Zdravko Gavran: U sjeni rata u Ukrajini otkucava „bomba“ mnogo veća od ukrajinske

Stanje na Bliskom istoku ovog je ljeta eksplozivnije nego dosad. Regionalna „bomba“ otkucava, i ne treba se iznenaditi ako eksplodira bez ikakve dodatne najave. Udar na Iran (ili Irana na Izrael) može početi konvencionalnim raketnim udarima, koji imaju izglede prerasti u napade nuklearnim oružjem, a može i početi napadom taktičkim nuklearnim oružjem na iranska postrojenja. Tu mogućnost nipošto ne treba zanemariti dok su oči svijeta okrenute prema ratu u Ukrajini te njegovim strašnim učincima i zloslutnim posljedicama.

Na red ovih dana i tjedana dolazi jedan drugi dio svijeta, ne jako daleko od Ukrajine. To je Bliski istok. Na tom području otkucava nova, od ukrajinske mnogo veća „bomba“, ona se zove Iran i odnos drugih regionalnih sila te SAD-a prema njemu.

Osnovne informacije o Bliskom istoku

Bliski istok (engl. Near East, naziv potisnut od engleskog, pa američkog pojma Middle East, u prijevodu: Srednji istok) geopolitički je pojam koji nije posve definiran, iako svi pod njim „misle na isto“. Što je to isto? Što možemo smatrati Bliskim istokom?

Sam atribut „bliski“ odgovara gledanju s europskih kota, Anglosasima koji gledaju izdaljega razumljivije je govoriti o „srednjem“ (azijskom) istoku – upravo je taj naziv nastao u Londonu sredinom 19. stoljeća. Njima to područje nije zemljopisno tako blisko kao kontinentalnim Europljanima.

U suvremenim izvorima pojam Bliskog/Srednjeg istoka obuhvaća niz zemalja istočno od Libije, zapadno od Afganistana i Pakistana, južno od Turkmenistana, Kavkaza i Crnog mora.

U popis bi dakle ulazile ove zemlje: Egipat, Izrael, Palestina, Jordan, Saudijska Arabija, Jemen, Oman, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Bahrein, Kuvajt, Irak, Iran, Libanon, Sirija, Turska, Cipar i Akrotiri i Dhekelia. Ovo posljednje dvije su britanske vojne baze, kao britanski suvereni teritorij, na Cipru, to jest dva teritorija (3 % površine otoka) kojima upravlja upravitelj postavljen iz Londona.

Teritorijalna jezgra cijelog tog područja jest Arabija – Arabijski (Arapski) poluotok, smješten između Indijskog oceana odnosno Perzijskog zaljeva, Arabijskog (Arapskog) mora, Crvenog mora (sa Sueskim kanalom), Sredozemnog mora, Egejskog mora i Crnog mora. Riječ je o ozemlju većem od sedam milijuna kilometara – dakle više nego dvostruko većem od Indije, a za trećinu manjem od cijele Europe.

U ukupnoj površini velike udjele imaju Iran (sljednik drevne Perzije), Turska (na području nekoć zvanom „Mala Azija“, stoljećima s imperijalističkim osmanskim carstvom i metropolom Carigradom, te s današnjim manjim ozemljem na europskom kontinentu zapadno od Bospora i Dardanela, do granice s Grčkom i Bugarskom) i Egipat (prostor drevne civilizacije u sjeveroistočnoj Africi), koji se nalaze izvan Arabijskog poluotoka. Neki geopolitički analitičari proširuju područje Bliskog istoka na sjevernu Afriku (MENA) i na još neke zemlje, no to ćemo sada zanemariti.

Broj stanovnika 18 zemlja Bliskog istok procjenjuje se da je ove godine 463 milijuna, dakle malo više od broja stanovnika svih 27 država članica Europske unije, koji iznosi 450 milijuna. Odmah se mora dodati da tu žive različite, povijesno poznate i slavne „rase“ odnosno narodi i njihove kulture: Arapi, Turci, Perzijanci (pomiješani s Azerima i drugima), Egipćani, Sirci (nekoć Asirci), Izraelci/Židovi, Iračani (nekoć Babilonci), irački Turkijci, Jezidi, Kurdi, grčki Ciprani… Na tom području imaju svoj izvor tri jednobožačke religije: judaizam (židovstvo), kršćanstvo i islam. Trinaest od osamnaest država jesu arapske – dominantno su nastanjene Arapima, no najviše stanovnika imaju Egipat (102 milijuna), Turska (85 milijuna) i Iran (blizu 85 milijuna).

Gotovo najmalobrojniji jesu Židovi, koji žive uglavnom u Izraelu i samo ponešto po okolnim zemljama. Od 24 milijuna Židova koliko ih je ukupno na svijetu, njih 6,8 milijuna prebiva u Izraelu (u SAD-u ih je 5,7 milijuna, u Francuskoj 4,48 milijuna, u Kanadi 393 tisuće, u v. Britaniji 292 tisuće, u Argentini 175 tisuća, u Rusiji 155 tisuća itd.)

Središnja vruća točka Bliskog istoka – Izrael naspram arapskim zemljama odnosno židovska država, no oštre su i druge podjele

Unatoč svojoj brojčanoj neznatnosti (svega oko jedan i pol posto ukupnog stanovništva Bliskog istoka), Židovi odnosno njihova moderna država Izrael ključna je sila na Bliskom istoku. Iz više razloga: od vlastite ekonomske, političke, vojne i znanstveno-tehničke moći (raspolaže s nepriznatih, navodno, 60 nuklearnih raketa te s respektabilnim konvencionalnim arsenalom) pa do zaštite od svjetskog Židovstva i ujedno od SAD-a, najjače svjetske sile.

Izraelska država bila je neprijateljski dočekana od svog formiranja g. 1948. od arapskih sila i domaćih Palestinaca, koji su odmah zajednički pokrenuli rat, ali su ga neslavno izgubili. Otad je vođeno više židovsko-palestinskih odnosno židovsko-arapskih ratova. No, iako palestinsko pitanje još nije riješeno, u posljednje vrijeme u tijeku je dalekosežan proces pomirenja i uspostave nove političke i vojne suradnje Izraela s arapskim državama.

Drugo krupno neprijateljstvo postoji između arapskih država i Irana. Njih dijeli dvoje: različita „rasa“ i različita vjera. Iako uglavnom muslimani, Arapi su manje-više suniti, a Iranci šijiti. Između sunita i šijita bilo je još od prvih potomaka poslanika Muhameda nadalje krvavih ratova. Nerijetko, „krivovjerci“ su veći problem i veći neprijatelji jedni drugima nego što su im inovjerci ili bezvjerci.

Treća crta povijesnih podjela i antagonizam postoji između Arapa i Turaka odnosno turskijskih naroda. Osmanski imperij vladao je velikim dijelovima arapskog svijeta, i danas pokazuje određene pretenzije za širenjem turskoga carstva, što se arapskim vladarima (uglavnom autokratima) nimalo ne sviđa.

Četvrta crta mogućeg sukobljavanja i međusobno oprečnih interesa postoji između Turske i Irana, koji bilježe u povijesti niz razračunavanja. Ono pak što im je zajednički problem jesu Kurdi, njih ukupno, po procjenama, više od 30 milijuna, od kojih najveći dio živi (nepriznat) u današnjoj Turskoj, a manji dijelovi u arapskoj Siriji, u arapskom odnosno šijitsko-sunitskom Iraku i u šijitsko-perzijsko-azerskom Iranu. Nijednoj od tih država ne bi odgovaralo da nastane kurdska država – ali najogorčeniji protivnici kurdske države i kurdskog političkog organiziranja jesu Turci odnosno Erdoganova vlast u Ankari. Povrh svega, Turska ostvaruje naizmjenično sad bolje, sad lošije odnose s Izraelom, iako ga u osnovi nema razloga (objeručke) prihvatiti, niti će to ikada učiniti.

Iran – glavni problem za Židove i vladare arapskih država; arapsko-iranski zamjenski rat vodi se u Jemenu

Iran je posljednjih godina i desetljeća problem za Izrael, za arapske vladare, za SAD, a donekle i za europske zemlje otkako je u njemu vlast zapadnom (naftnom) mirnodobskom kvislingu, šahu Muhamedu Rezi Pahlaviju, preoteo Ruholah Homeini, na krilima obnovljenog općenarodnog šijitskog fundamentalizma, koji je poslije proglašen ajatolahom i vrhovnim vođom Irana. Tu ulogu preuzeli su zatim njegovi nasljednici. Iran je teokratska država, iako demokracija nije posve ukinuta, nego se održavaju izbori.

Vrhovne vlasti u Iranu najodlučnije i neskriveno dovode u pitanje opstanak Izraela kao židovske države (zato što tu zemlju smatraju palestinskom) i opstanak Židova kao naroda na tom području. U tom smislu, Iran je potpomagao vlast Sadama Huseina (kao dinasta i pripadnika alevitske šijitske sekte, izrazito manjinske u Siriji, koji je spreman preko svog teritorija dostavljati iransko oružje libanonskom Hezbolahu) u Siriji, a osobito Hezbolah u Libanonu, političku organizaciju s vojnim krilom (proglašenim od SAD-a i Zapada terorističkom organizacijom), a i Hamas u Palestini; obje su posljednjih desetljeća zadavale vlastima u Tel Avivu odnosno Jeruzalemu mnogo glavobolje, i u miru i u žestokim oružanim sukobima.

Osim toga, Iran svojim obogaćivanjem urana u (navodno) mirnodopske svrhe, u što nitko ne vjeruje kao u krajnji cilj, postaje sve bliži mogućnosti da počne proizvoditi nuklearno oružje. Po američkim procjenama, Iranu, koji je jako napredovao u postupku centrifugiranja (obogaćivanja urana), bilo bi dovoljno svega nekoliko tjedana da proizvede  nuklearnu bombu, ako bi tim putem  krenuo, no čini se da tim putem  (još) nije krenuo. A rakete na koje bi mogao stavljati nuklearne bojeve glave već ima. Ima i glavni cilj, a to je Izrael, koji je više puta, a decidirano početkom ovoga ljeta, upozorio da je spreman napasti Iran u slučaju da ono što se u toj zemlji događa ocijeni kao ugrozu za svoju nacionalnu sigurnost odnosno za svoj opstanak. Osim toga, Iran raspolaže i arsenalom konvencionalnih dalekometnih raketa kojima može gađati ciljeve u Izraelu i drugdje, opasnim dronovima, zrakoplovstvom, avijacijom, raketama svih vrsta, pa i zemlja-more (može gađati američke i druge ratne i civilne brodove u Perzijskom zaljevu, kroz koji se prevozi najviše nafte na morima) i drugim naoružanjem.

Istodobno, i arapske zemlje, a osobito Saudijska Arabija, kojoj je ovih godina de facto na čelu beskrupulozni nasljedni princ (prjestolonasljednik) Mohamed bin Salman, imaju velike strahove od Irana; u vladajućim krugovima kipti neprijateljstvo prema njemu. To neprijateljstvo došlo je, unatoč određenim iskazanim znakovima spremnosti na pregovore i dogovore o pomirenju, do svog vrhunca tijekom građanskog i zamjenskog rata u Jemenu.

Taj rat traje od g. 2014. (ako se zanemari prijašnje krvave pobune i obračune) – počeo je iste godine kada i onaj u Ukrajini. U njemu se, s užasnim pokoljima, žrtvama i groznim posljedicama kao što je kaos i glad, bore dvije glavne i dvije-tri „sporedne“ (islamističke) frakcije. Glavne su snage u sukobu šijitski hutijevci („partizani/pobunjenici Božji“), nazvani po svom osnivaču Husseinu Badreddinu al-Houthiju, i glavna sunitska frakcija, koja se bori za povrat državnog jedinstva i (pre)vlast u cijelom Jemenu. Hutijevci vode vjersko-politički rat za samostalnost u državi nastaloj g. 1990. ujedinjenjem Arapske Republike Jemen i Demokratske Narodne Republike Jemen u zajedničku državu, u kojoj je šijita 47 posto, dakle manjina, a sunita 53 posto, i u kojoj ima nekoliko etničkih sastavnica. Jemen ima i važno strategijsko značenje kao zemlja na ulazu u Crveno more, uz čije se obale odvija pomorski put između Azije i Europe, kroz Sueski kanal.

U širem smislu, važno je to da sunite pomaže oružano i materijalno S. Arabija, koja je i izravno vojno intervenirala, a pomažu ih i još neke arapske zemlje, dok šijitske hutijevce pomaže polu-javno Iran. Hutijevci odnosno šijiti bore se protiv „Islamske države“, islamističko-terorističke Al-Kaide i snaga iza kojih stoji S. Arabija te protiv same S. Arabije. Američka CIA obavlja godinama tajne vojne operacije, dosta širokih razmjera, protiv hutijevaca, na strani S. Arabije, koja se ujedno posebnim američkim sustavom protuzračne obrane štiti od krstarećih i drugih dalekometnih raketa koje povremeno polete iz Jemena prema njezinim gradovima i naftnim postrojenjima. Od travnja traje krhko primirje, koje se narušava.

Biden na Bliskom istoku, izraelsko-arapska sloga i „zapadnoazijski savez“

U takav regionalni svijet i kontekst, prikazan ovdje samo u osnovnim crtama, stigao je te ovih dana vodio brojne razgovore, davao obećanja, pozivao i postizao dogovore američki predsjednik Joe Biden. Još nije razvidno koliko je uspio. Posjetio je Izrael i S. Arabiju. Svim silama radi se na stvaranju izraelsko-arapskog sigurnosnog pakta, pod američkim kišobranom i uz američku potporu i jamstva, pri čemu bi nekako bilo riješeno i pitanje Palestinaca u Palestini odnosno status palestinske države, koja je još uvijek „ni na nebu ni na zemlji“. Dapače, arapsko-izraelska (sada, po nekima, „neskrivana“) dugogodišnja tajna sloga i suradnja dobiva i širu dimenziju, uključivanjem Indije (saveznice i SAD-a i Rusije!) u nešto što se počinje nazivati „zapadnoazijski savez“. Taj savez Iran ima jakih razloga smatrati usmjerenim protiv sebe. Istodobno, Iran je blizak s Rusijom, ali ta bliskost nije ni najmanje idilična; vrlo je krhka, uvjetna i djelomična.

Sve to događa se u kritičnom trenutku u kojem se nakon brojnih pregovora u Dohi i drugdje ne uspijeva obnoviti sporazum o međunarodnoj kontroli iranskoga nuklearnog programa. Taj sporazum, poznat pod engleskom kraticom JCPOA (Joint Comprehensive Plan of Action – Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja), sklopljen između Irana s jedne strane te pet stalnih članica Vijeća sigurnosti i Njemačke te Europske unije s druge strane, bivši američki predsjednik Trump ocijenio je lošim, jer da pogoduje Iranu, te ga je SAD napustio g. 2018. Otad se nastoji sročiti, usuglasiti i potpisati izmijenjeni sporazum. No izgledi za to i dalje nisu veliki, iako se zimus činilo da jesu. Naprotiv, Iran, koji je godinama zbog svog nuklearnog programa pogođen zapadnim sankcijama, postavlja nove uvjete, prkosi, i dovodi SAD i zapadne sile do ruba strpljivosti. Ujedno prijeti i Izraelu i ostalima koji bi ga eventualno napali. Amerika je prošle godine ubila šefa iranske „Islamske revolucionarne garde“, samostalne i vrlo moćne grane iranske oružane sile, smatrajući ju terorističkom organizacijom. Slijedile su akcije odmazde. Razne vrste špijunskih akcija i oružanih obračuna, ubojstava, osveta, uzajamnih napada između proiranskih i protuiranskih snaga nastavljaju se.

Bliski istok – područje mogućega vrlo opasnog rata

Sve u svemu, stanje na Bliskom istoku ovog je ljeta eksplozivnije nego dosad. Regionalna „bomba“ otkucava, i ne treba se iznenaditi ako eksplodira bez ikakve dodatne najave. Udar na Iran (ili Irana na Izrael) može početi konvencionalnim raketnim udarima, koji imaju izglede prerasti u napade nuklearnim oružjem, a može i početi napadom taktičkim nuklearnim oružjem na iranska postrojenja. Tu mogućnost nipošto ne treba zanemariti dok su oči svijeta okrenute prema ratu u Ukrajini te njegovim strašnim učincima i zloslutnim posljedicama.

Povezani sadržaj:

Zdravko Gavran: Sumrak zapadnog intervencionizma

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo