Zoran Krešić: Washington i London za Hrvate, Berlin protiv

Mi smo se prebrojili – koliko imamo lovaca, obučenih mladih ljudi… Kao većina, Bošnjaci su ugroženi od manjine, Hrvata, kojih u BiH ima za dva vagona.

Niz je to ratnohuškačkih, prijetećih, šovinističkih poruka koje su isplivale kao lajtmotiv skupa oko 2000 prosvjednika koji su u središtu Sarajeva okupili vodeće bošnjačke stranke i nakon kojih je međunarodna administracija kapitulirala. Nadamo se i samo privremeno odustala od nametanja izmjena izbornih promjena koje bi spriječile spomenutu većinu na putu prema potpunom političkom istrjebljenju Hrvata iz vlasti, rušenju mirovnog sporazuma za BiH iz Daytona te guranja zemlje u kaos. Čak i unatoč bučnoj svojevrsnoj reprizi miloševićevske tzv. antibirokratske jogurt revolucije, sve je, a napose Hrvate u BiH te službeni Zagreb, razočarao potez njemačkog političara Christiana Schmidta koji nije smogao snage prijeći Rubikon i donijeti odluku koja bi ispravila barem dio nepravde koju su prema Hrvatima u BiH počinili brojni njegovi prethodnici, a ponajviše Austrijanci Wolfgang Petritsch i Valentin Inzko.

Stvari su još čudnije ako se zna da je za svoje poteze i svojevrsno paket-rješenje, koje bi podjednako ponovno zadovoljilo bošnjačku i hrvatsku stranu u BiH, imao apsolutnu potporu Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Istodobno, u europskoj administraciji, iako se nisu protivili konačnoj Schmidtovoj odluci, načelno su za to da zemlja s visokim predstavnikom, koji donosi zakone umjesto domaćih vlasti, ne može postati članica EU-a.

Na početku konzultacija o Schmidtovu paketu unutar Kvinte, odnosno pet najvažnijih zemalja, koje imaju presudan utjecaj na rad Vijeća za provedbu mira te praktički nadziru rad Ureda visokog predstavnika, najveće protivljenje izražavala je Francuska, a zatim Italija i Njemačka. No, Francuzi su takav stav imali zbog različitih pogleda na posljedice krize i rata u Ukrajini te utjecaja na Bosnu i Hercegovinu koju se, uz Moldaviju i Gruziju, smatra najpogodnijom za izvoz nestabilnosti s istočnih europskih granica. Na kraju su pak pod “argumentima” SAD-a, Francuska i Italija utihnule, dok Njemačka, zbog snažnog utjecaja političara bošnjačkih korijena uključenih u tamošnju vladajuću koaliciju, Schmidtu nije dala zeleno svjetlo. I upravo je to bila ključna kočnica što se bivši ministar Merkeličine vlade nije usudio na ozbiljniji potez. Donio je tehničke, ali ne i političke izmjene. Ali je istodobno najavio da će se ipak baviti presudom “Ljubić”, koja je za Hrvate najvažnija, te ostavio rok od šest tjedana bošnjačkim i hrvatskim strankama za dogovor kojega sigurno neće biti. Pritom je poručio da je i njemu sporno uvođenje ograničenja od tri posto cenzusa da se iz županija u kojima nema toliko predstavnika jednoga od triju konstitutivnih naroda, Hrvata, Bošnjaka ili Srba, ne biraju njihovi predstavnici u Dom naroda. Čak iako bi se time praktički spriječilo da se u gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda, u skladu s presudom “Ljubić”, biraju Bošnjaci koji se lažno izjašnjavaju kao Hrvati poput Edima Fejzića, pokojnog Anela Šahinovića ili Razima Halkića. Pa ipak, njemačka se administracija složila sa zabrinutošću bošnjačke strane da se radi o diskriminaciji, stoga će sada Schmidt morati tražiti novi recept za način popune Doma naroda iz deset federalnih županija. A u biti bošnjačke stranke traže novi razlog da sve propadne te da se Hrvate isključi iz vlasti.

U Domu naroda Hrvati drže posljednju liniju otpora, odnosno mogućnosti utjecaja na izbor izvršne vlasti te donošenje zakona. Postoji rješenje koje posve isključuje bilo kakvu diskriminaciju te omogućava svima, pa čak i lažnim Hrvatima poput Edima Fejzića ili Razima Halkića, jer to zakon u BiH omogućava, da ipak sudjeluju u izboru za Dom naroda. Radi se o tzv. dioničkom modelu koji bi osigurao provedbu presude Ljubić koja se tiče legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda, a s druge strane svim kandidatima omogućio bi da imaju mogućnost naći se u tome domu. Bit je prijedloga da se nakon okončanih izbora osnuje privremeno tijelo sastavljeno zasebno od izabranih hrvatskih zastupnika te da oni glasuju tko će ih predstavljati u 17-članom Klubu Hrvata Doma naroda. Kvaka je u tome da bi zastupnici iz županijskih skupština prigodom glasovanja imali onoliku vrijednost glasa koliko se građana prema posljednjem popisu izjasnilo pripadnicima hrvatskoga naroda. Tako bi u BiH bila “mirna Bosna”, a Hrvati bi bili znatno manje frustrirani – i na svome!

Zoran Krešić/VL/https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo