P. Božidar Nagy: Njihova nevino prolivena krv vapi za pravdom i trajno govori: Ne zaboravite nas!

P. Božidar Nagy, SJ – govor – propovijed pod sv. misom

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima
Macelj, crkva Muke Isusove, 23. kolovoza 2022.
___________________

Osjećaji nemoći, boli, gorčine pred zločinima za koje nitko do sada nije priveden pravdi

Kršćanska braćo i sestre, poštovatelji hrvatskih žrtava!

Kada dođemo nad jame onih koji su nevini stradali, nad kojima je učinjena teška nepravda, kao i danas kad smo se okupili ovdje u Maceljskoj šumi na lokalitetu zvanom Lepa Bukva koje je stratište naših hrvatskih sunarodnjaka, nepoznatog imena i rodnog kraja, događa se da stojimo nemoćni pred zlom koje se ovdje dogodilo, s boli u srcu, a u duši nam se postavljaju mnoga pitanja. Ljudski govoreći i osjećajući, naša bol i ogorčenje još su veći kada znademo da za to more beskrajnih zločina koji su izvršeni nad hrvatskim narodom poslije završetka Drugog svjetskog rata u Europi, i sa zločinačkim nastavcima u tim poratnim godinama na prostorima bivše državne tvorevine, nitko do danas nije odgovarao, nitko nije snosio posljedice svojih zlodjela, već su, dapače, mnogi za svoja zlodjela nagrađeni i slavljeni kao heroji. Stojimo bespomoćno i promišljamo tu, zemaljski gledano, apsurdnu stvarnost koja, iako se dogodila prije 77 godina, u našim svijestima i savjestima tako je prisutna i aktualna, kao da se dogodila jučer.

Zašto je Bog dopustio ovu tragediju?

Postavljaju nam se mnoga pitanja: kako je moguće da se to dogodilo, zašto je Stvoritelj, koji nas je sve pozvao u postojanje i darovao nam život, dopustio da taj dar života tolikima bude nasilno, brutalno oduzet uz tolika trpljenja i poniženja koja su prethodila žrtvama još prije nasilnog oduzimanja života.

Međutim ovdje smo se danas okupili ne samo kao sunarodnjaci ovih hrvatskih žrtava nego i kao vjernici kršćani. Mnogi od nas među ovim hrvatskim mučenicima imamo svoje rođake, među kojima sam i ja osobno, jer su i moga strica zločinačke ruke poslale u smrt te mu ni do danas ne znamo za grob, dok mi je otac prošao cijeli križni put od Bleiburga sve do Petrovaradina i čudom ostao na životu, premda je njegova skupina zarobljenika već bila vođena na strijeljanje i u zadnji čas bila zamijenjena drugom. Okupili smo se ovdje da kao vjernici kršćani na ovome svetom mjestu koje je samo jedno od tolikih kalvarija hrvatskog naroda poratnog vremena diljem domovine, zajedno s brojnim stanovnicima cijele Europe danas odamo počast svim žrtvama totalitarnih režima, jer njihova nevino prolivena krv vapi za pravdom, vapi iz zemlje do neba i trajno nam govori: NE ZABORAVITE NAS!

Pogled na nepravednu smrt iz Onostranosti

U ovom stanju žalosti i nemoći pred učinjenom nepravdom i počinjenim zločinima, kao vjernici kršćani ipak ne ostajemo bez nade; ne smijemo se, ni danas ni inače, vraćati svojim kućama, a da nismo dopustili da nas obasja svjetlo Uskrsloga Krista i Božja istina o smislu i vrijednosti ljudske nevine patnje i podnesene nepravde. Razmotrimo što nam naša katolička vjera kaže o sudbini nevino stradalih koji su ubijeni kao plod ljudske mržnje.

Gledajući najprije s ljudskog, ovozemaljskog motrišta na ovu tragediju i što budi u nama veliko suosjećanje jest fizičko trpljenje ovih bezbrojnih žrtava naših sunarodnjaka, a njih prema zapisanom svjedočanstvu partizanskog stražara pokajnika ima oko 13 tisuća koji leže u ovih 130 jama. Kada su onako gladni, izmučeni od dugih marševa, vezani žicom dovođeni na ova stratišta i na razne načine ubijani, padali u jame bez svijesti, u tom času vrhunske surove nepravde, kad im se oduzimalo najdragocjenije, a to je njihovo ovozemaljsko postojanje, njihova fizička bol završava, i konačno prestaje. Oni su prešli granicu smrti i odmah ušli u drugu dimenziju postojanja (kao što ćemo i mi svi iskusiti taj prijelaz), u onostranost o čemu nam posljednja knjiga Biblije – Otkrivenje (Apokalipsa) kaže: „I OTRT ĆE IM BOG SVAKU SUZU S OČIJU, TE SMRTI VIŠE NEĆE BITI, NI TUGE, NI JAUKA, NI BOLI VIŠE NEĆE BITI JER – PRIJAŠNJE UMINU. TADA ONAJ ŠTO SJEDI NA PRIJESTOLJU REČE: ‘EVO, SVE ČINIM NOVO!’“ (Otk 21, 4-5).

Krist Raspeti i Uskrsli rasvjetljuje tamu nepravde i smrti

Osobno vjerujem da je svaki od naših stradalnika, kojih se danas s poštovanjem sjećamo, a koji je odlazio s ovoga svijeta u tim momentima prijelaza kada se duša dijelila od tijela, čuo riječi Vječnog Sudca kojemu je išao u susret, tj. one riječi koje je Isus Krist u posljednjim časovima svoga zemaljskog života uputio svome desnom supatniku zajedno s njime raspetom na križu: „JOŠ DANAS ĆEŠ BITI SA MNOM U RAJU!“ To su riječi pune utjehe i pune nade!

Dakle, ne samo da je prestala fizička i duševna bol u tim trenutcima kad se činilo da ljudska nepravda trijumfira, nego su se s druge strane smrti u onostranosti u koju su ušli ostvarivale nad njima Isusove riječi koje je izrekao još na početku svoga javnog djelovanja u svome nastupnom Govoru na gori koji započinje s osam blaženstava od kojih se tri izravno odnose na ove žrtve koje ovdje leže:

„BLAGO ŽALOSNIMA JER ĆE SE UTJEŠITI, BLAGO GLADNIMA I ŽEDNIMA PRAVEDNOSTI JER ĆE JE SE NASITITI, BLAGO PROGONJENIMA ZBOG PRAVEDNOSTI, NJIHOVO JE KRALJEVSTVO NEBESKO“ (Mt 5, 1-8).

Pitamo se, dakle, ima li kakvog dubljeg smisla ova patnja koju je Bog dopustio da se ovdje dogodila? Ili, zašto uopće Bog dopušta patnju, trpljenje pogotovo onu najgoru koja dolazi od ljudske mržnje, a svoj završetak ima u zemaljskoj smrti?

Već u Starom zavjetu odgovor zašto Bog dopušta zlo

Jasne odgovore već imamo u Svetom pismu Staroga zavjeta. I to još 1700 godina prije nego što je Isus Krist došao na ovaj svijet. Svima nam je poznata ona dirljiva povijest patrijarha Jakova i njegovih dvanaest sinova iz 17. stoljeća pr. Kr. od kojih su jednoga, Josipa, njegova braća željela ubiti, a onda su ga se riješili prodavši ga u roblje u Egipat. Vremena su se promijenila, Josip je napredovao na društvenom položaju te postao faraonov zamjenik. Njegova braća pala su u bijedu i došla u Egipat da traže hranu i kad su doznali za visoki položaj brata im Josipa, uplašili su se misleći da će im se on sada osvetiti za ono što su mu bili učinili. A on im je uputio one čuvene riječi koje su ujedno i vrhunac te povijesti Josipa i njegove braće. Rekao im je: „Ne bojte se! Iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu“ (Post 50, 20-21).

Vrhunski odgovor u Kristovoj muci, smrti i njegovu uskrsnuću

Nakon 1700 godina dolazi vrhunac Božje objave u Isusu Kristu, čiji je dolazak ovom poviješću Josipa već proročki naviješten, a koji nam na svome primjeru, na svojoj sudbini, svojom mukom, smrću i uskrsnućem daje najsavršeniji odgovor na patnju i nepravdu. Mislili su njegovi ubojice da su ga zauvijek odstranili iz zemlje živih, a Bog je po Isusovoj smrti na križu proizveo spasenje svijeta i potom sve to potvrdio Isusovim uskrsnućem.

Dakle, kao kršćani ne smijemo bespomoćno stajati nad ovim jamama, kao i diljem naše domovine gdje ih ima još na stotine i stotine, nekih obilježenih nekih još neotkrivenih. Budući da vjerujemo u život vječni i u Kristovo uskrsnuće, vjerujemo također i u konačnu Božju pravdu. Ako su zločinci izmaknuli ljudskoj pravdi na ovom svijetu, Božjoj pravdi neće nitko izmaknuti. Na toliko mjesta čitamo u Bibliji, posebice u Novom zavjetu kako Bog svakome naplaćuje po djelima njegovim.

Zahvala udrugama koje se brinu za čuvanje spomena na maceljske žrtve

Na kraju želim zahvaliti članovima Udruge Macelj 1945. koji su se kao rodoljubi i kao kršćani, potpuno svjesni moralne obveze čuvanja spomena na nevine žrtve komunističkog režima, založili da se izgradi grobnica i da se ekshumirani ostatci žrtava u njoj dostojanstveno pokopaju. Treba zahvaliti i na velikom doprinosu tadašnjem župniku fra Dragi Brglezu na izgradnji ove crkve u spomen Muke Kristove. Uz zalaganje članova Udruge Macelj 1945. ova crkva zaslužno postaje spomen-mjesto muke i trpljenja svih žrtava koje ovdje u ovoj grobnici leže, ili se nalaze u još neotkrivenim jamama po ovim šumama.

Želim zahvaliti i Zakladi Predziđe kršćanstva koja se zalaže za očuvanje pijeteta za žrtve na način da je došla u posjed zemljišta zvanog Lepa Bukva, zloglasnog stratišta na kojem su ubijani svećenici i bogoslovi, njih ukupno 21 iz jame IV.D, kako bi se to mjesto očuvalo od daljnjih oskvrnjivanja, zapuštanja i nedostojnog postupanja.

Što još treba činiti za očuvanje trajnog spomena?

Želim dodati još i ovo: samo je oko 10 posto žrtava koje su stradale u ovim maceljskim šumama ekshumirano i pokopano dostojanstveno, dok su mnoge jame ovdje po ovim šumama ostale još neotkrivene. Očekujemo da će se u tome i nadalje angažirati demokratske državne vlasti, a svakako je pohvalno da se u tome plemenitom poslu nastave angažirati i katolički laici. Zahvalni smo na dobroj volji i moralnoj obvezi angažiranih rodoljuba i vjernika koji su svjesni svoje i nacionalne i ljudske i vjerske dužnosti prema ovim nevinim žrtvama, pa su do sada već puno toga dobroga učinili, u čemu im kao primjer može biti i blaženi Ivan Merz, prvi laik Crkve u Hrvata koji je proglašen blaženikom Katoličke Crkve; on je, istina, u drugo vrijeme i u drugim okolnostima i na drugi način radio i djelovao za dobro hrvatskog naroda odgajajući njegovu mladež za rodoljubne, vjerske i moralne vrijednosti te je postao trajan uzor za sve vjernike laike, kako je to istaknuo sv. papa Ivan Pavao II. na njegovoj beatifikaciji u Banjoj Luci 2003. g. ovim riječima: „Dajem vam ga danas kao svjedoka Kristova i zaštitnika i suputnika na putu u vašoj povijesti. On će od danas biti uzor mladima i primjer vjernicima laicima.“

Ovo sveto mjesto u Republici Hrvatskoj kao najveće stratiše hrvatskih ljudi iz raznih krajeva gdje žive Hrvati (ne spominjem ovoga časa ona još veća hrvatska stratišta u susjednoj Sloveniji) trebalo bi postati i zauvijek ostati mjesto trajnih hodočašćenja i odavanja počasti nevinim komunističkim žrtvama. Trebalo bi u obrazovni program našega školskog sustava uključiti pohod svakog naraštaja naše srednjoškolske i studentske mladeži na ovo mjesto koje ujedinjuje, predstavlja i simbolizira sva ona stratišta po cijeloj Hrvatskoj, ali i izvan nje, gdje počivaju kosti naših hrvatskih sunarodnjaka stradalih od totalitarnoga komunističkog režima.

Proročki stihovi pjesnika o snazi grobova hrvatskih mučenika

Kolika je snaga grobova hrvatskih nevinih žrtava, to je lucidno i proročki izrazio naš poznati pjesnik August Đarmati u jednoj od svojih pjesama. Evo nekoliko njegovih stihova:

O, zemljo Hrvatska, dozrijevaju zlatni plodovi
Krvavih tragova na tvome tlu,
Koje su ostavili oni koji prođoše
S ljubavlju većom nego što se očekivalo.
I hrabrošću, što je narasla do žrtve.
O, nikada nisu bili mrtvi Tvoji krvavi humovi,
U njima leži prijetnja neprekidne borbe,
Jer smrt je onih koji su umrli prije vremena
Snažnija od života.
Najjača su oružja htijenja velikih predaka
A najteža borba s prolivenom krvlju.
Dušman je uvijek poražen
mrtvim jurišem grobova!

Neka Bog udijeli vječnu pravdu, pokoj, mir i blaženstvo svima onima koji ovdje očekuju uskrsnuće i molimo Gospodina da se takvo što više nikada ne dogodi, da njihove žrtve ne budu uzaludne, da donesu plodove za bolju budućnost našega hrvatskog naroda. Amen.

(hkv)

POVEZANO

D. Borovčak: Ovo je tlo natopljeno krvlju, ovo je mjesto sveto…

D. Borovčak: U povodu Europskoga dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo