DR. SC. WOLLFY KRAŠIĆ: ZNAČAJ STUDIJA DEMOGRAFIJE I HRVATSKOGA ISELJENIŠTVA

Docent dr. sc. Wollfy Krašić obnašatelj je dužnosti prodekana za međunarodnu suradnju Fakulteta hrvatskih studija. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je povijest i arheologiju. Predmet interesa su mu rodoslovna istraživanja i hrvatska politička povijest druge polovice XX. stoljeća. Izvršni je urednik Kroatologije, časopisa za hrvatsku kulturu. Objavio je knjige: Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija (2018.) i Hrvatski pokret otpora: hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945.–1966. (2018.). Znanstveni je suradnik, istraživač hrvatskoga iseljeništva, publicist i nastavnik na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo. Upravo demografija i iseljeništvo tema su prvog dijela našega razgovora.

Poštovani gospodine Profesore! U našoj široj javnosti Vaše ime je sve poznatije: pišete stručne knjige, priloge i kolumne za različite novine i portale. Predajete na Fakultetu hrvatskih studija gdje ste docent na Odjelu za demografiju i hrvatsko iseljeništvo. Što Vi i demografski tim Vaših kolega želite postići i kako ocjenjujete demografsku situaciju?

Prvi brojčani pokazatelji posljednjeg popisa stanovništva već su dobro poznati javnosti, pa ih neću iznositi ovom prigodom. Međutim, u očekivanju daljnjih podataka do kojih se došlo spomenutim popisom, duboko me zabrinjava činjenica kako su ubrzo iz medija gotovo u potpunosti nestali tekstovi vezani uz ovu temu. Većina političke i intelektualne elite također se nije previše osvrtala na konačnu potvrdu onoga što su stručnjaci tvrdili i ranije, a to je da je hrvatsko stanovništvo u deset godina doživjelo težak demografski udarac, umanjivši se za preko 9 %. Ne ulazeći ponovno u brojke koje su svima lako dostupne, valja reći kratko i jasno – Hrvatska je na putu u demografski slom. U slučaju da se trenutni demografski trendovi nastave, a to će zasigurno biti slučaj bez strateški planiranih i sveobuhvatnih državnih mjera i reformi. Vrlo brzo doći će do posrtanja, a onda i kolapsa osnovnih držanih sustava, poput zdravstvenog i mirovinskog, ali i ozbiljne ugroze državnih granica u situacijama velikih pokreta stanovništva iz Azije i Afrike. Naime, upravo je većina hrvatskih istočnih pograničnih krajeva doživjela tešku depopulaciju posljednjih godina, nastavljajući se na ratna razaranja i demografske gubitke iz Domovinskog rata. Veliku ulogu tu ima gospodarsko zaostajanje, ali i odlazak radnika na tzv. privremeni rad u inozemstvo u razdoblju socijalističke Jugoslavije.

Pokretanjem studija demografije i hrvatskoga iseljeništva na Fakultetu hrvatskih studija stvorit će se akademski obrazovani kadar koji će svojim znanjima i vještinama predvoditi neophodnu borbu za zaustavljanje izrazito negativnih demografskih trendova. Naravno, na državnim vlastima, ali i regionalnim i lokalnim, bit će da prepoznaju nužnost uzimanja u obzir najvažnijeg faktora u prostoru pri planiranju razvojnih strategija – stanovništva, a onda i angažiranja osoba koje završe studij Demografije i hrvatskog iseljeništva. Valja reći i to kako i najizdašnijim poticanjem nataliteta neće doći do preokretanja trenutnih demografskih trendova, nego će se valjati dobrim dijelom osloniti na promišljenu imigracijsku politiku. Višemilijunsko hrvatsko iseljeništvo jest populacija koja se nameće kao logičan i poželjan izbor za privlačenje stvaranja raznih korisnih veza i oblika suradnje i za njegove pripadnike i za Hrvatsku, a onda i useljenje dijela tih Hrvata i potomaka Hrvata. Hrvatsko je iseljeništvo, uključujući potomke hrvatskih iseljenika, izrazito heterogena populacija, nastala u razdoblju od oko stoljeća i pol. Stoga je potrebno poprilično široko znanje o toj populaciji, a koje je preduvjet da bi se dio takvih ljudi uspješno zainteresirao za razne oblike suradnje s Hrvatskom, a onda i možebitno useljenje. To su temeljni razlozi zbog kojih je studij nazvan Demografija i hrvatsko iseljeništvo. Tijekom studija polaznici zaista mogu steći širok spektar znanja iz društveno-humanističkog područja, od demografije, geografije i ekonomije, do povijesti, sociologije, filozofije, pravne znanosti te polja sigurnosti. Završavajući odgovor na Vaše pitanje, moram također istaknuti da djelatnici našeg odsjeka, i stalni zaposlenici i vanjski suradnici, objavljuju velik broj vrijednih znanstvenih i stručnih radova koji mogu i trebaju biti podloga za kreiranje temeljnih državnih politika, a sudjeluju i u nizu drugih aktivnosti, poput organiziranja znanstvenih i stručnih skupova i okruglih stolova, nastupaju u medijima i slično. Iz ove djelatnosti posebno moram izdvojiti organiziranje međunarodnog znanstveno-stručnog skupa „Gastarbajterska iseljenička poema – od stvarnosti do romantizma“. Predsjednik Organizacijskog odbora, ujedno i pročelnik Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo bio je dr. Stjepan Šterc, vodeći hrvatski demograf.  Prvi je skup u suorganizaciji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem održan koncem listopada 2020. godine, a na njemu je predstavljeno čak 68 izlaganja. Također, uskoro će biti objavljen zbornik radova s tekstovima na hrvatskim i engleskome jeziku, s preko 30 članaka. Sljedeći će se  skup održati 28. i 29. listopada 2022. godine na Fakultetu hrvatskih studija pod nazivom „Suvremeni usud gastarbajterskoga naslijeđa Hrvatske“. Koristim priliku da pozovem sve zainteresirane za sudjelovanje da se jave na adresu suvremeniusud@fhs.hr .

Koliko aktualna vlast participira i koristi Vaša znanstvena istraživanja, a još važnije mijenja li se politika na bolje? Ima li svijetlih primjera i boljih zakonskih odredbi?

Budući da nastojim ostvariti razne oblike suradnje sa što širim krugom ljudi koji su na bilo koji način vezani uz demografsko-iseljeničku problematiku, mogu reći da poznajem niz osoba iz raznih državnih struktura koje su iskreno posvećene, kako se to uobičava kazati, povezivanju Iseljene i Domovinske Hrvatske, osobe koje su marljive i stručne. Primjerice, iz Ministarstva vanjskih poslova, Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske ili Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade. Pritom moram spomenuti i neke druge institucije, s kojima Fakultet hrvatskih studija razvija različite oblike suradnje, poput Instituta za migracije i narodnosti i Hrvatske matice iseljenika. Međutim, generalni okvir za djelovanje prema Hrvatima izvan RH ima niz ozbiljnih nedostataka i mora se mijenjati, a znanstvena istraživanja u daleko većoj mjeri uzimati u obzir za kreiranje državnih politika prema spomenutoj populaciji. U nekoliko sam navrata opširno pisao o onome što smatram jednom od temeljnih prepreka snažnijem povezivanju RH i Hrvata u inozemstvu, a to je izrazito nepovoljan izborni zakon: ne želeći ponavljati već rečeno, samo ću kratko konstatirati da hrvatski državljani u zapadnoj i sjevernoj Europi te prekomorskim zemljama u suštini nemaju svojega predstavnika u Hrvatskome saboru, dok im je glasovanje izrazito otežano budući da moraju putovati po nekoliko stotina kilometara da bi ostvarili svoje glasačko pravo. Dodjeljivanje hrvatskog državljanstva potomcima Hrvata, za što su, prema mojim saznanjima, posebno zainteresirani oni u Južnoj Americi, važan je korak na putu prema potencijalnom useljenju u Hrvatsku. No, zainteresirane za dobivanje državljanstva obeshrabruje se postojećim izbornim zakonom. Zašto da ulažu vrijeme i novac u njegovo stjecanje, ako na temelju njega ne mogu konzumirati jedno od svojih osnovnih prava?

Osim znanstvenih istraživanja posljednjeg migracijskog vala koji je krenuo od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, država bi trebala svoje politike graditi i na saznanjima o ranijim iseljeničkim valovima, pogotovo onom tzv. gastarbajterskom iz razdoblja komunističke Jugoslavije, koji je u prvih petnaestak godine (od početka 1960-ih do sredine 1970-ih) najsnažnije pogodio upravo Hrvatsku, a njime su snažno bili zahvaćeni i Hrvati u Bosni i Hercegovini, pogotovo zapadnoj Hercegovini. Naime, istraživanja pokazuju da su brojni razlozi za iseljavanje tada i danas identični ili vrlo slični. I taj podatak potvrđuje svima dobro znanu činjenicu, a to je da danas u funkcioniranju hrvatske države egzistiraju brojni obrasci propalog (ili bolje rečeno „propalog“) komunističkog sustava.

Motivacija za iseljavanje izrazito je složena problematika, čijom se proučavanjem bavi niz humanističko-društvenih znanosti. Ipak, generalno promatrajući iseljeničke valove iz hrvatskih zemalja od konca 19. stoljeća, može se ustvrditi da je iseljavanje bilo potaknuto političkim i ekonomskim okolnostima, a najčešće njihovom kombinacijom. Ljudi su iseljavali, bolje rečeno bježali, zbog neslaganja s trenutnim režimom i zbog toga su ih je određeni režim progonio, ali i zbog loših ekonomskih prilika. Iseljavanja su vrlo često bile posljedica položaja hrvatskih zemalja u većim državnim zajednicama. Danas imamo samostalnu državu i nitko ne mora bježati iz zemlje zbog svojih ideološko-političkih uvjerenja. Nikoga progone tajne službe, ne postoje politički zatvorenici, elementi hrvatskog nacionalnog identiteta se ne potiskuju i slično. Dakle, jedan kompleks potisnih faktora je nestao, dok je ostao onaj ekonomski, koji gotovo isključivo proizlazi iz slabosti koje su naslijeđene iz jugoslavenskog komunističkog sustava i koje su stvorene u razdoblju 1990-ih, vremenu tzv. divljeg kapitalizma.

Istinska demokratizacija hrvatskoga društva i države uvelike može pridonijeti slabljenju emigracije iz Hrvatske i djelovati na povratak dijela onih koji su otišli. Može dati jači doprinos useljavanju potomaka hrvatskih useljenika. Dio vladajućih trebao bi shvatiti da se neke stvari u funkcioniranju države moraju promijeniti, jer je riječ o opstanku hrvatskoga naroda i hrvatske države kakvu poznajemo. Međutim, dio političkih i intelektualnih elita nikada neće biti spreman napraviti bilo kakav značajniji potez koji i vodio u smjeru zadržavanja trenutnog stanovništva u Hrvatskoj i useljavanje Hrvata i potomaka Hrvata. Zašto? Zato što se radi o radikalno lijevim i globalističkim opcijama kojima je svejedno kojom populacijom upravljaju i koje će demografske probleme s kojima se suočava Hrvatska rješavati zamjenom populacije. To je već sada na djelu, jer događa se masovnije useljavanje iz siromašnih azijskih i afričkih zemalja. Tu je riječ o mentalnim, ali dobrim dijelom i biološkim potomcima ogromnog birokratskog upravljačkog sloja jugoslavenskog komunističkog sustava, kojega je jedan od vodećih jugoslavenskih komunista, a onda disidenata – Milovan Đilas – nazvao novom klasom.

Đilas je u svojoj istoimenoj knjizi izložio teoriju prema kojoj u Sovjetskom Savezu, pa onda i u Jugoslaviji nakon pobjede komunista nije došlo do stvaranja besklasnog društva i diktature proletarijata, nego do tada nepoznate klase, čija je vlast bila potpunija u odnosu na sve ostale vladajuće klase u povijesti. Nazvao ju je političkom birokracijom. Pripadnike nove klase opisao je kao one „koji isključivo na osnovu monopola upravljanja imaju izuzetne privilegije i materijalne prednosti“. Dakle, radilo se o klasi koja je na temelju totalitarizma vlasti upravljala državnim vlasništvom, a pri tome zadovoljavala vlastite interese na štetu ostalog stanovništva. Stoga je Đilas tvrdio da su pripadnici nove klase lišeni svake ideologije – njihov je primarni cilj očuvanje vlasti.

Upravo je ova karakteristika došla do izražaja prilikom raspada Jugoslavije i nastanka RH. Umjesto da u Jugoslaviji dođe do potpune demokratizacije i ustavom zajamčenog mirnog razdruživanja njenih republika, srbijanska politička elita na čelu sa Slobodanom Miloševićem krenula je u stvaranje Velike Srbije, koja je trebala obuhvatiti Bosnu i Hercegovinu i velike dijelove Hrvatske. Sve to je podrazumijevalo etničko čišćenje. Tek rođena hrvatska država, uz nenaklonost, pa i neprijateljstvo velikog dijela zapadnoga svijeta uz gotovo nepostojeća sredstava obrane, kao i njena demokracija u povojima, našle su se pred vrlo izglednim potpunim uništenjem. Jedinstvo hrvatske nacije bilo je preduvjet za uspjeh u obrani od velikosrpske agresije. I upravo je zahvaljujući toj situaciji nova klasa u Hrvatskoj iz razdoblja komunizma najvećim dijelom preživjela, zadržavši svoje pozicije moći, povlastice i kapital. Stvaranje istinski demokratske i slobodarske hrvatske države i društva zanemareno je nauštrb obrane države, ostvarenja njenog međunarodnog priznanja i vraćanja okupiranih dijelova. Dakle, našavši se pred uništenjem, komunistička nova klasa u Hrvatskoj zahvaljujući ratnom stanju i odluci demokratski izabranog hrvatskog političkog vodstva da potrebno jedinstvo hrvatske nacije ostvari i savezom s najvećim dijelom komunističkog establišmenta je preživjela. Štoviše, nadopunivši se pristašama drugih ideološko-političkih opcija, zadržala je velik dio ranije stečene moći i kontrolu kako u političkoj eliti tako i u društvu. Uspješno je se prilagodila novim uvjetima, zamaskiravši svoje načine funkcioniranja, naizgled prihvaćajući demokratske uzuse.

Od krucijalne je važnosti istaknuti i to da je toliko potrebno jedinstvo hrvatske nacije bilo moguće postići uz paralelnu dekonstrukciju struktura moći komunističke nove klase. Hrvatske danas vrlo vjerojatno ne bi bilo da su antikomunističke snage za trajanja velikosrpske agresije provodile antikomunističku revoluciju na način da se komunističke dužnosnike ubijalo, zatvaralo u logore, da su im se oduzimala građanska prava i slično. Međutim, provođenje građanske revolucije, revolucije duha i načina razmišljanja, detroniziranja raznih komunističkih mitova koji i danas egzistiraju u dijelu hrvatskoga društva, istinskog liberaliziranja gospodarskih odnosa, otpuštanjem iz državne službe svih onih koji su za vrijeme komunističkog sustava sudjelovali u bilo kakvom obliku represije nad političkim neistomišljenicima – taj je proces trebao biti jednako bitan kao i proces stvaranja i obrane države. Razmjeri tog teškog propusta, razmjeri njegove pogubnosti za hrvatsku državu u punini dolaze do izražaja u posljednjih nekoliko godina. RH je od ulaska u EU napustilo najmanje 250 000 osoba, a glavni potisni faktor bili su pravna nesigurnost, visok stupanj korupcije i nepotizma te razočaranost načinom upravljanja državom, odnosno političkim elitama. Svi su spomenuti elementi naslijeđeni iz „propalog“ jugoslavenskog komunističkog sustava.

Dakle, povijest nam pokazuje da će se mentalno-biološki nasljednici nove klase još jednom prilagoditi situaciji i očuvati svoje pozicije, utjecaj, moć i kapital. Vjerujem kako na cijelom hrvatskom političkom spektru, od desnice, preko centra, pa i ljevice, postoje protivnici ovakve slike budućnosti Hrvatske. Na njima je da privremeno stave u drugi plan razlike i djeluju na zajedničkim temeljima, jer vremena za preokret gotovo da i nema.

Na Fakultetu hrvatskih studija obnašate dužnost prodekana za međunarodnu suradnju. Kakav interes pokazuju naši mladi iseljenici za studij baš na Vašem fakultetu? Ima li i stranaca?

Fakultet hrvatskih studija kao visokoobrazovna i znanstvena institucija usmjerena je na proučavanje svih elemenata hrvatskog nacionalnog identiteta, hrvatskog prostora i stanovništva – u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, susjednim zemljama u kojima su Hrvati autohtona manjina i hrvatskom iseljeništvu u zapadnoj i sjevernoj Europi i prekomorskim zemljama. Uzimajući u obzir ove činjenice, logičan je izbor za sve one mlade Hrvatice i Hrvate izvan Republike Hrvatske koji žele naučiti više o svojem podrijetlu, što kroz nastavu, a što kroz istraživački rad. Takve osobe steći će potrebna znanja i vještine da po povratku u svoje zajednice postanu nositelji raznih aktivnosti kojima je cilj očuvanje i njegovanje hrvatskog nacionalnog identiteta i spona s Republikom Hrvatskom. U slučaju da odluče ostati u RH, pridonijeti će svim svojim potencijalom njenoj revitalizaciji. Unatrag nekoliko godina na Fakultet hrvatskih studija upisuje se po nekoliko studenata u posebnoj kvoti za Hrvate izvan RH, a informacije o upisu mogu se dobiti i preko priloženih dokumenata. Želja nam je, i u to ulažemo mnogo truda, da spomenuti broj takvih studenata bude što veći. Što se tiče stranaca, i oni dolaze u okviru Erasmus programa, njih desetak po semestru, a i naši studenti isto tako idu na razmjene na niz europskih sveučilišta.

(Nastavlja se)

Razgovor vodio: M. Krajina