Šiljo: Digli ruke i od samih sebe?

Ili smo digli ruke i od svoga i od tuđeg truda da nešto bolje zasnujemo? I od udruga i od stranaka i od zajednica i od pokreta? I od alternative vladajućima koja bi bila po našoj volji i mjeri? I od tuđih, i od lažno naših, i od stvarno naših, i od bivših naših, i od budućih naših… ljudi?

Ljeto je. Očekivalo bi se da su mnogi na ljetovanjima. Koji si to mogu priuštiti (takvih je doduše ponešto manje nego prije). Ili da su zaokupljeni svojim poslovima, možda i inovacijama i kreacijama. Možda i spavanjem i odmaranjem. I da su unatoč ljetu zainteresirani za svoju užu i širu zajednicu. A onda, donekle, i za širi, globalni svijet.

Pogledamo li kroz oči medija, portala i meta-staziralih objava, gdje se (za razliku od stvarnog života) roje prijatelji i sugovornici, vidjet ćemo da je obrnuto. Oni koji se javljaju pokazuju kao da ih najmanje more vlastite, usko-privatne brige. Pih! Znatno više kao da ih zaokupljaju šire brige: gradske (Zagreb, Split…), još više nacionalne (odlazak ministra Marića, sudbina Plenkovića, što nas sve čeka, dokle će ovako…), pa ‘regionske’ (Karleuša, Seve, Pokos, Pišek…) A začudo, najviše ih zanimaju svjetske brige! One su valjda i najveće.

Od rata u Ukrajini preko Europe, Energetike i Ekologije (tri E), preko odnosa velikih i globalnih te osobito urota i paklenskih planova s čovječanstvom, pa do čudnovatoga pape Franje, vjere u krizi, sumraka dosadašnjeg morala… sve do privatnih božanskih “objava”, pretkazanja svakojakih nevolja i katastrofa, sve do Sudnjeg dana.

Tako, eto, velike i strašne (i neprovjerive) stvari privlače najveću pažnju i pozornost. I mnogi se osjećaju pozvani drugima (kao bedacima!) tumačiti što se u velikom i širokom svijetu događa, zašto, s kojim ciljem i svrhom, tko je dobar, tko zao, tko sebičan i pokvaren, tko nesebičan i plemenit, tko iskren, tko dvoličan, a tko ništa pod suncem ne razumije. (Ili ne onako kako se jedino može “ispravno” razumjeti.)

Ljeto je. Vrućine su. Rano započele vrućine potrajat će najmanje do Velike Gospe. Zatim će se i oni preostali polako vraćati sa svojih dopusta i radoznalo provirivati iz svojih automobila, sa svojih balkona, iz svojih dvorišta, iz kleti, podruma, terasa… Tražeći kakvo društvo, ili što drugo ljudsko. Prije nego što počne „vruća jesen“ – ako ju tko bude uspio dovoljno ’nahajcati’. I prije nego stigne studena zima, s mogućim redukcijama plina, struje i grijanja; s još skupljim benzinom, dizelom i loživim uljem, naravno i sa skupljim ugljenom, drvima i peletima. I s mnogim drugim što se nosi visoko u kunama i u eurima, a što je preskupo za obične besposličare, za milijunski zbor ispodprosječnih i prosječnih penzionera i za divizije radnika i radnica na minimalcu ili ispod državnog prosjeka.

Što ćemo dotad? Hoćemo ili što poduzeti za sebe osobno, da spremniji dočekamo i vrućine i studeni? Hoćemo li što učiniti da u Zagrebu maknemo ovu diletantsku protuživotnu vlast, pa makar se vratila i ona koje nam je bilo već preko glave? Ili da dođe i sve učini kako treba neka treća vlast? – Koja treća?

Hoćemo li što poduzeti da spremniji dočekamo prijevremene izbore za vrli nam Sabor, bili oni na prosvjednu jesen, bili u dugonoćnu studenu zimu ili tek kada stigne vedro proljeće. Ako stigne. Sudnji dan ili kakva druga strahota mogla bi stići prije njega!

Zar smo toliko zadovoljni vladajućima u šarenim i duginim bojama da nam osim sunca, mora, hlada, pijače, bele, lopte, zarade od turizma ili ljetnog provoda, utaženja privatnih žudnji, duhovnih potreba i osobne šutnje kao sigurna zakloništa ništa drugo i ne treba? Nikakva bolja vlast? Nikakav bolje uređen, nikakav ljepši svijet?

Ili smo možda zadovoljni što će zagrebačka i splitska alternativa, isto tako šarenih i još više duginih boja, preuzeti i upravljanje domajom od dokazano pokvarenih, nekoć nebesko plavih? Kako bi i drugi dobili šansu. Pa makar se pokazali i kao još gori od „ovih“! Neka – ima pravde! “Ima Boga!”

Ili smo digli ruke i od svoga i od tuđeg truda da nešto bolje zasnujemo? I od udruga i od stranaka i od zajednica i od pokreta? I od alternative vladajućima koja bi bila po našoj volji i mjeri? I od tuđih, i od lažno naših, i od stvarno naših, i od bivših naših, i od budućih naših… ljudi? Digli, u pogledu političkog zajedništva, ruke i od samih sebe? Zadovoljni privatnim ili športskim ili vjerskim ili kojim drugim užim kružokom u kojem se možda nalazimo. Pomireni, sebično ili “nesebično”, s onim što su nam drugi pripravili.

Povezani sadržaj:

Nenad Piskač: Privid trećega puta i uspješno recikliranje neuspješnih pokušaja

Šiljo/Hrvatsko nebo