Kako je A. Izetbegović čovjek bez časti, lažljivac i prevrtljivac varao Hrvate i međunarodnu zajednicu 1992.-1993.

U ovom prilogu prikazat ćemo slijed planove međunardne zajednice koje je Alija Izetbegović potpisao, a onda  od njih odustao. Svaki put prevario je one s kojima se dogovorio. A zatim je svojima i drugima davao čudne i neistinite “intepretativne izjave”.

Iz svega se vidi da Izetbegović nije htio mir postići političkim dogovorom. Zbunjivao je pregovaračke strane, i svaki put davao doprinos razbuktavanju, a ne smirivanju rata. Druge je optuživao da su za to isključivi krivci. Sve je počelo potpisivanjem pa poricanjem plana Europske zajednice još u ožujku 1992., kada je rat tek počinjao.

Cutileirov plan u ime EZ-a: Hrvati prvi potpisali – Izetbegović potpisao, pa porekao

A evo sada dokumenta (transkripta) sa Zatvorene sjednice SDA nakon povratka A. Izetbegovića iz Lisabona, iz kojega se vidi kako se pred svojima izvlačio, poričući da je pristao na ono na što je upravo pristao.

Čovjek bez časti, lažljivac i prevrtljivac, Izetbegović sam priča kako je i zašto lagao i varao u Lisabonu. To što je tamo potpisao – ustavno uređenje BiH – bilo je uvjet za priznanje BiH i jedini razlog zašto su Hrvati izišli na referendum o neovisnosti BiH. Uz golemu pomoć Franje Tuđmana koji je na taj način želio još jednom zaštititi i osigurati i definirati i granice RH.

Alija kaže: „Nevoljko, ali smo se usaglasili“.

A zašto je pristao?

Evo  odgovora:

 „Ako hrvatska zajednica (ne kaže „hrvatski narod“??) ne izađe na referendum, referendum je propao. Imajte tu stvar u vidu. Nemojte se nipošto s tim kockati. Mi na referendumu moramo proći, ako ne prođemo, ostali smo u bunaru, i nema načina da se izvadimo za daljnjih trideset godina.“

Izetbegović nesuvislo mrmlja o  o kamenu i brijegu, jer se Sizifa nije mogao sjetiti, pa zaključuje:

„Referendum se ne smije izgubiti!“ Tako će BiH dobiti priznanje, a onda „unutra nek’ se burka što hoće, šta ja mogu“.

Što se događalo u nastavku, tijekom 1992. i 1993.

Izetbegović, nakon što je JNA napala Ravno, izjavljuje da “ovo nije naš rat” i koketira s JNA kao mogućim braniteljem BiH. Hrvati tada jedini brane BiH od osvajanja većinski nesrpskih područja koja vrše JNA i domaće srpske oružane formacije. HVO bilježi i vojne uspjehe.

Na svakom dokumentu HZ-HB (Hrvatska zajednica „Herceg-Bosna“) stoji da su Hrvati u državi BiH, stoji da su svi propisi privremeni, da ne prave svoju skupštinu, svoj Ustav, da nemaju ministre, nego predstojnike odjela, da nemaju predsjednika vlade, nego…

Hrvati se sami  financiraju (dobrim dijelom nametima Hrvatima koji rade u inozemstvu, a takvih je s tog područja mnogo), sami kupuju oružje, prevoze i smještaju izbjegle i prognane muslimane i Hrvate, naftom koju plaćaju (nisu ju valjda ukrali), prevoze se u nastavku i ranjeni borci A BiH. Hrvatska pomaže i novcima koje su u zajedničku blagajnu obrane uplatili i Hrvati iz BiH i iseljeništva. Hrvatske postrojbe naoružavaju se i logistički pomažu Armiji BiH, a u HVO u uključeni i Muslimani,… koji će poslije veleizdajnički okrenuti oružje na svoju vojsku. Hrvati od onih svih milijardi dolara koje su iz islamskih zemalja došle kao pomoć BiH nisu dobili ni dolara.

Da bi se steklo okvirno razumijevanje diplomatskih aktivnosti tijekom g. 1993.,  donosimo i isječke iz znanstvenog rada “Mirovni planovi i sporazumi za Bosnu i Hercegovinu” Silvane Marić Tokić iz g. 2018.

(https://hrcak.srce.hr/file/341293).

I. Silvana Marić Tokić: “Mirovni planovi i sporazumi za Bosnu i Hercegovinu” 

[…]

3. Vance-Owenov plan

Novi plan nakon neuspjelog Cutileirovog plana nosi naziv Vance-Owenov plan, po pregovaračima Cyrusu Vanceu i lordu Owenu. Taj plan je predviđao da Bosna i Hercegovina bude uređena na načelu „deset provincija“. Prema ovome planu Muslimanima bi pripalo 30 % teritorija BiH, Hrvati bi dobili 25 % teritorija BiH, a Srbi 45 % teritorija BiH, odnosno provincije koje bi pripale Muslimanima, Hrvatima i Srbima.

„Početkom 1993. Lord Owen i Cyrus Vance predstavili su plan, u mirovnim pregovorima o BiH poznat kao Vance-Owenov plan. Na prvi pogled je bio sjajan, svakomu je u nečem udovoljavao, nikomu potpuno: BiH je ostala država, ali podijeljena u deset autonomnih provincija, uglavnom iscrtanim prema načelima većinske etničke zastupljenosti; predviđeni su visoki standardi zaštite ljudskih prava, a Sarajevo, i eventualno cijela BiH, bili bi demilitarizirani.

Dotad bi se tri vojske – vojska bosanskih Srba, koja je već kontrolirala oko 60 posto teritorija, te dotadašnji saveznici (uglavnom muslimanska) Armija BiH i (uglavnom hrvatski) HVO – povukle u granice svojih većinskih provincija.“5
Plan će odbiti Srbi koji se nisu htjeli odreći osvojenog dijela teritorija BiH i Muslimani koji bi time izgubili „Muslimansku državu“. Hrvati će prihvatiti i ovaj plan kao i sve prijašnje i sljedeće planove u želji da se zaustavi sukob u BiH.

[…]

————————

 4 Hećimović, Esad: Povratak u budućnost, BH Dani http://www.bhdani.com/arhiva/215/t21511.shtml (5. 2.
2010. god.)

5 Starešina, Višnja: Vježbe u laboratoriju Balkan, Zagreb, Naklada Ljevak, 2004. str. 137.

4.Owen-Stoltenbergov plan

Nakon još jednog neuspjelog plana za prekid sukoba u BiH javlja se novi plan koji po novom pregovaraču T. Stoltenbergu nosi naziv Owen-Stoltenbergov plan. Ovim planom država BiH je trebala biti uređena kao konfederacija. Pri predlaganju novoga mirovnog plana za rješenje sukoba na tlu Bosne i Hercegovine lord Owen u izjavi za BBC ističe da je njegov najveći problem privoljeti bosanske Muslimane da pregovaraju.10

Sastanak koji je označio početak pregovora je održan 15. i 16. lipnja u Ženevi, a sastanku su prisustvovali S. Milošević, F. Tuđman, A. Izetbegović, M. Bulatović, R. Karadžić i M. Boban. Na ovome susretu stvoren je novi plan pod nazivom „Unija triju republika“. Ni ovaj plan nije odgovarao Muslimanima/Bošnjacima jer bi im po ovome planu pripalo 23 % teritorija Bosne i Hercegovine. Svoje nezadovoljstvo će iskazivati tijekom cijelih pregovora. Kako i sam naziv plana kaže, Unija triju republika, Bosna i Hercegovina bi se sastojala od tri republike, podijeljene u pet područja: dva hrvatska, dva muslimanska i jedno nedjeljivo srpsko područje.

„Iz petosatne rasprave s predsjednicima Bulatovićem, Miloševićem i Tuđmanom 23. lipnja u Ženevi proizašlo je devet ustavnih načela. Nazvali smo ih srpsko-hrvatskim prijedlozima, a trojica predsjednika, iako nisu željela da se načela pripisuju njima, pružili su im potporu i pomogli njihovom oblikovanju. Činio se da Karadžić i Boban iskreno prihvaćaju načela, te smo se obvezali izložiti njihov prijedlog sedmorici nazočnih članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine – trojici Hrvata, trojici Srba i jednom Muslimanu. Preporučili smo toj sedmorici članova Predsjedništva da ne zauzimaju zajednički stav o devet načela na licu mjesta, budući da smo držali da bi ih najprije valjalo razmotriti s Izetbegovićem i Ganićem, koji nisu došli u Ženevu.“11

Navedena načela su sadržavala promjene u odnosu na prethodni plan, a jedna od promjena je trebala biti da Bosna i Hercegovina treba biti konfederacija sačinjena od republika. Javna propaganda koju su vodile sve tri strane, ali s različitom namjerom, je bila suglasna o uniji s tri republike, s time da su Muslimani prema novom zemljovidu trebali dobiti 30 % teritorija, dok Hrvati traže više od 20 % teritorija, Srbima je trebalo pripasti oko 45 % teritorija i koridor kroz Posavinu.
Bošnjački političari su u početku odbijali prisustvovati sastancima koji su se odnosili na ponuđeni plan, ali su na kraju ipak pristali na pregovore. Tijekom pregovora Izetbegović nije prihvaćao teritorijalnu podjelu te je tražio veći postotak teritorija za muslimansku republiku. Izetbegović je i ovaj plan nazvao „podjelom BiH“. U daljnjem nastavku pregovora bošnjački političari su optužili Hrvate i Srbe za nastavak sukoba i podjelu BiH iako bi ovim planom najviše izgubili Hrvati koji bi dobili 17.5 % teritorija BiH.

Razgovori su nastavljeni na britanskom nosaču zrakoplova „Invicibleu“. Jedan od navedenih razloga za nepotpisivanje plana jesu teritorijalna razgraničenja.

5. Plan s „Invinciblea“

Rješavanje pitanja oko teritorijalnog razgraničenja je održano 20. rujna 1993. god. na britanskom nosaču zrakoplova „Invincible“. Na sastanku su prisustvovali Tuđman, Milošević i Bulatović. Osim što je ovaj sastanak značio nastavak pregovora, on je sadržavao i mape razgraničenja republika, koje su bile najspornije tijekom cijelih pregovora.

„Na konferenciji za tisak, održanoj 22. rujna, A. Izetbegović je izjavio da je na ovom sastanku učinjen skromni progres, spominjući i tri paralelna rješenja za izlaz na more (dio obale u Neumu, zakup na 99 godina luke Ploče sa slobodnom zonom, te luka na Neretvi), kao i verbalnu spremnost ‘srpske strane’ za male teritorijalne ustupke na području Međeđe i Ustiprače. Istovremeno najavljeno je ovom prilikom zasjedanje Skupštine RBiH.“12

Izetbegoviću je najvažnije od svega bilo dobiti izlaz „bosanske republike“ na more. Skupština koja je zasjedala 28. rujna je bila pod utjecajem prije održanog “Svebošnjačkog sabora“. Ono što je odlučeno na zasjedanju Skupštine i Sabora jest da se Ženevski sporazum prihvaća, ali da on nije u interesu bošnjačkog naroda.

Srbi nisu željeli izgubiti veći dio osvojenog teritorija BiH, iako su prema svim prijedlozima trebali dobiti veći dio teritorija nego što su nastanjivali sa srpskim pučanstvom 1991. god. Muslimani/Bošnjaci su također tražili izmjene na kartama razgraničenja, imali su tri zahtjeva: izlaz na more kod Neuma,  ispravak granica u istočnoj Bosni, te ispravak granica u Krajini. Srbi i Hrvati su se odrekli tri posto teritorija u korist Bošnjaka/Muslimana. Jedino su Hrvati bili ti koji nisu tražili neke veće promjene i veći dio teritorija BiH iako su na to imali pravo, po popisu stanovništva iz 1991. god.

Zaključni prijedlog, odnosno ispravak karata o razgraničenju je predstavljen 22. prosinca 1993. god. Na sastanku ministara EU-a u Bruxellesu je odlučeno da republika s većinskim muslimansko-bošnjačkim stanovništvom obuhvaća 33,33 % teritorija BiH, republika s većinskim srpskim stanovništvom 49 % teritorija, a republika s većinskim hrvatskim stanovništvom 17,50 % teritorija BiH.13 Ovaj sporazum neće donijeti veće pomake u pregovorima, niti će doći do zaustavljanja rata na tlu BiH. I dalje će ostati sporno petnaest područja, oko kojih se nisu mogle usuglasiti zaraćene strane u BiH. Ovaj plan je bio samo korak naprijed u pregovorima, tako da ni nastavak pregovora koji je se dogodio 18. siječnja 1994. i 12. veljače 1994. god. nije donio suglasnost oko spornih područja. Na „Invicibleu“ nije ništa potpisano, ali su doneseni određeni dogovori koji će služiti kao podloga za daljnji nastavak pregovora. […]

————————————

 11 Owen, David:Balkanska odiseja, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada i Hrvatski institut za povijest, 1998., str.
238 -239.

12 Kasim, Begić: Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991.-1996.), str. 146.
305

Vezano

Priredio: Darko Daran Bašić, gl. ur. portala Hrvatsko nebo