ZORICA VUKOVIĆ: LIJEPO, DOBRO I SVETO

„Umjetnost je, nakon Drugog svjetskog rata i rasta sekularizma, izgubila lijepo, dobro i sveto kao glavne odlike,“ smatra autorica knjige Istina i laži o kanonu, teatrologinja prof. dr. sc. Sanja Nikčević (1960.) i kaže da se umjetnost svela na dvije dimenzije – napadanje i sablažnjavanje. Tome svakodnevno svjedočimo: od frljićizma, šerbedžijanizma do višnićizma.

Naime, T. T., stručnjak valjanja po asfaltu, postavio je Eminu Višnić, bivšu direktoricu EPK Rijeka, za pročelnicu kulture u Zagrebu nakon što je još 2020. godine državna revizija pronašla nepravilnosti u njenom poslovanju u Rijeci, ‘prijestolnici kulture’, i ‘prisilila je na ostavku’. Epiloga u vidu optužbe ili možebitnog uhićenja nema. Nije ona omražena HDZ-ovka.

Reakcija većine ljudi, na otvaranje EPK, bila je šok i nevjerica. Nije izgledalo kao umjetnost, odnosno nije izgledalo onako što većina ljudi podrazumijeva da umjetnost jest, tj. ono najuzvišenije što ljudski um stvara.

O otvaranju EPK prof. Nikčević je rekla: „Slikovito rečeno, mi smo, kao Europa, nakon Drugog svjetskog rata pogrešno skrenuli. Skrenuli smo u slijepu ulicu jer smo, hodajući njome, nakon sedamdeset godina očito došli do zida. Zato su promjene tako brze i prije samo deset godina ovakvo bi otvorenje bilo nemoguće u umjetnosti glavne struje. Zato što smo došli do zida, nastala je takva silna vriska.“

Među hrvatskim pjesnicima, o kojima još uvijek puno toga ne znamo, ističu se Ivan Goran Kovačić (1913. – 1943.) i Vladimir Nazor (1876. – 1949.). I jedan i drugi pisali su stihove vjerskog i domoljubnog sadržaja, a onda su, pod čudnim okolnostima, nestali s lica zemlje, nakon što su otišli ili odvedeni u šumu. Još uvijek se ne zna kako i zašto.

Kao predsjednik ZAVNOH-a 27. rujna 1944. Nazor se suprotstavio srbizaciji TANJUG-ovih izdanja u Hrvatskoj kada Milovanu Đilasu (1911. – 1995.), prvom ideologu boljševika, piše: „Vi ste u biltenu uveli jezik čaršije, vi ga namećete iako se nalazite na teritoriju države Hrvatske… Nas Hrvate to vrijeđa i na području Hrvatske se mora pisati hrvatskim jezikom. Sve što u Hrvatsku ulazi i izlazi ima biti na hrvatskom jeziku. Tko ne zna hrvatski, ne može ni raditi u TANJUG-u!“

Mladog Gorana, koji je prije rata bio član HSS-a, zabranjenog od Ante Pavelića (1889. – 1959.), ubiše četnici, a Nazor, kao prvi predsjednik Hrvatskog sabora, kako piše Nedjeljko Mihanović (1930. – 2022.), umire jaučući u bolovima u jednoj zagrebačkoj bolnici, bez oproštaja od sestre mu Irme (1872. – 1953.) koju zove, ali mu ne dozvole susret s njom, što nikako nije bilo u skladu s njegovim privrženošću obitelji. Koliko ima volje da se njihove posljednje godine života istraže i dokumentiraju?

IVAN GORAN KOVAČIĆ: ANGELI SU ZIŠLI…

Angeli su zišli lepi
z neba k zemli dole –
i vu štali za vse lude
Jezušu se mole…

Drugi z neba bele

zvezde potrgali jesu;
i da zemla črna ne bu
vse ih na nju tresu…

I žvenkl bu vre po zvonu

tako lepo lupil!…
Vse pastire i vse krale
k detetu bu skupil.

I vsi budu čuli Njega –
večnu lubav, slogu…
Popevali budu: Slava
na visini Bogu!

A popevka setila bu
vse krale i lude:
da na zemli večna lubav,
mir i sloga bude…

K Jezušu su frkli dole
vsi angeli beli –
z Marijom i Josipom su
za to molit hteli…

VLADIMIR NAZOR: BOG U ŠUMI

Šušti meko cv’jeće rašeljkinih gronja.
Kuca malo srce púpovâ i klicâ.
Taknuta vjetrićem punim slatkih vonja
Brecaju sva zvonca bijelih đurđica.

Modrim okom bl’ješti ljubica i viri
iz skromnoga grma.
C’jeli gaj se budi, šumori i miri
Kao smilj i trma.

 Jasen, štono dugo suh i jalov dr’jemlje,
Bršljanom se vije, lišajima mlâdi.
Visoke se jele klanjaju do zemlje,
A bor zlatnim praškom dô i goru kadi.

 Skladan pjev se diže iz hiljadu gn’jezda,
Vrutaka i voda.

Ruku punih rose, sjemenja i zv’jezda
Bog po šumi hoda.

Antun Branko Šimić (1898. – 1925.) je pored pjesama koje slave Boga, pisao i stihove o varavoj vlasti, na koju je bio posebno osjetljiv.

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: ZAKONODAVCI

Izmislili su za nas zakon
i vele da Bog tako hoće.
O samo Bog bi mogao znati
koliko u njih ima gluposti a koliko zloće.

Izmislili su zakon da nas muče,

i od naših muka
što im nije korist, to im je užitak.

I nitko ništa reći ne smije.
Pjesnici samo slažu pobunu u pjesme.

Pjesnici samo bunu buncaju u pjesme.

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: BLAGOSLOV

Ljeto i život!… Sunčani dragulji
Sjaje se sjajem žeženoga zlata.
Pjevaju ljupko veseli slavuji;
S pjesme se nova radost srca hvata.

Dokle sve tako bujno život cvjeta,
S radosti dršće svakog stabla grana.
Čuj! nedaleko poklik mnoštva svijeta
Ori se burno: ‘Hosana! – Hosana!’

Plavi se lazur poput oceana.
S posmijehom vedrim raskošnoga ljeta,
S poklikom burnim radosnoga svijeta.

Nebesa šapću tiho Himnos sveti:
Slavu nek brujnu gore i vrleti
‘Gospode, Tebi!… Hosana – Hosana!’

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: PJESNICI SU ČUĐENJE U SVIJETU

Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči-
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

O poeziji Antuna Gustava Matoša (1873. – 1914.) mnogo se zna, ali i on nije omiljen u službenom kanonu. Nedavno je otkrivena, u jednom medaljonu, još jedna njegova pjesma.

 ANTUN GUSTAV MATOŠ: BOŽJI BLAGOSLOV U KUĆI

Božji blagoslov u kući
Gdje vjera – tu ljubav
Gdje ljubav – tu mir
A gdje mir – tu je Bog vladar

Otac doma tvog

U potrazi za lijepim, dobrim i svetim, prof. Nikčević ‘otkriva’ hrvatskog dominikanca patera Rajmunda Kuparea (1914. – 1996.) književnika, esejista, pjesnika, dramatičara, estetičara, sveučilišnog profesora i akademika. Pisao je na hrvatskom, češkom, latinskom i španjolskom jeziku. Njegova su djela iz estetike obvezna literatura na španjolskim fakultetima. Rođen je u Vrboskoj na Hvaru u staroj plemićkoj obitelji i kršten kao Luka. U sjemeništu je uzeo redovničko ime Rajmund. Maturirao je 1932. u Dubrovniku i ondje upisao filozofiju na Dominikanskom učilištu, te teologiju u Zagrebu 1937. godine. U Splitu je zaređen za svećenika, a u Zagrebu je bio upravitelj dominikanske naklade Istina i glavni urednik Gospine krunice. Preživio je savezničko bombardiranje dominikanskoga samostana u Zagrebu 1944., a 1945. završio je studij romanistike. Godine 1946. odlazi u Češku, gdje završava postdiplomski teološki studij i ne vraća se u Hrvatsku jer je bio prisiljen emigrirati u Čile. U Santiagu postaje profesor na Papinskom katoličkom sveučilištu, te član čileanske akademije. Utemeljitelj je Instituta za estetiku i urednik časopisa Aesthesis. U Hrvatsku se vratio 1971. godine nakon teške bolesti.

Padre Kupareo, kako su ga mnogi zvali, objavio je na hrvatskom i španjolskom jeziku dvadesetak knjiga pjesama, pripovijesti, romana, drama, studija i ogleda, uz velik broj napisa u periodici. Kao estetičar bio je svjetski autoritet. Glavna je njegova misao da je umjetnost predvorje kontemplacije te preteča i ujedno čedo mistike. Poezija i religija su nadrazumske, ali nisu proturazumske. Žalosno je da je kao mnogi drugi hrvatski intelektualci morao napustiti domovinu i najbolje godine života provesti u tuđini. No ostavio je djelo koje ne mogu zaobići tragači za istinom, dobrotom i ljepotom.

RAJMUND KUPAREO: NA BOŽIĆ

Padajte, snjegovi, pokrovi bijednika!
Padajte, pahulje, suze sirota!
U raskošju vašem sići će nečujno
Siromah najveći.

Padajte, padajte i prekrijte noćas
Pukotine misli!
Padajte, padajte i sakrijte noćas
Garišta srdaca!

Jer On je nježan i bos,
A zemlja je naša opora.
Padajte, padajte, tihi snjegovi,
Tiho bez zamaha!

U jednoj pahulji sakrit ću sebe
K’o sveti tat.
Na Njegovu licu da se zaustavim
K’o bijeli cvijet.

A tad ću nestati u toplini lica
K’o suza radosnica.

RAJMUND KUPAREO: VELIKI ČETVRTAK

Za Tvojim se stolom izmjenjuju
gladni dobrote.
Jedno je mjesto ostalo prazno:
trgovca savjesti.
I zauvijek će praznim ostati.

RAJMUND KUPAREO: SEDAM POSLJEDNJIH RIJEČI NA KRIŽU

Ipak je samo jedna bila presudna:
Ti si sam bio Riječ.
Inače bi bile uzaludne i Tvoje
i naše riječi.

 Božidar Petrač (1952.) o lirici Kuperea piše: „Njegova pjesnička osobnost, bez obzira na njegovu filozofsku i teološku naobrazbu, sazdana je na poniznosti i jednostavnosti – jer ponizno i jednostavno pretpostavke su svake ljepote – i one koja se vidi, i one koja se sluti, i one vječne, o kojoj imamo samo predokus. U hrvatskoj poeziji druge polovice 20. stoljeća, u njezinu krilu kršćanskoga nadahnuća tvori autentičan i samosvojni glas, glas blizak lirici Đure Sudete, ranoga Nikole Šopa, Ive Lendića i Jeronima Kornera. Kupareovu liriku stoga valja prihvatiti i doživjeti kao duboko osjećajnu, razlozima srca i vjerom prodahnutu liriku.“

Na V. festivalu kršćanskog kazališta na Svetom Duhu u Zagrebu u svibnju 2019. prof. Nikčević je predstavila njegova tri prikazanja o rađanju, muci i uskrsnuću Isusa Krista.

U prvom prikazu pastiri vjeruju da je novorođeno dijete Mesija ali predstojnik sinagoge ne vjeruje! U drugom Juda izdaje Isusa i ne može se pokajati, Pilat se ne može suprotstaviti Židovima, ali Baraba slijedi Krista i gledajući njegovu muku na Golgoti, shvati da je Krist raspet zbog njega i njegovih grijeha i obrati se. U trećem, neki učenici nemaju problema s Isusovom smrću i uskrsnućem, i to baš oni koje Toma smatra nedostojnim (Nikodem koji su mu dolazili noću) dok on to teško prihvaća, sve dok mu se ne objavi sam Učitelj. Ovdje je dramska napetost u emotivnom zajedništvu s publikom koja te slabe likove (njihove sumnje, traženja, osjećaj krivice) prepoznaje, razumije, suosjeća… Kad likovi dožive spoznaju, i publika može s njima doživjeti pročišćenje vlastitih osjećaja, katarzu. Doista, ovi prikazi bili bi dostojni izvede u nacionalnim kazalištima.

Kako teče radnja, lijepo je prikazano na sceni na Maslinskoj gori, gdje Juda dogovara izdaju sa svećenicima. Spominju se i Isusova čuda i njegov karakter kao i strah svećenika od naroda pa se Juda dosjeti da se Isusa izruči Rimljanima kao pobunjenika. Svećenici silno žele ubiti Isusa, Judi daju novac i govore: „Samo hrabro mladiću, tvoje je djelo ugodno Bogu.“ Kad svećenici odu, Juda otkriva da je s Isusom pošao zbog dobivanja pozicije i moći te da voli novac. Izdao je zbog novca jer je potrošio novac iz Isusove blagajne, ali je uvjeren da će Isus pobjeći i ovaj puta kao što je i dosad izmicao onima koji su ga htjeli uhvatiti. Razmišlja koliko novaca uzeti za sebe, a Đavao mu šapće i citirajući Isusove riječi: „Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih…“, potakne ga da sebi uzme sve jer Isus ionako može nahraniti pet tisuća ljudi bez novca. U sumnji da će učitelj možda ipak umrijeti i da nije pravi Mesija i izbavitelj Izraela o kojem govore proroci, Juda zavapi za pravim Mesijom: „Oh kad bi ga ja sreo, kleknuo bih pred njega i rekao mu: ‘Služit ću ti, samo daj da s tobom upravljam svijetom, da imam podanike pod sobom kao Poncije Pilat, da ne budem uvijek siromah i tuđi sluga.’ Samo, kad će on dođi?“ Na to se pojavi Đavao i objavi mu se kao knez ovog svijeta, a Juda mu se pokloni ničice. Koja priča za današnje ljubitelje počasti i novca!

Iako se nikada nije politički angažirao, nakon povratka u Hrvatsku, Kuparea prati etiketa ’emigranta’ pa se njegov rad ozbiljnije vrednuje tek nakon uspostave slobodne Hrvatske. Predsjednik Franjo Tuđman (1922. – 1999.) odlikovao ga je Redom Danice hrvatske 1996., koju je primio na bolesničkoj postelji. Nije doživio dodjelu Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Danas ulica u Starom Gradu na Hvaru  nosi njegovo ime, a 2014. u Vrboskoj je postavljeno njegovo poprsje, rad Kuzme Kovačića (1952.), i spomen ploča.

Nažalost, od 1945. do 1989. na profesionalnim scenama u Hrvatskoj igrano je samo 5 starih, ‘pravih’, afirmativnih prikazanja tijekom ljetnih festivala, uz ‘ispriku’ da se radi o istraživanju baštine, u što biva uključen i neki ugledni profesor starije književnosti kao ‘pokrića’. S druge strane odigrano je 11 izvedbi pet novonapisanih tekstova ‘religiozne’ tematike koji su se sprdali vjerskim osjećajima, npr. Glorija Ranka Marinkovića (1913. -2001.).

No tijekom četiri ratne godine Domovinskog rata (1990. – 1994.) u profesionalnom kazalištu igrano je čak 20 afirmativnih naslova, od lutkarskih i dječjih tekstova do opere. Među njima su i nekoliko mirakula (lat. miraculum – čudo): Ivan Bakmaz (1941.): Stepinac, glas u pustinji iz 1992. i Milan Grgić (1934. – 1997.): Sv. Roko na brdu 1993., te jedno čudo obraćenja Krađa Marijinog kipa koje je 1970. napisao franjevac iz emigracije Hrvoslav Ban (1924. – 2000.), a odigrano je 1993. godine.

Za tristotu obljetnicu pobjede nad Osmanlijama 1715., Dražen Žanko (1951.) je skladao, Ivan Ivica Krajač (1938.) napisao libreto, a fra Mirko Marić (1947.) je priredio povijesni aspekt priče Mirakul i Gospa Sinjska koji je više puta predstavila Laudato tv, a prikazan je premijerno u Sinju 13. kolovoza 2016.

Kad smo već kod Laudato televizije, koju je svojim bogatstvom i velikim pouzdanjem u Boga, pokrenula Ksenija Antonia Abramović (1963.), ne smije se izostaviti da je ove godine, na Duhovskom bdijenju na Dinamovu stadionu 4. lipnja, održan koncert Progledaj srcem. Koliko ljudi žeđaju za lijepim, dobrim i svetim, vidjelo se u više od 50 000 prisutnih. Tijekom koncerta u kapelici stadiona bio je izložen Presveti Oltarski Sakrament, svećenici su ispovijedali one koji to žele i duhovno su poticali svojim nagovorima, a sve te ljude ‘nadziralo je’ samo jedno policijsko vozilo.

Poticaj duhovnom stvaralaštvu pridonosi Susret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva Stjepan Kranjčić, godišnja manifestacija koja se od 2009. održava u Križevcima, kao spomen na svećenika Stjepana Kranjčića (1918. – 1968.), suradnika blaženog Alojzija Stepinca (1998. – 1960.), progonjenog od komunista i poznatog po svetosti života.

Godine 1991. utemeljena je  Pasionska baština kao čuvarica tradicionalne kulture od pradomovine do današnjih dana. Utemeljenje Pasionske baštine imalo je karakter obrane od zaborava, kao odgovor na krutu ponudu socijalističke i komunističke ideologije, a izvrstan je način čuvanja baštine i promicanja vjerske i kulturne poruke Kristove smrti i uskrsnuća. Stoga se ova manifestacija događa u korizmeno vrijeme, a obuhvaća običaje narodnog života kroz kršćansku duhovnost i kulturu u pjesmi, drami, priči, kiparstvu, slikarstvu…

Među najpoznatije čuvare pasionske baštine ubraja se festival u bavarskom gradiću Oberammergau. Oko 2 000 mještana sudjeluje u predstavi Pasije, i drugih događaja iz Starog i Novog zavjeta, koja se već 42. puta ove godine odvija kao zavjet za prestanak kuge i rata (Tridesetogodišnji rat). Zavjeti su dani 1633. godine, a prva predstava je održana 1634., kada više nije zabilježen ni jedan slučaj kuge. Od 1680. godine predstava se priređuje jednom u deset godina – svake godine koja završava s nulom. Bilo je nekoliko izuzetaka: zbog II. svj. rata, plandemije 2020., a u 20. stoljeću bile su dvije dodatne sezone: 1934. i 1984. za 300-tu i 350-tu obljetnicu prve izvedbe. Pasija Oberammergaua  uvrštena je u Nematerijalnu baštinu UNESCO-a.

Ove godine, odgođena predstava iz 2020-te, počela je 14. svibnja, a trajat će do 2. listopada 2022., a odvija se od utorka do nedjelje. Procjenjuje se da će je pogledati oko 500 000 gledatelja. Dužina predstava ovisi o priči. Tako je 2010. godine trajala 5 sati, počevši od 14:30 i završavajući u 22:00, uz stanku za ručak, a prikazivanje je trajalo 102 dana od 15. svibnja do 3. listopada.

Više od 2 000 sudionika (glumaca, pjevača, glazbenika) u pasionskoj igri regrutirano je među stanovnicima zajednice. Svaka uloga se dodjeljuje dva puta. Izvođači se objavljuju u jesen godine prije izvedbe. Tako su glumci za 2020., a što je odgođeno za 2022. poznati od 20. listopada 2018. Prije no što glumci vide svoja imena na ploči, tradicionalni se zavjeti obnavljaju u liturgijskoj službi. Procesija ide od katoličke do protestantske crkve i potom do kazališne dvorane. Muškarci, koji glume određene uloge, prestaju se brijati kako bi im narasla brada. Nitko tko je izazvao nekakav skandal u životu, ne može glumiti ulogu Isusa i drugih svetih osoba.

Uz književne tekstove, ističu se i radovi likovnih umjetnika i skulptora. Među njima istaknutu ulogu ima slikar Josip Botteri Dini (1943.) koji uspješno radi vitraje i mozaike.

Tijekom plandemije, Botteri Dini je u Nacionalnom svetištu sv. Josipa na Dubovcu u Karlovcu, sa suradnicima,  napravio mozaik Svete noći, na 120 metara kvadratnih. Čini ga 168 ploha ispunjenih s 2 500 malih stakalca, industrijskog i murano stakla. Ideja o mozaiku temelji se na ostavštini monsinjora Marijana Radanovića (1921. – 2014.) i slikara Danijela Butale (1943.), a konkretne korake u njenoj realizaciji napravio je mons. Antun Sente (1971.), rektor svetišta. Mozaik je blagoslovljen 8.12.2021.

Nacionalno svetište sv. Josipa htio je podići na Trešnjevci u Zagrebu nadbiskup Stepinac, ali ga spriječiše rat i komunizam. Njegovu želju ostvario je svećenik Radanović 1974. godine, dobivši dozvolu za gradnju crkve na močvarnom tlu. Crkvu je 15. rujna 1974. blagoslovio nadbiskup Franjo Šeper (1905. – 1981.). No velebna crkva, suvenirnica, pastoralni centar i kuća svećenika su tamo… Hrvatski biskupi su ga 15. travnja 1987. proglasili nacionalnim svetištem.

Čudni su putovi Gospodnji!

U Dubovcu je bila velebna crkva sv. Ćirila i Metoda, sagrađena 1910. godine. Bila je duga 44 m, široka 18 m, zidova visokih 15,40 m i zvonikom od 66,70 m. U crkvi bi bilo mjesta za 2 000 ljudi. Bijaše to jedna od najvećih crkava podignutih u hrvatskom historicizmu. Tepali su joj ‘karlovačka katedrala’.

Baš na blagdan sv. Ćirila i Metoda 5. srpnja 1948. komunističke su vlasti naredile rušenje crkve jer je bila u ‘ruševnom stanju’, a nalazila se u Staljinovoj ulici. Koliko je bila ruševna, pokazuje da su je rušili dvije godine. Obrazloženje vlasti je bilo da crkva ‘ne predstavlja nikakvu arhitektonsku ili umjetničku vrijednost, to s te strane njezino rušenje neće predstavljati nikakav gubitak’. No, tijekom rušenja crkve, ‘srušena’ je u informbirovskim obračunima, i Staljinova ulica. Povijest ponekad ima smisao za sarkazam.

 „Umjetnost koja samo ruši, a ništa ne afirmira, sužava se. Umjetnost je lijepa, dobra, istinita, pročišćava emocije, ima katarzu… Suvremeni kanon ima dvije dimenzije – ili vrijeđa ili sablažnjava,“ kaže prof. Nikčević.

Hrvatsko nebo