Majka Božja Bistrička – tješiteljica i pomoćnica hrvatskog naroda

Zavjetni kip Majke Božje Bistričke datira se na kraj 15. stoljeća. Pripada nizu crnih Madona, premda je pri restauraciji otkriveno da njezina tamna boja nije izvorna.

Kasnogotički drveni kip bistričke Bogorodice rad je pučkog majstora. Izražajna moć kipa nije toliko u umjetničkome oblikovanju, koliko u samome vjerskom i nacionalnom značenju.

Kip je najprije bio smješten u prasvetištu na Vinskom vrhu, a onda 1545. godine zakopan u župnoj crkvi u Mariji Bistrici i otkriven 1588. godine; ponovo zaboravljen i zazidan, pronađen je drugi put 1684. godine. Ove su tri godine posebno bitne za hrvatsko Nacionalno marijansko svetište. Najveću brigu za bistričko Svetište imali su bistrički župnici, bistrički kapelani ili župni vikari te brojni svećenici koji su bili na raspolaganju hodočasnicima vršeći službu propovjednika i ispovjednika.

Osobito ganutljiv prizor za vjernike bio je kada se nadbiskup Antun Bauer približio kipu Majke Božje Bistričke, kruneći ga zlatnom krunom i govoreći:

„Pod Tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice!
Naših patnja ne prezri u potrebama našim,
nego od sviju pogibli oslobodi nas vazda,
Djevice slavna i blagoslovljena.“

Selidba kipa, njegovo skrivanje i dva nalaženja budila su vjeru u njegovu čudotvornu moć. Bistrička Gospa bila je tješiteljica kršćana za vrijeme turskih opasnosti, pomoćnica u Prvom i Drugom svjetskom ratu.

U Domovinskom ratu svetište Majke Božje Bistričke kao najveće marijansko svetište u Hrvata na teritoriju RH postala ishodištem brojnih zavjeta, molitvi i hodočašćâ, kako hrvatskih boraca pojedinačno, tako i jedinica Hrvatske vojske.

Od 1872. godine u Mariji Bistrici svoju kuću imaju i milosrdne sestre sv. Vinka Paulskog (matična kuća u Zagrebu), a posebno su vezane uz čudotvorni kip crne Bistričke Gospe. Naime, nakon požara koje je 1880. godine izbio u bazilici, prilikom kojeg je kip potamnio ali ostao neoštećen, neko su ga vrijeme čuvale u svojoj kući. Do 1948. godine milosrdne sestre vodile su djevojačku pučku školu učeći djevojke uzornom kućanstvu. Te godine su ih komunističke vlasti izbacile iz škole te sestre sele u župni dvor gdje brinu za čišćenje svetišta, sakristansku i orguljašku službu, kasnije i katehezu. Milosrdne sestre i danas su u svetištu.

Ponad prostora na kojem se održavaju središnja misna slavlja dominira brdo zvano Kalvarija na kojem se nalazi Križni put što su ga u Mariji Bistrici osmislili nadbiskup Bauer i njegov koadjutor blaženi Alojzije Stepinac. Na tu su ideju došli tijekom Euharistijskog kongresa 1935. godine u Čenstohovi u Poljskoj. Iznad Čenstohove nalazi se Jasna Gora i na njoj križni put.

Prve četiri postaje postavljene su 1943. godine, izrađene od kararskog mramora u prirodnoj veličini, isklesane u Italiji. Rat i sva poslijeratna zbivanja u totalitarnom režimu nisu dopuštala baš mnogo napredovanja. Međutim, godine 1972. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić ustanovljuje Nadbiskupski odbor za uređenje proštenišnog prostora te su u godinama koje su uslijedile podignute preostale postaje križnog puta, ali to su bila djela poznatih akademskih kipara Krune Bošnjaka (V. postaja), Ante Orlića u suradnji s Marijom Ujević (XIII.), Stanka Jančića (VII., IX., XI., XV.), Ante Orlića (X., XII., XIV.), Josipa Poljana (VI.) i Ante Starčevića (VIII. postaja).

S vrha brda nazvanog Kalvarija puca pogled na samostan bosonogih sestara karmelićanki koje su u Hrvatsku došle daleke 1939. godine na poziv zagrebačkog nadbiskupa, blaženog Alojzija Stepinca. Kamen temeljac za Karmel Majke Božje Bistričke i blaženog Alojzija Stepinca blagoslovio je 11. rujna 1994. papa sveti Ivan Pavao II. Odmah potom kardinal Kuharić započeo je s izgradnjom samostana. Kada je 3. listopada 1998. papa sveti Ivan Pavao II. svečano proglasio novog hrvatskog blaženika – uzoritog kardinala Alojzija Stepinca, sestre karmelićanke uselile su se u samostan.

Nadbiskup zagrebački Josip Bozanić posvetio je crkvu i blagoslovio Karmel 12. veljače 2000. Sestre karmelićanke istog su se dana zatvorile u klauzuru.

U Mariju Bistricu hodočasti se od 1684. godine. Hodočašća traju od Bijele nedjelje početkom travnja pa do Zahvalnice krajem listopada. U tom razdoblju bude oko pedeset stalnih hodočašća na kojima se svake godine okupi oko milijun vjernika. Neka od stalnih hodočašća su Duhovsko, zavjetno grada Varaždina, zavjetno grada Zagreba, Margaretsko, Aninsko, Preobraženja Gospodinova, Velikogospojinsko, Bartolovsko, Male Gospe i Zahvalnica.

U Bistricu vodi pet hodočasničkih smjerova, a gostoljubivi stanovnici Marije Bistrice brinu se o udobnosti i sigurnosti svih hodočasnika. Vjerske svetkovine – proštenja – odraz su tradicionalnih običaja Hrvatskog zagorja.

Uz onu posebnu atmosferu koju čovjek doživi tijekom svete mise na otvorenom, u sjećanju i dobrim uspomenama svakako će ostati i mnoštvo ljudi, šareni štandovi s rukotvorinama i suvenirima, ukusna domaća jela i pića i prekrasan krajolik.

Završimo ovaj osvrt riječima blagopokojnog kardinala Franje Kuharića:

Dragi hodočasniče!

Dolaskom u svetište Majke Božje Bistričke stupio si na sveto mjesto, vršiš pobožni kršćanski čin. Nisi ovdje tek da nešto vidiš. Ovdje doživljavaš svetu ponudu raspetoga Spasitelja: “Evo ti Majke!” (Iv 19,26). Prihvati svojim vjerničkim srcem Mariju za svoju duhovnu Majku, da se i na tebi obistini svjedočanstvo pobožne molitve bezbroj puta izgovorene: “…kako se nikada nije čulo da si ikoga zapustila koji se k tebi utekao, tvoju pomoć zatražio, tvoj zagovor zaprosio.” Ovdje ona kao dobra Majka tebe dočekuje i, kao što je dočekivala bezbrojne procesije proštenjara mnogih naraštaja i tebi želi posredovati milosti stečene Isusovom žrtvom i vlastitim zaslugama. Tvoj boravak u ovome Marijinu domu je kratak, a trenuci su dragocjeni. Iskoristi ih u hodočasničke nakane na što veće duhovno dobro.