnje da je nametnuti Komšić, samo udaljavao i udaljava Hrvate od države BiH i svega što se uz nju veže: od simbola do sportskih reprezentacija.
Sve stoga upućuje kako zbog tih svjesnih prijevara Bošnjaci snose ne samo juridičku nego i moralnu odgovornost pred sudom povijesti.
Hoće li biti dovoljno razumnih ljudi da to prepoznaje, ostaje otvoreno pitanje za dugoročnu sudbinu ove lijepe zemlje.
A Željku među Hrvatima ostaju otvorena još jedino vrata ispovjedaonice, i to – prema Crkvenim propisima – samo u slučaju smrtne opasnosti.
Katolički tjednik/ https://www.nedjelja.ba/Hrvatsko nebo
