Pater Božidar Nagy: „Sve na veću slavu Božju“

Redovnik koji je papu Ivana Pavla II. učio čitati hrvatski jezik

Ponekad mi se čini da je teško raditi intervju. Pogotovo kada pred sobom imate čovjeka bogate duhovne i pastoralne biografije. Pater Božidar Nagy doista ima bogatu životnu biografiju. Teško mi je bilo postavljati pitanja patru Božidaru, jer sam želio da obuhvatimo što više podataka iz njegovog vrlo bogatog životnog iskustva. Koliko sam u tome uspio najbolje će procijeniti čitatelji koji poznaju patra Božidara Nagya kao vrsnog intelektualca, profesora, svećenika – redovnika.

Poštovani p. Božidare, recite nam nešto o sebi, obitelji iz koje potječete i razdoblju djetinjstva i odrastanja?

Moji su roditelji porijeklom iz Slavonije (Đakovo, Sl. Brod) pa se i ja osjećam Slavoncem premda sam rođen u Bedekovčini, Hrv. Zagorje, gdje je moj otac kao učitelj bio tada na službi. Ali smo se veoma brzo vratili natrag u Slavoniju gdje sam odrastao i završio gimnaziju u Slavonskom Brodu. Volim naglasiti da sam rođen u „Hrvatskoj svetoj godini“ tj. 1941. Odmah ćete sigurno pitati što bi to značilo. Odgovor ćete dobiti u župnoj crkvi u Donjoj Stubici. Kada uđete u nju, na zidu u predvorju iznad ulaza u crkvu stoji velika zidna freska u poluluku. U sredini stoji umjetnički naslikan natpis: „HRVATSKA SVETA GODINA 641.-1941.“ 

A onda lepršava hrvatska trobojnica koju podržavaju anđeli na nebeskom plavetnilu i jedan Hrvat s velikim križem sa strane!   Naime, godine 1941. Crkva u Hrvata, ali i cijeli hrvatski narod trebali su slaviti 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata; nazvana je ta godina „Najznačajniji jubilej Hrvatske“. Pod tim naslovom objavio je Središnji odbor za proslavu i knjižicu sa svim važnim tekstovima. Za proslavu ovoga jubileja vršene su pripreme nekoliko godina. Dvije godine ranije 27. siječnja 1939. svi hrvatski biskupi uputili su veliku zajedničku poslanicu pod naslovom „Hrvatski biskupi svom hrvatskom narodu prigodom 1.300. godišnjice njegovih prvih veza sa Sv. Stolicom“ kao pripremu za taj Jubilej. Sve do kraja ožujka 1941. vršene su pripreme. Upućena je svim župama po Hrvatskoj i BiH posebna propovijed od Središnjeg odbora za Jubilej (imam je u originalu) pod naslovom: „Propovijed o hrvatskom jubileju“ koju su župnici trebali tijekom mjeseca ožujka 1941. održati vjernicima u svojim župama. A onda se sljedećeg mjeseca i na našim prostorima rasplamsao II. svjetski rat i biskupi su morali odgoditi proslavu za neka druga vremena. A ta su vremena, kao što je poznato, došla  nakon trideset godina kad smo od 1976. do 1984. kroz devet godina (i to još pod komunističkim režimom) proslavili 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata.  No, u povijesti ostaje zapisano da je 1941. god. nazvana „Hrvatska sveta godina“ bez obzira što je proslava toga jubileja obavljena kasnije.

Član ste Družbe Isusove, isusovac. Kako su vam izgledali dani vaše svećeničke formacije? Postoji li netko tko je bio vaš uzor u vašoj odgojnoj formaciji, kome najviše možete zahvaliti da ste postali ugledni isusovac, ugledni svećenik i kulturni djelatnik?

U Družbu Isusovu ušao sam 1961. g. nakon jedne godine studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Međutim duhovno zvanje dobio sam još u 17 godini, ali mi je bilo savjetovano da završim gimnaziju i prvu godinu fakulteta da se vidi je li moje zvanje čvrsto. U mojim gimnazijskim godinama u Slavonskom Brodu najveći duhovni utjecaj na mene u vjerskom smislu imao je franjevac p. Rupert Rozmarić. Uz Franjevački samostan u Slavonskom Brodu samo odrastao. P. Rupert svojom svetačkom pojavom i djelovanjem od svih svećenika sam u godinama mladosti susretao ostavio je na me najdublji dojam. Kasnije sam u znak zahvalnosti i Bogu što sam ga imao kao vjeroučitelja kroz tri godine, i njemu kao svetom svećeniku kojemu toliko toga dugujem, napisao sam njegovu biografiju pod naslovom Pater Rupert – život za Boga i duše. Prvo izdanje je već odavno rasprodano pa je sada ta njegova biografija dostupna na Internetu. 

Moja svećenička formacija išla je redovnim putem. Nakon dvogodišnjeg isusovačkog novicijata započinjem studij filozofije u Zagrebu a potom me 1966. god. poglavari šalju u Rim gdje nastavljam studij filozofije i potom teologije na Papinskom sveučilištu Gregorijani. Za svećenika me je zaredio kardinal Franjo Kuharić 1971. god. u zagrebačkoj katedrali.   

Naslov vaše doktorske disertacije „Ivan Merz čovjek vjere i odgojitelj za vjeru“ koju ste obranili u Rimu 1978. g. pokazatelj je da ste vrlo dobro proučili cjelokupni život i djelo blaženog dr. Ivana Merza. A to znači da ste sigurno godinama prikupljali dokumente i sve što je vezano uz život ovoga uglednog vjernika i laika bl. Ivana Merza. Po čemu je blaženi Ivan Merz originalan u osobnoj duhovnosti, a da se po tome razlikuje od drugih blaženika i svetaca?

Blaženi Ivan Merz je prvi vjernik laik u cijeloj povijesti Crkve u Hrvata koji je uzdignut na oltar kao Blaženik i nadamo se uskoro i kao svetac. Originalnost njegove duhovnosti najtočnije je izrazio njegov duhovnik i ispovjednik p. Josip Vrbanek ovim riječima: „Ivan Merz je živio Isusov život s Crkvom!“ A to znači da je kroz liturgiju blaženi Merz najbolje ušao u dubine božanskog života koji je intenzivno proživljavao već od svojih studentskih dana. Glavna karakteristika njegova duhovnog života bila je uska povezanost s liturgijom koja mu je bila izvor posvećenja i snage za njegove apostolske pothvate. Liturgija je bila i predmet njegova znanstvenog proučavanja pa tako njegova doktorska disertacija za koju je skupljao materijal u Parizu, a obranio ju je u Zagrebu 1923. na Sveučilištu u Zagrebu nosi naslov: Utjecaj liturgije na francuske pisce. U praksi taj liturgijski karakter njegove duhovnosti očitovao se ovako: svaki dan dolazio je na sv. misu i primao sv. pričest u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu (prije toga isto je prakticirao i u Parizu), a misu je pratio s razumijevanjem iz svoga latinsko-francuskog misala. Potom, molio je Božanski časoslov koji je u ono vrijeme bio na latinskom i još k tome veoma dug. Pisao je članke o važnosti liturgije za kršćanski život vjernika. Poznat je njegov članak „Duhovna obnova po liturgiji“ iz kojega je dio uzet i za Službu čitanja u Časoslovu Božjeg naroda za njegov blagdan 10. svibnja.

U svojoj vrlo bogatoj intelektualnoj i duhovnoj biografiji djelovali ste u Zagrebu, Rimu, Parizu i Osijeku. Bili ste angažirani i na Sorbonni. Bili ste sve do mirovine i dugogodišnji profesor na vašem isusovačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu. Jeste li zadovoljni u smislu svog osobnog ostvarenja i zadanih poslanja koje ste imali na dosadašnjem životnom putu? Ili ste još nešto htjeli ostvariti, a niste uspjeli?

Ja sam u prvom redu svećenik redovnik-isusovac. A mi idemo onamo kamo nas poglavari šalju da radimo za širenje božjega Kraljevstva, za naviještanje Evanđelja, za spasenje duša. Prema tome nemamo nekakve osobne interese za nekakve čisto zemaljske uspjehe ili ostvarenje. Naši ciljevi su što više duša privesti Bogu, pomoći im da postignu vječno spasenje  i omogućiti da napreduju prema kršćanskoj svetosti i savršenosti. Moji životni ciljevi nisu bili neka osobna ostvarenja i slično, nego koliko sam duša priveo bliže Bogu, uputio ih prema pravim životnim vrijednostima. Koliko sam u tome uspio to ćemo vidjeti na drugom svijetu. 

Bili ste niz godina urednik na Radio Vatikanu. U kakvom vam je sjećanju ostalo to razdoblje u vašem životu? 

Moram reći da mi je, ljudski govoreći, to bilo najbogatije razdoblje moga svećeničkog života u smislu da sam upoznao dobro Crkvu iznutra a potom njezin odnosu sa suvremenim svijetom. U Rimu vidite kako je Katolička Crkva srce čovječanstva. Sve što se događa u svijetu, bilo pozitivno ili negativno sve to ima odjeka u Papinom srcu, prolazi kroz njegov duh i dušu; a onda javno zauzima stavove, reagira, angažira se gdje može pomoći u rješavanju problema i pogotovo sukoba . Već je prošlo trideset godina od našega Domovinskog rata, a pomalo zaboravljamo koliko je puta Papa Ivan Pavao II. dizao svoj glas za obranu naše napadnute domovine i našega naroda. 

Svetog papu Ivana Pavla II. učili ste hrvatski jezik. Opišite nam kako je došlo do tako lijepog Papinog interesa za hrvatski jezik i za Hrvate?  

Tu moram ipak načiniti malu korekciju. Papa Ivan Pavao II. nije nikada sistematski učio hrvatski jezik ali ga je po sličnosti s ostalim slavenskim jezicima koje je poznavao,  dobro razumio. A moja služba bila je u stvari da sam pomagao Svetom Ocu da dobro nauči čitati govore koje je trebao održavati Hrvatima na raznim susretima, u audijencijama, a toga je bilo veoma mnogo. Zanimljivo je i ovo spomenuti: kad je Papa dobio jedan tekst na hrvatskom i kad ga je preda mnom čitao, obično bi na kraju svake stranice pitao samo za dvije do tri riječi što znače, a sve ostalo je razumio. Da je Papa volio hrvatski narod to je opće poznato. To se posebno očitovalo u činjenici da uvijek kad god se susretao s Hrvatima bilo u Rimu bilo na njegovim putovanjima po svijetu uvijek im se obraćao na hrvatskom s manjim ili većim pozdravnim govorom. A kad bi primao  u privatnu audijenciju Hrvate i kad bi mu oni počeli govoriti na stranom jeziku misleći da će se tako bolje s njime sporazumjeti Papa, čim je vidio da su to Hrvati, prekinuo  bi ih i rekao: „Govorite mi hrvatski“ !!!  

Vi ste sakupili i objavili sve Papine govore koje je uputio Hrvatima u posebnoj knjizi. Kako ste došli na tu ideju?

Kad sam postao urednik hrvatskog programa Radio Vatikana, a bile su to prve godine pontifikata Pape Ivana Pavla II. koji je od svoga početka počeo govoriti Hrvatima na hrvatskom jeziku kad se s njima susretao, bilo mi je odmah jasno da sve te njegove govore treba sakupljati i jednom objaviti. I tako sam prikupljao te dragocjene dokumente tijekom cijeloga njegova života sve do njegove smrti. Knjiga je izišla iz tiska za njegovu beatifikaciju 2011. godine pod naslovom: „Papa Ivan Pavao II. govori Hrvatima 1978.-2005.“  A danas je dostupna i u elektronskom i zvučnom izdanju na internetskoj stranici IKE – hrvatske Informativne katoličke agencije.

Dok ste boravili radili u Rimu pokrenuli ste inicijativu za osnivanje Hrvatskog hodočasničkog doma. Kroz taj dom je do danas prošlo više od 45.000 hodočasnika. Možete nam reći ukratko kako ste došli na tu ideju i kako je teklo ostvarenje te inicijative? 

Hrvati su tijekom prošlih stojeća, konkretno od 1453. do 1901. imali u Rimu svoj gostinjac za prijem svojih hrvatskih sunarodnjaka hodočasnika. Nažalost, taj je gostinjac nakon četiri i po stoljeća dokinut, njegova imovina upotrijebljena je u druge svrhe, a hrvatski hodočasnici ostali su na ulici. Nakon II. svjetskog rata naši susjedi iz istočnih europskih zemalja unatoč tome što su i oni živjeli pod komunističkim režimima kao i mi, osnovali su i utemeljili u Rimu Domove za prihvat svojih sunarodnjaka hodočasnika: Slovenci, Mađari, Česi, Ukrajinci, Poljaci!  Postavljalo nam se pitanje: ako su oni mogli, zar ne bi mogli učiniti to i Hrvati koji se k tome još ponose da su prvi od svih njih  primili krštenje i po krštenju su za tristo godina stariji od ostalih kako je to često isticao i Papa Wojtyla. I onda sam predložio 1986. da osnujemo Inicijativni Odbor koji bi vodio dalje realizaciju ove ideje. To je prihvaćeno pa su članovim Odbora postali hrvatski svećenici i redovnici koji su u to vrijeme živjeli i radili u Rimu. Prvo što smo učinili jest da smo obavijestili Papu Ivana Pavla II. o našoj inicijativi. Papa je odmah, ne samo blagoslovio, nego i dao prvi svoj materijalni dar za naš budući Dom; tako je Papa Wojtyla upisan kao prvi donator u Knjigu dobrotvora u kojoj se sada nalazi već preko 13.000 hrvatskih darovatelja koji su svojim prilozima i darovima omogućili nastanak našega Doma. Hrvatski biskupi su u jesen 1987. također prihvatili i odobrili ovu inicijativu i preporučili je velikodušnosti darovatelja. Dom je formalno utemeljen i počeo je primati hodočasnike 16. srpnja 1987. g. na blagdan Gospe Karmelske. Dom je kasnije pomogao također i Papa Benedikt XVI. za njegovo daljnje uređenje. Činjenica je da je kroz Dom prošlo do sada 45.000 hrvatskih hodočasnika. I to je samo veliki dokaz koliko je taj naš Dom u Rimu ne samo koristan, nego i potreban našem hrvatskom narodu.

Osim Doma hrvatskih hodočasnika imate još jednu posebnu zaslugu za obilježavanje hrvatskih tragova i priznanje hrvatskog naroda i njegove kršćanske povijesti u središtu kršćanstva. Mislim na hrvatsku ploču u Bazilici sv. Petra u Vatikanu. Možete nam malo detaljnije reći kako je došlo do njezina postavljanja.

Ideja da se u Bazilici sv. Petra, kao najvažnijoj Katoličkoj Crkvi postavi spomen obilježje na katoličku povijest hrvatskog naroda, kao što ga imaju drugi narodi, nije nova. Za to se je zalagao još dugogodišnji hrvatski ispovjednik  u Bazilici  sv. Petra, p. Zvonimir Zlodi. Međutim dok je bio u Vatikanu, u toj službi to se nije ostvarilo. Nakon njega sam ja nastavio na tome raditi. Odlučujući moment je bio moj susret s kardinalom Angelom Comastrijem nadstojnikom Bazilike 2016. g. koji je rado odobrio ideju i dao odmah upute kako tu ideju uz pomoć hrvatskih biskupa i provesti u djelo. I evo za dvije godine 2018. ploča je svečano postavljena i otkrivena u Bazilici sv. Petra na kojoj je ispod hrvatskog križa i grba u kratkim rečenicama latinskim jezikom prikazana kršćanska povijest hrvatskog naroda. 

Vaš boravak i pastoralno djelovanje kao dušobrižnika u Parizu je također bilo uspješno. Tada ste organizirali pomoć za Domovinu i još druge aktivnosti. Možete li spomenuti nekoliko važnijih stvari iz toga perioda vašeg djelovanje.

Mene je domovinski rat zatekao na službi u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu, kamo sam poslan od mojih pretpostavljenih nakon isteka šestogodišnjeg mandata u službi na Radio Vatikanu. Uz ostale pastoralne aktivnosti, posebice za djecu i mladež na našoj misiji što mi je bila primarna služba, s demokratskim promjenama u domovini organizirao sam otvaranje službene Hrvatske dopunske škole u Parizu; do tada je postojala samo jugoslavenska škola. Ali u okviru naše misije postojala je paralelno dosta godina i privatna hrvatska škola, koja međutim nije bila priznata od tadašnjih jugoslavenskih vlasti; nju je pokrenuo p. Vlado Horvat. Godine 1990. zajedno s Ivanom Ćurkom pokrenuo sam inicijativu  i osnovali smo Predstavničko vijeće Hrvata Francuske (CRICCF), organizaciju koja okuplja sve Hrvate i njihove udruge koje djeluju na području Francuske. Kada je izbio rat u Domovini zajedno s drugim Hrvatima aktivno sam se angažirao kroz članstvo u francusko-hrvatskom društvu «Solidarité France-Croatie» u prikupljanju pomoći za domovinu te posebice u širenju istine o agresiji na Hrvatsku dajući prave informacije crkvenim i civilnim medijima. Kad je istina o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku prodrla u javnost  Francuzi su se potpuno promijenili.  Uzmite samo ovu činjenicu: za Božić 1992. najtiražniji francuski laički list „Ouest-France“ donosi poznatu sliku od Mladena Veže „Hrvatski Božić“ na svojoj naslovnici i tom hrvatskom čestitkom na kojoj su prikazane narodne nošnje iz svih krajeva Hrvatske čestita Božić svim Francuzima! A tu sliku Mladena Veže poslao sam ja Uredništvu toga lista neposredno pred Božić.

Vrlo malo u Hrvatskoj znamo o dr. Ivanu Protulipcu kojeg su kao prvog Hrvata u inozemstvu ubili udbaši. Zbog čega je on bio prvi na udaru zloglasne tajne službe, i kako je tekao postupak za prijenos njegova tijela u Hrvatsku?

Dr. Ivan Protulipac (1899.-1946.)  bio je istaknuta osoba Hrvatskog katoličkog pokreta između dva rata. Bio je suutemeljitelj Hrvatskog orlovskog saveza, a kad ga je beogradska vlast stare Jugoslavije zabranila 1929. osnovao je zajedno sa svojim suradnicima odmah sljedeće godine novu Križarsku organizaciju koja je bila sve do 1945. g. naša najbrojnija katolička organizacija. Kada su komunistički partizani osvojili vlast u Hrvatskoj i počeli progoniti sve one kojih su se bojali da bi im mogli smetati, dr. Protulipac kao i mnogi naši ugledni katolički intelektualci i domoljubi potražili su sigurnije utočište u inozemstvu. Protulipac je došao čak do Rima gdje je bio na sigurnom. Ali kad je čuo da ima mnogo naših ljudi koji su poput njega izbjegli pred komunističkim partizanima i njihovim pokoljima vratio se u Trst i nesebično je pomagao u zbrinjavanju hrvatskih izbjeglica. Tu ga je i zatekla smrt. Ubio ga je usred dana na ulici u Trstu izaslanik tadašnje komunističke Ozne Đino Benčić koji je odmah bio uhapšen od saveznika. Ali je ubrzo bio zamijenjen za dva engleska oficira koje su jugoslavenski partizani uhitili. U međuvremenu jugoslavenska partizanska vojska činila je velike pokolje talijanskog stanovništva u Trstu i okolici; čuvene su po tragediji one fojbe-kraške jame kamo su bacali i ubijali nedužne ljude. Ta zamjena engleskih oficira za ubojicu Benčića bio je jasan dokaz tko ga je poslao da izvrši ovo ubojstvo. Dr. Ivo Protulipac bio je prvi od hrvatskih emigranata koji je pao kao žrtva jugo-komunističkih likvidacija naših ljudi u inozemstvu, ali i prvi čiji su zemni ostaci vraćeni natrag u domovinu 1993. nakon demokratskih promjena i sahranjeni na Mirogoju. 

Iz tiska uskoro izlazi knjiga korespondencije – pisma blaženog Ivana Merza. To znači da se blaženik puno dopisivao sa svojim suvremenicima. Što biste posebno istakli vezano uz tu knjigu? 

Najprije bih naglasio da je to sedmi i posljednji svezak njegovih Sabranih djela kojim je završeno objavljivanje njegove cjelokupne pisane ostavštine, a koja sada u cjelini iznosi tri i pol tisuće stranica njegovih tiskanih radova. Prvi svezak Sabranih djela objavili smo još 2011. godine. Suizdavači cijelog ovoga opusa blaženog I. Merza osim Postulature za njegovu kanonizaciju, jesu također i Fakultet filozofije i religijskih znanosti i Glas Koncila. Pisma koja su ovdje objavljena u ovom sedmom svesku upućena su njegovim roditeljima, prijateljima i suradnicama u provedbi Katoličke akcije i djelovanju Hrvatskog orlovskog saveza. Kroz ova njegova pisma dobivamo kompletnu sliku njegova karaktera, onu humanu crtu njegove osobnosti, ali i još jasniji prikaz njegove duhovnosti i svetosti. Posebno se to odnosi na pisma iz posljednjeg razdoblja njegova života. Zanimljivo je spomenuti i ovaj podatak. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata u kojem je blaženi Merz morao sudjelovati kroz tri godine od 1916. do 1918. redovito se javljao svojim roditeljima gotovo svaki drugi-treći dan. Tih se njegovih dopisnica (jer vojnici nisu smjeli tada pisati zatvorena pisma) ukupno sačuvalo čak 906 !  Vjerujem da je to jedinstveni primjer iz toga vremena da se tolika količina pošte jednog vojnika sačuvala sve do danas. 

Na prijedlog Zmajskog zbora družbe Braća Hrvatskog Zmaja od 23. travnja 2022. godine imenovani ste počasnim članom Družbe s naslovom Zmaj od Slavonskog Broda. Vi ste u povijesti Družbe tek drugi isusovac koji je postao njezinim članom. Prije Vas to je bio p. Miroslav Vanino. Što vam znači to imenovanje? 

Svakako da sam zahvalan Družbi braće hrvatskog zmaja za ovo imenovanje i da su prepoznali određene vrijednosti za hrvatsku kulturu u mojem dosadašnjem radu. Ali ja bih odmah nadodao ono geslo koje je utemeljitelj našega reda sv. Ignacije dao isusovačkom redu a to je: Omnia ad maiorem Dei gloriam. Sve na veću slavu Božju. Stoga gledam i primam ovo imenovanje u tome smislu, to jest da posluži promicanju veće slave Božje u našem narodu. 

Razgovarao: Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo