Damir Pešorda: PROMICANJE INKLUZIVNOSTI

Vrijeme:3 min, 32 sec

 

 

Najbolja stvar u socijalizmu bila je mogućnost bijega iz njega. Pređeš granicu i riješio si se ideoloških nebuloza dijalektičkog materijalizma i samoupravnog socijalizma. Sama ta mogućnost, bez realizacije, često je bila dostatna da ljudi izdrže u nakaradnom sustavu. Danas te mogućnosti nema jer ideološke nebuloze, koje danas ograničavaju slobodu naroda i pojedinca, dolaze odande kamo se nekada bježalo. A bome se rečene slobode ograničavaju i te kako, počev od slobode kretanja do slobode mišljenja i djelovanja koje nije po ukusu suvremenih ideoloških higijeničara. Tako negdje pročitah kako je stanovitom Leslieju Sinclairu, redovnom darivatelju krvi, bila uskraćena mogućnost darivanja krvi jer je odbio da u upitniku odgovori na pitanje je li trudan. Gospodin Sinclair uzalud je pokušavao objasniti da je on muškarac te da ima 66 godina i da je, sukladno tomu, nemoguće da bude trudan. Odgovoreno mu je da je važnije “promicanje inkluzivnosti” od tih tričavih činjenica.

Eh, ta čarobna riječ, inkluzivnost! Pronicavima je bilo jasno i prije Istanbulske i prije programske afirmacije duginih obitelji kamo novi HDZ smjera već na temelju važnosti koja je dana inkluzivnosti u određivanju novog kursa. Uključivost je to koja isključuje sve one koji imaju problema s bespogovornim prihvaćanjem zaumnih konstrukata globalističkog jednoumlja. Uključivost je to koja, u duhu Orwellovih prilično preciznih predviđanja, zapravo predstavlja isključivost, kao što rat jest mir, sloboda ropstvo, neznanje snaga itd. Radi se o jednom kontinuiranom pritisku koji polako melje razumno rezoniranje i od ljudi stvara svojevrsne zombije. 

Osobito se kukavno ponašaju takozvani intelektualci. Objektivno, kroz povijest intelektualci su uvijek bili kasta ovisnija od većine drugih jer su se podmirivali od mrvica koje im padnu s mecenina stola. Kakvog-takvog su se dostojanstva dočepali tek s jačanjem nacionalnih država. Koje su, sukladno nacionalnim ideologijama, bile spremne ponešto odvojiti i za nacionalnu kulturu. Paradoksalno je da je domaći intelektualac najviše cijenjen bio u bivšem sustavu. Danas je nezamislivo da država i društvo pokloni toliku pozornost jednom pjesniku kao što je primjerice bivši sustav poklonio Vladi Gotovcu. Doduše, ta je pozornost Gotovca koštala robije i hrpe drugih problema, no ne može se reći da je socijalizam pisce ignorirao. Naprotiv, bio je izdašan i u nagrađivanju i u kažnjavanju, nikada indiferentan. Danas intelektualci i bez prijetnje robijom žure sustavu ispovijediti svoju pravovjernost, i to ne samo radi nagrade, nego i zbog straha da ne bi bili isključeni.

Još više se iskazi pravovjerja traže od glumaca, pjevača, sportaša i drugih zabavljača koji u suvremenim društvima uživaju veliku popularnost, ali i ugled kod sklonog im dijela pučanstva. Tako u Storyju nailazimo na sljedeći naslov: DJEČACI NOSE HALJINE, A DJEVOJČICE ODIJELA I MUŠKA IMENA: Ovi slavni roditelji podržavaju rodnu slobodu svoje djece. U članku čitamo da je ”glumac Liev Schreiber (54) … na premijeru četvrte sezone serije ‘Stranger Things’ došao sa sinom Kaijem (12) koji je odjenuo haljinu” ili da Charlize Theron kaže kako ”njezin sin Jackson obožava svaki dan odijevati haljine, a ponekad ih kombinira sa šljokičastim sandalama i zanimljivim dodacima. Da je curica, rekao joj je kad je imao tri godine.” Još prije dvadesetak godina ovo bi se tretiralo kao zlostavljanje djece, a evo se u vrlom novom svijetu predstavlja kao vrlina koju treba slijediti. 

Događa se nešto opasno, s potencijalom da preraste u neviđeni zločin protiv djece. Ako dijete s tri godine zapravo stimuliramo da promijeni spol, s kojim argumentima sutra možemo braniti seksualnim predatorima da s tim djetetom ima seksualni odnos? Dijete je, branit će se oni, pristalo! Uostalom, neće ih nitko ni napadati, neće se usuditi. Kako se doda koje slovo onoj rogobatnoj kratici, koja je tobože nedužno počela kao LGB, tako po jedan nekoć kažnjivi otklon od onoga što se držalo normalnom seksualnošću biva prihvaćen, štoviše društveno poželjan, a svi oni koji štogod prigovore takvom stanju stvari, bivaju prokazani, proglašeni mrziteljima i mračnjacima te uklonjeni iz javnog života.  

Za kraj ću se malo odmaknuti od ove mučne teme. Zagrebom se širi miris ranog ljeta u gradu. Zahvaljujući ekološki osvještenoj vlasti, u tom mirisu prevladava miris raspadajućih organskih tvari iz prepunih kontejnera neodvezenog smeća. Ovih je dana do mene došao jedan meme: fotografija čopora divljih svinja na gradskim ulicama i slogan: Zagreb je naš. I uistinu: Zagreb je njihov, a i cijela zapadna hemisfera sudeći po onome o čemu sam gore pisao.

 

/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori