„Oluja“ i… jel’ se sjeća tko…?
Vrijeme:2 min, 49 sec
Po društvenim grupama prosljeđivala se danas, na Dan pobjede, ova poruka. Kao čestitka za veliki nacionalni blagdan. Nije nam poznato tko ju je napisao, no svakako zavrjeđuje da ju prenesemo – u novoj rubrici „Uskličnik“! (Bit će nam drago ako nam se javi autor!)
Jel’ se sjeća tko kako smo ono, gotovo pet godina, od Zagreba do Jadrana putovali kroz Gorski kotar – ili Sloveniju, za one kojima se nije dalo čekati da u Karlovcu završi opća opasnost zbog granatiranja i bombardiranja pa da nas policija propusti na staru cestu prema Rijeci?
Jel’ se sjeća tko kako smo prema Dalmaciji putovali od Crikvenice zavojitom Jadranskom magistralom podno Velebita, tik uz more, do Karlobaga pa morali čekati trajekt za otok Pag da bismo preko Paškog mosta, sa strahom da ga neprijateljska avijacija ne sruši baš dok smo mi na njemu, produživali za Zadar, u čijim su predgrađima već bili četnici, ili kako ih se već smije zvati, i razarali grad iz dana u dan?
Jel’ ono Franjo Tuđman u ratu dao da se kopa kroz Velebit tunel Sv. Rok samo sa strane mora jer su na drugoj strani bili okupatori JNA i domaći pobunjenici pa ga se i u našim medijima ismijavalo jer se tada činilo da će s druge strane zauvijek ostati fantomska i zloglasna „krajina“? Prvi Predsjednik, očito, bolje je vidio od tih medija.
Jesu li tamo, u svom centru pobune u Kninu, energično odbili plan stranih sila Z4 da dobiju svoje: zakone, predsjednika, vladu, sudove, policiju, carinu, ustavni sud, novac, svoje poreze, turizam, energetiku, svoju zastavu i grb (samo da formalno priznaju da su eventualno u vanjskim poslovima dio Hrvatske)? Pa da se mijenja hrvatski novac na granici s „krajinom“ jer u njoj ne bi vrijedio… I da carinici carine luftmadrace kad se s mora prebacuju do Zagreba…
No dobitnicima takve države to nije bilo dovoljno trijumfalno. Nisu htjeli o tom ni popričati pa se s njima moralo drukčije – direktnije. U tri dana shvatili su o čemu je riječ. Više im nije bilo do štampanja svoje love, ni carine, ni zastava.
Bilo je ljeto 1995. Vrućina! Jedan dan nije se moglo s hrvatskim tablicama kroz Knin, a drugi dan već su kolone išle od Zagreba prema Dalmaciji, i obratno. I nitko ih nije carinio.
Dobro je to koji put ponavljati!
Zašto?
Zato jer mnogi godinama melju koješta, a od tog se onečišćenja drugima brišu sjećanja…
To je samo jedan segment priče zbog koje je moralo doći do oslobodilačke Oluje i zbog koje se danas osjećam ponosno i zahvalno za pobjedu… O teroru koji smo proživljavali, spaljenim gradovima i selima, 15.000 poginulih i 200.000 prognanih tijekom gotovo pet godina koje su prethodile Oluji, ovaj put neću – vele da su to floskule, i da ničega od toga nije bilo prije toga kolovoza 1995-e…
Sretan vam dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dragi sunarodnjaci i svi sugrađani dobre volje!
Sretan vam vaš dan, naši branitelji, i pokoj vječni svim stradalim hrabrim ljudima za tu slobodu!
Ponosno uzvikujem s Gundulićem:
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
Prethodno:
Zahvaljujmo, vjerujmo i budimo dragovoljci Domovinskog mira!
N. N. (Nomen nescio)/Hrvatsko nebo
