I. Bekavac: Putinovska logika umjetnice Žbanić

Umjetnica Žbanić je ili posve neupućena ili nešto gore

Pred nama su tvrdnje jedne osobe (J. Žbanić) iz BiH, koja se predstavlja kao Bosanka i Hercegovka, iz kategorije ‘ostali’. Kaže da od današnjih “hrvatskih vlasti dolazi tendencija prema BiH koja je silno opasna. Po meni je ona jednaka Putinovu nastojanju da uzme dio Ukrajine.” Ta se izjava ne može osloniti ni na kakvo znanje ili istinitu činjenicu, jer niti nije izrečena zbog istine, nego zbog promicanja novoga oblika zavaravanja, koja su započela onodobnim izmišljotinama o tomu kako je Hrvatska sa Srbijom ‘dijelila’ BiH.

BiH je i hrvatska kuća

Nabrojit ćemo nekoliko provjerljivih činjenica, kako bi bar donekle pokazali genezu te obmane i približili povijesnu stvarnost koju pokušava zamagliti napadački stav poznate umjetnice. Taj malo širi okvir omogućuje bolje vidjeti koja joj je namjera i na koji se politički svjetonazor oslanja. Osoba koja je usporedila putinovsku ratnu politiku s hrvatskom miroljubivom politikom, prije nekoliko se godina na vrlo neuobičajen način obratila i aktualnom hrvatskom predsjedniku – verbalno ga je napala i tjerala iz BiH: ‘Milanoviću, marš kući!’ Ako ostavimo po strani nepristojnost toga govora, ne možemo ignorirati duh netolerancije, odbacivanja ‘drugoga i drukčijega’ i pogubno odbijanje dijaloga u korist neprijateljstva prema susjednoj Hrvatskoj, samo zbog toga što podupire međunarodno verificiranu ustavnu konstituciju BiH? ‘Marš kući!’ Neočekivani glas isključivosti i prijetnje koji zanemaruje elementarnu istinu da je BiH, od pamtivijeka, i hrvatska kuća!

U BiH su Hrvati konstitutivan narod, ravnopravan s druga dva konstitutivna naroda i ‘ostalima’ koji žive u toj državi. Koristilo bi približiti argumente koji mogu pokazati da je pristup političkom životu u BiH, koji zastupa umjetnica Žbanić, posve putinovski. Više od šest milijuna izbjeglica dobro je čulo i razumjelo osvajački glas: ‘marš iz Ukrajine’. Pojačavaju ga danonoćne eksplozije, mine i pucnjava iz različitoga oružja po ukrajinskim selima i gradovima. Ali prije tridesetak godina i Bošnjaci su skupa s Hrvatima morali bježati iz svojih domova pred srpskom agresijom na Hrvatsku i BiH.

J. Žbanić: “Jako se bojim ovoga što se trenutno događa, Vučića kojega podržava Putin, kao i hrvatske strane, koja također radi ono što je cilj Putina, a to je dezintegracija Bosne i Hercegovine te ponovni nemiri u mojoj zemlji.” (J. Žbanić, Jutarnji, 8.6.2022). Istina nije na njezinoj strani: hrvatska je politika posve suprotna onoj Putinovoj i Vučićevoj. Hrvatska je na strani obespravljenih i protivnica svake hegemonije, koja u suživotu naroda računa na brojčanu nadmoć pučanstva, kao što i Rusija računa na ratnu silu i veličinu u odnosu na Ukrajinu, a ne na pravo i pravednost. Ako umjetnica zamišlja unitarnu, bošnjačko/muslimansku BiH, ima razloga sumnjati u mogućnost ‘integracije’ koja je već više puta neuspješno iskušavana, od osmanskih vremena, austro-ugarske vlasti do one jugoslavenske (koja je imala drugi ‘integrirajući’ narod).

Predosmanska Bosna

U predosmanskom vremenu u Bosni je živio puk koji su uglavnom zvali Bošnjanima, a kasnije Bošnjacima (lat. Bosnensima), bez obzira na to kojoj su vjeri pripadali. Prema turskim izvorima, prije dolaska osmanske vlasti 1463. u Bosni je živjelo 850.000 do 900.000. stanovnika: katolika oko 750.000 ili 85,22%, krstjana oko 80.000 ili 9,09% i oko 50.000 ili 5.68% Srba. Nakon okupacije, taj je puk većim dijelom islamiziran. Odnos prema ne-muslimanima u Bosni nije bio dobar.

Nakon četiri stoljeća osmanske vlasti, BiH je (1878.) došla pod upravu Austro-Ugarske monarhije. Nova uprava nije mijenjala naslijeđenu praksu da, s obzirom na narodnosnu orijentaciju, muslimani imaju vodeću ulogu. Nastojala je Hrvate i Srbe što više udaljavati od njihovih matičnih država te s muslimanima stvarati novu ‘bosansku naciju’. Poseban prinos tomu dao je koncem 19. i početkom 20. stoljeća, prvi civilni upravitelj Benjamin Kallay. Na različite je načine pokušavao pridonijeti stvaranju nacionalne političke posebnosti u BiH, tj. bosanske nacije. Nadao se političkoj asimilaciji Hrvata, Srba i muslimana kakvu su u prošlosti postigle osmanske vlasti.

Kállay je bio svjestan da stvaranje bosanske nacije ide u prilog muslimanima, ali je i pored toga slagao politički koncept tjeranja Hrvata i Srba kako bi po svaku cijenu prihvatili bosansku naciju. Izdvajale su se njegove dvije velike zablude: da će se Hrvati i Srbi odreći svojih nacionalnosti i da će se islamizirani narod postupno vratiti katoličanstvu, vjeri koju su njihovi preci napustili. Iz toga nije nastalo ništa dobroga nego samo nova potiskivanja nacionalnoga identiteta Hrvata i Srba i mnoge zabrane koje su tomu trebale pridonositi. Hrvatima se zabranjuje službena uporaba hrvatskoga imena, uporaba hrvatske zastave, uporaba hrvatskoga grba i bilo kakvo javno očitovanje hrvatstva.

Dijeljenje i jedinstvo

Uzaludna su bila sva ta Kallayeva nastojanja. Na kraju svoga mandata bio je uvjeren kako je vodio pogrješnu politiku. Shvatio je da se ne može konstruirati ‘bosanska nacija’, na štetu Hrvata i Srba. U pismu iz 1902. napisao je: „Srbi gravitiraju, kao što je poznato, kažem ne direktno prema Rusiji, ali tamo prema Istoku i zato vide centre za ostvarenje njihovih političkih snova u budućnosti u Beogradu i Cetinju. Hrvati naprotiv, bacaju pogled na Zapad i pošto izvan naše Monarhije nigdje na zapadu ne susreću suplemenike, to mogu samo u društvu naše Monarhije naći svoju egzistenciju.” Danas su u državi, temeljenoj na konstitutivnosti naroda, aktualna nastojanja za ponavljanjem pogrješaka koje vjerno slijede ideje i metode Benjamina Kállaya. (I. Vidović).

Devedeset godina nakon Kallayevih zaključaka u BiH je treći državotvorni narod (muslimanski) dobio ime Bošnjaci, ali srpski pogledi na Istok i hrvatski na Zapad nisu se promijenili. U vrijeme agresije na Ukrajinu, Dodig putuje u Moskvu, europski političari u Kijev; Hrvati u BiH i Hrvatska država podupiru priključak BiH Europskoj uniji. Samo to što se odustalo od stvaranja ‘bosanske nacije’ ne znači da ne postoje sile koje pretpostavljaju da su Bošnjaci glavni narod BiH-a, a ostali samo ‘gosti’. Jedan od tih ‘gostiju’ ima i svoj zasebni entitet Republiku Srpsku. Drugi ‘gost’ Hrvati žive s Bošnjacima u zajedničkom entitetu (Bošnjaka je tamo 70,4%, a Hrvata 22,4%).

U toj se životnoj zbilji skriva i motiv za optužbe o dijeljenju BiH između Hrvata i Srba koje su iznesene u vrijeme kad se nije moglo skriti da postoji agresorska sila s jedne strane i napadnuti državljani BiH i Hrvatske, s druge strane. Svi međunarodni pokušaji za zaustavljanje rata i uspostavu održive zajednice u BiH polazili su od temeljne pretpostavke da u toj zemlji žive tri naroda i manjinske zajednice (koje se ponegdje nazivaju ‘ostali’). Spomenuta činjenica pokazuje da nisu Tuđman i Milošević trebali ‘dijeliti’ BiH, jer je ona već stoljećima podijeljena na različite zajednice. Uvođenje toga ‘dijeliti’ stajala je u relaciji s politikom ‘ne-dijeljenja’, a ona je uglavnom obilježavala islamiziranu Bosnu u kojoj su postojali muslimani i oni ‘drugi’ koji se nisu dali privesti na novu vjeru. Oni ‘drugi’ su Hrvati i Srbi.

Traženje imena

Daytonski sporazum iz 1995. pokušava ublažiti to ‘dijeljenje’, ali kako iskustvo pokazuje, ne baš uspješno. Strana koja se danas naziva bošnjačkom nije dobro primila model konstitutivnih naroda koji čine državu BiH. Iz toga vidokruga, postavka o dvije ugroze trebala je, prema zamisli njezinih tvoraca, prikazati Muslimane/Bošnjake kao jedine nositelje autentičnih interesa BiH. Njihova interpretacija tih interesa i načina njihova ostvarenja, dovela je do toga da je država BiH i danas posve nefunkcionalna.

Život Muslimana/Bošnjaka u kraljevini Jugoslaviji od 1918., i Titovoj Jugoslaviji od 1945., nije pridonio njihovoj nacionalnoj afirmaciji, o čemu ponešto govori i to da su se tek 1993. konačno odlučili za današnje ime – Bošnjaci. Ipak, nije u pravu njemački analitičar (M. Martens) koji je u Frankfurter Allgemeine Zeitungu objavio tekst u kome piše da su Bošnjaci “izmišljeni jednog ponedjeljka na sastanku 352 predstavnika političke i intelektualne elite bosanskih muslimana 27. rujna 1993. godine u hotelu Holiday Inn u opkoljenom Sarajevu.” Od toga dana narod koji je nazvan Muslimanima dobiva novo ime. Prije toga: Bošnjanin, Jugoslaven (1953.), musliman (1962.), Musliman (1971.). Dugo je trajao prijepor o pravom imenu.

Kad je, nakon sloma komunizma i raspada SFRJ došao dan odluke o neovisnosti BiH, hrvatsko državno vodstvo je poduprlo izlazak Hrvata u BiH na referendum. Srbi u BiH su odbili sudjelovati na tom referendumu; nisu htjeli uspostavu države BiH, jer uopće nisu zamišljali zapadnu srpsku granicu kroz BiH ili uz tu državu, nego kroz Hrvatsku. Za njih je Bosna srpska zemlja. Da su Srbi premjestili svoju zapadnu granicu kroz Hrvatsku, gdje su je davno projektirali i za nju se borili, umjetnica Žbanić mogla bi Milanovića tjerati iz ‘Zapadne Srbije’, a ne iz BiH. (Nisu im, dakle, trebali Hrvati za podjelu jer su davno odlučili osvojiti i BiH i dijelove Hrvatske.) Bili su uvjereni da imaju dovoljno i oružja i novca i diplomatske potpore kako bi ostvarili taj cilj. Ideja o ‘podjeli’ nije, dakle, bila ni Tuđmanova ni Miloševićeva, nego Alijina. Ako Srbija i Hrvatska ne bi bile na istoj (osvajačkoj) strani kako bi politika iste krivnje prema muslimanima dala plodove? A od tih ‘plodova’ htjelo se stvarati građu za unitarističku BiH. Je li to teško prepoznati u govoru umjetnice Žbanić?

Međunarodne ‘podjele’

Ako su Hrvati ‘dijelili’ BiH sa Srbima zašto su prihvaćali sve međunarodne prijedloge o mirnom rješenju konflikata u BiH. Gdje bi mogao biti izvor ‘mita’ o podjeli? “Neprijeporna je činjenica da je začetnik toga mita bio je Alija Izetbegović. On je plasirao tezu o „podjeli Bosne“ i to dan prije nego što je održan sastanak u Karađorđevu. On je poslao poruku F. Tuđmanu u kojoj piše i ovo: “Uvjeren sam (a u tom pogledu imam i izvjesne informacije) da će Vam On u bilateralnim razgovorima ponuditi neka parcijalna rješenja, koja bi dijelom bila ostvarena na račun Muslimana i BiH.”

Postoji, valjda, neka logika koja omogućuje i ovakav zaključak: Hrvati najprije ‘podijelili’ BiH s Miloševićem (u ožujku 1991), pa onda omogućili uspjeh referenduma u korist države BiH i među prvima priznali tu državu, branili je, pomagali i oslobađali. Milošević je, prema tvrdnjama A. Izetbegovića i njegovih sljedbenika, najprije s Tuđmanom ‘podijelio’ BiH, a onda je oružanom silom napao i okupirao 70% njezina teritorija. Istodobno je i u Hrvatskoj okupirao oko 30% njezine zemlje i s toga područja protjerao više od 500.000 ljudi. Tako izgleda teorija o ‘podjeli u Karađorđevu’, uronjena u stvarni život i provjerljive činjenice.

Haškom je Tužiteljstvu kasnije bio potreban mit o ‘podjeli’, kako bi mogli oblikovati tezu o ‘udruženom zločinačkom pothvatu’. Međutim, vjerodostojnost toga mita bila bi upitna kada bi se znalo da ga je prvi plasirao A. Izetbegović. Zato je Alija u kasnijim svojim izjavama tvrdio da je o „podjeli Bosne“ saznao tek nakon Karađorđeva, te je mijenjao priču o izvoru svojih informacija. Tužiteljstvo bi isto imalo problema s vjerodostojnošću ako bi se pozivalo na Izetbegovića. Zato su kao krunskoga svjedoka mita o „podjeli Bosne“ koristili S. Mesića. “Većina onoga što je rekao u svojem svjedočenju bilo je neistinito, lažno i kontradiktorno. Raščlamba njegova svjedočenja dokazala je da je on na sudu bio krivokletnik.” (M. Tuđman). Zašto bi Hrvati danas, u miru, htjeli ‘dezintegrirati BiH’ koju su kao državu poduprli na referendumu s Bošnjacima i odmah priznali, branili i pomagali osloboditi?

 VEZANO

Udruženi zločinački pothvat dijeljenja BiH Bakirova babe Alije – dokumenti

Ustrajavanje na ‘podjeli’

Bilo je više pokušaja međunarodne zajednice kako bi se okončao rat u BiH. Hrvatske državne vlasti sve su ih prihvaćale. U ožujku 1992. na stolu je bio Cutilierov plan kantonizacije, a u siječnju 1993. novi plan kantonizacije nazvan Vance-Owenovim. U kolovozu 1993. Owen-Stoltenbergov plan o labavoj tročlanoj Uniji BiH. Sličan plan nudi i Kontaktna skupina u lipnju 1994. Nema niti jednoga plana međunarodne zajednice o prevladavanju sukoba kroz unitarnu državu. I sukob između Bošnjaka i Hrvata zaustavljen je vanjskim posredovanjem, Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994. Bila je predviđena i konfederacija Federacije BiH s Hrvatskom.

Pregovori u Daytonu u studenom 1995. rezultirali su Daytonskim sporazumom koji je konačno potpisan u prosincu 1995. u Parizu. J. Cutileiro i lord P. Carrington, su iznijeli da je u odnosu na suradnju s međunarodnom zajednicom, hrvatska strana najkonstruktivnija, te da je prihvaćala sve ponuđene planove međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu. BiH je, konačno, definirana kao država koja se sastoji od Federacije (51%), Republike Srpske (49%) i districta Brčko. (Grad Brčko je odlukom međunarodne arbitraže 1999. dobio status neutralnoga distrikta pod središnjom vlašću.)

Danas, dakle, umjetnica tvrdi da je ‘tendencija’ hrvatskih vlasti (u odnosu na BiH) ‘jednaka Putinovu nastojanju da uzme dio Ukrajine’. Putin oružjem razara Ukrajinu i za sobom ostavlja tisuće mrtvih i milijune izbjeglica, a hrvatske se vlasti u mirnom političkom dijalogu, zauzimaju za to da se Hrvatima u BiH vrate ustavna prava koja im, kao konstitutivnom narodu, pripadaju i da mogu sami birati svoje predstavnike u tijela vlasti države BiH. To traže Hrvati, a filmska umjetnica nalazi opravdanim iznositi klevetu, o putinovskoj politici i ugrozama Bošnjaka, Bosanki, Hercegovki i ‘ostalih’ u Federaciji BiH od Hrvata koji bi tu poput Putina nešto ‘uzimali’? U Republici Srpskoj stvari drukčije stoje.

Nemojte priznati Hrvatsku

Kad je JNA u listopadu 1991. u susjednoj državi BiH razorila selo Ravno nastanjeno Hrvatima tadašnji je muslimanski vođa A. Izetbegović rekao: “Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji ga žele voditi. Mi ne želimo taj rat.” Tko je želio rat, napadači ili napadnuti? Nenaoružana Hrvatska koju je već pohodila agresorska sila i okupirala skoro 30% hrvatske zemlje? Je li i ta okupirana zemlja dio plana ‘podjele’ iz Karađorđeva? Govorimo o vremenu u kome je razaran Vukovar i drugi hrvatski gradovi i sela. Iz Ravnoga su krenuli i apeli za pomoć. Iz Sarajeva je stigao razgovijetan odgovor: “Zapamtite, ovo nije naš rat.” Bi li trebalo iz Izetbegovićevih riječi razumjeti da su stanovnici sela Ravno željeli ‘voditi taj rat’ umjesto mirna života na svojoj zemlji?

Dok je A. Izetbegović to govorio, JNA je osvajala i BiH i Hrvatsku koja je već mjesecima bila u ratnom plamenu. Hrvatska se branila, a njezina diplomacija borila za međunarodnu potvrdu svoje odluke o suverenosti. Tadašnji američki veleposlanik SAD-a u SFRJ Zimmermann objavio je u knjizi svojih sjećanja, kako mu je potkraj listopada 1991. „bosanski predsjednik rekao da Zapad ne smije priznati Hrvatsku. To su riječi Alije Izetbegovića, koji je u tom razgovoru izrazio i želju za dobrim odnosima s JNA, za koju je rekao da je u BiH ‘dobrodošla’.” Dva mjeseca kasnije, u siječnju 1992. međunarodna je zajednica priznala hrvatsku državu. Izetbegovićevi apeli nisu dali ploda.

Od srpskih topničkih napada na Ravno (1991.) do susreta Hrvatske vojske i Armije BiH na Korani (1995.) nisu prošle ni četiri godine. Tada se, nakon oslobodilačke Oluje, zapovjedniku hrvatskih oružanih snaga (general bojniku M. Marekoviću), obratio zapovjednik 5. korpusa Armije BiH (general A. Dudakovića): “Gospodine generale, dobrodošli. Čekali smo vas dugo, ali napokon smo se sreli”, rekao je tada Dudaković. (6.8.1995). Čekali smo vas dugo! Tko je hrvatsku oslobodilačku vojsku ‘čekao dugo’? Armija BiH. Bihaću je, naime, tada, prijetila sudbina Srebrenice, ali zahvaljujući Hrvatskoj vojsci i koordiniranoj akciji s Armijom BiH spriječena je nova tragedija. “Gospodine generale, dobro došli. Čekali smo vas dugo, ali napokon smo se sreli. Bez Hrvatske deblokada ne bi bila ovako brza. Prijatelji i saveznici pomagali su nam i prije. Hrvatska nam je i jedno i drugo”, kazao je tadašnji zapovjednik 5. korpusa Armije BiH Atif Dudaković na rijeci Korani. Možda i o svemu tomu nešto zna umjetnica Žbanić.

Broj Hrvata u BiH

Mali je korak između toga ‘marš’ i fizičkoga djelovanju pri istjerivanju. Hrvati iz BiH o tomu znaju i previše. Kao da se u toj riječi ‘marš’ čujemo neki nadvremeni glas iz zatamnjenih sfera povijesti koji se ponavlja, a osjetljive ga umjetničke duše bolje čuju i razumiue od običnih smrtnika. Možda ipak umjetnica zna da je BiH i zemlja Hrvata. U toj ih je zemlji bilo i puno više. Po popisu stanovništva iz 1931., u BiH je živjelo 44,25 % Srba, 30,90 % Muslimana, 23,58 % Hrvata, ostalih 1,02 %. Prema podacima, iz popisa stanovništva 2013. u BiH živi 50,11% Bošnjaka, 30,78% Srba te 15,43% Hrvata. I u odnosu na 1991., Bošnjaka je sedam posto više, dok je Srba jedan, a Hrvata dva posto manje.

I te brojke imaju veze s ondašnjim Miloševićevim, ‘građanskim’ modelom oblikovanja višenacionalne države. Vrijeme je, kako se nekima čini, prijeći na taj ‘građanski model’: jedan čovjek jedan glas i eto nam demokratske, pluralne i moderne BiH. Srbi su u svom entitetu do daljnjega izuzeti od te ‘modernizacije’. Osmanlije su osvojile zemlju Bosnensisa, Bošnjanina, Bošnjaka, kako su se nazivali kršćanski (uglavnom katolički) podanici srednjovjekovne bosanske države. Tu bismo mogli zastati u vraćanju kroz vrijeme na koje nas je naveo zamišljeni glas, koji iz povijesnoga mraka Hrvatima govori: ‘marš iz BiH’. S osmanskom je vlašću katoličko i dijelom pravoslavno stanovništvo u Bosni primilo islam i tursko-bizantsku civilizaciju.

Splitskim sporazumom potpisanim 22.7.1995., Republika BiH i Federacija BiH uputile su Republici Hrvatskoj poziv da im pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila. Predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman i predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine A. Izetbegović, “polazeći od zajedničkih interesa njihovih zemalja u zaštiti njihove nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti”, u Zagrebu su 21.7.1992. potpisali “Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske”, a 22. srpnja 1995. i „Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“.

Hrvatska ‘fašistička politika’

Umjetnica Žbanić: “mi se suočavamo sa srpskim i hrvatskim nacionalizmom … U ponedjeljak je veleposlanik Rusije govorio u Skupštini Republike Srpske upravo ono što govore i hrvatski političari…” Zašto bi umjetnica znala da Srbija nije uvela nikakve sankcije Rusiji, zašto bi ona znala da bi početkom lipnja, u vrijeme najvećih sankcija Rusiji, Lavrov doputovao u Beograd da tri države nisu zabranile prelijetanje ruskoga zrakoplova preko njihova teritorija? Zašto bi ona znala da je nakon toga Dodik otputovao u Moskvu na sastanak s Putinom? Zašto bi ona znala da Hrvatska kao članica EU-a i NATO saveza, predano sudjeluje u svim odgovorima slobodoljubivoga svijeta na agresiju Rusije i razaranje Ukrajine, a da je Srbija zadržala ‘nesvrstanu’ poziciju i otklonila uvođenje sankcija Rusiji.

“Predsjednik i premijer Hrvatske više se bave zakonom moje zemlje, nego svojim građanima. Više puta dolaze u Mostar nego u razrušene i siromašne dijelove Hrvatske. Za mene je ovo nastavak fašističke politike prema Bosni i Hercegovini.” (J. Žbanić, Jutarnji, 8.6.2022). Opet vrlo teške optužbe: fašistička politika! Umjetnica je ili posve neupućena ili nešto gore. Tko bi povjerovao kako ne zna da je Hrvatska obučavala, opremala, snabdijevala muslimanske postrojbe cijelo vrijeme rata; omogućavala odlazak Muslimana iz Hrvatske vojske u Armiju BIH, liječila tisuće muslimanskih ranjenika u hrvatskim bolnicama. Hrvatska je prihvatila stotine tisuća muslimanskih izbjeglica, smjestila ih u svojim odmaralištima i hotelima, organizirala školovanje za prognanu djecu u svojim školama, omogućila im besplatnu socijalnu skrb. Predsjedništvo BiH zasjedalo je u Zagrebu, muslimanski lideri gostovali u hrvatskim medijima i spavali u hrvatskim hotelima, njihove obitelji cijelo vrijeme rata imaju VIP tretman na hrvatskom Jadranu. (Sažeto prema prikazu M. Tuđmana).

Jednakost konstitutivnih naroda

Načelo jednakosti triju konstitutivnih naroda te načelo jednakosti svih građana međusobno se ne isključuju. Europska budućnost Bosne i Hercegovine moguća je samo kroz puno poštivanje jednakosti triju konstitutivnih naroda. Ništa ne može opravdati praksu – koja nije postojala prije 2006. – koja se pojavila kroz izborni inženjering i koja je namjerno dopustila uklanjanje legitimne političke zastupljenosti Hrvata u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. To se dogodilo već tri puta (2006., 2010., 2018.) te svakako ne pridonosi koheziji zemlje i normalnom funkcioniranju njezinih institucija, u kojima bi se svi konstitutivni narodi trebali dobro osjećati i biti jednako zastupljenima. (A. Plenković).

J. Žbanić godine 2022. govori kako je zainteresiranost hrvatske države za provedbu dogovorene politike o ustroju BiH “nastavak fašističke politike prema Bosni i Hercegovini”. Ni Hrvati, ni Srbi u BiH ne pristaju na unitarnu državu koju zagovaraju Bošnjaci. Protivljenje takvu ustroju zajedničke države, Sarajevo tumači izrazom želja da se BiH podijeli u korist susjednih država, iako je međunarodna zajednica na kraju verificirala i zagarantirala dva načela za ustroj BiH: nepromjenjive vanjske granice, a ustavno rješenje unutarnje organizacije polazit će od jednakopravnosti konstitutivnih naroda i jednakosti svih njezinih građana. Međutim, postoje i disonantni tonovi i optužbe o dezintegraciji i ‘podjeli’ BiH, a iza njih se skrivaju politike s drukčijim motivima. Možda bi koristilo prisjetiti se riječi A. Izetbegovića, koji je u javnom nastupu rekao da je prihvatio načelo jednakopravnosti konstitutivnih naroda, kako bi BiH bila međunarodno priznata državom, ali da takvo rješenje u praksi nikad ne će prihvatiti.

Ivan Bekavac/ HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo