Nataša Božinović: Proglotidi hrvatske trakavice

Prije sam pisala o emisiji Knjiga ili život na koju tu i tamo bacim pogled, i što reći osim „na istoku ništa novo“. Koncepcija emisije je: region, zajednički jezik i žal za bivšom državom. 

Postotak Jugoslavena, (koji se dijele na osobe koje menstruiraju i koje ne menstruiraju) je danas izrazito mali, ali ima široku platformu s koje djeluje. Iako je izrazito štetno za Hrvatsku i hrvatske osobe, od transrodnih do onih hetero, preko menstrualnih, ejakulirajućih i svakih drugih, nigdje jugoslavenstvo, nije zabranjeno. Pače je debelo uhranjeno.

Jugoslavenstvo u Hrvatskoj je poput tijela pseće trakavice koje se sastoji od članaka, proglotida koji se pupanjem, neprestano nižu. U tijelu čovjeka, trakavica može narasti i do 25 metara i ako se ne liječi, ubije ga. Proglotidi jugoslavenstva su tako raspoređeni u hrvatskome društvu da su svi vitalni organi ozbiljno načeti, a stručna dijagnoza bolesti je totalno pogrešna. Umjesto da čovjeku kojega je napala trakavica, izvadiš trakavicu, izvadi mu se bubreg, gušterača, pa jedno plućno krilo, pa drugo itd., sve dok na kirurškome stolu ne ostane samo taj ljigavi parazit. 

Slučaj Karamarko ilustracija je  društvene trakavice. Umjesto da se makne Dalija Orešković, maknut je Karamarko. Dalija, tada najnoviji članak-proglotit, Milanovićevo čedo, a potom narikača, je prvo propupala u Povjerenstvu, pa u Saboru, a sada je utihnula zbog pupanja novih proglotida koji, kao u trakavice, potiskuju stare.

Intencija ovoga teksta je objasniti da su lopovluk i korupcija tek sitna prehlada za hrvatsku državu s kojom se nosi svaka zapadna država u odnosu na velikosrpstvo(ispravnija riječ za jugoslavenstvo), te da ovo drugo uništava imunitet cjelokupnoga organizma na način da ono prvo postaje normalna pojava na koju populistički upozoravaju kompletno svi akteri i korumpirani i nekorumpirani čime se sve više magli otkrivanje pravog uzroka bolesti.

U tijelo trakavice pri pupanju novih proglotida, ne može se prokrijumčariti nešto što nema obilježja toga organizma. U spomenutoj emisiji Knjiga ili život, pače se inauguriraju novi članci, koji imaju ista obilježja kao i stari. Ugledah tako dr. sc. Đurđicu Čilić, profesoricu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Poljskoga jezika i književnosti, ujedno i spisateljicu iz Viteza s adresom u Zagrebu. Gledajući je, palo mi je na um više naših pisaca iz BiH, od Jergovića, preko Martine Sopte do same Čilićke. Pa ima li za Boga miloga netko tko nije teška Jugoslavenčina? Ama(net), nema!!! Takav nema šanse!!! Posebno iz BiH. Umjesto putovnice,  dobiju RH pasoš. S pasošem, sva im se vrata otvaraju. Ako žele postati pisci, postat će. Ako žele postat redatelji i to će. Glumci voditelji…, sve što požele, dobiju. Nije for free. Moraju nametati ‘starodrevno’ bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti regiona kako znaju i umiju.

Ako neki od njih nekad bijahu obećavajući pisci, sve manje su to, a sve više jugoslavenski aktivisti. Jugo aktivizam je obrnuto proporcionalan umjetničkoj vrijednosti.  Ako u svojim djelima ne spominju jugoslavensku idilu života prije, i hrvatski mrak sada, a vjerujte mi uvijek im se to provuče, većinom pišu o svome big „ja-ja“; svome odnosu…, puknut ću sad; s materom recimo, pa s babom, svojim djetetom, bebom, rodila sam sebi sina… , odnosu s ovim, s onim iz obitelji, s bolešću, bolnicom..itd. 

Nema tu Zločina ni kazne ni Madame Bovary i ništa tako kapitalno Bože oprosti, tek osobna ispovijest pismenih osoba koje vjerojatno znaju složiti riječi. Je li to tako dobro, vrijedno izdanja, ne znam, ali čisto sumnjam kad vidim da je uvjet sine qua non da knjiga ugleda svjetlo dana politička pripadnost proglotidskom sustavu. Guglajući doktoricu Čilić, upadne mi Markovinin podcast na kom je ona bila gošća. Počinju razgovor s daleko poznatim jugoslavenskim patosom; kako su svi išli miješano u školu i bili sretni, (čitaj: lobotomirani Jugoslaveni), dok se neki tamo zločesti odrasli nisu podžapali. Onda u duetu; udri po crkvi, bibliji, nacionalizmu, klerikalizmu…, svom onom neokomunističkom retorikom što smo mi stariji izvorno  slušali kod primanja u omladince, a pokatkad i u pionire. Nesnošljivo je.  Krenem preskakati video. Markovina je napravio kardinalnu pogrešku. Duvno nazvao Tomislavgradom. Istina, brzo se ispravio, ali mu je ostao gorak okus u ustima: ne želiš kraj, mada je tu.

Preskočim dalje. Nabasam na pitanje o papi Ivanu Pavlu II, koji je Poljak, pa je tako vezan za područje dr. Čilić, a s Markovinom je vezan jer je svaki prijatelj Hrvatske Markovinin smrtni neprijatelj. Vidim malo da se i dr. Čilić izbezumila Markovininom intencijom da se obostrano udre iz sve raspoložive artiljerije po svetom čovjeku. Nakon prvog pitanja rekla je da ne bi dalje, ali nakon toga su uslijedila još dva ista, pa se ipak zaplela o njih. Nevješto je bauljala da se ne zamjeri ispitivaču Markovini. Htjede svom donekle pozitivnom stavu o papi dati kredibilitet Ivana Supeka koji je o papi imao više nego pozitivno mišljenje. Pa ako je Supek o papi lijepo mislio, misli Đurđa, može i ona, skromna profesorica na Ffzg. Nesigurna, upita ispitivača Markovinu (ni crno ispod nokta pok. akademiku i velikom eruditi, Supeku):“A složit ćete se sa mnom, Supek je odličan čovjek?“, na što Dragan Markovina s autoritetom kakva partijskog funkcionera zaniječe oštro glavom u stilu: Šta bre pričaš, kakav Supek??!!

Za trenutak promislih da će iz nje šiknuti ono drevno hrvatstvo iz Viteza grada, da će ustati i obrecnuti se na jugoslavenskog papka: Pa dobro znaš li ti, ništarijo, tko je cijenjeni akademik, znanstvenik i književnik??!!! Ali to mi se samo pričinilo. I Pupovac bi tako djelovao pored Markovine. Dr. Čilić je više bila nalik svojim studenatima u situaciji kada se izvlače, nabadaju gradivo, propitkuju reakciju profe,  pa kad izlanu kakvu glupost koja ih može koštati pozitivne ocjene, brzinski se povuku: „Nije tako? Supek nije poštena inteligencija? Ok. Sorry.“ I tako je akademik Supek tipičnim partijskim marom nedostatka inteligencije, izbačen  iz „fusnote“ doktorice  Đurđe koja je do tada ipak mislila da spomenuti spada u poštenu inteligenciju. Grdo se prevarila. Ivan Supek je uz sve ostalo veliko i značajno, bio i hrvatoljub! 

Trakavica je dvospolac. Svaki proglotid ima dva spolna organa, pa može sam sebe kad hoće i gdje hoće (se razmnožavati). Tako među jugoslavenskom trakavicom imaš potentnije i manje potentne. Markovina, Saša Kosanović, Jakovina, Klasić, Nobilo, spadaju u pre-potentne. Pri svakome nastupu se užare, izgore, uznervoze, uzbude na spomen Jugoslavije, regiona, Tita, srpa i čekića. Ipak, koliko god nama izgledalo ubojito jer je ubojito dosadno i perpetuira se pretjerano, ipak je u konačnici jalovo. Na tribini Saše Kosanovića posvećenoj podizanju optužnice protiv naših pilota vidjelo se da je jalovost jugosrpskoga aktivizma uzela danak. Slomljeni Saša izgubio je kontrolu i nikako nije uspio pohvatati konce. Ante Nazor i Dražen Keleminac poremetili su mu koncept.  Zbog mlađih generacija treba neprestano upozoravati: Saša je od onih zvezdaša, strastvenih navijača Hajduka koji bi sve dali da u grbu i dalje sija zvijezda petokraka.  Navijanje za Hajduk samo je krinka njihove mržnje spram reprezentacije. 

Nekoć je duga bila samo ona prelijepa pojava poslije kiše. Duge poslije kiše su nestale. Postalo je to LGBT. Danas je to klupa u parku, sutra je to drug Tito. Govorim koliko  paradoksi postaju uvjerljivo trakavičast kontekst. Kao Kosanović- Hajdukovac. 

I primjerice ovo: u Otvoreno s Galbraithom iz daljine se uključio  i Klasić. Riječ je bilo o Danu državnosti. Kakve veze Klasić ima s hrvatskom državom? Osim što je protiv nje. Ovo je zaista postalo degutantno od HRTa, da se za ovakve teme kad nije riječ o debati nego velikim danima hrvatske povijesti među goste koji su bili svjedoci događanja zove jedan jedini povjesničar i k tomu čovjek koji bi taj dan zamijenio 29. novembrom.  Jugoslavenski aktivist je tom prigodom iza sebe nanizao red knjiga o Titu. Toliko o tomu koliko je HRT totalno izila jugo trakavica kad im se ovako nisko može narugati jedan izrazito nabrijani članak nje.

Takvu vrstu ruganja  primjećujem i u TV kalendaru. Što se dogodilo s tom kultnom emisijom, posebna je priča s kojom bi se trebao pozabaviti povjesničar. A mogao bi i psihijatar. Uvelike je primjetno da se i tamo uvalio neki, misli on ili ona, potentni proglotid. Opet pucanj u prazno. Istina, čuje se; unosi nemir i stres, slabi imunitet, ali Hrvatska je snažan organizam. 

Mnogi su Kolindu ismijavali kada je rekla da Hrvatska može postati gospodarskom silom svijeta. Ismijavali su je trakavičari jer to ne žele, ali ismijavali su je i naši pametnjakovići koji uvelike hrane samu trakavicu. Nadam se da ćemo jednom o toj trakavici pričati kao o nekom zeznutom zatvoru kojega smo se nekim čudnovatim lijekom riješili i poslali ga u kanalizaciju gdje i spada. 

Tako da Kolindina priča uopće nije nemoguća misija.  Samo se pod hitno treba olakšati.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo