Damir Pešorda: IZMEĐU DVIJU LUDNICA

Kraj povijesti i posljednji čovjek

Tijekom dvadesetog stoljeća još se moglo racionalno govoriti o stvarima, a razložni su argumenti imali stanovitu težinu. Unatoč ideološkom ludilu totalitarizama koji su to stoljeće učinili krvavijim od mnogih drugih koja službena povijest naziva mračnima, nekakvo suglasje oko ljudskih prava i sloboda, socijalne pravde, pravne sigurnosti, moralnih vrijednosti utemeljenih na desakraliziranih Deset Božjih zapovijedi, pouzdanja u znanost, ali i svijesti u ograničenja iste do kraja se stoljeća, barem se činilo, uspostavilo. Na valu toga optimizma isplovila je Fukuyamina uspješnica Kraj povijesti i posljednji čovjek. Pri tomu mislim prije svega čitateljsku recepciju knjige, a ne toliko na namisao samog autora, koja je ponešto kompliciranija i nipošto jednoznačna. Moglo bi se reći da tako period nakon Drugog svjetskog rata predstavlja trijumf prosvjetiteljstva, posebice prosvjetiteljske vjere u napredak.

Kada neka stvar ili pojava dosegne svoj vrhunac, klice propasti već su zavladale njenom nutrinom. Stoljećima brižno građena zgrada zapadne racionalnosti pokazuje se zatvorom bezumnika, koji kuljaju van nakon što su upravitelji otvorili vrata, uvjereni da je za to sazrelo vrijeme. Ne da mi se navoditi mnoštvo primjera za bedastoće koje se danas na Zapadu plasiraju sa smrtnom ozbiljnošću pa ću se zadovoljiti s tek jednom primjerom, a komu je do toga može ih s dva-tri klika mišem pronaći sijaset. Dakle, na jednom ovdašnjem portalu čitam: ”… norveškoj feministici Christini Ellingsen prijeti zatvorska kazna do tri godine zbog izjave na Twitteru da muškarci ne mogu biti ni lezbijke ni majke.” Čovjeku dvadesetog stoljeća ovo bi zvučalo potpuno besmisleno, međutim danas to, koliko god nam se ne sviđa, primamo mirno, dakle na neki način i prihvaćamo. A oni ciničniji čak će reći da ima neke poetske pravde u tome što je rečena nevolja snašla upravo radikalnu feministicu, predstavnicu grupacije koja je ustrajno radila na destrukciji zapadne civilizacije.

U međuvremenu ”istočno” ludilo je eskaliralo

Pritiješnjeni ideološkim ludilom sa Zapada, mnogi su se konzervativnom pogledu na svijet skloni ponadali da europski istok, posebice Rusija, mogao ponuditi prihvatljivi okvir za očuvanje europskih vrijednosti utemeljenih na kršćanstvu. U jednoj kolumni od prije izvjesnog vremena navodio sam u tom smislu istupe admirala Domazeta i nadbiskupa Vigana obzirno navodeći i zašto u tim svojim nadanjima, barem po mom mišljenju, griješe. U međuvremenu ”istočno” ludilo je eskaliralo. Dovoljno je samo pogledati srpske portale i You Tube kanale da se čovjek u to uvjeri. U odnosu na ono što se tamo može pročitati, čuti i vidjeti Vučić i Vulin djeluju kao pristojni ljudi, humanisti i mirotvorci. Rusko ludilo, kako eskalira rat u Ukrajini, također uzima maha te se Rusija sve više uživljava u svoju mesijansku ulogu. Mimo uobičajene ratne propagandne posebno je uočljiva ruska reinterpretacija kršćanstva koja graniči s blasfemijom.

Za oko mi je zapeo jedan neobičan članak ruskog protojereja Andreja Tkačova na portalu SRBIN.info. Zanimljivo je da je članak nastao još 2016. što govori o tomu da je duže vrijeme stvaran kult velikog vođe, što kod Rusa, izgleda, pada na plodno tlo. Evo nekih naznaka iz te apologije Putina. Primjerice: ”Bog nam je podario period obnove i jačanja naše mnogostradalne, siromašne i naplakane domovine i vrhovnog i glavnog komandanta i predsednika Ruske Federacije po imenu Vladimir, čiji je patronim Vladimirovič, i prezime je poznato. I treba priznati istinu: to je Božji čovek, koji – da, nije bezgrešan, kao i svaki čovek rođen od žene, koji – da, ima i grešaka i mana i dr. i dr., ali bez obzira na to, ako ocenjujemo po kriterijumima velikog broda, vidimo da je Rusija danas brod koji plovi u dobrom pravcu, kojim upravlja dobar kapetan, koji zna matičnu luku.” Ili: ”Stoga, ne zaljubljujući se u njega preko svake mere, znajući da on nije David, i da nije Davidov sin, i da nije Solomon, i da nije Gospod, i da nije car, koji je pomazan na carstvo, treba da imamo na umu da on praktično obavlja funkcije cara” ( https://srbin.info/svet/protojerej-andrej-tkacov-putin-nije-pomazan-na-carstvo-ali-obavlja-funkcije-cara/). Teško da crkveno lice u crkvi koja barem nastoji slijediti kršćanstvo ovako može govoriti o autokratu na čelu režima krivog za tolike smrti i razaranja.

Zdrav je razum roba koja odavno nema prođu. Na globalnom planu stisnuti između dviju ludnica, na lokalnom zabavljeni gonetanjem koje je zlo manje – čekamo Godota. I što nas najviše brine – mogao bi doći! Ovaj bi put uistinu mogao doći. Kao vrag po svoje.

Damir Pešorda, Hrvatski tjednik, Hrvatsko nebo