Bošnjačka politika ne bira sredstva kako bi ispunila cilj – Hrvatima oduzeti sva prava

Najave o navodnim odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta, kojima bi trebao nametnuti izmjene Izbornog zakona i Ustava Federacije BiH, pokrenule su do sada neviđenu bošnjačku hajku na Hrvate u BiH, mržnju prema svemu hrvatskome, kakva nije zabilježena od rata, kao i pozive na nasilje, na rat te neskrivene pritiske koji bi se mogli okarakterizirati i kao svojevrsni državni udar. O kakvoj je ofenzivi političkog Sarajeva riječ, dovoljno govori i činjenica da su navodne odluke procurile u medije bliske bošnjačkom političkom korpusu, a što je bio alibi za pokretanje pritisaka usmjerenih prema OHR-u i Schmidtu osobno, ali i prijetnje smrću. Panika koja je uzrok takvog ponašanja bošnjačkih političkih i medijskih struktura ima svoj izvor u činjenici da bi eventualne Schmidtove odluke jednim dijelom smanjile izglede da Bošnjaci biraju hrvatske izaslanike u federalni Dom naroda, a što bi im onda u konačnici otežalo plan da nakon ovogodišnjih općih izbora ponovno pokušaju uspostaviti vlast u Federaciji BiH bez legitimnih političkih predstavnika Hrvata. No, navodne Schmidtove odluke ni izbliza ne rješavaju hrvatsko pitanje u BiH s obzirom na to da i dalje ostavljaju mogućnost da Bošnjaci biraju hrvatske izaslanike iz pojedinih županija s bošnjačkom većinom, dok, s druge strane, značajno reduciraju spektar mehanizma vitalnog nacionalnog interesa, a što ide u korist upravo bošnjačkoj politici u Federaciji.

Kronologija obespravljivanja

Ako se pogleda povijest nametanja odluka kojima se hrvatski narod iz ciklusa u ciklus politički obespravljivalo, Schmidtove navodne odluke neće riješiti srž problema u Federaciji BiH, a ona leži u činjenici da se od 2000. godine Hrvate od prema Ustavu konstitutivnog naroda teži pretvoriti u nacionalnu manjinu.

Nizom akcija visokih predstavnika došlo je do erozije političkih prava, zbog čega je položaj danas takav da se više ni u kontekstu Doma naroda ne može govoriti o liniji obrane od nametanja odluka – osim što u njega Bošnjaci mogu birati hrvatske izaslanike, Hrvati su u posljednja dva desetljeća i više izgubili cijeli spektar važnih političkih prava koja su originalno bila dio Washingtonskog sporazuma.

Proces dekonstituiranja Hrvata započet je 2000. godine nametanjem izmjena Izbornog zakona na inicijativu voditelja Misije OESS-a Roberta Barryja, koje su omogućile da bošnjački zastupnici u županijama biraju Hrvate u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, a rezultat je tzv. Vlada Alijanse za promjene iz 2001. bez hrvatskog izbornog legitimiteta. Srž ovih amandmana bila je da izaslanike u Dom naroda Parlamenta FBiH, bez obzira na njihovu nacionalnost, mogu predlagati i birati svi zastupnici u skupštinama županija Federacije BiH, a što je pak bilo uvod u majorizaciju Hrvata u Federaciji BiH, odnosno u situaciju u kojoj je u dva navrata formirana Vlada Federacije BiH bez legitimnih predstavnika hrvatskoga naroda. U praksi je tada omogućeno da Bošnjaci posredstvom svojih izaslanika iz većinski bošnjačkih županija ostvare nadzor nad jednom trećinom Kluba Hrvata. A upravo to pokazat će se ključnim u budućnosti.

Ilija Vincetić: Kako je započeo proces dekonstitucije hrvatskoga naroda u BiH? (prvi dio)

Proces dekonstituiranja Hrvata nastavio je visoki predstavnik Wolfgang Petritsch 2002. godine. Novim setom amandmana Hrvati su u Federaciji BiH ostali bez većine političkih prava koja su imali u originalnom sporazumu iz Washingtona. Krenimo od procesa predlaganja predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH umjesto dotadašnjeg rješenja kojim su klubovi naroda (bošnjački i hrvatski) odvojeno kandidirali po jednu osobu, a pritom je bila potrebna većina u svakom klubu Doma naroda, novo rješenje u izborima za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH uvelo je zajedničku listu koja se formira uz potporu najmanje jedne trećine izaslanika iz klubova (bošnjački, hrvatski, srpski). Odnosno, nije više potrebna većina u svakom klubu Doma naroda, nego samo jedna trećina. Dalje, nametnutim izmjenama omogućeno je da predsjednik i potpredsjednik Federacije u praksi budu izabrani i bez potpore Doma naroda. Naime, originalnim rješenjem bilo je predviđeno da izbor za predsjednika i potpredsjednika Federacije zahtijeva prihvaćanje obaju kandidata zajednički, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu glasova bošnjačkih izaslanika i većinu glasova hrvatskih izaslanika. Nametnutim rješenjem uveden je drugi krug glasovanja u kojem je potrebna potvrda u samo jednom domu – u našem slučaju u Zastupničkom domu, gdje Hrvati nemaju nikakve mogućnosti utjecati na odluku.

Nakon što su ostali bez prava u Domu naroda, a iz kojega izvire formiranje izvršne vlasti u Federaciji BiH, novi set amandmana narušio je i paritet u samoj Vladi Federacije BiH.

Ilija Vincetić: Kako je započeo proces dekonstitucije hrvatskoga naroda u BiH? (drugi dio) – Ovlasti Visokog predstavnika

Originalnim Ustavom bilo je predviđeno da će najmanje jedna trećina ministarskih mjesta biti popunjena Hrvatima. Zbog čega je to bilo bitno? Idući članak Ustava Federacije propisivao je da se odluke Vlade Federacije, koje se tiču vitalnih interesa bilo kojeg konstitutivnog naroda, donose konsenzusom, a na tu odredbu mogla se pozvati jedna trećina ministara. Dakle, upravo onoliko koliko su Hrvati tada morali imati ministara. Nametnutim izmjenama Hrvati više nemaju trećinu ministara, već tek pet od 17 članova Vlade, a netragom je nestala i mogućnost povlačenja vitalnog nacionalnog interesa unutar Vlade.

Izbor člana Predsjedništva

U praksi su prava Hrvata kršena više puta kroz ustroj vlasti na federalnoj razini, a jedan od najočitijih primjera dogodio se 2011. godine prilikom uspostave “platformaške” Vlade. Prava Hrvata u tri su navrata kršena i kroz manjkavosti Izbornog zakona koje omogućuju izbor hrvatskog člana Predsjedništva bošnjačkim glasovima. Istodobno, presuda Ustavnog suda u slučaju “Ljubić” jasno je uputila na nužnost veze onih koji biraju i izabranog predstavnika konstitutivnog naroda, a sve to dalo je snagu hrvatskim pregovaračima da izmjenama traže novi način biranja članova Predsjedništva, kao i izaslanika u Dom naroda u cilju osiguranja potpunog legitimiteta u ovim dvjema institucijama. Schmidtove navodne odluke, kao što je vidljivo, uopće ne tretiraju Predsjedništvo, niti rješavaju do kraja pitanje legitimnog predstavljanja u Domu naroda, dok ni izbliza ne uzimaju u obzir vraćanje svih oduzetih prava. No, hrvatski predstavnici, svjesni kako se hrvatsko pitanje u BiH mora riješiti u cjelini, spremni su, te su to više puta pokazali, na dogovor, ali i pokrenuti sve zakonom predviđene poteze kako bi vratili oduzeta prava iz Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, tim više što je riječ o međunarodnim pravnim dokumentima koji imaju potpisnike i svjedoke, a koji su se mijenjali bez njihova znanja i pristanka.

Ilija Vincetić: Kako je počeo proces dekonstitucije hrvatskoga naroda u BiH? (treći dio)

Iz dosadašnjeg iskustva vidljivo je kako političko Sarajevo ne želi dogovor jer mu odgovara status quo, odnosno situacija u kojoj će zadržati poluge i mehanizme kojima bi i u budućnosti Hrvatima moglo birati predstavnike u Dom naroda, kao i Predsjedništvo BiH. Bošnjačka politika u svom naumu i cilju, a to je Hrvatima oduzeti sva prava, ide toliko daleko da je pokrenula cijelu javnost, udruge, Islamsku zajednicu… te izvršila pritisak na OHR kako navodne izmjene ne bi bile donesene. Isti taj OHR sada je meta pritisaka, iako je samo nekoliko mjeseci ranije bio veliki prijatelj, brana i spasitelj BiH, i to u trenucima kada je donosio odluke koje su odgovarale Bošnjacima. Što je u pozadini takvoga ponašanja, odnosno može li se uzorak djelovanja političkog Sarajeva promatrati i kroz prizmu međunarodnih odnosa, a napose nekih obnovljenih odnosa na relaciji Turska – Iran? Je li cilj zapravo pretvaranje BiH u muslimansku državu u srcu Europe? Sve su to pitanja koja se nameću u situaciji u kojoj traje neviđena hajka, a najavljuju se i blokada države, prosvjedi… Što dalje? Hrvati su do sada predložili desetke modela rješavanja političkog pitanja, bili su konstruktivni element, pozivali na dogovor, dijalog, kompromis. Svaki put su odbijeni. Ipak, ohrabruje što Europa i SAD shvaćaju kako su jedino Hrvati vezivno tkivo BiH; europske BiH koja će ovaj dio Balkana usmjeriti prema euroatlantskim integracijama te u tom kontekstu treba promatrati njihovu odlučnost da pitanje legitimnog političkog predstavljanja i konstitutivnosti održe u fokusu prijedloga izmjene Izbornog zakona. Ako pak ne dođe do nametanja odluke, odnosno ako OHR popusti pod pritiscima, to u praksi znači da nakon listopadskih izbora neće postojati zakonsko rješenje kako provesti rezultate izbora.

Dario Pušić/VL/https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo