Sloboda, mir meju nami – Eurogledi

Ogranak Matice hrvatske u Zadru u četvrtak 23. lipnja u 18.30 sati predstavlja knjigu Mile Pešorde „Sloboda, mir meju nami – Eurogledi“. Predstavljanje će se održati u Dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru, Don Ive Prodana 1, a o knjizi će govoriti prof. dr. sc. Vjekoslav Ćosić i autor.

Iz recenzija rukopisa

Polemično, dosljedno i čitko štivo pro patria

Ovaj opsežan rukopis Mile Pešorde – istaknutoga hrvatskoga suvremenoga književnika, prevoditelja, urednika i javnoga djelatnika – u pet cjelina, uz dva-tri sa svrhom i posebnim značenjem pridodana „obrubna“ (uvodna i zaključna) teksta,obuhvaća brojne autorove kolumne objavljene u tjedniku za kulturu „Hrvatsko slovo“, kojemu je Pešorda jedan od osnivača i kojemu je nadjenuo ime. Riječ je formalno-žanrovski o feljtonu (podlistku), ali u mnogim slučajevima i o mini-ogledu, gdje pisac– ograničen brojem stupaca i redaka, redovito i kontinuirano u kratkim vremenskim razmacima (osobito je težka zadaća pisati pod „imperativom“ roka za predaju teksta, a biti uvijek zanimljiv, te je se mogu primiti tek vrstni pisci) reagira na književne, društvene, političko-ideološke, povijestne, nacionalne i opće pojave, fenomene, pojedince i skupine njih, raskrinkava ugroze za nacionalno biće, prostor i kulturu cijeloga domovinskoga, a ne samo današnjega državnoga hrvatskoga ozemlja.

Dakako, sada su tekstovi u novome kontekstu, pa ih čitamo (i) kao dionice cjeline u kojoj, uz ostale, ipak prevladavaju ovi predmetno-tematski slojevi: stanje hrvatske nacije: političko, kulturno, identitetsko… s obzirom na prošlost i povijest te njene refleksije u našemu vremenu; ideološka najprije podijeljenost hrvatskoga nacionalnoga bića, poglavito s razloga i iskustava svih totalitarizama 20. stoljeća, kojima je naš hrvatski narod (bio) izložen; navlastito raščlamba uvijek aktivne velikosrpske politike, nekada i danas, kada se očito rat protiv Hrvatske nastavlja drugim sredstvima na podlozi novih „memoranduma“, ali s konstantom četništva, agresivne retorike, teritorijalnih posezanja, medijskim prijetnjama i nasiljem s obližnjega istoka…; pitanje i sudbina Bosne i Hercegovine kao (i) hrvatskoga nacionalnoga prostora, položaj našega naroda nekoć i sada u njoj, toj „netipičnoj“, da se baš ne napiše nedovršenoj i/ili nefunkcionalnoj državi, gdje je novokomponirano „bošnjaštvo“ mahom negacija tamošnje kršćanko-katoličke tradicije i temelj mnogim povijestnim krivotvorinama, a uz velikosrpsku dejtonsku zlosilnu i zločinačku okupaciju uz blagoslov „međunarodne zajednice“ gotovo polovice tamošnjega teritorija, ono je i izvor majorizacije, manipulacija i svakovrstnih pritisaka na tamošnje Hrvate kao autohton, izvoran, dapače temeljni a sada najmalobrojniji narod današnje BiH.

Mile Pešorda obaviješten je intelektualac bogata životna iskustva, angažiran pisac izbrušena stila, odnjegovana hrvatskoga jezika i sintakse svojih u mnogome aktualnih rečenica, deklarirani vjernik koji zaziva na svakoga temeljne kršćanske vrjednote i tradicijske zasade katoličkoga svjetonazora i odgoja.

I kada se možda ne ćemo složiti s nekim njegovim ustvrdama i zaključcima, Pešordino kolumnističko štivo nukat će nas, upravo tada, na usredotočenost kakvu podrazumijeva angažirano dijaloško čitanje – naime, dijalog s temom i autorom. Mnogi redci ovoga rukopisa omogućit će budućim čitateljima (bez obzira na naraštajnu pripadnost i/ili obrazovni stupanj) spoznajnu pustolovinu na koncu koje se znatiželja utažuje otvorenim novim vidicima, čemu uvelike doprinosi autorova spremnost suočiti se s gorućim pitanjima trenutka – pojedinca, naroda i nacije… ili pak Riječi, i Umjetnosti općenito, u današnjemu planetarnomu košmaru.

Kjednu, svesrdno preporučujem za objavljivanje rukopis Mile Pešorde koji, i temom i formom, prepoznajem kao dobitak i novu vrijednost u hrvatskome književnome i kulturnome prostoru.

napisao: dr. sc. Boris Domagoj BILETIĆ

____________

Za dubinsko razumijevanje hrvatske društvene zbilje

Svrha je ove recenzije kratko ukazati na dvije iznimno važne povijesne i povjesničarske vrijednosne sastavnice sadržaja rukopisa Mile Pešorde.

Prvo, u svakome tekstu-kolumni Mile Pešorda je otvorio te briljantnom kratkoćom multidisciplinarno razložio i sintetički uokvirio jednu posebnu temu koja je bitna za dubinsko razumijevanje hrvatske društvene zbilje. To znači, da je svaka pojedinačna tema obrađena u dijakronijskoj vertikali koja pokazuje da svaka društvena aktualnost ima svoje neizostavne složene korijene u prošlosti i da će razumijevanje i odnos prema prošlosti i sadašnjosti nužno utjecati na budućnost. Na taj se način Mile Pešorda izravno suprotstavlja metodološkoj suludosti o nevažnosti prošlosti pa čak i sadašnjosti, koja je suludost prevladavajuća u suvremenom hrvatskom javnom prostoru te obezglavljujuća po hrvatske društvene i državne institucije. Istovremeno, 241 probrani tekst je međusobno isprepleten na niz različitih načina i razina, koji omogućuju cjelovitije – šire i dublje – uvide u vremensku, prostornu i tematsku hrvatsku zbilju, s kojima se rijetko susrećemo u, uglavnom krivotvorenim, prikazima s kojima je pretežito ispunjen javni govor u Hrvatskoj.

Drugo, tekstovi Mile Pešorde sadrže mnoštvo prešućenih ili javno zaboravljenih jednostavnih i složenih činjenica i citata za koje su navedene uputnice na povijesna vrela, što svim vrstama čitatelja omogućuje provjeru pouzdanosti podataka na kojima se temelje promišljanja i zaključci koje logički izvodi Mile Pešorda. Osim toga, sve vrste istraživača s područja hrvatske i europske povjesnice, jezika, kulture i drugih društveno-humanističkih područja i polja mogu u rukopisu Mile Pešorde pronaći polazišta i nadahnuća za provođenje daljnjih istraživanja, sukladno civilizacijskim i humanističkim načelima, kako bi se napokon pridonijelo objektivizaciji saznanja o intenzivno prešućivanoj i krivotvorenoj hrvatskoj zbilji.

Naznačenih vrijednosti rukopisa i općih načela u potpunosti je svjestan i Mile Pešorda, što se očituje u svakom pojedinačnom tekstu i rukopisu promatranom cjelovito. Uostalom, Mile Pešorda je na početnim stranicama knjige odabrao dvije znakovite poruke. Jedna je biblijska: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ ( Iv, 15, 12); a druga M. Heideggera: „Bit se istine odkriva kao sloboda.

napisao: prof. dr. sc. Josip JURČEVIĆ

____________

Izvorni prinosi povijesti hrvatskoga podlistka

Zanemarimo li „rubne“ godine, kada su napisani prvi i zadnji Pešordin tekst (1995. – 2012.), izlazi na vidjelo da je u jezgri rukopisa skupina tekstova napisanih u razdoblju 2007. – 2011. Tekstovi su objavljivani u redovitoj kolumni u tjedniku za kulturu „Hrvatskom slovu“. Riječ je, dakako, o kraćim tekstovima, sukladno zahtjevima kolumnističkog posla. No napisani su vrlo pregledno, jasno, nerijetko i duhovito. Već i sama književna kakvoća tekstova podupire zamisao o njihovu objavljivanju u cjelovitoj knjizi. U spomenutom razdoblju, kada Pešorda piše i objavljuje spomenute tekstove, u hrvatskoj zbilji posebno su prisutna dva procesa. Prvi cilja na reviziju hrvatske pobjedničke baštine iz razdoblja 1990. – 2000.godine. Sukladno tomu, opći hrvatski napor i žrtva radi postignuća političke slobode i državne samostalnosti imali bi biti moralno prijeporni, pa, stoga, i uklonjeni iz zone oblikovanja javnih politika. Drugi proces otvoreno podupire svojevrstni „uzmak od suverenosti“, ponajviše vidljiv u gospodarskoj zbilji i razgradnji strategijske svijesti nužne u jasnu definiranju temeljnih nacionalnih interesa. Oba procesa, poznato je, osnažuju brojne i nimalo bezazlene štetne posljedice, koje pogađaju na različite načine većinsku populaciju u hrvatskom društvu.

Suočen s takvim promjenama, a i sam pogođen njihovim štetnim učincima, Pešorda razvija autorsku praksu u kojoj se mogu razlikovati tri osnovna sloja. U prvom sloju Pešorda se predstavlja kao polemičan autor. Ne propušta, dakako, spomenuti ime na koje adresira polemični iskaz, ali vidljivo je kako mu to i nije prvom nakanom. Važnije mu je izložiti analizi i protimbi fenomen, događaj, i njegove štetne implikacije. Promatraju li se samo na toj razini Pešordini tekstovi doimlju se kao jedna vrst inventure suvremenosti, i panorama „usporedne povijesti“.

U drugom sloju Pešorda je već autor koji sugerira manje vidljive, ali strukturno važne, veze između događaja i fenomena o kojima piše i tijekova „duga trajanja“. Posebno je to uočljivo u komentarima o nastavcima srbijanske agresije „drugim sredstvima“. Premda je, naoko, riječ o posebnim događajima, Pešorda u nizu tekstova pokazuje kako se oni na strukturnoj ravnini ne mogu, a metodički i ne smiju, odvajati od općih obilježja srbijanske modernizacije u jezgri koje leže prodor na zapad i izlazak na jadransku obalu kao dugoročni i orijentirajući ciljevi. U tome se kontekstu „funkcionalizira“ i hrvatska jugoslavenska predaja, neovisno o polaznim intencijama. U trećem sloju Pešorda čitatelju „nudi“ širu interpretacijsku perspektivu, koja nadmašuje ovdje/sada redukcije, inače česte u značenjskim preinakama brojnih javnih događaja u hrvatskom društvu. Pešorda podsjeća na dva obvezujuća „viška“. Prvi se očituje u općim vrijednostima, navlastito vrijednostima s korijenom u kršćanskim vrlinama i kršćanskoj obzirnosti. Drugi se očituje u europskim pravilima koje hrvatska kultura baštini kao navlastitu osnovu. U interpretacijskom zrcalu što ga omeđuje takva perspektiva, značenja brojnih događaja i postupaka zadobivaju, po pravilu, manje očekivana, a nerijetko, i iznenađujuća svojstva.

Promatraju li se na tom tragu, pojedine Pešordine tekstove dopušteno je čitati kao izvorne prinose povijesti hrvatskog podlistka, književnog žanra koji je, poznato je, u praksi, modernih hrvatskih književnika nerijetko bio najbolji i kolikoćom i kakvoćom.

Budući da je Pešordin rukopis sastavljen od tekstova koji izvješćuju i izlažu kritici i kulturne i društvene i političke događaje i fenomene, razložno je očekivati da će, objavi li se, dotična knjiga privući raznoliku čitateljsku publiku, u rasponu od zainteresiranih profesionalaca u javnim službama, prijeko studenata i osoba s boljom naobrazbom, do tzv. „običnih“ čitatelja, zainteresiranih za događaje, barem neke, koji su se zbili u njihovu blisku okolišu. Drugačije rečeno, razložno je očekivati da će knjiga, objavi li se, probuditi čitateljski interes među različitim skupinama te da neće ostati „upokojena“ u skladištu.

napisao: prof. dr. sc. Ivan ROGIĆ NEHAJEV

____________

Mile Pešorda (Grude, 15. kolovoza 1950.) hrvatski je književnik, prevoditelj i nakladnik. Antologijski je hrvatski pjesnik i istaknuti intelektualac.

Gimnaziju je završio u rodnim Grudama, uz rub plodnoga Imotskoga polja, a studij romanistike, obranivši s najvišom mogućom ocjenom deset (10) diplomsku radnju s temom o kazalištu apsurda, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poslijediplomske i doktorske studije pohađao je u Zagrebu i Parizu, gdje je kod Milana Kundere prijavio doktorsku disertaciju “Ideja Europe u djelu Ive Andrića i Miroslava Krleže”. Godine 1971. –1972. bio je voditeljem demonstratorskih vježbi iz latinskoga jezika sa studentima Filozofskoga fakulteta u Sarajevu. Radio je kao novinar u kulturnoj redakciji Radio-Sarajeva te zagrebački dopisnik za kulturu dnevnika “Oslobođenje” u Sarajevu, a od 1979. do 1990. godine kao nakladnik, izdavačka kuća “Veselin Masleša” u Sarajevu, kada je objavio i uredio više od tristo knjiga. Među tim naslovima bile su pjesme F. Pessoe, P. Celana, A. Sidrana, Cz. Milosza, Z. Herberta, N. Šopa, D. Maksimović, M. Suška, sabrana djela Saula Bellowa, Isaka Samokovlije, Midhata Begića i Milana Kundere, zbog čega je g. 1984. javno politički difamiran kao “kunderist, antikomunist i neprijatelj Jugoslavije” (Mihajlo Lalić).

Na velikomu skupu mladeži u Imotskomu, na dan 1. ožujka 1967., zagovarao je, u duhu pomirbe i nadilaženja ideologijskih podjela, pokretanje neovisnih hrvatskih novina, ali je njegovu ideju odmah žestoko napao komunistički dužnostnik dr. Miloš Žanko, najviši gost “Općinske konferencije Saveza Omladine Hrvatske – Imotski”. U svibnju 1968. Pešorda je pokrenuo, uredio i izdao prvi broj revije Ogledalo, koju su vlasti uništile i trajno zabranile. Idejni je začetnik i pokretač Šimićevih susreta održanih 30. svibnja 1970. godine, u subotu, u Grudama i završenih 31. svibnja 1970. u Drinovcima. Zagovornikom je građanskih prava i sloboda, inicijator i jedan od sedmorice hrvatskih književnika potpisnika povijesne Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku 28. siječnja 1971.

Prvi je uputio javni poziv na obnovu HKD Napredak u Sarajevu, 7. srpnja 1990.. Četiri godine, od 1990. do 1994., Pešorda je bio lektor-predavač na Sveučilištu u Francuskoj, zatim koordinator za UNESCO i savjetnik za kulturu u Ministarstvu vanjskih poslova, član uredničkoga vijeća revije Lettre Internationale u izdanju Centra PEN-a g. 1990.-1994., glavni urednik u “A. G. Matošu” Samobor-Zagreb te jedan od utemeljitelja, zamjenik glavnoga urednika i urednik za književnost tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Govorio je u Zagrebu, 28.travnja 1995., na predstavljanju povijesnoga prvoga broja “Hrvatskoga slova”, u kojemu je inače bio objavljen veliki razgovor, koji je s hrvatskim književnikom i akademikom Petrom Šegedinom vodio Mile Pešorda kao zamjenik glavnoga urednika i urednik za književnost. Sudjelovao je na brojnim međunarodnim znanstvenim simpozijima, okruglim stolovima i književnim susretima,u više europskih država. U SAD-u je boravio g. 1988. kao gost State Departmenta. U Francuskoj je 1991. osnovao Društvo francusko-hrvatskoga prijateljstva (AMITIES FRANCO-CROATES DE RENNES), koje je tijekom nekoliko godina bilo središtem intelektualne i humanitarne pomoći Hrvatskoj i BiH u ratu za slobodu. U Parizu je, 3. i 4. veljače 1992., bio savjetnik i sudionik velikoga znanstvenoga simpozija “Les destins des nations de l’ex-Yougoslavie” (Sudbine nacija bivše Jugoslavije), održanog pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova Francuske. Ujesen 1992. sa srpskih okupacijskih položaja ciljano je bio granatiran obiteljski stan Mile Pešorde.

Bio je ravnatelj Hrvatskoga kulturnog centra u Sarajevu od 1999. do 2000. i sudionik prvih Europskih književnih susreta u Sarajevu 2000. godine, kada je na Muzičkoj akademiji govorio o pjesništvu Paula Celana. Sudjelovao je u pokretanju i koncipiranju edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, gdje je i član Uredničkoga vijeća. Na političke optužbe i klevete ideologa jugoslavenstva Predraga Matvejevića, člana neokomunističke Šuvarove stranke SRP-a u Zagrebu (koji je ujesen 2001. zahtijevao “sud stroži od Haaškoga tribunala” za nekolicinu hrvatskih i srpskih književnika a poimence za Dobricu Ćosića, Anđelka Vuletića, Pešordu, Ivana Aralicu, Momu Kapora, Matiju Bećkovića, Rajka Petrova Nogu i još neke pisce,[1] optužujući Pešordu u zagrebačkom “Jutarnjem listu” 10. studenog 2001. kao “odgovornoga za zločine u BiH”, “kvislinškog pisca”, “kolaboranta fašizma”, “sarajevskoga talibana” i sl.[1]), odgovorio je demantijem u tjedniku “Fokus” (“Matvejevićev verbalni atentat na Pešordu”, Fokus br. 81., str.2., Zagreb, 29.11.2001.) i tužbom koja je završena 2. studenog 2005., samo nekoliko dana prije apsolutne zastare, presudom Općinskoga suda u Zagrebu kojom je Predrag Matvejević osuđen na kaznu zatvora od pet mjeseci uvjetno dvije godine za zločin klevete i uvrede.[2] Presudu su osudili Srpska informativna mreža – Beograd, Hrvatsko novinarsko društvo i Reporteri bez granica, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, predsjednica stranke HNS Vesna Pusić, a tadašnji je premijer Ivo Sanader i predsjednik vladajuće stranke HDZ, u specijalnoj izjavi za HTV-dnevnik, već 4. studenog 2005. podržao osuđenoga klevetnika i napao nepravomoćnu presudu Općinskoga suda u Zagrebu. Osuđeni je Matvejević odbio uložiti žalbu i za medije izjavljivao da ne priznaje ni sud ni presudu pokrenuvši protiv presude i Pešorde novu kampanju internacionalnih razmjera. U svibnju 2010. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu kojom je odbio zahtjev, inače bez presedana, glavnoga državnoga odvjetnika Državnoga odvjetništva RH da poništi pravomoćnu presudu Matvejeviću i potvrdio njezinu zakonitost[3].Profesor emeritus dr. Zvonimir Šeparović, bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu, viktimološko-juridički je osvijetlio sankcionirano Matvejevićevo zlodjelo klevete, u svom eseju “Kleveta je ozbiljan zločin”, u kulturnom tjedniku Hrvatsko slovo br. 791., od 18. 6. 2010. Golemi su odjek u javnosti dobili članak Darka Kovačića “Matvejevićeva vješala za hrvatske književnike”, u zagrebačkomu tjedniku Fokus od 11. 11. 2005. i politološki esej prof. dr. Zdravka Tomca “Predrag Matvejević brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta” (Fokus od 25. 4. 2008.).Na ponovljeno Matvejevićevo zlodjelo klevete, počinjeno u talijanskom dnevniku CORRIERE DELLA SERA 13. 5. 2011., Pešorda je uzvratio novom tužbom i otvorenim pismom javnosti o Matvejeviću koji “ubija istinu, kleveće Hrvate i Hrvatsku” i “dezinformira talijansku javnost o biti velikosrpske invazije na hrvatske zemlje i narod zapadno od Dunava i Drine” (Hrvatsko slovo br. 893., Zagreb, 1. 6. 2012.)

Pešorda je član: Matice hrvatske od 1970., Društva pisaca BiH od 1972., društava hrvatskih književnika u Zagrebu i Mostaru, Hrvatskoga društva klasičnih filologa, HKD Napredak, Udruge Hrvatska-Irska. Redoviti je član Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost Bosne i Hercegovine od 2000.

Nagrade

• 1970. dobio je nagradu prvih “Šimićevih susreta” u Drinovcima za pročitanu pjesmu “Tužbalica”;
• 1972. dobio je nagradu izdavačke kuće “Svjetlost” u Sarajevu za knjigu pjesama “Život vječni”;
• 1976. dobio je godišnju nagradu dnevnika “Oslobođenje” u Sarajevu za komentar “Zašto šutnja?”;
• 1981. dobio je godišnju nagradu za najbolju knjigu Književne omladine Bosne i Hercegovine za pjesničku knjigu “Slušam tvoj glas”;
• 1996. dodijeljeno mu je najviše državno odlikovanje Republike Hrvatske za osobite zasluge za kulturu, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
• 2007. dobio je 1. nagradu Dubravko Horvatić, za poemu “Baščanska ploča”, objavljenu u Hrvatskom slovu 2006. godine.
• 2009. dobio je godišnju Nagradu Antun Branko Šimić za knjigu “Baščanska ploča, poema”.

izvor biografije: http://dhk.hr/

Mile Pešorda/Hrvatsko nebo