ZORICA VUKOVIĆ: VISOKO UMIJEĆE STARENJA

Odrasla sam u okružju koje se nije dijelilo po starosti. Jednostavno tu su bili mama i tata, bake i djedovi, brat, bratići, sestrične, stričevi, strine, rodbina, prijatelji, susjedi… Svatko je imao svoju ulogu. Posebno sam voljela slušati priče koje je uvečer čitala moja mama i one koje su pričali bake i djedovi, susjeda bab-Šana, bab-Eva… Rado sam prelistavala knjigu koja se, kako se sjećam, zvala Život na dalekom sjeveru, a koju  je moja mama dobila za nagradu u školi. Tu je pisalo da kod Eskima (Eskim-čovjek koji jede sirovo meso; Inuit-čovjek), postoji običaj da stari ljudi, kad više ne mogu jesti mesno-masnu hranu zbog loših zuba, a koja je zbog ‘klimatskih uvjeta’ bila na jelovniku, odu iz iglua u hladnoću gdje završi njihov život. Bilo je to teško shvatiti. Naravno, danas to nije tako.  

Henri Nouwen (1932. – 1996.) nizozemski katolički svećenik, pisac knjiga o duhovnosti, opisuje jedan događaj s indonezijskog otoka Balija koji je do 1950. bio nizozemska kolonija. Tamo su u jednom zabačenom brdskom selu žrtvovali svoje starce i kasnije ih pojeli. Došao je dan kad u selu nije bilo ni jednog starca, a mlađi nisu znali kako složiti debla za kuću koju su htjeli sagraditi u selu. Dugo su se mučili, ali rješenja nije bilo. Tada je jedan mladić rekao da on ima rješenje, ali mu moraju obećati da više neće jesti starce. Nakon obećanja, doveo je svoga djeda kojega je skrivao. I brvnara je bila podignuta jer im je on pokazao kako složiti balvane.

Globalistička agenda isto ‘jede’ starce naglašavanjem velike starosti društva, a istovremeno ih isključuje iz društva, otežavajući im svakodnevnicu. Nažalost, ni ostaloj populaciji nije bolje: nerođene ubijaju prije rođenja, djeci uskraćuju djetinjstvo i kvalitetno obrazovanje, mladima posao, a starce odvajaju u umirališta, zvana starački domovi.

Da su stariji ljudi itekako sposobni doprinositi dobrobiti čovjeka pokazuje primjer američke sestre klarise Majke Angelike (1923. – 2016.) koja je sa 58 godina pokrenula svjetski poznatu tv kuću EWTN (Eternal Word Television Network) koja je širila Radosnu vijest diljem svijeta, a preko Laudato tv inspirira gledateljstvo u Hrvatskoj.

Godine 1977. Majka Angelica započela je s radom na lokalnoj tv postaji, podružnici CBS-a, gdje je vodila emisije i razgovore o vjeri. Uskoro su njene emisije dospjele i na druge televizije. Jednom je njena matična tv postaja htjela prikazati film kojeg je Angelica smatrala ‘blasfemičnim’. „Kada sam otkrila da postaja planira emitirati blasfemičan film, suočila sam se s upraviteljem i protestirala. Ignorirao je moju pritužbu pa sam mu rekla kako ću otići drugdje snimati svoje emisije. Odgovorio mi je: ‘Napusti ovu postaju i više te neće biti na televiziji.’ ‘Napravit ću svoju’, odgovorila sam,“ priča Majka Angelika.

Počelo je u samostanskoj garaži s početnim kapitalom od 200 dolara, a sad se emitira u cijelom svijetu. Majka Angelika je do svoje 77 godine uživo vodila emisije evangelizacije koje su obratile mnoge ljude. Bila je prva žena u svijetu koja je osnovala i vodila televizijsku kuću više od 20 godina. (Što kažu feministice?) Nakon što je preživjela moždani udar, povukla se i zadnjih 15 godina života provela u kontemplaciji. 

„Čini mi se da je umiranje ovo: dovršiti sve i moći pogledati natrag na životne borbe i znati da je Bog bio tvoj stalan suputnik,“ rekla je.

Da, baš je tako za one koji hode kroz život služeći Bogu i ljudima. 

Pričao mi tata da je u vrijeme njegove mladosti jedna baka umrla doista dostojanstveno. Njeni su otišli u žetvu, a ona im je pripremila ručak, postavila stol, obukla svečanu narodnu odjeću koju je pripremila za sahranu, legla na lijepo uređen krevet i s krunicom u ruci ‘otišla’… Tako su je njeni zatekli. Je li u tome smisao starenja, da se pripremiš na susret sa Stvoriteljem? Čini se da je tako, jer sam čula više sličnih priča. 

U Starom zavjetu spominje se da su Aron i Mojsije znali kad će nastupiti njihova smrt. 

Kad sam u 66-oj godini života, otišla u mirovinu, razboljela sam se. Dobila sam visoku temperaturu i nekoliko dana mirovala. Nisam bila tužna, samo mi se činilo da je ‘kamenje’ koje sam teglila sa sobom, palo i da se moram odmoriti. Bilo je to jednostavno jer sam uz sebe imala svog supruga. A onda sam bila na dva velika hodočašća na koja sam željela ići: u Lurd i Međugorje i poklonila si knjigu njemačkog benediktinca Anselma Grüna (1945.): Visoko umijeće starenja.

Gospodina sam zamolila da mi da moto za starost. Otvorih Sveto pismo. Psalam 15.

Jahve, tko smije prebivati u šatoru tvome,
tko li stanovati na svetoj gori tvojoj?

Onaj samo tko živi čestito,
koji čini pravicu,
i istinu iz srca zbori,
i ne kleveće jezikom;
koji bližnjem zla ne nanosi
i ne sramoti susjeda svoga;
koji zlikovca prezire,
a poštuje one što se Jahve boje;
koji se zaklinje prijatelju, a ne krši prisege,
i ne daje novca na lihvu,
i ne prima mita protiv nedužna.

Tko tako čini,pokolebat’ se neće dovijeka.

Kao podsjetnik, pročitam ga svaki dan ili ga izgovorim napamet.

Romano Guardini (1885. – 1968.) katolički svećenik, akademik, pisac i filozof pripisao je starosti dvostruki smisao.

Prvi je smisao da star čovjek vidi povezanost života. On „spoznaje kako su u njemu različite sposobnosti, ostvarenja, dobiti i odricanja, radosti i nevolje određuju uzajamnošću i tako nastaje ta čudesna struktura koju nazivamo ‘ljudski život’.“ Zato je važna zadaća starosti biti  mudar. Ali to se stječe tijekom života. Teško da budaletina, u starosti, može postati mudrac.

Drugi smisao starosti je osjećaj bliskosti s vječnošću. „Stvari i tajne neposrednog života gube svoju neodgodivost. Nasilnost kojom zaokupljaju prostor misli, snagu osjećanja srca, popušta. Mnogo toga što mu se činilo da ima najveće značenje, postaje nevažno, druge stvari, koje je smatrao neznatnim, dobivaju na ozbiljnosti i snazi svjetla.“

Guardini smatra da uspjeh starenja ne ovisi samo o pojedincu nego i o društvu i njegovom odnosu prema starosti. U doba moje mladosti, u mom selu, starci su radili gotovo do svoje smrti ono što su mogli. Žene su plele, heklale, tkale, održavale vrtove, kuhale obitelji, čuvale unuke, a muškarci su pomagali u radu na polju i kod kuće prema svojim tjelesnim i umnim mogućnostima. Tamo gdje je prevladavala pohlepa, nije bilo dobro. Tako sam u svom selu, promatrajući ljude i kasnijom analizom, spoznala da su pohlepe za materijalnim stvarima uzrok mnogih zala.

U tim promišljanjima i kontemplacijama shvatila sam ono što je bilo najvažnije. To je bila obitelj, katolička vjera i domovina. To je bio temelj moje sreće i moje tuge. Sreće kad smo suprug i ja gradili obitelj, kad smo podizali djecu, sastajali se s voljenima, kad smo dobili Hrvatsku i kad je ta hrvatska ‘obitelj’ okupljena oko ‘stola Gospodnjeg’. Veće sreće od toga za mene nema.  I tuge koje nosi život i kad smo morali prihvatiti da naši voljeni ‘odlaze’. No vjera nam daje snagu da tu nije kraj. Više puta u snovima moj mi je suprug, koji se tako brzo ugasio, radosno govorio: „Ja sam živ! Ja sam živ!“ A bio je kao tridesetogodišnjak. 

Njegovim ‘odlaskom’ shvatih doslovno što znači ono Mt 19, 5b:  „i dvoje njih bit će jedno tijelo“. I doista je tako. Izgleda mi da je dio mene umro. Iako ni prije nisam podržavala očajanje feministica, sad sam osjetila nedostatak povjerljivih razgovora, a da o tehnici, održavanju kuće, mijenjanju žarulja i popravcima i ne govorim…

„U samoći postajemo svjesni da smo bili zajedno prije nego što smo se okupili i da život nije tvorevina naše volje, već poslušni odgovor na stvarnost našeg sjedinjenja.“ H. Nouwen

Taj gubitak voljenih je onaj teži dio starosti kad je osamljenost sve veća. A s tom osamljenosti, javlja se i sve veća slabost organizma. Sjećam se kako mi je moj djed Šima govorio: „Srce bi htjelo poletjeti, ali noge ne daju. Da su mi bar teleće.“ Doista čudno je to da se čovjek osjeća u svojoj biti mlado, ali tijelo je slabo. Zato je moj suprug, u mojim snovima, tako mlad.

Starimo svakodnevno i gotovo ne primjećujemo da smo odjednom strci. Zato me na to podsjećaju glumci koji su tako ‘brzo’ ostarjeli. Npr. K. Costner (1955.), Mel Gibson (1956.), H. Ford (1942.), a neki su se preselili… B. Dvornik (1939. – 2008.), E. Taylor (1932. – 2011.)…

Slikar Oskar Kokoschka (1886. – 1980.) opisuje kako je promatrao Rembrandtov (1606. – 1669.) posljednji portret napravljen u godini njegove smrti: „Tako odbojan i slomljen, tako strašan i očajan, a tako divno naslikan. I posve iznenada postalo mi je jasno moći u zrcalu promatrati vlastito prolazno ja – ne vidjeti niša – a sebe naslikati kao neant – ništavilo čovjeka! Kojega li čuda, koje li slike. U njoj sam pronašao odvažnost i novu mladost!“

Biblija opisuje mnoge stare ljude. Među njima su Mojsije koji je u dobi od 80 godina izveo Izraelce iz egipatskog ropstva, a u Evanđeljima to je starac Šimun i proročica Ana, Elizabeta i Joakim… Ali u knjizi proroka Danijela opisuje i dva pohotna starca. Ti zločesti starci i starice koji nezadovoljno gunđaju muče svoju okolinu. Naročito su došli do izražaja u doba ‘plandemije’, a i sada se skrivaju iza maski, bojeći se za svoj život. 

U svijetu ima puno zločestih staraca koji su još od mladosti zagorčavali život drugima. Njihovi potomci žele im ‘ošminkati’ životopis. Primjer je knjiga Hrvoja Klasića (1972.) Mika Špiljak: Revolucionar i državnik. Knjigu je financiralo Ministarstvo kulture RH. 

Drugu ‘ošminkanu’ biografiju Budimir Lončar – Od Preka do vrha svijeta, koju je napisao Klasićev drug Tvrtko Jakovina (1972.), Ministarstvo kulture RH nije poduprlo, pa se autor ljuti: „Ministarstvo kulture nije otkupilo za knjižnice moju knjigu o Lončaru za koju su pohvale napisali Kissinger (1923. – američki političar), Gorbačov (1931. – 2022., posljednji predsjednik SSSR-a) Roland Dumas (1922. – bivši francuski  ministar vanjskih poslova) i Amr Musa (1936. – bivši ministar vanjskih poslova Egipta), a prodana je u dva izdanja u Hrvatskoj i tiskana u Srbiji, uvrštena je među pet najvažnijih publicističkih djela u 2020. godini. Pogledajte samo koliko je ‘službenih’ medija o knjizi pisalo, pa to usporedite sa stranim medijima, primjerice. Ja ne mislim da je to slučajno, pa ne mogu reći da sam osobito počašćen što živim u ovakvom vremenu, barem ne u mojoj domovini. Jesam počašćen kad vidim vlastitu bibliografiju i usporedim je s miljenicima vlasti, no od toga je mala korist (osim što puno putujem, a to volim). Bilo bi bolje kad bih se upisao u pravu stranku, doduše…“

Tako se stvaraju nasljednici. Ne znam u koju bi se to stranku Tvrtko upisao, ali on je s Budom Lončarem (1924.) blebetao 15 godina kako bi mu osvijetlio partizanski ‘lik i djelo’. Taj je lik, kao posljednji šef jugoslavenske diplomacije i posebni izaslanik glavnog tajnika UN za Pokret nesvrstanih, u jeku napada JNA i četnika na Hrvatsku 1991., pred vijećem sigurnosti UN zatražio embargo za oružje Hrvatskoj. Poslije je bio savjetnik Mesiću (1934.) i Josipoviću (1957.).

Carole Hodge, engleska spisateljica, autorica knjige Velika Britanija i Balkan, u spomenutom Budinom udjelu u embargu piše: „No, ta rezolucija vjerojatno ne bi prošla bez veta, barem Kine, da se tadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar nije, na prijedlog Velike Britanije, osobno zauzeo za njezino usvajanje. Istup Budimira Lončara i pismo jugoslavenskoga predstavnika pri UN-u posebno su zabilježeni u toj rezoluciji, kao i izjave predstavnika nekih članica Vijeća Sigurnosti.“ Ne znam je li makeup majstor lika i djela opisao to u svojoj knjizi. Nisam je čitala, a nemam ni namjeru.

Na pogrebu posljednjeg predsjednika vlade SFRJ Ante Markovića 1.12.2011. Buda je kazao: „Dragi Ante, dragi šefe i prijatelju. Ovo jest oproštaj, ali nije zbogom, već doviđenja, tamo negdje u nepoznatom i dalekom, gdje nas antifašiste, borce za socijalnu pravdu i mir čekaju dostojna mjesta.“

Bilo bi interesantno znati gdje se nalazi to ‘tamo negdje’ rezervirano za antifašiste. 

S Ivom Josipovićem, mlađim starcem, koji je dilao tajne spise srpskom veleposlaniku u RH Cvjetičaninu, Jakovina je povezan kroz Centar za pravo i demokraciju Miko Tripalo. I tako antifašisti vaspitavaju mlađi naraštaj da ih naslijedi kad odu ‘tamo’.

Pored naših staraca koji su navukli prsten moći, koji je želio nekad bijeli čarobnjak Saruman, a koji se prema Tolkienovu djelu Gospodar prstena priklonio Tami pa ne vidi svjetlo ni ljepotu, u svijetu je čitav niz Sarumana koji služe palom anđelu Sauronu. Neki od njih su pisali hvalospjeve Budimiru Lončaru u Jakovininoj knjizi, a neki još uvijek smišljaju kako bi nas bilo što manje, vode ‘brigu’ za naše zdravlje, žele da budemo roboti ili smišljaju nove oblike ‘demokracije’ dovodeći svoje učenike na čela država. 

Neki dan kod jednog od njih bio je i crnogorski  predsjednik vlade Dritan Abazović (1985.). Na svom twitteru, Abazović je 25.9. napisao: „Dr Dritan Abazovic: Inspirativan razgovor sa @georgesoros. Promovišemo ideje i inicijative koje vode ka miru, stabilizaciji i ekonomskom progresu Zapadnog Balkana. Može Crna Gora.“

I dok ovi tako inspirativno razgovaraju, mi se pitamo: Zašto nam ide naopako? Opet ‘staračku situaciju’ spašava UN. Prema njihovoj famoznoj odluci 14.12.1990., 1. listopad se obilježava kao Međunarodni dan starijih osoba. U tu svrhu, umjesto mudrosti na zagrebačkim trgovima Bandić, a sada i T. T., oduševljavaju se mažoretkinjama i plesačima koji jedva dižu noge sa zemlje.

„Čovjek stari sam od sebe. No hoće li njegovo starenje uspjeti ovisi o njemu samome. Veliko je umijeće starjeti na dobar način,“ kaže Anselm Grün.

Zorica Vuković, Hrvatsko nebo