ISTINA O SPAŠAVANJU BIHAĆA: Dokumenti koji pokazuju zašto Bihać nije doživio sudbinu Srebrenice i od koga je Dudaković tražio pomoć

Po javnom govoru velikobošnjačkih političara u svim medijima  armija BiH je “Bosnu” obranila sama, HV i HVO su zločinačke postrojbe, uzp-ovci, a to su i svi Hrvati pa im se ne smije ni dopustiti da glasuju i biraju svoje predstavnike. A je li uvijek tako bilo?

Nekada davno sam od kolumniste  Zlatka Pintera naučio i jednu staru poslovicu koja otprilike glasi da je dezinformacija jastuk (uzglavlje) razasutog perja, a demanti pokušaj da se to perje skupi: Onaj tko krivotvori i laže, u prednosti je jer je korak ispred, a s druge strane, da bi se opovrgnula neka od tih krivotvorina, pogotovu kad je riječ o složenim povijesnim temama, ponekad je potrebno napisati desetke stranica teksta. Poradi toga je pred vama ovoliko teksta i dokumenata.

Hrvatsko nebo Vam nudi na uvid dokumente iz kojih se jasno vidi je li se Bihać obranio “bez ičije pomoći”, jer je pomoć grozničavo tražio i  Atif Dudaković u pismima naslovljenim na prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana, na ministra obrane Gojka Šuška i te zapovjednika HV-a, generala Zbora Janka Bobetka.

Pisma su upućena 10. studenoga 1994. pod naslovom “POMOĆ”. Dudaković piše:

“Već treću godinu Hrvati i Muslimani u Bihaćkoj regiji organizovani u jedinice HVO i V. Korpusa Armije RBiH, u uslovima potpune blokade odolijevaju stalnim četničkim napadima. Kontraofanzivu, koju je najavio zločinac Karadžić izvode združene snage Srba iz paradržavnih tvorevina Republike Srpske i Republike Srpske Krajine (Lički, Banijski, Kordunski i Slavonski korpus). Izvršeno je pregrupisavanje artiljerije i tenkova koji su na osnovu Zagrebačkog sporazuma izvučeni 20 km od linije dodira i dovedeni u rajon Željezno polje i ličko Petrovo selo. Posljednjih dana nekoliko hiljada artiljerijijskih i tenkovskih granata palo je po selima Skočaj, Zavalje, Vedro Polje i prigradskim naseljima Bihaća, a po samom gradu dejstvovala je četnička avijacija raketama. Očite namjere četnika da se preko S. Zavalje spoje sa snagama iz Ličkog Petrovog sela, ovladaju aerodromom Željava i platoom iznad Bihaća, čime bi kompletan grad i regiju doveli u tešku situaciju.

Bojovnici HVO-a i borci V. Korpusa su odlučni da odsudnom borbom spriječe četnike u ostvarivanju svojih namjera. U cilju sprečavanja realizacije ciljeva četnika i zaštite cjelokupnog stanovništva regije, molimo vas sljedeće, prvo, da HV izvrši transport MTS-a na ovu regiju svojim helikopterima”.

Ne vjerujemo da su velikobošnjački političari i generali dementni pa su  zaboravili tako važne stvari.

A pred nama je i pitanje sudbine generala Šantića..

I još jedna opaska. Broj dokumenata je mnogo veći, CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000956547. Izdvojeni su samo neki od ukupno 1790 ondje prikupljenih dokumenata.

IZVOR

https://www.slobodanpraljak.com/knjige/praljak_knjiga_6_hr_web.pdf

****

U dokumentima koje smo stavili na uvid nije kraj priče o Bihaću. Još u kolovozu 2019 na stranicama Večernjeg lista objavljena je kolumna Davora Ivankovića. Kolumnu smo objavili i na portalu Hrvatsko nebo. Iz kolumne je jasan slijed svih događaja koji se odnose na Bihać.

Bihaćka je enklava dulje od tri godine stalnim zračnim mostom bila snabdijevana oružjem, streljivom, protuoklopnim lanserima i granatama, sanitetskim materijalom, hranom, uniformama, eksplozivnim i drugim materijalima potrebnim za vlastitu proizvodnju granata i ručnih bombi. U bihaćki i cazinski kraj, najčešće do uzletišta u Ćoralićima uglavnom su letjeli transportni helikopteri ruske proizvodnje Mi-8/17, ali i manji zrakoplovi, cesne, Antonov An-2 te manji transportni zrakoplov španjolske proizvodnje Casa.

Helikopterima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, kao i trima helikopterima Armije BiH upravljale su posade koje su kretale na te gotovo samoubilačke zadatke, a činili su ih članovi iz hrvatskih i bošnjačkih redova dok su najvećim dijelom bile sastavljene od stranaca, plaćenika koji su živote riskirali za veliku novčanu naknadu, 5000 tadašnjih DEM po letu. Najviše je stranih pilota bilo iz Rusije, Ukrajine, ali i Mađarske. Nekoliko je stranih pilota, ali i Hrvata poginulo u tim letovima, kojih je bilo na stotine. Taktika je bila jednostavna, trebalo je uzletjeti s uzletišta u Lučkom, sportsko-vojnog aerodroma u blizini Zagreba, te potom nekom od odabranih trasa, u pravilu noću ili za lošeg vremena, u krivudavom niskom letu tik iznad šuma, prateći konfiguraciju brda i izbjegavajući čak tri prstena neprijateljske protuzračne obrane, doletjeti na 60-tak km udaljen aerodrom u Ćoralićima, blizu Cazina. Srpske su snage na tom području imale tri sustava protuzračne obrane, ručne protuavionske rakete za male visine Igle, te moćnije rakete Volhov i KUB za veće visine. Uz to, čak trećina helikoptera koji su održavali zračni most od Lučkoga do bihaćke enklave bili su redovito rešetani mecima svih kalibara.

Nema ukupne statistike zračnog mosta, no Armija BiH izradila je točnu statistiku za letove organizirane u 13 mjeseci 1994. i 1995. Organiziran je ukupno 101 let, od čega ih se 91 smatra uspješnim, a 10 neuspješnim. Jedan je helikopter, zajedno s teretom oružja eksplodirao odmah nakon uzlijetanja na Lučkom, a još su dva helikoptera bila oštećena. Dvojica mađarskih pilota uspjeli su se izvući, a bilo je nekoliko ranjenih. Jedan let od Ćoralića do Lučkog u svibnju 1995. završio je tragično, uz pogibiju 7 osoba, a među njima i četveročlane političke delegacije BiH predvođene Irfanom Ljubljankićem, jednim od osnivača SDA, te ministrom vanjskih poslova BiH. Ostala trojica bili su ruski ili ukrajinski piloti. Helikopter je oboren raketom koju su ispalili Srbi, negdje na granici RH i BiH, u visini Cetingrada. U svojoj analizi i predstavnici Armije BiH zaključuju da je zračni most bio presudan u održavanju enklave koja je intenzivno snabdijevana u doba najvećih pritisaka srpskih vojski koje su bile stigle do ulaza u Bihać, gotovo do bolnice, te na svega 900 metara od uzletišta u Ćoralićima.

Danas, 24 godine nakon završetka rata, iz BiH stižu glasovi koji Hrvatskoj ne priznaju zasluge za održavanje enklave, prema nekim sudionicima koji kažu: “Vraga nas je Hrvatska spašavala”, ne bi bilo RH da nije bilo Bosanske krajine koja je spasila Zagreb… Takvo slobodno “kreiranje” povijesti nije nažalost novitet u BiH. Još prije dvije godine, u Oslobođenju su počeli izlaziti tekstovi koji lansiraju nove teorije oko hrvatske Oluje i njezine uloge u oslobađanju BiH.

Tvrdi se tako da je još na Brijunima Franjo Tuđman kazao hrvatskim generalima kako se Srbi povlače iz bihaćke enklave i neće dalje napadati, pa tako RH gubi izgovor za pokretanje vojno-redarstvene operacije Oluja. Jedan od popularnijih citata iz Oslobođenja glasi ovako: “Osim što je utemeljena na poslovičnom rasizmu službenog Zagreba, tvrdnja kako je hrvatska država pokrenula i izvela Oluju da bi probila deblokadu Bihaća lažna je i opasna.

Povucite se iz Hrvatske!

Lažna zato što Petom korpusu nije trebalo da ga spašava Hrvatska vojska: vojnici Petog korpusa nakon zauzimanja Korenice, Ličkog Petrovog Sela i okolnih mjesta dva su dana čekali na Plitvičkim jezerima. Videosnimka Atifa Dudakovića s kolegom iz HV-a na mostu između BiH i Hrvatske je insceniran. Opasna je zato što hrvatska država floskulu o deblokadi Bihaća vrlo ciljano koristi da bi objasnila masovni zločin koji je njena vojska počinila u Oluji: ne bi spaljivali nepokretne starce i starice u Gračacu i Glini, da eto, tako velikog srca, nisu imali namjeru da deblokiraju Bihać”.

Dakle, ta teorija kaže da su snage 5. korpusa bez ičije pomoći oslobodile pola Like u dva-tri dana, a onda su Hrvati inscenirali susret HV-a i 5. Korpusa na granici kod Tržačke Raštele, na mostu iznad Korane. Ni riječi o tome tko je održavao na životu bihaćki džep više od tri godine. Dakle i bošnjačka politika danas, poput one iz Srbije, rat svodi na Oluju, akciju koja je trajala 4 dana, a uopće se ne spominje kontekst, odnosno ono što se godinama prije akcije zbivalo. Istina jest da su pripadnici 5. korpusa Armije BiH, kada su se Srbi u panici povukli jer je počeo prodor hrvatskih snaga na “Krajinu”pokrenuli i prešli državnu granicu, te krenuli prema Plitvicama i Grabovcu, na istoku prema Dvoru, a na jugu prema Kulen Vakufu i Srbu. Nailazeći na slab otpor, stigli su do benzinske u Ličkom Petrovom selu, te natočili svoje žedne tenkove.

Snagama Atifa Dudakovića, zapovjednika Korpusa tada je iz Zagreba poručeno da će za otprilike 12 sati na to područje u prodoru stići i pripadnici 1. gardijske brigade na čelu sa zapovjednikom Marijanom Marekovićem, te da oni na tom pravcu ne očekuju prijateljske snage. Dakle, poruka je bila da se Dudaković smjesta ima povući tih nekoliko kilometara koliko su prodrli na teritorij RH. Valja objasniti i pozadinu ove priče – u Zagreb su počeli pristizati izvještaji o velikoj paleži i teroriziranju srpskih civila, što je u tom trenutku ugrožavalo blagonaklonost Zapada prema akciji. Nadalje, pokretom 5. korpusa prema Kulen Vakufu i Srbu prijetio je prekid koridora koji su Hrvati ostavili pobunjenim Srbima da se izvlače s područja “Krajine”. Da je došlo do prekida, oštar sukob hrvatskih i srpskih snaga bio bi neminovan, a bilo bi mnogo civilnih žrtava jer su se Srbi pomiješali s vojskom.

Stoga se Dudaković povukao nekoliko kilometara unazad, do mosta na Korani kod Tržačkih Raštela i ondje je, na državnoj granici, 6. kolovoza uslijedilo povijesno rukovanje njega i generala Marekovića. O toj situaciji svjedoči dopis predstavnika Bošnjaka iz Zagreba, koji su održavali vezu s Pantovčakom i Glavnim stožerom OS RH. U hitnoj depeši koja je odaslana pet minuta prije ponoći 5. kolovoza 1995. pišu o nastaloj situaciji generalu Atifu Dudakoviću. U prvoj točci kažu mu: “U potpunosti razumijem odluku da se naše snage s Hrvatskom vojskom spoje kod M. G. (Motel Grabovac, op. a.), a hrvatska televizija i kompletno hrvatsko vojno-političko vrhovništvo opravdavaju svoju vojnu aktivnost deblokadom i pomoći Bihaću. Naravno, ovo pravdanje je prema međunarodnoj zajednici. Oni će sigurno htjeti da se čin pozdravljanja vas i generala Marekovića odigra na ličkom Petrovom selu ili na državnoj granici, bez obzira gdje se vi spojite s hrvatskom vojskom oni će medijski bombardovati svijet kako su oslobodili regiju u potpunosti i izbili na svoje granice”. U drugoj točki ta veza, pod kodnim nazivom “Breza”, informira Dudakovića da će HV biti detaljno upoznat o rasporedu i obilježavanju vojnika crvenim trakama na dijelu prema Dvoru, a zelenim trakama na zapadnom dijelu ratišta.

Zračnim mostom prolazila je roba koju su plaćali Bošnjaci putem svojih Klubova iseljenika iz dijaspore, iz Zagreba gdje je jaka kolonija stanovnika iz bihaćke regije, plaćala je i Armija BiH.

Kad bi prigustilo, prema osobnoj naredbi Franje Tuđmana, HV je otvarala svoja skladišta i organizirala dopunske letove helikopterima punim protuoklopnog oružja kojim su srpske ofenzive na kraju i zaustavljene, u studenom 1994. i srpnju 1995. O kakvim se količinama razne robe i oružja radi, ilustrira dokument iz vremena zapovjedništva Atifa Dudakovića, s početka 1995., kada u izvješću Ambasadi BiH u Zagrebu potvrđuje primitak putem zračnog mosta u razdoblju od 14. 6. 1994. do 7. 1.1995.

U popisu stoji da je 5. korpus zaprimio: 3.729 komada mina za RPG, 216 lansera RPG, 3,6 milijuna metaka 7.62, 6,5 tona TNT-a, 1,98 tona baruta, 950 tisuća inicijalnih kapisli, 45.880 upaljača za ručne bombe (kašikare), razni pribor, nišani, ostali baruti, 29 ručnih bacača zolja, 10 projektila OSA i 2 lansera. Potom 2421 komad ručnih bombi, pa 366 tisuća komada metaka 7.62 M-30, 2032 puške 7.62 MP, 122.410 komada metaka 7,9 mm, 9.010 komada upaljača za minu UT M68 P1, 200 komada raketa za VBR 107 mm, 15.054 komada metaka 40 mm, pet lansera raketa 177 mm sa 60 raketa, 4 protuavionska lansera Strela 2-M, 8 komada teških strojnica 12,7 mm Browning,… isporučeno je i 48 projektila 100 mm za tenk T-55, oko 40 tisuća metaka za lovačko oružje, 4762 para rukavica, 535 hlača maskirnih, 53 bluze maskirne, 170 komada jakni zimskih maskirnih, 1856 pari čizama, te pripadajuće košulje, majice, čarape, prsluci, kape, pancirke. Ovaj popis je naslovljen “za PRIJATELJE”, što je bio kodni naziv za hrvatsku obavještajnu zajednicu.

Kada je bihaćka enklava bila pred padom, Atif Dudaković šalje pisma predsjedniku RH Franji Tuđmanu,

a ista pisma naslovljuje i na ministra obrane Gojka Šuška,

te zapovjednika HV-a, generala Zbora Janka Bobetka.

Pisma su upućena 10. studenoga 1994. pod naslovom “POMOĆ”. Dudaković piše: “Već treću godinu Hrvati i Muslimani u Bihaćkoj regiji organizovani u jedinice HVO i V. Korpusa Armije RBiH, u uslovima potpune blokade odolijevaju stalnim četničkim napadima. Kontraofanzivu, koju je najavio zločinac Karadžić izvode združene snage Srba iz paradržavnih tvorevina Republike Srpske i Republike Srpske Krajine (Lički, Banijski, Kordunski i Slavonski korpus). Izvršeno je pregrupisavanje artiljerije i tenkova koji su na osnovu Zagrebačkog sporazuma izvučeni 20 km od linije dodira i dovedeni u rajon Željezno polje i ličko Petrovo selo. Posljednjih dana nekoliko hiljada artiljerijijskih i tenkovskih granata palo je po selima Skočaj, Zavalje, Vedro Polje i prigradskim naseljima Bihaća, a po samom gradu dejstvovala je četnička avijacija raketama. Očite namjere četnika da se preko S. Zavalje spoje sa snagama iz Ličkog Petrovog sela, ovladaju aerodromom Željava i platoom iznad Bihaća, čime bi kompletan grad i regiju doveli u tešku situaciju.

Bojovnici HVO-a i borci V. Korpusa su odlučni da odsudnom borbom spriječe četnike u ostvarivanju svojih namjera. U cilju sprečavanja realizacije ciljeva četnika i zaštite cjelokupnog stanovništva regije, molimo vas sljedeće, prvo, da HV izvrši transport MTS-a na ovu regiju svojim helikopterima”.

Dudaković još traži dostavu obavještajnih podataka, a navodi i koje su mu vrste municije neophodne, te traži metke kalibra 7.62 mm, 7.9 mm, granate za RPG, protuavionsku municiju kalibra 12.7 mm, 14.5 mm, 20 mm i 30 mm te topovske granate 76 mm “ZIS”, kao i tenkovske granate 100 mm i eksploziv TNT. Svjedoci potvrđuju da je nakon tog pisma HV s pomoću dvaju helikoptera u idućih nekoliko dana dostavila traženo.

Preživljavanje teritorijalno relativno male bošnjačke enklave, bihaćke regije na zapadu BiH tijekom trogodišnje potpune blokade, od lipnja 1992. do kolovoza 1995., spada u ratna čuda. Na tom je malom teritoriju bilo stiješnjeno oko 170.000 ljudi, od čega su trećinu činile izbjeglice. Bihaćki je džep bio okružen sa svih strana, njega su ugrožavale čak dvije pobunjeničke srpske vojske, krajinska vojska tzv. RSK s okupiranih dijelova Hrvatske, te Karadžićeva vojska RS. No to nije bilo sve, jer neprijatelje su predstavljale i snage Abdićevaca, koji su oko Velike Kladuše bili proglasili autonomiju na zapadu Bosne. Tu kvazidržavicu logistički su pomagali Srbi, a kada su ih Bošnjaci iz Bihaća, snage 5. korpusa Armije BiH vojno potukle, srpske snage krenule su u kontraofenzivu i potisnule snage Armije BiH i osigurale sve do 1995. Abdićevim autonomašima njihovu državicu.

Poginulo 5000 ljudi

Takva kompleksna situacija na ovom prostoru koji se nalazi svega 50-ak, 60-ak km od Zagreba imala je velikog utjecaja i na rat u RH i onaj u BiH. Bihaćka je enklava dva puta bila pred padom, u studenom 1994., te u lipnju i srpnju 1995., uoči Oluje. Enklava je većinski naseljena Bošnjacima, no i manjinskim Hrvatima, a oni su se zajedno, dakle 5. Korpus Armije BiH i HVO borili cijelo vrijeme, čak i kada su u vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata u BiH na drugim područjima ratovali međusobno. U enklavi je u te tri godine poginulo gotovo 5000 ljudi. Jedini zastoj u dopremi nastao je u ožujku 1995., kada je nestao zapovjednik HVO-a, general Vlado Šantić*. O tome svjedoče i dokumenti i prepiska Ambasade BiH i Dudakovića, u kojemu oni na njega apeliraju da sprovede hitnu istragu jer je Zagreb prekinuo zračni most. Ta je situacija potrajala nekoliko mjeseci, no kada su krenuli posljednji veliki napadi i srpska ofenziva na Bihać, u svibnju je most opet proradio.

Ponovila se situacija iz studenoga 1994., kada Hrvatska nije mogla dopustiti potpuno povezivanje krajinskih i Srba iz Karadžićeve Republike Srpske, jer to bi za nas bilo ravno gubitku rata. Svjetska politika opet je Washington uvjeravala da je rat ionako gotov, da Bihać sigurno pada i da Hrvati ne smiju krenuti u akciju. Posebno je u sprečavanju Hrvata tada bio agilan lord David Owen, predsjednik tzv. Kontaktne skupine. Na kraju 1994. to je rezultiralo time da je Tuđman hitno u Pentagon poslao generala Janka Bobetka, general-pukovnika Krešimira Ćosića i ministra obrane Gojka Šuška. Počeli su pregovori koji, u posljednji trenutak, tek nekoliko sati prije pada Bihaća, rezultiraju pokretanjem akcije Hrvatskih snaga – kreće operacija “Zima ‘94”. Gotovinine snage potiskuju Srbe i nastupa panika, pa oni moraju prekinuti opsadu Bihaća i brzo premjestiti svoje snage. – Operacijom HV-a Zima ‘94. otvoren je put preko Crnog Luga prema Grahovu i Kninu, a Bihać je bio spašen. Sve što je nakon toga uslijedilo u 1995. godini, uključujući i potpisivanje Splitskog sporazuma 22. srpnja 1995., bio je samo logičan nastavak operacije Zima ‘94. – sjeća se i umirovljeni general Krešimir Ćosić. No i Srbi su znali da je područje Bihaćko-cazinske krajine, koje se nalazilo u njihovu potpunom okruženju, glavna prepreka koja onemogućuje potpuno vojno, političko i ekonomsko povezivanje RSK i RS. Zbog toga je konačno uništenje 5. korpusa bio glavni vojni i politički cilj Srba s obje strane granice.

Što bi bilo da Hrvati nisu krenuli u Oluju? Potpuna iscrpljenost 5. korpusa, koji je imao velik broj poginulih i ranjenih, stalna topnička granatiranja i zračni napadi prouzročili bi pad Bihaća i humanitarnu tragediju UN-ove zaštićene zone veću od one u Srebrenici. Padom Bihaća Hrvatska bi nakon toga iznimno teško uspostavila ozbiljnu vojnu, ali i političku ravnotežu i bila bi prisiljena prihvatiti srpske uvjete. No i tada se pokazalo, zahvaljujući tomu što je Hrvatska imala odgovorno vodstvo i spretne generale, da je snaga političke pozicije Hrvatske i Hrvata bila proporcionalna našoj vojnoj snazi. Dobra pouka za mlade generacije. A što se tiče veza Hrvatske i bihaćke regije, pa one su gusto isprepletene i danas. Geopolitički, ljudski, a osobito u ratu, kada su Hrvati i tamošnji Bošnjaci bili – braća po oružju. Nećemo valjda sada od toga bježati.

Davor Ivanković VL/https://www.vecernji.hr 

****

Hrvatsko nebo objavilo je i kolumnu Joze Pavkovića objavljenu u Večernjem listu 4. kolovoza 2019. Pročitajte što je tada rekao Atif Dudaković:

“…..  Tjedan dana prije Oluje uspio sam dobiti Atifa Dudakovića, zapovjednika 5. korpusa Armije BiH. U poduljem ekskluzivnom intervjuu za Večernjak on je istaknuo kako zajedničkom suradnjom s HVO-om odolijevaju žestokim napadima agresora. Govorio je o psihozi nakon pada Srebrenice. Rekao je kako ga raduju uspjesi HVO-a na ratištima Bosanskog Grahova i Glamoča jer te akcije imaju izravne refleksije na bihaćku enklavu. Smanjuju pritisak srpske vojske na njihovo ratište………”

U to vrijeme su Dudakovića radovali uspjesi HVO-a ali Hrvati i obitelj generala Šantića i dalje ostaju bez odgovora.

 A pravu istinu znaju i Dudaković i Abdić 

Priča o tajnim vezama – satelitskom telefonu i helikopterima koji su na relaciji Zagreb – Cazin letjeli preko okupiranih područja

U sklopu obljetnice Oluje u godini 60. rođendana Večernjeg lista objavljujemo i neke od najboljih tekstova o ovoj veličanstvenoj oslobodilačkoj akciji. U nastavku donosimo tekst Joze Pavkovića iz 2016. godine.

Bihać je bio u blokadi 1201 dan. Srbi su ga držali u smrtonosnom obruču. Probile su ga hrvatske snage u operaciji Oluja. Ipak, srpska vojska za vrijeme rata nije mogla potpuno blokirati sve putove prema Bihaću. Dva su funkcionirala. Zračna. Prvi su bili preleti helikopterom od Zagreba preko srpskih položaja do tzv. bihaćkog džepa, drugi – satelitski telefon. Preko njega doznavali smo što se događa u enklavi. O drami unutar zarobljenih gradova svakodnevno sam za Večernjak svjedočio zahvaljujući baš tom telefonu. Tako smo, prije drugih, deblokirali enklavu. Medijski.

Misteriozni atentati

Ovo je priča o tajnim nebeskim vezama – satelitskom telefonu i helikopterima koji su letjeli od Zagreba do Cazina (bihaćka krajina) preko okupiranih područja. Te veze ponekad su prekidane. I tragično završavale. Od 90 preleta, dva su okončana neuspjehom. U jednom od srušenih helikoptera bio je i ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, ali i pošiljka za Večernjak. Dva mjeseca prije smrti ministra Ljubijankića, u Bihaću ubijen je hrvatski general Vlado Šantić. Mnogi se i danas pitaju imaju li ta dva atentata što zajedničko.

Još se sjećam tog tajnog broja satelitskog telefona – 99414567. Bio je u zapovjedništvu Glavnog stožera HVO-a Bihać. Mnogi su tada bili u čudu kako smo uspijevali svaki dan imati izvješće iz bihaćke enklave. Uistinu, bilo je teško. Ponekad danima nisam mogao uspostaviti vezu. Bilo je poziva i u ponoćnim satima. Primjerice za Novu godinu. Tada sam umjesto dočeka radio intervju s generalom Šantićem. Dvadesetak minuta razgovora snimali smo gotovo do pola noći jer je stalno pucala veza. Na kraju, zaželio sam generalu sretnu 1995. Nažalost, on u njoj nije dočekao slobodu. Nakon smrti generala Šantića, nastavio sam komunikaciju s njegovim nasljednikom Ivanom Pršom. U danima nakon pada Srebrenice i uoči deblokade Bihaća, javljanja su se intenzivirala. Slutili smo, povijest će se ispisivati tih dana.

Tjedan dana prije Oluje uspio sam dobiti Atifa Dudakovića, zapovjednika 5. korpusa Armije BiH. U poduljem ekskluzivnom intervjuu za Večernjak on je istaknuo kako zajedničkom suradnjom s HVO-om odolijevaju žestokim napadima agresora. Govorio je o psihozi nakon pada Srebrenice. Rekao je kako ga raduju uspjesi HVO-a na ratištima Bosanskog Grahova i Glamoča jer te akcije imaju izravne refleksije na bihaćku enklavu. Smanjuju pritisak srpske vojske na njihovo ratište.

Trećeg kolovoza 1995., dan uoči Oluje, razgovarao sam sa zapovjednicima HVO-a bihaćke regije. Govorili su kako su taj dan na bojišnici vodili teške borbe. Kazali su: “U roku od šest sati danas su nas sedam puta napali”. Razgovor je završio Pršinom izjavom kako osjećaju da nije daleko dan kada će hrvatski vojnici probiti obruč.

“Splitska deklaracija učinila je ‘dan D’ još bližim”, zaključio je hrvatski zapovjednik. Objavio sam veći tekst s naslovom “Bihać čeka rasplet”. Ujutro (4. kolovoza) dok su ga u Večernjaku čitali, hrvatski vojnici započeli su jednu od najveličanstvenijih operacija u povijesti ratovanja. Počela je Oluja.

Sutradan (5. kolovoza), u jutarnjim satima, u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, spojili su se HVO i 5. korpus Armije BiH s Hrvatskom vojskom. Dan poslije (6. kolovoza) u Cazinu, na mostu u Tržačkoj Rašteli, susreli su se general Marijan Mareković i Miroslav Tuđman sa zapovjednicima Armije BiH i HVO-a, Atifom Dudakovićem i Ivanom Pršom. Simboličnim rukovanjem označena je deblokada Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina, Bužima, Velike Kladuše. Sloboda za 170 tisuća zarobljenih stanovnika. Gotovo cijeli obruč obujma 260 kilometara ratne crte nestao je u jednom danu. Ostalo je još 70 kilometara bojišnice unutar zapadne Bosne.

“Vidimo se ujutro”, poručio sam preko satelitskog telefona Prši. S novinarom Draganom Marijanovićem ušao sam u Bihać. Radeći reportaže osobito je bio zanimljiv susret s Jusom Bajrićem iz Bosanske Krupe. On se prvi nakon probijanja obruča susreo s hrvatskim osloboditeljima. Pamtit će taj dan, rekao je, po tome što su mu ratnici iz Rijeke dali čizme, Karlovačko pivo i cigarete. Zajedno su pjevali uz harmoniku. Orilo se, kaže, do neba “Marjane, Marjane”.

S vojnicima Bihaća, Kladuše, Cazina, Krupe pravio sam neke nove ratne priče. Jer, još uvijek su se vodile borbe u Bosanskoj Krupi i drugim mjestima. Obilazio sam sedam lažnih zračnih luka koje su bile sagrađene kako bi se zavarao neprijatelj i zaštitila ona prava u Ćoralićima. U stankama smo razgovarali o teškim danima koji su bili iza vojnika i civila. Hrvate u Bihaću je strašno boljela nepravda podcjenjivanja hrvatske uloge u obrani. S obje strane granice. Isticali su kako je zahvaljujući Hrvatskoj oslobođena Bosanska krajina, kako je iz Zagreba 90 puta do njih letio helikopter s vojnom i drugom pomoći, kako je HV pomagao raznim obavještajnim informacijama… Jedna od njih je kada su Armiju upozorili da su joj Srbi zatrovali šest tegljača humanitarne pomoći s brašnom. Stavili su otrove koji izazivaju želučane probleme. Time su htjeli onesposobiti stanovništvo i izvršiti agresiju. Što bi se tek dogodilo da je tada “obruč” popustio. Pokolj bi bio pet puta veći nego u Srebrenici.

Prekrasno je bilo u prvim danima slobode raditi reportaže iz bivše bihaćke enklave. Bilo je previše zanimljivih priča. Ali…, nad hrvatsko-bošnjačko savezništvo nadvilo se dosta crnih oblaka. Koje su bacale sumnje na iskrenost. Prije svega zbog misterioznog ubojstva generala Šantića. Svi su o tome govorili s grčem u želucu. Mnogi su upirali prstom u odgovornost generala Dudakovića. Do danas je ostala sumnja da je on kriv za njegov nestanak. Tko ga je ubio? Bilo je poznato da generali Šantić i Dudaković nisu baš bili “u ljubavi”. Čak mu dva dana prije nestanka nije dopustio da helikopterom, zajedno s Bernardom Jurlinom, otputuje na Sabor u Zagreb. U hotel “Sedra”, gdje se slavio 8. ožujka 1995., prisilno je doveden. Tu ga je grubo dočekao Dudaković sa svojim vojnicima. Generala su nakon toga odveli i od tada mu se gubi svaki trag.

Šifrirane poruke

Sve je teško pogodio njegov tajnoviti nestanak. Pogotovo nekoliko tisuća Hrvata koji su živjeli u enklavi. Čija su sela srpski vojnici uglavnom spalili. U tim teškim trenucima za zapovjednika HVO-a je umjesto Šantića imenovan Ivan Prša. S njim sam u svibnju 1995. radio prvi telefonski intervju. Međutim, nisam imao njegovu fotografiju. Dogovorili smo se da je pošalje “ticom”, kako su kodnim imenom nazivali helikopter. Nakon desetak dana čekanja dobio sam šifriranu poruku da uskoro šalju pošiljku (fotografija Prše i slike s ratišta). Dogovorio sam s redakcijom tko će materijal preuzeti u Zagrebu.

Strepio sam danima jer je već jedan helikopter prije toga u preletu preko srpskih položaja bio srušen. Oboren je početkom kolovoza 1994. sa sedam Ukrajinaca, članova posade, koji su letjeli iz Italije, preko zračne luke u Puli. Zapravo, pao je još jedan. Naime, 3. prosinca 1994., u Zračnoj bazi Lučko kod Zagreba dogodila se velika helikopterska nesreća. Tada se helikopter koji su vozili mađarski plaćenici prema zračnoj luci u Ćoralićima, natovaren streljivom i drugom vojnom opremom, dvije minute nakon polijetanja iz nepoznatih razloga vratio prema pisti i udario u vozilo 5. korpusa Armije BiH, te su u trenutku nesreće u njemu bila tri putnika. Udarac je izazvao golemu eksploziju u kojoj je ranjeno šest osoba, potpuno uništena tri helikoptera na pisti i dva automobila te oštećeno više obližnjih objekata. Bio je to helikopter koji je izazvao najveću nesreću u zračnoj luci u Lučkom. Kako je uspostava zračnog mosta između Zagreba i bihaćkog okruga preko srpskih položaja bila najstrože čuvana vojna tajna, o tome se ništa nije znalo. Osobito je to frustriralo Srbe. Moćnoj armiji iznad glava, uvijek nekom drugom maršrutom, lete helikopteri, a ona im ne može ništa.

U “tici” koja je poletjela 28. svibnja 1995. u 2.10 sati bili su ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić i njegovi pratitelji. Tim helikopterom iz Zagreba je dopremljena vojna oprema i sanitetski materijal. Prije nego što je ponovno uzletio iz bihaćke enklave, članovi posade, dva ukrajinska pilota i njihov bosanski kolega Mirsad Dupanović, “referirali” su da je letjelica u dolasku pogođena u repni dio sa dva zrna iz pješačkog naoružanja, ali bez većih oštećenja. Helikopter je na putu u Zagreb srušen pokraj Kremena, na okupiranom području Slunja. Iako je pogođen raketom ispaljenom sa srpskih položaja “VRSK”, smrt ratnog ministra godinama je povod raznih špekulacija. On je, prije pogibije, počeo istraživati višemilijunski kriminal u ratnoj diplomatsko-konzularnoj mreži BiH, a vezano uz nezakonito izdavanje putovnica. Dodatne sumnje pojačali su bliski suborci ratnog zapovjednika 505. bužimske brigade Armije BiH Izeta Nanića (poginuo početkom kolovoza 1995. pod nerazjašnjenim okolnostima) koji su tvrdili da je on napisao opširno pismo Aliji Izetbegoviću o stanju u Krajini i upravo ga tada predao Ljubijankiću. Je li to smetalo vojnom i političkom zapovjedništvu Armije BiH u Bihaću?

Vijesti iz enklave

O rušenju helikoptera javnost su obavijestili novinari tadašnje Televizije Knin koji su snimili ostatke letjelice, tijela putnika, osobne i službene dokumente. Srbi su bili ljutiti jer su dokumente i novac pored helikoptera opljačkali svatovi koji su tuda naišli prije srpske policije. Na amaterskim snimkama u središnjem dnevniku pokušavao sam prepoznati ima li pokraj srušene “tice” omotnica na kojoj piše “za Jozu Pavkovića, Večernji list”. Bez fotografije, nakon toga objavili smo intervju s Pršom. Vjerojatno jedini u povijesti Večernjeg lista bez slike sugovornika. Objasnio sam čitateljima zašto je nema.

Jučer sam mobitelom (opet zračnom vezom) razgovarao s Ivanom Pršom. Kaže, zatekao sam ga kako s prijateljima igra šah. U mirovini je. Nisam mu htio smetati. Siguran sam da mu svaka pobjeda puno znači. Ovaj put neće mu na “šahovskoj” ploči biti teško. Jer, s druge strane nije imao protivnika koji ima pet puta više pješaka, kula, lovaca… U Bihaću su Hrvati u ratu sa “šahovnicom” pobjeđivali i kad su bili nekoliko puta slabiji. Nažalost, u miru izdani su od ratnih saveznika i zaboravljeni od svojih sunarodnjaka – ratnih osloboditelja. Žive opet u enklavi. Opkoljeni beznađem, odsječeni od budućnosti.

Jozo Pavković/VL/https://www.vecernji.hr

****

 I, na kraju, i brigadir HV-a Ilija Vincetić je javno na Federalnoj TV pred Seferom Halilovićem jasno naznačio tko je poticao sukobe Hrvata i muslimana. Pogledajte reakciju Sefera Halilovića. Njegova šutnja i meškoljenje sve govore. Dotaknuo se Ilija i pomoći Bihaću jer je i sam pomagao.

– Ja sam Ilija Vincetić i prije nego što sam postao Načelnik uprave rodova kopnene vojske Glavnog stožera HVO-a bio sam Načelnik stožera 106 brigade HVO-a u Orašju a nakon toga Načelnik stožera operativne zone Bosanska Posavina i ujedno zamjenik zapovjednika. I jedan sam od ljudi koji nije sudjelovao u sukobu sa muslimanima i izravno sam donosio odluke i u tri navrata sam zabranio da dođe do tog sukoba na prostoru gdje sam ja donosio odluke.

– Ako sad govorimo o tom sukobu zamolio bih gospodina Halilovića da kaže koji je bio interes zapovjedništva ABiH da muslimanima u Orašju naloži u tri navrata da pokušaju pobunu protiv višestruko jačega HVO-a gdje je ishod, da sam dozvolio taj sukob, bio jednoznačan…U sva tri slučaja……

– Na Vukovarskoj cesti u kući Muhameda Zulića nalazi se krizni štab bihaćke krajine na čelu sa Muhamedom Filipovićem i Hrvati vrlo zdušno, ja između njih pomažemo na sve moguće načine

P. S. Kratak osvrt na objavljene dokumente, s nekim dopunama, objavit ćemo sljedećih dana.

Daran Darko Bašić/Hrvatsko nebo