Zveckanje oružjem u Sredozemnom moru

Radi se o oprečnim interesima dviju zemalja oko otoka u istočnom Sredozemlju, o granici na moru i – pravu na eksploataciju nafte ili plina. Godine 1996. Turska i Grčka su za dlaku izbjegle početak rata zbog jednog malog, nenaseljenog otoka po imenu Imia. I 2020. je eskalirao konflikt oko grčkih i turskih zahtjeva za kontrolom tih područja. Idući tjedan bi jedan turski brod u spornoj regiji trebao krenuti u potragu za zemnim plinom, Grci će to vjerojatno shvatiti kao novu provokaciju.

I uvijek iznova SAD, kao vodeća sila NATO-a, često uz pomoć glavnog tajnika Sjevernoatlantskog saveza, uspije spriječiti otvoreni rat među saveznicima. Bivša njemačka kancelarka Angela Merkel je 2020. uz podršku Europske unije imala velikih zasluga u procesu mirenja dviju strana.

Suverenitet pod znakom pitanja

Konflikt se sad ponovno intenzivira. Ankara pod znak pitanja stavlja grčki suverenitet nad cijelim nizom otoka u istočnom Egejskom moru – poput Rhodosa, Lezbosa, Samosa i Kosa – zato što je Grčka, kako tvrde Turci, stacioniranjem vojnih snaga na njima prekršila međunarodne ugovore. Redovitim letovima turskih borbenih zrakoplova iznad grčkih otoka Ankara gotovo svakodnevno demonstrira svoje zahtjeve.

Turska se poziva na Ugovor iz Lausanne iz 1923. kojim je definirana današnja granica i kojim su Grčkoj nakon grčko-turskog rata pripali otoci Lezbos, Chios, Samos i Ikaria, odnosno na Ugovor iz Pariza iz 1947., kojim se Italija nakon Drugog svjetskog rata u korist Grčke odrekla otočke skupine Dodekanez. Ugovorima je definirano da ti otoci moraju biti demilitarizirani.

Atena nazočnost svojih postrojbi na otocima opravdava osjećajem ugroženosti zbog učestalih manevara turskih vojnih brodova na zapadnoj turskoj obali – odnosno pravom svake države na samoobranu.

“Vlažni snovi ekstremista?”

Iako se radi o konfrontaciji s dugom tradicijom, ovaj put su verbalni incidenti posebno žestoki. Devlet Bahçeli, šef nacionalističke stranke MHP i koalicijski partner predsjednika Erdogana i njegove stranke AKP, fotografirao se sa zemljopisnom kartom na kojoj se vide svi otoci u istočnom Egeju, koji su prikazani kao turski teritorij – uključujući i najveći grčki otok Kretu.

“Vlažni snovi ekstremista ili službena turska politika?”, zapitao se grčki premijer Kyriakos Mitsotakis na Twitteru, te je zatražio službeno objašnjenje Ankare.

Unutarnjopolitički razlozi dodatno „motiviraju” turske političare. Naime, iduće godine se u Turskoj održavaju predsjednički I parlamentarni izbori. Erdogan i AKP strahuju od značajnog gubitka podrške birača, između ostaloga I zbog visoke stope inflacije i loše gospodarske situacije. Vanjskopolitičke čarke, kako se smatra, mogle bi odvratiti pažnju od problema kod kuće.

Ali i s grčke strane se zvecka oružjem, doduše to ne rade članovi vlade. Tako je na TV-postaji Open umirovljeni viceadmiral  Yiannis Egolfopulos ponovno naklapao o tome kako bi se Turskoj mogla očitati lekcija: “Ako oni (Turska, nap. red.) povuku prvi potez, onda će doživjeti nešto što još nikada nisu doživjeli.”

Njemačka više nije neutralna?

Kako se u ovom sporu pozicionira Njemačka? Po pitanju suverenosti otoka, ministrica vanjskih poslova Baerbock je tijekom nedavnog posjeta Grčkoj i Turskoj bila jasna: “Grčki otoci su grčki teritorij, i nitko nema pravo to dovoditi u pitanje.” Na pitanje o militarizaciji nije odgovorila. Njezin turski kolega Cavusoglu se požalio da Njemačka po tom pitanju više nije neutralna: „Gospođa Merkel je to bila. Njemačka je u njezino vrijeme bila iskreni posrednik. Njemačka politika je bila uravnotežena.“ A u posljednje vrijeme, kaže on, „ta se ravnoteža nažalost izgubila“.

No, i grčka strana ima osjećaj da Njemačka Atenu ne tretira uvijek na fer način. Grčki šef diplomacije Nikos Dendias kritizirao je oštro njemački izvoz oružja i prodaju podmornica Turskoj. „Zahvaljujući tim podmornicama raste opasnost da odnos snaga u Sredozemlju postane neuravnotežen.“

Naklonost Washingtona

Njemačka ionako u tom konfliktu igra sporednu ulogu. I Erdogan i Mitsotakis se prije svega trude oko naklonosti Washingtona. Činilo se najprije da je  Mitsotakis u boljoj poziciji. Sredinom svibnja je održao govor pred oba doma Kongresa SAD-a, govorio je o tome da si NATO, nakon Ukrajine, ne smije dozvoliti „dodatni izvor nestabilnosti“ na svom jugoistočnom krilu. Grčki premijer je od Washingtona zahtijevao da ne podrži modernizaciju i proširenje turskog borbenog zrakoplovstva zu pomoć aviona tipa F-16. Za Erdogana je taj posjet bio bolan, jer je Mitsotakis uspio pridobiti SAD da Grčkoj prodaju F-35 borbene zrakoplove – dakle iste one koje Washington nije htio prodati Turcima.

Ali samo nekoliko tjedana kasnije, američki predsjednik Joe Biden je na rubu NATO-summita u Madridu obećao da će „u potpunosti“ podržati modernizaciju turske flote uz pomoć letjelica F-16. Tako je, kako se pretpostavljalo, Biden htio ponuditi Erdoganu nešto konkretno za podršku Turske ulasku Švedske i Finske u NATO.

Utjecaj rata u Ukrajini

Iako konačna odluka o isporuci F-16 aviona još uvijek nije donesena, ova priča jasno pokazuje koliko Turska strateški profitira od rata u Ukrajini – zato što je pozicija Ankare sada još važnija nego što je bila.

Turska je, prije rata u Ukrajini, kupila ruske rakete za protuzračnu obranu i tako razbjesnila Amerikance. I svejedno je taj posao realiziran, zato što si NATO nije mogao dozvoliti raskol s Turskom, a pogotovo si to ne može priuštiti sada, u jeku ruskog rata u Ukrajini.

I da se vratimo opet Grčkoj: koncem srpnja je Erdogan pozvao NATO-partnere na vojnu vježbu u Izmiru na obali Egejskog mora. Praktički u vidokrugu grčkih otoka. Radilo se o mornaričkoj invaziji sa ciljem osvajanja jednog fiktivnog otoka. Na vježbi su sudjelovale američke, francuske i talijanske trupe. Ali ne i grčke. Atena je žestoko prosvjedovala. Ali taj protest se izgubio negdje u hodnicima NATO-ove središnjice u Bruxellesu.

DW/https://www.dw.com/hr/Hrvatsko nebo