Zdravko Gavran: Rat u Ukrajini kao zamašnjak krize i dinamike povijesti

Danas, u petak, 3. lipnja 2022., stoti je dan ruske vojne invazije na Ukrajinu. Ta neslavna stodnevica povod je brojnim i različitim osvrtima i analizama u medijima, u kojima se pokušava rezimirati što se dosad dogodilo i što će biti dalje. Što iz svega možemo zaključiti?

„Ako nikada i ne upotrijebi nuklearnu bombu u Ukrajini, Putin je dosad već uzdrmao nuklearni poredak. Nakon njegovih prijetnji NATO je ograničio potporu koju je bio pripravan ponuditi Ukrajini, s dvjema implikacijama (upletenicama) … Jedna je da će ranjive države koje svijet promatraju kroz oči Ukrajine osjetiti kako je najbolja obrana protiv agresora koji raspolaže nuklearnim oružjem imati vlastito takvo oružje. Druga je ta da će ostale države s nuklearnim oružjem povjerovati kako mogu odnijeti prevagu tako da oponašaju Putinovu taktiku. Akoprem je tako, netko će nekada zasigurno pretvoriti tu prijetnju u stvarnost. To pak ne smije biti razorna baština ovoga rata“ – ističe se u uvodniku posljednjeg broja globalnoga britanskog tjednika The Economist. Naslovnica je posvećena pogibelji nuklearnog rata; ispod velikog naslova „Novo doba“ (A New Era) dano je i objašnjenje: „Zašto rat u Ukrajini čini nuklearni sukob vjerojatnijim“. U tekstu se podsjeća kako su „neki upozorili da bi nanošenje poraza Rusiji moglo stjerati njezina predsjednika u kut pa da bi to imalo razorne posljedice“.

Igra mačke i miša između Zapada i Rusije

Nedvojbeno, odnos Zapada prema Rusiji u dimenziji vojne pomoći Ukrajini imao je u ovih stotinu dana nešto od igre mačke i miša. S jedne strane, postupno se sve više država odvažilo na slanje ubojitih oružja Ukrajini, dok su s druge strane opseg i vrste oružja dozirane tako da se time ne isprovocira vojni ili nuklearni odgovor Moskve onima koji to oružje u Ukrajinu šalju. Nedavna epizoda sa slanjem modernih američkih raketnih platformi tipa Himars, čije rakete imaju domet od 60-70 kilometara, pokazala je da je doziranje na djelu. Najprije se od te odluke, nakon prijetnji iz Moskve, odustalo, a onda se ipak odlučilo poslati ta ubojita oružja, ali uz prethodno zatražena i dobivena ukrajinska jamstva da se iz tih oružja ne će slati rakete na ozemlje susjedne Rusije.

Ta epizoda pokazala je još nešto. Jedno od glavnih Putinovih opravdanja vojne invazije bila je navodna ugroza same Rusije u slučaju da Ukrajina postane članicom NATO-a, što se, kao, htjelo spriječiti. No pritom je prešućeno da je jedna stvar ako neka država postane članicom NATO-a, a sasvim druga stvar ako se u njoj rasporedi kemijsko, biološko, taktičko ili strategijsko oružje kojim se može ugroziti teritorij i stanovništvo i oslabiti vojna sila same Rusije.

Drugim riječima, umjesto da je Moskva poštovala suverenost Ukrajine, kao što nije osporila suverene odluke niza bivših komunističkih zemalja u srednjoj, istočnoj, jugoistočnoj i sjevernoj Europi koje su već pristupile ili će tek pristupiti (Švedska, Finska…) Sjevernoatlantskom savezu, ili zaratila s njima, bilo bi logičnije da je inzistirala na ne-razmještanju takvih ofenzivnih oružja na područjima susjednih zemalja s kojih bi se moglo ugroziti nacionalnu sigurnost Ruske Federacije. Razumnije je bilo traži pojas određene demilitarizacije, odnosno simetričnu tampon-zonu, nego udariti na Ukrajinu, dok su primjerice Poljska i druge srednjoeuropske države mogle već dosad značiti realnu prijetnju ruskoj nacionalnoj sigurnosti.

No Kremlj je umjesto da nastavi diplomatskim i drugim mirnodobskim sredstvima borbu za svoje interese radije pobrkao kruške i jabuke, to jest vlastitu nacionalnu sigurnost pobrkao je s totalnom ugrozom nacionalne sigurnosti susjedne zemlje, pri čemu mu je teoretska mogućnost njezina ulaska u NATO samo poslužila kao alibi za „preventivnu“ vojnu intervenciju. Drugi su ciljevi Kremlju, više je nego očito, bili pred očima, a ne sprječavanje oružane ugroze koja bi u nekoj maglovitoj budućnosti mogla doći od NATO-a odnosno SAD-a posredstvom Ukrajine, to jest s područja te zemlje.

Petina ukrajinskog ozemlja nalazi se pod ruskom okupacijom

Petina ukrajinskog ozemlja nalazi se nakon stotinu dana rata pod ruskom okupacijom, u što je uračunan i Krim, odcijepljen još 2014., i područja luganske i donjecke pokrajine okupirana te iste godine.

Stanje na ratištu 3. lipnja opisale su upravo britanske obavještajne službe, kako je priopćilo britansko ministarstvo obrane, ovako: Više od 90 posto pokrajine Lugansk već je pod nadzorom ruske vojne sile. Vjerojatno je da će ju tijekom sljedećih dvaju tjedana ruske snage u cijelosti osvojiti. No to napredovanje pomoću velike koncentracije trupa skupo je koštalo rusku stranu, koja se tu jako „ispucala“. Na svim drugim frontama ruskoj vojsci nije uspjelo ostvariti napredovanje; naprotiv, donekle je u defenzivi. Po vijestima s terena, ključni ukrajinski grad u pokrajini Lugansk, pokrajinsko upravno i vojno središte Severodoneck, većim je dijelom već pod nadzorom ruske vojske. No ukrajinske snage s preostalog područja grada pružaju snažan otpor i ne mire se s porazom.

Jučer je predsjednik Zelenski zahvalio poimence nizu država na slanju pomoći u oružju, a zahvalio je i Europskoj uniji na šestom paketu sankcija, kojega je najvažniji dio djelomični i postupni embargo na uvoz ruske sirove nafte, kojim u prvi čas nije bio zadovoljan. Nasuprot ruskom vojnom nadiranju, koje se ostvaruje neusporedivo sporije od planiranoga, zbog čega je predsjednik Putin dosad posmjenjivao niz visokorangiranih zapovjednika, ukrajinske oružane snage svakodnevno se ojačavaju zapadnim oružjima. Ona u ovoj fazi rata služe obrani, no očekuje se da će ukrajinske snage s vremenom krenuti u protunapade, koji su na nekim dijelovima fronte već pokušavani, ali vrlo rijetko s uspjehom. Osim gdje se ruska vojska sama povukla, kao što se dogodilo na kijevskom i harkivskom području – da bi svu silu usmjerila na ciljano osvajanje jugoistoka zemlje.

Mogući su i jači udari na ukrajinsku infrastrukturu, energetiku i postrojenja

Istodobno, Ukrajina je suočena s teškim materijalnim štetama, i pitanje je koliko će zapadna financijska pomoć dostaje da bi se pokrili svi troškovi. Pomorski je od ruske crnomorske flote blokirana trgovinska razmjena Ukrajine sa svijetom, što za posljedicu ima nemogućnost izvoza devet desetina ukrajinskih žitarica koje bi se inače izvezlo. To pak prijeti nestašicom bitnih prehrambenih artikala ili glađu u nizu bliskoistočnih, afričkih i drugih zemalja. Osim toga, ruske snage mogu više nego dosad u slobodnim dijelovima Ukrajine napasti i ugroziti vitalne sustave, pa i pomoću kibernetskih napada. Njima bi bila jako otežana ili onemogućena opskrba derivatima, strujom, vodom, hranom, oružjem i ostalim za život i daljnju obranu važnim potrepštinama. A mogući su i jači udari na prometnu infrastrukturu koja dosad razmjerno dobro, u ratnim okolnostima, služi tim potrebama.

Današnja Putinova izjava po kojoj su Europa kriva za vlastitu krizu na području energenata, napose prirodnog plina, SAD za nerješivost vlastite gospodarsko-socijalne krize koju premošćuje ubrizgavanjem stalno novog novca u (privatni) gospodarski krvotok, a Ukrajina za blokadu izvoza žitarica… cinična je opomena o sve težim posljedicama rata u Ukrajini koje tek dolaze na naplatu.

Otišlo sedam milijuna Ukrajinaca!

Na zaposjednutim područjima na istoku Ukrajine ruske vojne snage ne uspijevaju upokoriti zatečeno lokalno pučanstvo, objavio je jučer američki Institut za proučavanje rata (ISW). Ne uspijevaju domaćim ljudima nametnuti upotrebu rublje niti ih navesti da se za svoje dokumente obraćaju novouspostavljenim upravno-političkim vlastima. Institut procjenjuje kako je vrlo malo vjerojatno da će ruske snage uspjeti na tim područjima provesti prisilnu mobilizaciju za popunjavanje svojih postrojba radi daljnjeg vojnog napredovanja. Niska razina disciplina u ruskoj vojsci te nizak borbeni moral nikoga ne motiviraju da se uključi u vojne redove. Stoga nije izgledno da će ruska vojska, ako i zauzme Severodoneck i Lisičansk, dovoljno povratiti snagu i popuniti rupe u svojim redovima, pa nije izgledno ni da će uspjeti zauzeti preostale dijelove pokrajine Doneck, koji su još uvijek pod nadzorom branitelja Ukrajine. Tako procjenjuje taj institut. No uzmimo to ipak sa zadrškom.

Udara u oči u izvješćivanju agencija i medija izostanak podataka o poginulima i ranjenima i na jednoj i na drugoj strani. I fotografije odnosno snimke izbliza ratnih užasa rijetko se pojavljuju. Osim što te podatke ne objavljuju zaraćene strane, i mediji kao da ih planski prikrivaju pred svojom publikom. A broj poginulih i ranjenih zasigurno je, i to svakodnevno, vrlo velik. Više svjetla na stradanja i pogibanja bacio je prije nekog vremena predsjednik Zelenski. On je u obraćanju sigurnosnoj konferenciji u Bratislavi izjavio da u borbama na istoku svakodnevno gine i do stotinu ukrajinskih vojnika, a da ih „450, 500“ bude ranjeno svaki dan.

Iz Ukrajine je dosad u izbjeglištvo otišlo sedam milijuna ljudi (od ukupno oko 44 milijuna, ako se računaju i otprije zaposjednuta područja; podatci su nominalni, stvarnost je već godinama zbog stalnog iseljavanja ponešto drukčija). To je 2. lipnja priopćila na Twitteru EU-ova agencija za zaštitu vanjskih granica, nazvana Frontex.

U turobnoj ratnoj i migracijskoj stvarnosti odjeknula je kao svojevrstan melem na ranu jutrošnja obavijest ministarstva zdravstva da je u Ukrajini od početka rata rođeno više od 48.000 djece. Najviše djece rođeno je u mjestima koja su razmjerno blizu bojištima, ali nisu neposredno zahvaćena ratom, Dnipropetrovsku i Odesi, te u Lavovu, daleko na zapadu.

Rusija, koja službeno nije objavila rat, pa nema zakonsku osnovu za prisilnu mobilizaciju, ima velikih problema s novačenjem vojnika koje bi slala u Ukrajinu. Malo je onih koji su spremni poći u drugu zemlju da bi ondje ostavili svoje kosti, bili zarobljeni ili trpjeli strahote rata, doživotnu invalidnost i ostalo. Zato ministarstvo obrane poduzima propagandne akcije kojima želi privući Ruse da se dragovoljno prijave za sudjelovanje u „posebnoj vojnoj operaciji“.

Oligarhijska dimenzija suvremene ruske stvarnosti i „ukleti brod(ovi)“

Mediji povremeno izvješćuju o basnoslovnu bogatstvu ruskih oligarha i dužnosnika, posebice o golemoj imovini, koja se mjeri u milijardama eura, kojom raspolaže predsjednik Putin. Istina, sankcijama je znatan dio te imovine u zapadnim i drugim državama zaleđen, zaplijenjen ili može tek biti zaplijenjen. Stoga se njihovi vlasnici snalaze na razne načine kako bi očuvali imovinu koja je još uvijek u njihovim rukama.

Na tu oligarhijsku dimenziju suvremene ruske stvarnosti podsjetila je jučerašnja vijest o uplovljenju jahte „Pacifik“ u luku Marmaris na jugu turske. Riječ je o 150 milijuna dolara vrijednoj luksuznoj super-jahti čiji je vlasnik ruski milijarder Leonid Mihelson, osobno udaren zapadnim sankcijama. Nije se znalo gdje se jahta nalazi gotovo čitav svibanj. Za to vrijeme preplovila je 7000 milja, tražeći utočište kao neke vrste moderni „prokleti brod“. S jahte su objavili da je ona na putu prema Bahamima i Barceloni, no to su mjesta na kojima bi vjerojatno bila zaplijenjena. Ona stoga ima za cilj neku sigurnu, još nepoznatu luku, u kojoj se ne provode sankcije.

Jučer je američka vlada proširila popis sankcioniranih ruskih magnata i državnih dužnosnika. Popisu su dodani, uz ostale, milijarder Aleksej Mordašov i glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Maria Zaharova. A nakon šestomjesečne šutnje o ruskoj agresiji oglasila se je i bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, dugogodišnja Putinova bliska i „konstruktivna“ sugovornica i politička partnerica. Ona je to što se događa nazvala, posluživši se biranim učenim izrazom, „dalekosežnom prijelomnicom“.

Prisjećanje na njemačku invaziju Ukrajine i primjere vojnog osvajanja velikih gradova

Švicarski NZZ prisjetio se danas jedne mračne obljetnice iz novije ukrajinske povijesti, to jest ljeta 1941., kada je hitlerovska oružana sila,  Wehrmacht, zauzela Kijev. Bilo je to u prvim godinama II. svjetskog rata, koji se u Ukrajini nazivao „Veliki domovinski/otadžbinski rat“. Jedna trećina od ukupno 3,6 milijuna vojnika s kojima je Njemačka napala Sovjetski savez krenula je na Ukrajinu, s ciljem da unište dijelove Crvene armije zapadno od rijeke Dnipar/Dnjepar te da na rijeci postave mostobrane. Odatle bi se krenulo prema Donjecku i prema Krimu.

Glavna bitka pred Kijivom braniteljskih protiv napadačkih udarnih snaga njemačke 6. armije vođena je u dubravi (šumi) u kojoj se i sada, u ožujku, od ruskih postrojbi grčevito (o)branio ukrajinski glavni grad. Nakon teških poraza, zapovjedništvo je 9. kolovoza povuklo njemačke trupe na obrambene položaje. Njemačko je zapovjedništvo promijenilo taktiku; odlučilo je osvojiti najprije okolna područja. Između 23. kolovoza i 26. rujna Wehrmacht je u širokom obruču oko Kijiva uništio 43 sovjetske divizije – izbacivši iz stroja (po procjenama) oko 750.000 sovjetskih boraca. Naposljetku je i sam Kijiv pao, kao „zrela kruška“, 19. rujna 1941, gotovo bez borbe.

Švicarski list primjećuje u kraćoj analizi kako su i obrana i zauzimanje velikih gradova oduvijek bili jednom od najsloženijih vojnih operacija, kakve su se u Prvom svjetskom ratu, osim na samom početku, događale vrlo rijetko; vodio se uglavnom rovovski rat podalje do većih gradova. No u Drugom svjetskom ratu napadi na velike gradove bili su češći. Varšava je napadnuta 1939., Lenjingrad je trpio razorne napade od 1941. do 1944., i to su bili primjeri neuspjelih osvajanja, ali uz primjenu opkoljavanja i brutalnih blokada. Godine 1945. u teškim borbama bili su zauzeti njemački gradovi Königsberg (Kalinjingrad) i Berlin, te Manila na Filipinima. Tijekom Hladnog rata sve su se vojske već uvježbavale za borbe po gradovima.

Ovaj posljednji rat započeo je odmah napadom na velegrad Kijiv. Ruske zrakoplovne snage izvele su munjevit napad na zračnu luku Hostomel u blizini Kijiva, a duge kolone ruskih oklopnih i drugih vozila krenule su po objema stranama rijeke Dnipro u smjeru glavnoga grada, na koji su ispaljivane konvencionalne i krstareće rakete. Poznavatelji najnovije vojne povijesti odmah su se sjetili invazija na neke druge gradove: Grozni (glavni grad Čečenske Republike u Rusiji, 1995.), Bagdad (irački glavni grad, 2003.), Faludža (Irak, 2004.), Alep (najveći grad u Siriji, 2016.) i Mosul (treći po veličini irački grad, 2017).

Damoklov mač i nova krizna žarišta

Što možemo zaključiti na stoti dan rata u Ukrajini? To da možemo opisati dosadašnja zbivanja i sadašnje stanje, ali da ne možemo sa sigurnošću predvidjeti što će se događati dalje. Povijest nam doduše može biti „učiteljica života“, no u ovoj situaciji i ona je „prekratka“. Ukrajinsko iskustvo uništenja Crvene armije u prvoj fazi II. svjetskog rata te iskustvo uništenja njemačke i kolaboracijske vojne sile u posljednjoj fazi toga istog rata samo govori koliko su odnosi snaga ’preokretljivi’. Za razliku od prijašnjih situacija, ovaj put jedna izravno uključena sila raspolaže strategijskim, dakle i nuklearnim oružjima, koja i nad Ukrajinom i nad Europom i nad drugim dijelovima svijeta vise kao Damoklov mač.

Koliko god ukrajinski narod trpio ratne žrtve i štete, velike štete osjeća sve više i Europa u cijelosti, a i čitav svijet uskomešao se. Dovoljno je spomenuti samo nekoliko riječi da bi se naznačilo vrlo opasne kušnje, rizike i za mnoge, a možda i za čovječanstvo, neminovno dolazeće nevolje, kao što su: inflacija, nestašica i skupoća energenata, sankcije i trganje lanaca opskrbe, otežana međunarodna razmjena, narušena nacionalna sigurnost, dramatična geopolitika, pojačana ovisnost jednih zemalja o drugima, osnažene tendencije hegemonije, potmula raslojavanja, zaoštrena međunarodna suparništva, uzdrman svjetski poredak, sve podvojeniji multilateralni sustav i osporeno poštivanje međunarodnog prava.

Ovaj rat najviše pogađa Ukrajinu, znatnu štetu nanosi i Rusiji, koju doduše za sada nisu potopila zapadna torpeda niti su u Moskvi izazvala „pobunu na brodu Bounty“, ali sve veću štetu nanosi zemljama i narodima u Europi, na Bliskom istoku, u Africi i drugdje. Razmjeri skupoće, siromaštva, gladi, sve većeg zaduživanja država, propadanja biznisa, a onda nužno i pojave novih prijetnji i ucjena, sukoba i obračuna, prevrata i migracija bivat će sljedećih mjeseci i godina sve izraženije. Još je teško predvidjeti gdje će se sve i u čemu pojavljivati nova žarišta nestabilnosti i ozbiljne krize, što vanjske, što unutarnje, no one su nužno pred vratima.

Rat u Ukrajini kao zamašnjak nove svjetske dinamike

Gleda li se na zbivanja u Ukrajini s dovoljne distance i u zakloništu od političke i medijske propagande, navijanja i čuvstava, može se zaključiti da Ukrajina jest na udaru i kao narod i kao država i kao teritorij i kao gospodarstvo, no da razne druge vrste udara osjećaju sve više i mnogi drugi. Utoliko se ne može nipošto tvrditi da „smisao“ odnosno „besmisao“ ovoga rata ostaje ograničen na (bivše) ukrajinske granice. Dapače, može se s jakim razlozima tvrditi da ratna zbivanja u Ukrajini te politička, sigurnosna, ekonomska i druga zbivanja potaknuta ratom u Ukrajini višestruko nadilaze ukrajinsku dramu, koja poprima sve više razmjere ukrajinske tragedije. Ta zbivanja „ulančavaju“ se u širi globalni mehanizam te se pokazuju kao zamašnjak sve opasnije, pa i opakije, povijesne dinamike u prvoj polovini 21. stoljeća.

A ako rat u Ukrajini ima već sada vidljive tako dalekosežne posljedice, opravdano je pitati se nije li on nekim moćnim ili globalnim planerima iz sjene i trebao upravo radi toga. Drukčije kazano: rat u Ukrajini i odnos prema stranama u njemu – čime se toliki s jakim razlozima bave – pokazuje se kao razmjerno sve manje dominantna tema, dok u prvi plan sve više izlaze njegove šire posljedice, implikacije i reperkusije. Umjesto da bude usredotočen toliko na Ukrajinu, „veliki svijet“, a ponajprije njegov europski dio, morat će se sve više usredotočivati sam na sebe. Sada je velika muka sviju Ukrajina. No druge muke i brige – i dvojbe, pa i osjetljive opcije – potiskivat će Ukrajinu nužno u drugi plan. To više što rat iscrpljivanja (ili: rat iznurivanja) bude ondje duže trajao.

Rat za sve „prazniju“ ideju Ukrajine i floskule von der Leyen o njezinu ulasku u EU

A sam rat za Ukrajinu pokazuje se sve više kao rat za sve „prazniju“ ideju Ukrajine. Zemlje ili države koja iz dana u dan ostaje sve više, najizraženije za sada u jugoistočnim područjima, sa sve manje bitnih prerogativa: bez ljudi, bez infrastrukture, bez reda i zakona, bez uprave, bez gospodarstva i trgovinske razmjene, bez komunikacija, bez demokracije, bez slobode, bez perspektive… bez svega onoga što svakoj politeji daje temeljni smisao i jamstvo budućnosti i sam razlog opstojanja u okviru i pod simbolima pod kojima je do sada opstojala i opstajala.

Izjave poput današnje koju je dala šefica Europskog povjerenstva, Ursula von der Leyen, o „moralnoj dužnosti“ da se Ukrajinu primi u EU odviše podsjećaju na stare komunističke floskule. Europu su neki grubo i prostački odavno nazvali „stara ku.va“. No ona danas njeguje visokomoralne „zajedničke vrijednosti“. Šteta što za njih više ne jamče visokomoralni autoriteti. Njih naime više nema. Postoje samo dvije temeljne „vrijednosti“: sebični interesi i pripadnost zapadno-liberalnom svjetonazorskom mainstreamu. Tomu treba dodati „kakvoću“ nedoraslosti. Velika većina ostaloga puka su prenemaganja i neiskrena glumatanja. Između ruskoga čekića i američkoga nakovnja Europa se zapravo stanjuje. Ona je zaslugom toga što je pogazila temeljne, dakle kršćanske, vrijednosti, na kojima se kovala i kalila jedno i pol tisućljeće, postala mekim liberalnodemokratskim tijestom u koje drugi, odlučniji i smosvjesniji, utiskuju sve dublje svoje imperijalne pečate.

Naslovna fotografija arhivska je i prikazuje prizor njemačkih okupacijskih vojnika u Kijivu/Kijevu g. 1941.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo