Ogledi iz prošlosti Ivo Korsky: Hrvatski nacionalizam (12)

U ovom nastavku knjige izabranih članaka koju donosimo dio po dio, dr. Ivo Korsky razmatra g. 1972. mogućnosti suradnje pripadnika protivničkih strana, partizanske, ustaške, haesesovske, ostalih, iz razdoblja NDH u borbi za hrvatsku slobodu i državnu samostalnost. 

Uredna izmjena generacija

Sve više se osjeća u Hrvatskoj političkoj emigraciji duh pobune protiv starih oblika i starih autoriteta, prodor mlađih i donedavno nepoznatih imena, novi vjetar koji neke zbunjuje, a u drugima bude nove nade.

U očima mnogih starijih mladi naraštaji su kao ikonoklasti: ruše ustaljene oblike i napadaju stare dogme, te se zato prema njima stariji odnose nepovjerljivo, kao prema stranom tijelu, a ne kao prema novim, mladim izdancima tisućljetnog hrvatskog narodnog debla. Misle da je rušenje starih oblika svetogrđe kojemu bi se trebali “dobri Hrvati” suprotstaviti, da bi se ostvarilo jedinstvo redova između starih, iskušanih oblika. Time samo tjeraju u ekstrem nova pokoljenja, koja u prvi čas nisu bila nesklona tradicionalnim vrednotama, no koja se bune protiv njihova nametanja u obliku dogma te ih zato, u potpuno normalnoj obrani, počinju odbacivati.

Obadva ekstrema su, međutim, pogrešna, jedan koči napredak, a drugi pokušava graditi bez temelja koji predstavlja povijesno, političko iskustvo, jer…

“Najviši stupanj našeg političkog jedinstva u historijskom smislu bit će postignut, kad svi hrvatski političari budu osjećali, da su im Hrvatska seljačka stranka i Ustaški pokret bili jednako vrijedni u mučeničkom hrvanju naroda, koji je stvarno osjećao u krilu Hrvatske seljačke stranke jedno i jedinstveno ono isto što i u Ustaškom pokretu.

Pođemo li od toga stajališta, koje u stvari predstavlja idejno bogatstvo, vrlo konkretno u idealnom prihvaćanju Hrvatske seljačke stranke i Ustaškog pokreta od strane hrvatskog naroda, moći ćemo smoći dovoljno snage, da to bogatstvo ne produžujemo kao temelj za političko razilaženje, nego da na tome zajedničkom bogatstvu stvaramo višu i daljnju kategoriju političkog razvitka, u kojoj neće biti teško postići konkretno i konkretizirano političko jedinstvo, u slučaju bilo kakve unutrašnje ili vanjske političke potrebe.” ¹

Dovinuti sa do takvog stupnja, koji bi dopustio urednu izmjenu političkih pokoljenja, možemo samo ako uspijemo obuhvatiti hrvatsku narodnu borbu povijesno, a ne psihološki, osobno, sa svog posebničkog gledišta i u okviru vlastitog života, koji predstavlja neznatan čas u odnosu prema narodu. Psihološki, bez takvog povijesnog pogleda, upravo je nemoguće doći do potrebne, više sinteze u našoj borbi.

“Kao što je teško jednom starom dužnosniku Hrvatske seljačke stranke prihvatiti da nje nema i ne može biti, kao niti njenog vodstva, odgovorna u događajima ‘Banovine’, još je teže jednom ustaši izreći da nema Ustaškog pokreta, niti ga može biti, kad je u njemu uloženo toliko mrtvih, toliko požrtvovnosti, toliko vlastitih snaga i vjere.

Naša politička tragedija je doista strašna, jer su u njoj na niti i u igri najsuptilniji osjećaji smrti, ljubavi, vjernosti, žrtve i samoodricanja, i jer se zaista traže napori i vrijeme da se izađe iz konfuzije očaja slična očaju nad voljenom i izgubljenom osobom.” ²

Ali, makar kako teško bilo izvršiti takvu sintezu, dužni smo je izvršiti, ako želimo da ono najvrednije iz prošlosti prijeđe u budućnost, dužni smo to prema samoj ideji koju smo zastupali kao i prema cilju za koji se borimo.

Izmjena generacija

Ako želimo zorno predočiti što znači na primjer 25 godina u javnom životu, potrebno je da odaberemo bilo koje povijesno razdoblje i da utvrdimo dva datuma udaljena 25 godina. Najbolje je uzeti ih iz naše vlastite političke prošlosti, jer nam je ona najbliža i najrazumljivija.

Godine 1885. vladao je u Hrvatskoj kao ban grof Dragutin Khuen-Hederváry, a opoziciju protiv njega vodila je Stranka prava, tada na vrhuncu svoje moći, predvođena Antom Starčevićem, Eugenom Kumičićem i drugim osnivačima stranke. Četvrt stoljeća kasnije, godine 1910., postojalo je samo sjećanje na duge godine khuenovštine. Stranka prava više nije postojala kao jedinstveno tijelo, a njeni nasljednici, dr. Josip Frank s jedne strane i dr. Mile Starčević s druge strane, dijelili su političku pozornicu s novim silama, koje su u Hrvatsko-srpskoj koaliciji imale svoju glavnu političku skupinu, a u Franu Supilu i Svetozaru Pribićeviću svoje glavne prvake. Vidimo dakle potpunu izmjenu generacija, nove ljude i nove političke oblike.

Ili uzmimo godinu 1900. Starčević je tek pred kratko vrijeme umro, Strossmayer silazi s pozornice, a isto tako i njegov protivnik ban Khuen Hederváry približava se svojoj političkoj smrti. Novi naprednjački pokret stupa na pozornicu i dovodi nove ljude, kao dr. Ivana Lorkovića. A 25 godina kasnije, od svih elemenata koji su 1900. bili važni, ne nalazimo više ni traga, te Stjepan Radić sa svojom Hrvatskom seljačkom strankom suvereno dominira hrvatskim političkim životom.

Uzmimo 1918. godinu, kad hrvatski legitimisti različnih boja gube bitku, te kad na političku pozornicu Hrvatske po prvi put stupaju u punom broju prvaci iz južne Hrvatske. U Hrvatskoj vlada prava anarhija poraza i stvarno u njoj nema političkog vodstva. Godine 1943., ponovno usred velikog rata, imamo novo političko vodstvo u Hrvatskoj: s jedne strane hrvatsku vladu oko dr. Ante Pavelića, a s druge strane dvije hrvatske opozicije, jednu oko dr. Jurja Krnjevića, a drugu oko Tita. Nije važno, da su obje bile za rušenje hrvatske države i za uspostavu Jugoslavije: prva za kraljevsku, a druga za komunističku Jugoslaviju. Važno je da utvrdimo kako od nosilaca hrvatske politike 25 godina ranije nitko nije ostao u vodstvenoj ulozi. Izmjena vodstvenih naraštaja izvršena je normalno, kako to zahtijeva život.

I sada ćemo prijeći na razdoblje od propasti Nezavisne Države Hrvatske dne 8. svibnja 1945. do danas, i moći ćemo ustanoviti da je u mnogome hrvatska politika stala. Na komunističkoj strani uopće nema napretka. Ukrućenost na vlasti povezana s dubokom pokvarenošću, koja je neumoljiva pratilica dugotrajne, apsolutne vlasti, kad samo sluge i epigoni mogu popunjavati ona mjesta koja je smrt ispraznila među pravim vlastodršcima, no čiji ulazak ne znači prodor novih ideja ni novih pogleda, nego samo krparenje istrošenih odjeća.

Neuspio pokušaj “zagrebačkog proljeća” pokazao je da su nosioci toga proljeća bili samo dio vladajuće kaste i nisu pomišljali na bitne promjene nego na nešto jače krparenje. Glavni nosioci nisu mogli shvatiti potrebu bitnih promjena u samom sustavu i zato su ih preko osamdesetgodišnjeg Tita nadomjestili drugi, još sterilniji mozgovi.

Karađorđevo je pokazalo da su potrebni poticaji za promjene iz emigracije i preko emigracije, ako želimo dovesti do normalne, uredne izmjene generacija.

Hrvatska politička emigracija

Ova “najgora emigracija”, kako ju je nazvao dr. Vladimir Bakarić³, nije politički jedinstvena, niti je to bila u bilo kojem času nakon 1945. godine. Dr. Vladko Maček, došavši na Zapad pomoću dr. Pavelića koji je stavio na raspolaganje njemu, njegovoj obitelji i nekim suradnicima potreban prijevoz, osiguranje i početna sredstva, odmah se distancira od nacionalističkog dijela emigracije – što je bilo normalno i opravdano u onom času, pa i politički oportuno – te prilazi kralju Petru i ostacima četničke kamarile oko njega, što nije bilo ni potrebno, ni korisno, ni opravdano. Na veliki pritisak nekih hrvatskih krugova u Americi, pogotovo onih oko tjednika “Danice”, dr. Vladko Maček se nekako izjasnio za hrvatsku državu 1946. godine, dakle kad je njegovo izjašnjavanje bilo potpuno irelevantno, jer je već Tito preko dr. Ivana Šubašića zadobio legitimitet u očima zapadnih saveznika, što je koncem 1945. potvrdio izborima i proglašenjem republike. Slijedeće godine djelovanja Hrvatske seljačke stranke u emigraciji mogu se jednostavno označiti vegetiranjem i čekanjem na smrt dr. Mačeka, koji je u svojoj mržnji na hrvatske nacionaliste (frankovce kako ih je nazivao) i na katoličke intelektualce (klerikalce u njegovim očima) priječio bilo kakvu evoluciju u redovima svoje stranke, ili ostataka stranke, ako bismo željeli biti točniji. Veoma spretnom politikom šutnje i fraziranja ipak je uspio održati jedan nukleus, koji je vjerovao da je predsjednikova politika samo taktika i da je on za hrvatsku državu, ali onu mirotvornu, neutralnu i seljačku, dok su s druge strane njegovi najuži suradnici, kao dr. Branko Pešelj, pravili otvoreno jugoslavenske planove, a njegov glavni prijatelj dr. Miha Krek, predsjednik Slovenske ljudske stranke, i nadalje je bio politički jugoslaven.

Tek smrću dr. Mačeka počelo je nešto življe gibanje u stranci, te je ova pod dr. Jurjem Krnjevićem otvoreno stala na državotvorno stajalište, ali se nije odrekla svog totalitarističkog duha, koji se očituje u stavovima “pokreta”, suvremenim tridesetih godina kad se Europom proširio fašistički val kao reakcija na marksističku anarhiju u Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj, pa i djelomično u Francuskoj. Nakon trideset godina različitih diktatura izvana i iznutra, te pokreta protuhrvatskih i hrvatskih, hrvatski je javni život trebao demokratsku praksu, dok mu Hrvatska seljačka stranka pruža samo deklarativnu demokraciju, a autoritativnu praksu.

Međutim, nije nedostatak Hrvatske seljačke stranke samo u tom “pokretaškom“, općenarodnom duhu, koji onemoćava ravnopravnu suradnju, a time i demokratizaciju hrvatske politike, nego je još veći nedostatak u potpunoj zastarjelosti same stranke. Podmladak stranke sastoji se uglavnom od ljudi koji ideološki ne spadaju u stranku, jer joj prilaze s drugih položaja iz taktičkih a ne ideoloških pobuda, dok se u samoj stranci prestalo idejno raditi i prilagođivati se novim prilikama još od Radićeve smrti. Osim nešto epigonskih radova, kao spisa o autohtonoj kulturi Rudolfa Hercega, i marksistoidnih studija dr. Rudolfa Bićanića, Hrvatska seljačka stranka nije poslije smrti Stjepana Radića uopće ništa pokušala protumačiti, te se drži kao da od 1905. u socijalnom i gospodarskom pogledu nije bilo promjena koje bi zahtijevale neki “aggiornamento”. Dok se Katolička crkva možda i previše “posuvremenila”, Hrvatska seljačka stranka je ostala kao usidjelica koja je zadnjih tridesetak godina zaboravila gledati na modu, te se čudi da je nitko ne želi. Zbog ove zastarjelosti, izgubila je mogućnost djelovanja na nove naraštaje.

Nacionalistička emigracija

Mnogo brojnija i intelektualno daleko snažnija nacionalistička emigracija doživjela je težak duševni šok kad se razočarala u vodstvu, što nije bilo samo posljedica izgubljenog rata, nego načina kako je rat izgubljen i nespremnosti na tu eventualnost, pa se zato počela dijeliti i diferencirati. Nisu sve kritike bile ni točne ni opravdane, niti su svi novi pokušaji bili promišljeni i pametni, ali su svi odavali životnu snagu, a mnogi i intelektualno poštenje u traženju novih putova. Što su neki u tome pošli predaleko i dotjerali do takve revizije stavova da se više ne može govoriti o njima kao o nacionalistima, neminovna je posljedica teškog udarca koji predstavlja dvostruki poraz: pad jedne vladavine i propast jedne države. No kraj tih ekstremnih slučajeva, postoje mnogi slučajevi razumnog traženja, neslaganja i cijepanja, koji u svojoj konačnici predstavljaju proces demokratizacije i političkog “posuvremenjenja” nacionalističkog dijela hrvatske emigracije.

Ove diobe u nacionalističkom dijelu hrvatske emigracije posljedica su i posebnog razvitka Ustaškog pokreta koji je 1945. okupljao u sebi sve nacionalističke i druge hrvatske snage što su bile za hrvatsku državnu nezavisnost, no koje se nikad nisu stopile u jedno stranačko-političko tijelo unatoč formalnom jedinstvu. Ustaštvo naime nikada nije bilo ni stranka ni jedinstveni politički pokret.

“Ustaški povijesni argumenat predstavlja upotrebu svih sredstava u likvidaciji austro-jugoslavenskih argumenata. To je izraz naše revolucionarno-vojničke odlučnosti. (…) Nadovezivati argumenat ustaštva na fašizam ili čak nacizam i produživati ga s fašizmom povijesno je neozbiljno, te je prema tome ispravno kad se taj čisti i odjeljuje od fašizma.”⁴

No baš radi svog općenarodnog, revolucionarnog značaja, ustaštvo se nije moglo razviti u stranačko-političku organizaciju ni dok je bilo na vlasti, pa je potpuno razumljivo da je to još manje moglo učiniti nakon teškoga poraza i u emigraciji. Ono je ostalo dijelom hrvatske političke baštine, ali samim time ono je konzumirano kao stranačko-politička mogućnost.

“Ustaštvo, kao revolucionarno-vojnički argumenat, predstavlja neuništivo bogatstvo u svijesti naroda, ali kao isključiva organizacija ostvarivao bi monopolističko cementiranje jednog argumenta koji je postao nacionalnom svojinom i obvezom za sve organizacije i za sve politike. Argumente, koje je narod jednom usvojio kao narodni kapital, nije uputno prisvajati kao posebnički kapital, kao izvor monopola i isključivosti. Svi su zapravo obvezatni raditi u duhu, smislu, iskorišćavanju i stvarnom povećavanju narodnog kapitala.”⁵

Okrutno je reći, ali u iskrenoj analizi ipak se ne može prešutjeti, da je činjenica što se dr. Pavelić nije nakon rata povukao s djelatnog područja hrvatske politike djelovala kao kočnica i da je cio razvoj bio nategnut na jedno, tada već sporedno pitanje osobnog vodstva.

Ovime ne želimo smanjiti povijesnu ulogu ustaštva. Nego želimo staviti je u povijest, kamo spada, a izvući je iz dnevne politike u koju je trpa najviše naš neprijatelj. Ne smijemo nikada smetnuti s uma da je Tito imao 27 godina na svojoj strani cijeli državni i odgojni aparat, te silnu vanjsku materijalnu pomoć, da upravo “kondicionira” javno mišljenje u svoju korist. On je to iskoristio da u svijetu i kod novih naraštaja spoji riječ ustaštvo sa svime što je negativno, bez obzira na činjenice i na istinu, kako bi imao priliku uništiti svaki hrvatski narodni otpor samom upotrebom riječi “ustaša”“ za koju je vezao sve negativne značajke.

Mi moramo biti svjesni, međutim, koje su bitnosti ustaštva i njih očuvati, te sporednosti, kojih se moramo odreći u interesu hrvatske narodne borbe.

Zašto je ustaštvo tako omraženo? Zato jer je ono predstavljalo smrt Jugoslavije u svakom pogledu i spremnost hrvatskog naroda na nezavisnost.

“Povijesna je istina da je u ustaštvu bila oličena ideja države i borba do smrti za državu. Povijesna je istina da je ustaštvo bilo u ovom smislu prihvaćeno po ogromnoj većini naroda. Povijesna je istina da ustaštvo nije prihvaćeno kao stranačko-politička organizacija hrvatskog naroda. Povijesna je istina da ustaštvo u svojoj borbi za državnu opstojnost nije bilo ni komunofilsko, ni srbofilsko, ni germanofilsko, ni talijanofilsko, ni anglofilsko, ni frankofilsko, ni demokratsko, ni fašističko. Hrvatski narod u ustaškom periodu hrvatske povijesti htio je svoju državu, bio je pripravan boriti se protiv svima bez obzira na ideologije, i činio je to; borio se protiv komunizma, Srba, Nijemaca, Talijana i Engleza, jednostavno zato što su oni, svaki posebice, tu državu rušili; jedni u službenom karakteru prijatelja i saveznika, drugi u službenom karakteru neprijatelja, a treći bez ikakva službena karaktera, no stvarno u svim mogućim okvirima; jedni komunisti, drugi fašisti, treći demokrati.”⁶

Bez dr. Pavelića i bez očuvanja ustaških oblika, koji su tada bili politički nezgodni, a da ne ulazim u neku dublju kritiku površinskih naslaga koje su nastale zbog časovitih vanjskih pritisaka, mogao se poslije rata obnoviti hrvatski nacionalizam u obliku Stranke prava, premda je i ona već bila povijesno konzumirana. No dr. Branko Jelić, koji je tada imao mogućnost da okupi veći dio nacionalističke emigracije na pravaškoj platformi, bacio se u posve bestemeljne općenarodne kombinacije sa svojim Hrvatskim narodnim odborom, koji je od početka trpio od pomanjkanja bilo kakve ideološke linije da bi mogao biti stranka, te ozbiljne organizacijske podloge da bi bio narodni odbor. Time je zauvijek proigrao priliku, da u obliku Stranke prava ujedini hrvatske nacionaliste.

Odumiranje i obnavljanje

Daljnji razvitak nacionalističke emigracije predstavlja borbu između odumiranja (moralnog, prijelazom u ekonomsku emigraciju, i fizičkog, starenjem, bolešću i smrću) i idejnog razbistrivanja, što je dovelo do osnutka većeg broja skupina koje zauzimaju različite stupnjeve u razvitku od prvotne podloge. Mislim da smijem reći, da je u idejno-političkom smislu najdosljedniji bio prof. Ivan Oršanić, te do dana današnjega nije bilo među hrvatskim nacionalistima dosljednijeg i poštenijeg pokušaja od njegova eseja “Povijest se ne briše” u broju 1 “Republike Hrvatske” (listopada 1951. godine). Za razliku od nekih pokušaja ustaškog revizionizma, prof. Oršanić je shvatio da je ustaštvo kao ustrojbeni oblik hrvatskog nacionalizma završilo tragedijom u Bleiburgu i da je na mjestu da baš ustaše imaju potrebno političko poštenje i intelektualnu snagu da stave točku na ustaško poglavlje u povijesti hrvatskog nacionalizma i da po mogućnosti otvore novo poglavlje. Jer prepustiti ovaj zadatak protivnicima, znači dopustiti da se zablati jedno herojsko razdoblje hrvatske narodne borbe, a ostaviti ga nastašama⁷, znači pristati da se hrvatska junaštva izgube u sitnoj emigrantskoj politici odumiranja.

No koliko je Oršanićev rad bio politički dubokouman i doveo do veoma suvremenih političkih formulacija, na čisto praktičnom polju političkog djelovanja Hrvatska republikanska stranka, koja je bila njegovo oruđe, nije odmah požnjela uspjehe adekvatne intelektualnoj snazi njena programa. Kao što je dobro spomenuo jedan mlađi član stranke, “trebala (je) odrasti generacija koja će moći shvatiti veliki Oršanićev duh utisnut u novo hrvatsko republikanstvo“, jer “starija hrvatska generacija nije bila u stanju dati nove porive niti shvatiti nove porive”⁸. Zato su tek dolaskom novih, mlađih snaga Oršanićeve ideje počele dobivati organizacijsku snagu i pretvorile se u pokretača novih političkih djelatnosti.

Daljnji politički razvitak pokazao je da su mnogi nacionalisti priznali da su republikanske ideje ispravne, a mnoge su nacionalističke skupine tijekom zadnjih dvadeset godina svjesno ili nesvjesno, više ili manje, prihvatile Oršanićeve ideje. Jedino one skupine, koje su odlučile potpuno se odvojiti od hrvatske stvarnosti i živjeti u zatvorenom, nostalgičnom krugu, kao svojedobno ruski carski emigranti, nastavivši živjeti kao da nije bilo 1945. godine i kao da se u tijeku zadnjih 25 godina nije u Hrvatskoj ništa dogodilo, ostale su potpuno zatvorene republikanskom tumačenju hrvatskog nacionalizma. No ovim nastavljanjem preživjele politike navedene su skupine uspjele dotjerati do apsurda one simbole, za koje tvrde da su im sveti. Za svakog objektivnog gledaoca jasno je da takva politika pretvaranja jedne ideje u njezin logični apsurd uništava samu ideju, jer je poznato da je svaku ideju najlakše usmrtiti ako je dovedemo do punog apsurda. Zato su najoštriju kritiku ovakvog neustaškog ustaštva vršili oni koji su bili ustaše prije 1941. godine i kojima su ustaški simboli ostali sveti kao nasljedstvo prošlosti, ali koji ih ne žele uništiti upotrebljavajući ih u novim prilikama u kojima više ne odgovaraju narodnim potrebama.

Pritisak novih prilika morao je djelovati nakon smrti dr. Ante Pavelića i na skupine, koje su se okupljale pod imenom Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP-a). Veoma nespretno riješeno pitanje vodstva HOP-a pomoću krivotvorene oporuke moralo je dovesti do rascjepa. Krilo HOP-a, koje je pod lozinkom reorganizacije napustilo idejno mrtvilo u koje je pao HOP pod vodstvom dr. Stjepana Hefera, pokazalo je na početku neke zanimljive poteze idejne naravi, naglasivši pravašku, slobodarsku tradiciju hrvatskog nacionalizma. U praktičnom pogledu ovo krilo pošlo je mnogo dalje nego u idejnom izgrađivanju svojih postavaka, te je energično prekinulo s politikom izolacije, što je bila značajka jednog doba u kojemu su dva općenarodna pokreta, trpeći se međusobno unatoč načelnoj ekskluzivnosti, pokušavala zaustaviti kotač povijesti i pretvoriti cijelu hrvatsku politiku u dva monologa, koji su se međusobno javno ignorirali, a potajno virili jedan u kuću drugoga. Prava je šteta što je pokret za reorganizaciju odustao od dubljeg idejnog izgrađivanja svojih stavova, te je u svojoj želji da sačuva ime HOP zadržao mnoge zastarjele političke oblike i formulacije. Da je dr. Ante Pavelić godine 1929. bio tako nepokretan kao što su nepokretni neki koji se danas smatraju njegovim sljedbenicima, nikada ne bi bilo došlo do Ustaškog pokreta, nego bi se i dalje različni “direktori Križanići”⁹ igrali hrvatske politike i u polupijanom oduševljenju izricali zdravice u vlaškouličkim gostionicama živeći od bivše slave Stranke prava. No dr. Pavelić je tada znao da je potrebno sačuvati bit pravaštva a odbaciti preživjele oblike, pa i samo ime, kako bi hrvatski nacionalizam bio suvremen u novim prilikama. Ne smijemo odviše prigovarati dr. Paveliću što 1956. nije imao onu snagu koju je pokazao 1929. godine, jer ni od jednoga čovjeka ne može se tražiti da povede dva puta politički život novim putovima. Ipak, produživanje njegove slabosti ne može se nazivati vjernošću, jer vjernost mora biti ideji, kao što je to pokazao sam dr. Pavelić 1929. godine, a ne zastarjelim oblicima.

Želimo ovdje ukazati na veoma zanimljivu pojavu u nacionalističkim redovima. Skupina dr. Hefera, koja samu sebe smatra jedinom političkom nasljednicom dr. Pavelića, upravo je najslabija po ustaškim autoritetima između svih hrvatskih skupina. Sve druge skupine imale su i imaju više ustaškog autoriteta u ljudima, imenima i znanju, kao i u političkim djelima, od navedene skupine, te se pokazalo da su one skupine koje su imale više ustaškog autoriteta, dakle revolucionarnog nacionalizma, daleko okretnije i dalje napredovale od onih u kojima su se nalazili samo tragovi ili sitni ostaci takvih autoriteta. A tome se nije čuditi, jer ustaštvo nije bilo ideologija nego akcija različnih hrvatskih skupina za uspostavu hrvatske nezavisnosti svim, pa i revolucionarnim sredstvima, te su samo nastaše, koji su u taj pokret ušli nakon što je 10. travnja 1941. došao na vlast, pokušali od radne koalicije, što je stvarno bio ustaški pokret u Domovini, stvoriti monolitni politički narodni pokret po uzoru na patrijarhalni totalitarizam Hrvatske seljačke stranke. Kako je taj duh totalitarizma bio stran starčevićanstvu, nije čudo da je odmah nakon 1945. došlo do diferencijacije baš među pravaški nastrojenim elementima, dok su radićevski elementi, naučeni na stranačku stegu i puni tradicije općenarodnog pokreta, svakoj skupini u kojoj su bili jači dali pečat malog totalitarizma.

Osim toga ne smijemo zaboraviti da nakon 1941. postoji u hrvatskoj politici jedno iskustvo koje priječi romantične, totalitarne oblike, i upućuje hrvatsku borbu novim, složenijim putovima.

Odnos prema hrvatskim komunistima

Želim se osvrnuti na jedan aspekt nacionalističkog dijela hrvatske emigracije, i to onog koji se uspio osloboditi kampanilizma “legalnog“ HOP-a. Radi se o držanju prema hrvatskim komunistima.

Nema dvojbe da je onaj prvotni duh mržnje i osvete, što je prožimao hrvatsku emigraciju poslije 1945. godine, vremenom morao doživjeti neko ublaženje i da se počelo gledati i na drugu stranu pažljivije i razboritije. Razumljivo je da se onda počelo dijeliti protivnike na one koji su bili izazvani ili prisiljeni otići u partizanske jedinice od onih koji su te jedinice vodili ili su se pak preko njih iživljavali u svom protuhrvatskom osjećaju. Dakle potpuno je razumljivo da se počelo drugačije prosuđivati dalmatinske i istarske partizane od pravih proleterskih, dakle komunističkih jedinica. Isto tako počelo se dijeliti one vladajuće slojeve koji su sudjelovali u pokolju hrvatske vojske i hrvatskog građanskog pučanstva od onih koji su bili samo politički protivnici a ne neprijatelji. Konačno, u mnogim nacionalističkim krugovima počelo se vršiti razlikovanje protivnika na one koji su jugoslaveni, bilo integralni bile reformistički, i one koji su Hrvati i onda kad su komunisti.

U svojoj posebnoj brošuri, koju je 1956. izdala za domovinu, Hrvatska republikanska stranka poziva one Hrvate koji su na položajima, da na njima i ostanu, ali da s njih rade za hrvatski narod, te da će se svačija krivnja i zasluga osobno prosuđivati prema takvom držanju i pogotovo prema držanju u odsudnom času hrvatske revolucije.

Dok je u većini drugih nacionalističkih skupina ovo, pragmatično stajalište bilo uglavnom jedini temelj za izgradnju novih pogleda prema komunistima, Hrvatska republikanska stranka je, osim toga, pokušala i idejno obrazložiti i potkrijepiti svoj stav.

“Kad komunistički režim s Jugoslavijom propadne, može ostati nešto dobra, oslobođena od prljavih ciljeva komunizma i Jugoslavije. Ne možemo stati na stajalište: ’Briši, pa sve nanovo.’ Ne može biti vraćanja na staro u svim stvarima, jer prije svega ni sve staro nije valjalo.

Komunistički sustav ne valja, ali ne kao negacija kapitalističkog sustava, nego kao negacija čovjekove prirode koju i kapitalistički sustav prostituira, tek samo na drugi način. Ako je pak komunizam likvidirao izvjesne jezgre i oblike kapitalističkog sustava, nije naša stvar da ih oživljujemo samo zato što ih je on srušio.”¹⁰

Kao u svakoj novoj stvari, i u ovome je došlo do veoma nezgodnih zastranjivanja. Želim samo spomenuti iz prošlosti onu nesretnu vijest o “vladi izmirenja”, koju su jugokomunisti podmetnuli generalu Luburiću i koju smo u ono doba otvoreno podvrgnuli kritici u “Republici Hrvatskoj”.¹¹

Isto su takva zastranjivanja nastala među nekim intelektualcima, koji su najedanput pokušali javno hvaliti neke komuniste u Domovini radi nekih, navodno opozicionih poteza. Ukoliko su takvi potezi bili reformističke naravi, onda predstavljaju samo jugoslavenstvo u podmuklom i zato opasnijem obliku. Ako se pak radilo o pravoj obrani Hrvatske od domaćih i beogradskih diktatora, onda se svaka pohvala iz emigracije morala osuditi kao politička glupost i zabadanje noža u leđa takvim ljudima. Dakle, ako su reformisti, nemamo ih zašto hvaliti; ako su prikriveni nacionalisti, ne smijemo ih odati. Prema tome svako je solidariziranje iz emigracije znak političke naivnosti ili oportunizma. Ako netko bez nas nešto dobro učini za Hrvatsku, budimo u sebi sretni, ali nemojmo se gurati u njegove redove, jer to nije pomoć nego karijerističko guranje prema eventualnom uspjehu.

Ne možemo a limine odbiti svaki dodir s hrvatskim komunistima, ali smatramo da bi bilo bolje, kad bi takvih dodira bilo što manje i kad bi se vršili u odgovornim političkim oblicima. Nismo smatrali ispravnim kad je, na primjer, dr. Branko Jelić u svom otvorenom pismu dr. Vladimiru Bakariću (koje je u sebi dosta protuslovno) “svečano, ispred Hrvatskog narodnog odbora, a i ostalih političkih snaga hrvatske emigracije” izjavio da je spreman na razgovore s komunistima. Moglo bi se raspravljati o oportunosti njegove inicijative (a daljnji događaji pokazali su njenu pogrešnost) da je govorio samo u svoje ime i u ime skupine koja ga je na to ovlastila. No prisvojiti si pravo da govori u ime “ostalih političkih snaga hrvatske emigracije” spada u onaj zlosretni totalitaristički duh, u duh čopora, koji je ušao u hrvatsku politiku tijekom zadnjih desetljeća.

Pluralizam

Hrvatska politika mora biti pluralistička, ali pluralizam ne znači da svi kao ovce moramo srljati danas na lijevo, a sutra na desno, a preksutra opet unazad, nego znači da svaka politička skupina mora izabrati liniju na kojoj može najviše koristiti borbi, da pojedine skupine u nekim zajedničkim pitanjima po mogućnosti rade dogovorno, ali ipak nezavisno. Te da se trude da stvore Hrvatski Sabor u emigraciji, gdje će različne struje moći raspravljati za dobro hrvatskog naroda, a da politički potezi jedne ne budu odmah obvezatni za sve druge skupine, tako da se i hrvatskom narodu otvore različne alternative.

No da se dođe do toga višeg stupnja u hrvatskoj politici, potreban je duboki prethodni teoretski rad koji nažalost većina skupina ne želi izvršiti, jer je težak i ponekad jalov. No bez njega neće biti uspjeha, bez njega će snage hrvatskog naroda zapasti u smutnju pojmova, dok hrvatski narod biološki, kulturno, moralno i gospodarski slabi i propada.

A iznad svega, potrebno je osloboditi se tereta prošlosti, staviti u povijest ono što spada u povijest, te prenijeti na nova pokoljenja samo bitnosti hrvatskog nacionalizma, da bi najvrednije ideje prošlosti djelovale kao sjeme u budućnosti.

Ne možemo zahtijevati od novih pokoljenja da zbog naše nostalgije ili zbog naše intelektualne lijenosti moraju plaćati i naše pogreške, jer iznad nas, iznad naših uspomena, lojalnosti i simpatija, stoji Hrvatska kojoj smo dužni pridonijeti i one žrtve koje stvarno bole, ako želimo da u hrvatskoj borbi dođe do uredne izmjene pokoljenja a ne do nasilnog prekida.

“Republika Hrvatska” br. 91 (listopad 1972.), str. 9-24.

Pismo bivšem partizanu

Pročitavši Vaša pisma doživio sam kao neko otkriće i osjetio sam potrebu dubljeg proučavanja jednog problema koji svakim danom postaje sve aktualniji. Upravo radi njegove važnosti nisam znao kako da započnem. Sve sam osjetio potrebu napisati studiju a ne pismo, a za studiju još nisam spreman, niti mi je vremenski moguće.

U čemu se nalazi otkriće koje sam vidio u Vašim listovima? U spoznaji da je hrvatski nacionalizam živ i na drugoj strani, a ne samo na onoj na kojoj sam stajao, u koju sam vjerovao, za koju sam se borio i s kojom sam i propao. Pa ako je nacionalizam, i to hrvatski nacionalizam, postojao na obje strane, nameće se pitanje nije li moguće premostiti sukobe prošlosti i graditi budućnost na tom nacionalizmu bez obzira na razlike koje su nas razdvajale. Osjećam međutim, da rješenje nije lagano, jer dioba nije racionalne naravi, što bi se lakše prebrodilo, nego osjećajne prirode. Nacionaliste koji su se borili za nezavisnost Hrvatske u ustaškim redovima, pa i izvan njih no za Nezavisnu Državu Hrvatsku, i one koji su pod pritiskom Talijana otišli u šumu i borili se kao partizani, dijeli teška prošlost koja je istovjetna s mladošću svakoga od nas. Tek kad to uočimo, bit ćemo u stanju svladati hipoteku prošlosti koju su nam nametnuli naši susjedi i neprijatelji: Srbi i Talijani.

Čitajući Vaše primjedbe vidio sam povrijeđenost Hrvata, nacionalista, kojega je hrvatska država napustila i uništila, da li zbog slabosti, prilika ili namjerno, to je za Vaš doživljaj kao i za doživljaj onih dječaka s Pelješca, koji su 1941. pisali ŽAP, a 1942. bježali u partizane, potpuno svejedno. Svejedno je da li su oni kriminalci koji su pod zaštitom Talijana palili dom Vaše obitelji stvarno bili ustaše ili bilo kakva bagra koju su Talijani obukli u ustaške odore, jer za Vas, u onom času, to je bio jedini doživljaj u kojemu ste vidjeli ustašku djelatnost. (Koliko je meni poznato, ustaške jedinice nisu smjele biti na talijanskom području. Ja sam 1943. u Mostaru, kamo sam došao zrakoplovom kao ustaški nadporučnik i tumač jednog visokog talijanskog časnika, morao biti interniran kod domobrana, jer nisam htio svući ustašku odoru, što su zahtijevali Talijani i četnici.)

Prije nego što nastavimo razgovor, želio bih Vam prikazati doživljavanje partizanskog pokreta izvan talijanske zone, u sjevernoj Hrvatskoj. U Slavoniji i u Srijemu partizanstvo je bilo po svom vodstvu čisti komunizam, a po svojoj masi većinom srpstvo, te je zato ustaštvo, u narodu, bilo ne fašizam ili nacizam, nego nacionalistička obrana protiv srpskog rušenja hrvatske države, koju su istovremeno potkopavali Nijemci preko njemačke manjine povezane sa četničkim, srpskim jedinicama.

Kad sam došao 1944., u mjesecu svibnju, u Imotski, te odatle u Sinj i u Omiš, prvi puta sam sreo pojavu partizana Hrvata, što mi je tada bilo upravo nerazumljivo. Kako može Hrvat biti u srpskoj vojsci protiv Hrvatske? – to je bio osjećaj nas Hrvata, ustaša i domobrana, izvan talijanske utjecajne ili okupacione sfere. Ne kažem da nismo počeli upoznavati i taj problem, no mislim da je tada već bilo prekasno za neko hrvatsko rješenje našeg sukoba. Hrvatska seljačka stranka, koja je u onom času jedina mogla djelovati kao spojnica između hrvatskih nacionalista-ustaša i onih partizana koji su bili hrvatski nacionalisti, zastupala je preko svojih službenih predstavnika potrebu uspostave Jugoslavije i time po drugi puta propustila odigrati povijesnu ulogu koja joj je bila namijenjena. (Prvi puta je propala na ispitu kad je dr. Vladko Maček pristao na savez s Njemačkom, dakle s nacizmom, da obrani Jugoslaviju, a odbio preuzeti vlast pod okriljem Nijemaca da bi uspostavio hrvatsku državu, pa makar i satelitsku. Nikakvo uvjerenje o koncu rata nije ništa mijenjalo na stvari da je HSS trebala preuzeti vlast i braniti narod, a ne ustaše koji su bili manjina i koji su trebali biti samo jurišni odredi hrvatske vlade.)

Vratimo se sada na 1945. godinu. S jedne strane Hrvati su izgubili rat, jer su ustaše propali zajedno sa svojim saveznicima. Znam da je filonjemačka struja među ustašama bila slaba, no formalno smo bili njemački saveznici i zato smo morali pasti. S druge strane stajali su hrvatski partizani, uokvireni jugoslavenskim nacionalistima i komunistima i, još više, bivšim četnicima prerušenim u partizane. S treće strane onaj dio HSS-e koji je bio u inozemstvu trudio se da uspostavi Jugoslaviju i time davao Titu potreban legitimitet za nasilno uklapanje Hrvatske u Jugoslaviju, dok se stvarno tada trebalo samo srušiti ustašku vladu i nadomjestiti je koalicijom HSS-e i lijevih snaga.

To je tragičan položaj hrvatskog naroda i samo postaje još tragičnijim što je u emigraciji nastavljeno s isticanjem ustaškog imena, kad je ustaštvo svojim porazom bilo povijesno konzumirano. Da je dr. Ante Pavelić poginuo braneći Hrvatsku, ustaška bi borba postala neuništivom legendom. Time što je deset godina kasnije ponovno htio ući u hrvatsku političku aktualnost, zaustavio je potrebni razvitak i nametnuo budućnosti hipoteku prošlosti. Isto tako nesreća je htjela da je HSS ostala pod vodstvom dr. Vladka Mačeka još skoro 20 godina, čime je mentalitet 1929.-1935. u natjecanju s mentalitetom od 1941. do 1945. kočio svaki napredak.

Danas je vama, novim emigrantima, potpuno nerazumljivo stanje u kojem smo se nalazili mi nacionalisti, bivši ustaše, iskreni ustaše, kad smo nakon rata počeli s izgradnjom novih oblika hrvatskog nacionalizma. Jer mi nismo pljuvali po svojoj prošlosti, niti smo je tajili, nego smo samo željeli prijeći iz prošlosti i iz nesuvremenih, u novo doba čak i štetnih oblika, u budućnost i sačuvati za nju samo ono najbolje iz prošlosti.

Zahvaljujući nama, hrvatskim nacionalistima koji smo znali lučiti slučajni već nepodesni ustaški oblik od bitnog, nacionalističkog, pa i starčevićanskog temelja, novi naraštaji su mogli prihvatiti hrvatski nacionalizam, a da nisu morali prihvatiti ustaštvo, koje danas nameću samo dvije struje: jedni koji su mentalno stali 1945. godine i pretvorili se u političke fosile i drugi koje potiču jugoslavenski agenti da u svijetu i među nama održe oblik koji je politički neprihvatljiv, a mnogim Hrvatima osjećajno odbojan. Nije važno da je crna legenda o ustašama u svom većem dijelu obična laž. Važno je da je ušla u osjećaje dijela hrvatskog naroda i zato ju moramo uzeti u obzir.

Nismo mi republikanci bili jedini koji smo na tome radili no vjerujem da je od svih prof. Ivan Oršanić bio u tome najlogičniji. Upravo radi svoje ustaške prošlosti i radi svog apsolutno pouzdanog nacionalizma, katolicizma i antikomunizma, mogao je vršiti kritike koje drugi ne bi mogao vršiti. No koliko je napadaja doživljavao! Koliko je ljudi prigovaralo njemu što je on, kao “ustaški ideolog”, sada protiv ustaštva, jer nisu htjeli, ili nisu mogli shvatiti, da je on tražio nov oblik hrvatskog nacionalizma, prihvatljiv svim Hrvatima, i pogotovo novim naraštajima.

Govoriti o partizanima kao o zvijerima, kriminalcima i slično isto je tako glupo kao i govoriti o ustašama kao o zvijerima, kriminalcima i slično, i služi samo Jugoslaviji za razdvajanje hrvatskog naroda.

U mojim očima ustaški borci imaju samo jednu prednost pred partizanskim, a to je da su se borili za hrvatsku državu, pa makar kakva ona bila, dok su partizanski borci ginuli za uspostavu Jugoslavije. Ali od toga pa do traženja osobne krivnje ili pripisivanja osobnih zasluga, kad se radilo o slučajnom položaju pojedinaca u onim ratnim zbivanjima, velik je korak.

Postoji ipak jedna velika poteškoća u integraciji hrvatskih snaga. Jedni su odmah prešli granice dopuštenog i cijeli pokušaj pokvarili. Tako je pokojni general Vjekoslav Luburić to pomirenje vidio u podjeli ministarskih položaja između komunista i bivših ustaša (vlada izmirenja koju su mu podmetnuli jugoslavenski agenti). Drugi, kao dr. Branko Jelić, nudili su ruku pomirnicu dr. Vladimiru Bakariću, dakle upravo krivcu one jugoslavenske politike koja je krv hrvatskih partizana upotrijebila ne za rušenje Talijana i uspostavu demokratske Hrvatske, nego za obnovu Jugoslavije. Treći su se za vrijeme hrvatskog proljeća, videći pred sobom uspjeh, požurili da se priključe tom pokretu, a da nisu shvatili da upravo taj pokret, ukoliko je doista bio hrvatski revolucionaran (kao što je stvarno bio kod širih slojeva hrvatskog puka), treba protivnika u inozemstvu, a ne javnih branitelja. Samo politički naivnjak mogao je tada vjerovati da će pohvale iz inozemstva koristiti onima koji su se razočarali u komunizmu i tražili novi, slobodarski poredak, ili onim drugima koji su i nadalje kao komunisti pokušavali biti iznad svega Hrvati. Njihova borba je trebala napadaje s desna, iz emigracije, a ne hvale, da ne bi bila kompromitirana. Mislim da su najbolje shvaćali potrebe hrvatske borbe upravo oni koji su vani kritizirali “hrvatsko proljeće” kao nedovoljno radikalno, jer su im time pokrivali leđa.

Danas je to prošlost i kao takva dio hrvatskog narodnog iskustva. Vi kažete da bi hrvatski nacionalisti u inozemstvu morali prihvatiti one hrvatske komuniste koji su vani i koji su protiv Jugoslavije i za Hrvatsku. Slažem se s Vama, no nažalost takvih još nisam našao, osim nekih gdje su prsti jugoslavenske službe upravo očiti. Što sam našao, to su Hrvati, bivši partizani i bivši komunisti, koji žele slobodu kako na nacionalnom području tako i na osobnom. S njima moramo surađivati u stvaranju suvremenog nacionalizma, jer oni nose u sebi jedno iskustvo hrvatske narodne psihe koje mi nemamo, a koje je, premda nametnuto, ipak dio narodnog iskustva.

Tražiti sintezu hrvatskih iskustava a ne upasti u izdaju hrvatske prošlosti, pa ni vlastite prošlosti, nije nimalo lagan posao. Ovo će biti naš zadatak. Jugoslavenski agenti stalno nas guraju u ekstremne političke pozicije koje razdvajaju Hrvate i razbijaju svaku političku organizaciju koja pokazuje sposobnost sinteze. A bez ove sinteze neće biti hrvatske revolucije. Bez pomoći iznutra, iz redova onih koji su danas pri vlasti (kako reče Stjepan Radić), jer na vlasti nisu ni hrvatski komunisti, ne možemo očekivati brz uspjeh. A da zadobijemo tu pomoć, ovi moraju osjetiti da ih priznajemo Hrvatima, tek što se od njih razlikujemo u pogledima na unutrašnje društveno uređenje, dakle da smo politički protivnici a ne neprijatelji. Oni pak bivši partizani, pa i bivši komunisti, koji se s nama slažu i u pitanju društvenog uređenja, tj. politička sloboda, vjerska sloboda, privatna inicijativa u gospodarstvu pod državnim nadzorom i povezana s državnom inicijativom na ključnim područjima, kulturni pluralizam i socijalna zaštita slabijih, to su naši potencijalni suradnici i članovi, jer nas od njih dijeli samo osjećaj iz prošlosti, koji moramo dostojanstveno svladati kako jedni tako i drugi, i ništa više.

“Republika Hrvatska” br. 103 (rujan-listopad 1975.), str. 49-54. (Izvadak iz članka “Hrvatski dijalog”)

Most preko jaza

U stalnom pokretu znaju se katkada izgubiti glavne smjernice. Poteškoće i zapreke, ljudske slabosti i nesavršenosti, znaju zasjeniti cilj i nađemo se pred pitanjem da li smo na pravom putu i nije li potrebno preispitati postavke na kojima djelujemo.

Ovakva pitanja su potrebna i korisna, jer se inače djelovanje pretvara u bezglavo trčanje i lako potpada pod utjecaj neprijatelja odnosno onih koji žele pomoći neprijatelju.

Živa politika

U ovaj čas ne ulazimo u samo ocrtavanje ciljeva današnje hrvatske politike, jer su ovi dani samim položajem hrvatskog naroda i o njima nema rasprave. Sva hrvatska politika, koju se doista može smatrati hrvatskom, ima za cilj oslobođenje Hrvatske, stvaranje nezavisne države Hrvatske i ostvarenje slobodarskog poretka u njoj, kako bi na čvrstom temelju slobode i pravednosti bio osiguran trajan opstanak buduće hrvatske države i normalan razvitak hrvatske narodne zajednice,

Dok su ciljevi jasni, putovi do njih niti su jasni niti moraju biti istovjetni. Možemo stići u Rim i s istoka i sa zapada, sa sjevera kao i s juga. I do hrvatske slobode možemo doći na različite načine, od kojih su neki možda lakši i ravniji, a drugi teži i zaobilazniji. Ipak, danas ćemo teško moći ustvrditi sa sigurnošću koji je put ravniji i lakši, koji daje jamstvo za brži uspjeh, a koji je teži. Ovo traženje putova i izgrađivanje oblika i sredstava borbe nazivamo političkom djelatnošću i proučit ćemo u ovom prikazu samo ovu djelatnost.

Kada, dakle, opisujemo što smo zastupali u Bruxellesu,^* mislimo na sredstva i putove a ne na cilj. Mi smo zastupali potrebu da hrvatska politika bude živa, a ne samo nostalgično sjećanje na prošlost koja se više nikada ne može vratiti, kao što se ne vraća ni mladost pojedinca ma kako žudio za njome. Povijest pozna stalnu mijenu, ali nikada ne pozna povratak na staro. Svako je naime razdoblje posljedica skupljenih iskustava i, prema tome, nakon novog, pa i neugodnog ili tragičnog razdoblja, ostaju nova iskustva koja zahtijevaju nova rješenja. I iskustvo s drugom, komunističkom Jugoslavijom ostat će u hrvatskoj psihi isto tako kao što je ostalo ono s prvom, četničkom Jugoslavijom. Kao što ni najkrvaviji Titovi progoni i uništavanje cijele hrvatske političke i državne elite 1945. nisu uništili u hrvatskom narodu iskustvo koje u njemu predstavljaju četiri godine Nezavisne Države Hrvatske, tako ni preko tri desetljeća komunističke vlasti neće proći bez posljedica.

Svjesni ovih činjenica. shvatili smo da hrvatska politika ne može biti nostalgično sjećanje, nego razumsko i osjećajno spremanje na budućnost, utemeljeno na činjenicama i na odnosima koji postoje danas, a ne onakvim kakvim bismo možda željeli da postoje.

Želimo da hrvatska politika bude živa, da bude odraz današnjih potreba hrvatskog naroda i temelj za njegovu budućnost.

Teret prošlosti

Nije lako prebroditi predrasude koje žive u svakome od nas kao posljedica životnog iskustva. Ali moramo biti svjesni da ovakve predrasude nisu samo na jednoj strani. One otežavaju suradnju i na drugoj strani.

Nije lako nekome koji je cijeli svoj život bio uvjereni antikomunist pružiti ruku i sjesti za stol s nekim koji je bio član Komunističke stranke i dogovarati se s njime o zajedničkom nastupu. Ali čim u sebi osjetimo ovu predrasudu, moramo pomisliti da nije lako ni onome koji je bio u Partizanskom pokretu, ili koji je odgojen u idejama toga pokreta, prihvatiti suradnju s onima koji su bili u Ustaškom pokretu, koji je u njihovim očima, bez obzira na činjenice, označen fašizmom.

Trebamo se sjetiti onih koji su bili u nedvoumici da li su prvo Hrvati a onda katolici kao i onih koji još i danas uvjetuju osloboditeljsku borbu za Hrvatsku bezuvjetnim uključivanjem u krug zapadnih sila, odnosno u krug zapadne kulture i zapadnih političkih pogleda, da bismo shvatili koliko je teško svladati idejni teret prošlosti. A danas je, nakon otvorenja pod papom Ivanom XXIII, daleko lakše shvatiti da su vjera i narodnost dvije nezavisne vrednote, koje utječu na dva nezavisna područja ljudske djelatnosti i samo im je objekt, čovjek i društvo, jednak. Prema tome da je pitanje pogrešno postavljeno i da na pogrešno pitanje ne možemo dati ispravan odgovor. Isto je tako pogrešno postaviti u suprotnost kulturnu odnosno političku orijentaciju s nacionalnom, jer je nacionalna orijentacija moguća i u drugim kulturnim i političkim oblicima, a ne samo u zapadnom, te prihvaćanje nacionalnog okvira za temelj narodne zajednice ne isključuje daljnju borbu za različite kulturne i političke poglede.

Pa kako je još i danas teško mnogim Hrvatima da razlikuju ove poglede, iako ni vjerski ni zapadno-politički oblici nisu danas ni totalitarni ni sveobuhvatni, nego ostavljaju ljudima veliku slobodu mišljenja i upoznavanja, tako je teško odreći se svojih predrasuda onima koji su bili podvrgnuti stalnoj, totalitarističkoj propagandi, a još više onima koji su se rodili u totalitarizmu i u njemu zadobili prve poglede na društvo i na društvene odnose. Oni nisu imali mogućnost upoznati drugu stranu kao što su to imali Hrvati prije dolaska komunizma na vlast, ili oni koji su dulje vremena prebivali u svijetu.

Ovim novim naraštajima totalitarna vlast je pokušala utuviti u glavu da je svaka borba za hrvatsku nezavisnost ustaštvo, a ustaštvo da je fašizam. U komunističkom rječniku fašizam nije isto što i Mussolinijev talijanski, nacionalimperijalistički pokret, pa ni ono što je bio Hitlerov nacionalsocijalistički totalitarni sustav. U komunističkom rječniku fašizam je zbirna imenica koja predstavlja vrhunac negativnosti, te se prema tome primjenjuje na svakog važnijeg neprijatelja kojega se želi ocrniti u očima mnoštva (jer kod pravih komunista ne postoji narod kao organska zajednica, nego amorfna masa koju “inženjeri duša” trebaju mijesiti dok ne stvore novo društvo). Pa zato u fašiste su spadali, već prema prilikama i političkoj konjunkturi, Churchill i F. D. Roosevelt, Mao Cetung kao i Todor Živkov, a u rječniku najnovije hrvatske emigracije i sam Tito i njegova vladajuća klika. Dakle fašizam je za nove generacije ono najlošije i najnegativnije u javnom životu, a upravo tim najgorim izrazom jugoslavenski učitelji opisivali su svojim hrvatskim učenicima sve one koji su se oružjem borili da stvore i očuvaju hrvatsku državu i da onemoguće uspostavljanje Jugoslavije. Moramo, dakle, shvatiti poteškoće nove generacije kad stupa u dodir s emigracijom koja je već dulje vremena u svijetu i koja se izliječila od predrasuda što su joj bile usađene, ili s onom koja nikada nije stajala pod utjecajem Titovih agitpropa.

Otvaranje komunikacija

Zatvoriti se u prošlost u ime čistunstva znači osuditi sebe i svoju političku liniju na biološku smrt, na nestanak. Znači pristati na poraz. Politička djelatnost koja ne uzima u obzir ovu novu stvarnost, naslage iskustva, predrasuda, oblika i želja hrvatskog naroda, isto je tako protuhrvatska kao i ona koju su uvele u Hrvatsku jugoslavenske vlasti nakon 1945., i koja je veći dio hrvatske prošlosti i najveći dio hrvatskih političkih i nacionalnih strujanja prešutjela i pokušala izbrisati.

Ne odričemo se prošlosti, jer svoju borbu smatramo opravdanom i časnom. Vršili smo svoju dužnost prema svom narodu u okvirima mogućnosti i na način na koji se moglo djelovati u ondašnjim prilikama.

Ali ne želimo u ime čistunstva zatvoriti vrata novim strujama, životnim impulsima iz Domovine. Ne želimo održavati ili produbljivati jaz koji je među Hrvatima različitih generacija, kao i među Hrvatima različitih političkih pogleda, iskopala Jugoslavija. Želimo premostiti ovaj jaz i izgraditi čvrste veze između Hrvata različite političke tradicije.

Tko produbljuje jaz koji su Tito i Jugoslavija iskopali među Hrvatima, pomaže Jugoslaviji da prebrodi današnju krizu vodstva i nasljedstva i da se održi i nadalje kao nenarodno, totalitarističko nasilje.

Zato moramo pronaći jezik kojim će se moći Hrvati iz slobodnog svijeta sporazumijevati s novim naraštajima kojima su desetljećima prani mozgovi, jer bez dijaloga i sporazumijevanja nema suradnje, a bez suradnje nema osloboditeljske djelatnosti.

Ovo približavanje nije jednostrano, nego obostrano. Nasljednici strujanja koja su vladala hrvatskim javnim životom prije 1945. godine moraju ostaviti sve nebitne oblike svoje djelatnosti i zadržati one bitne koji su bili stvarni i trajni temelj njihova djelovanja. Zahtjevi da se održe nebitni oblici, koji su samo posljedica slučajnih, prolaznih prilika, pokazuju duševno mrtvilo ili, u najmanju ruku, pomanjkanje osjećaja za novu stvarnost.

Ali približavanje zahtijeva isto takav duševni napor i od novih naraštaja. I oni se moraju odreći nebitnih oblika, kao i onih koje im je nametnuo neprijatelj. Moraju se svjesno, kao odrasli ljudi, uključiti u lanac hrvatske političke predaje u koju nisu mogli prirodno ući radi pritiska neprijatelja.

Suradnja nije samo djelovanje emigracije i onih koji su politički odgojeni prije 1945. na one koji su oblikovani poslije 1945., nego je međusobno prenošenje iskustva i zajedničko traženje novih oblika koji će odraziti hrvatsku današnjicu. I kao što je bolna i krvava ova hrvatska današnjica, tako je i bolno prebrođavanje razlika i stvaranje zajedničkog jezika za izgradnju budućnosti. No iako je bolno i naporno, potrebno je ako mislimo na budućnost, na pobjedu.

Djela a ne riječi

Živa hrvatska politika zahtijeva djela koja dokazuju ozbiljnost riječi. Nije dosta obećavati nego je potrebno ostvarivati obećanja već sada, koliko je to samo moguće, jer hrvatski narod je sit obećanja i ne vjeruje nikome koji svoje riječi ne potvrđuje djelima.

U tom smislu valja prosuđivati razgovore i dogovore na II. saboru HNV-a u Bruxellesu. Kod ovoga ne isključujem ni one koji su sudjelovali na drugoj strani, jer se nije radilo o stalnim neprijateljskim logorima, nego o različitim pogledima na stvarnost, uvjetovanim vlastitom prošlošću, predrasudama, pogledima i interesima, dakle ljudskim značajkama kakve se očituju u svakom zbornom tijelu, zvalo se ono američki Senat ili britanski Donji dom, ili skromni sabor hrvatskih izbjeglica sakupljenih u Hrvatskom narodnom vijeću.

Ono što smo stvorili nije i ne može biti savršeno, jer se radi o prvom koraku, ulasku na novo polje. Ali kraj svih kolebanja i poteškoća, ono što je tamo učinjeno bio je korak u pravom smjeru. Jugoslavija je bolje shvatila što znači Bruxelles u hrvatskom javnom životu od samih hrvatskih političara. Izbor jednog bivšeg komunističkog funkcionara za predsjednika sabora Hrvatskog narodnog vijeća, i to na prijedlog onih koje Jugoslavija još uvijek naziva ratnim zločincima a ne samo ustašama, dokaz je Domovini, da hrvatska osloboditeljska borba ne znači ni osvećivanje ni povratak u prošlost, nego da otvara mogućnosti svakom Hrvatu da javno, bez sakrivanja svoje prošlosti, slobodno, bez ikakve prisile, djeluje na političkom polju u okviru općeg hrvatskog političkog gibanja.

Da je ovaj izbor bio jedini stvarni čin, moglo bi se pomisliti da imaju pravo jugoslavenski propagandisti kad tvrde da se radilo samo o taktici da se “prikriju ustaše”. No ovaj izbor nije bio jedini čin u tom pravcu, nego samo integralni dio šire politike sporazumijevanja između Hrvata različitih generacija i različite prošlosti. Pružene su ravnopravne mogućnosti ljudima koji su nedavno izašli iz domovine, pripadnicima različitih struja koje su svojevremeno djelovale zajednički kao “hrvatsko proljeće” ili “masovni pokret”. Prema tome Bruxelles nije bio tek dobacivanje mrvica ili prikrivanje prevlasti starih političkih struktura imenima nekolicine ljudi iz novijih političkih oblika. Bruxelles predstavlja jamstvo Hrvatima u Domovini da je moguće danas, u osloboditeljskoj borbi, a sutra u oslobođenoj domovini, naći rješenje za sve političke i osobne probleme Hrvata iz različitih političkih struja pa i onih koji su danas pri vlasti, ukoliko se nisu grubo ogriješili o svoj narod i o temeljna ljudska prava. Pogotovo je ovo poziv onima u kojima je želja za oslobođenjem, iako potajna radi Titove diktature, ipak živa i djelotvorna, da se spreme da u zadnjem času osloboditeljske borbe svojim udjelom pomognu ostvariti hrvatsku slobodu i nezavisnost.

Ali ako smo dali jamstvo onima koji su surađivali ili surađuju u političkim strukturama koje danas vladaju u Domovini, dali smo jamstvo i onima koji su se stalno nalazili u opoziciji protiv Jugoslavije kao i onima koji su se s oružjem u ruci borili za hrvatsku nezavisnost, da u ime sloge i borbenog zajedništva neće biti isključeni iz javnog života. Isto tako kao što smo stvorili precedens da svaki Hrvat koji se bori za hrvatsko oslobođenje može doći na svaku dužnost, pa i na najvišu, bez obzira na svoje bivše pa i sadašnje veze s Komunističkom strankom, odnosno na svoje prošlo sudjelovanje u organima današnje vlasti, potvrdili smo i pravo svih onih koji su bili i ostali protivnici komunizma i koji zahtijevaju slobodarski poredak u budućoj hrvatskoj državi, da ostanu u svim vrhovnim političkim strukturama. Nismo pristali na proskripciju nijedne hrvatske političke struje, a nećemo izvršiti ni autoproskripciju. Rečeno jednostavnim jezikom: Pristajemo na punu jednakost u borbenom zajedništvu svih onih koji se žele boriti za hrvatsko oslobođenje, pa i onda ako su neki bili u komunističkim ili partizanskim strukturama, no zahtijevamo da u tom borbenom zajedništvu ostanu i oni koji su bili djelatni u nacionalističkim strujanjima, obično nazvanim ustaškim, kao i oni koji su svoje javno djelovanje uokvirili u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Ovo tvrdimo unatoč težnje vodećih ljudi iz Hrvatske seljačke stranke, da svoju organizaciju smatraju jedinom hrvatskom demokratskom strankom, a u praksi i jedinom (što je pravo protuslovlje), pa zato odbijaju suradnju s drugim Hrvatima ako se ovi ne žele podvrgnuti ovoj stranci.

“Republika Hrvatska”’ br. 119 (lipanj 1979.), str. 1-8.

____

1 Ivan Oršanić: “Jedinstvo” iznad svega, „Republika Hrvatska“, br. 8/9,(god. 1953.), str. 34.

2 Idem., str. 31.

3 “Vjesnik u srijedu” od 21.I.1970., str. 4.

4 Ivan Oršanić: Argumenti hrvatske politike. “Republika Hrvatska” br. 47/48 (god. 1960.), str. 41.

5 Idem.

6 Ivan Oršanić: Povijest se ne briše. “Republika Hrvatska” br. 1 (god. 1951.), str. 5/6

7 “Nastaša” je pojam koji je nastao poslije 10. travnja 1941. godine, kad su mnogi karijeristi i oportunisti, koji se do pred kratko vrijeme nisu smatrali ustašama, najedanput počeli isticati svoje “zasluge” i u želji za osobnim napretkom, ili iz čistog koristoljublja, pretjerali u ustaštvu. Njima ustaška vladavina zahvaljuje velikim dijelom svoj loš glas. Ovi “nastaše”, koji su se pojavili u prvoj konjunkturi ustaštva, nestali su s ustaške pozornice čim su stvari počele teći nepovoljno za hrvatsku državu, te su se većinom priključili partizanima. Kao što su se po zlu isticali među ustašama, isti su se nastaše isticali svojom okrutnošću i među partizanima, gdje su na račun svojih dojučerašnjih suboraca sticali “zasluge” u NOB-i.

8 Rudolf Arapović; Stranačko djelovanje. “Republika Hrvatska” br. 86(1971.), str. 37.

9 “Direktor Križanić”, roman dr. Mile Budaka, u kojemu šiba malograđanštinu i nesocijalno držanje nekih zagrebačkih pravaških epigona. Dr. Budak, sam ugledan član Hrvatske stranke prava, smatrao je potrebnim izvršiti ovu autokritiku, u čemu je pokazao pravu veličini duha.

10 Ivan Oršanić: Naša Načela, “Republika Hrvatske” br. 20. (god. 1956.), str. 7.

11 “Republika Hrvatska” br. 76 (god 1968.), str. 31/33.

* Radi se o zasjedanju II. sabora Hrvatskoga naroda vijeća u Bruxellesu, u listopadu 1977.

Prethodni nastavak:

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (11)

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo