A. Beljo: Puste i prazne jame, a pokraj njih ni slova ni imena

Uz 77. godišnjicu: Macelj 1945. – 2022.

Upovodu 77. godišnjice masovnih zločina na maceljskom području prisjećamo se dramatičnih ubojstava katoličkih svećenika na lokaciji Lepe Bukve, koja je tada bila u privatnom vlasništvu, a poslije je oduzeta i pretvorena u Upravu šumarije koja je bila nadležna za nadgledanje toga šumskog područja i skrivanje tragova monstruoznih zločina.

Pretraživanjem mnogih dopisa i dokumenata iz vremena poslije 1990. godine, kada su poslijeratne žrtve prestale biti zabranjena tema, uočljivo je da novoformirana HDZ-ova vlada toga vremena sebi stavlja u zadaću otkrivanje masovnih grobnica i istine o žrtvama i počiniteljima. Tijekom toga pretraživanja uočio sam jednu zanimljivu dopisnicu velečasnog Stjepana Štromara s kratkim tekstom koji je 3. lipnja 1945. iz Franjevačkog samostana u Krapini uputio na adresu svojega strica Antuna Štromara koji je bio zaposlen u skladištu na Glavnom željezničkom kolodvoru u Zagrebu.

U tom pismu ukratko piše:

Cijenjeni gospodin
Antun Štromar,
Šef magazina
Zagreb
Glavni kolodvor

Poslano iz Krapine, 3/VI.

Dragi striče,

Još uviek sam kod OZNE. Doduše taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo mise i ostalo svoje slobodno vršimo.

Samo jedno ne znam, kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje.

Pozdravi sve moje kod kuće, Tebi se zahvaljujem na pažnji i pozdravljam Te kao i tetu, Vaš (vlastoručni potpis, op. A. B.)

To je pismo poslano iz Franjevačkog samostana u Krapini u koji je tadašnja OZN-a zatvorila svećenike koji su bili vraćeni s križnih putova. Dva dana poslije toga, u noći 4./5. lipnja 1945., svećenici su ubijeni na lokaciji Lepa Bukva. To je bilo najbrojnije ubojstvo svećenika u Drugom svjetskom ratu na jednoj lokaciji i istodobno.

Na komunističkom montiranom suđenju u Zagrebu 3. listopada 1946. zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac rekao je, među ostalim, i ovo: „Vi ste učinili fatalnu pogrješku, što ste pobili svećenike. Narod vam to nikada neće zaboraviti“. (Iz knjige Macelj 1945., str. 90. – 91.)

Paula Štromar, udana Friben, sestra ubijenoga Stjepana, profesorica u mirovini, pisala je na mnoge adrese i obraćala se mnogim državnim i svjetovnim institucijama: Hrvatskoj demokratskoj zajednici, Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, Hrvatskom državnom saboru, Zagrebačkoj nadbiskupiji…

Donosimo dio pisma poslanog Hrvatskoj demokratskoj zajednici, adresiranoga na tadašnjeg tajnika HDZ-a Miljenka Žagara:

Gledajući Vas na Hrvatskoj televiziji, dopustite mi da Vam ponajprije neizmjerno i neizrecivo zahvalim za sve. Između ostaloga spomenuli ste i Macelj: – To me i potaklo da Vam se obratim.

Među civilima koji su tada stradali bio je i moj brat Stjepan Štromar, rimokatolički svećenik, kapelan sa zadnjim bogoslužjem u Mariji Bistrici. Zaređen od kardinala dra. Alojzija Stepinca 1941. u Zagrebačkoj katedrali. – Sin prosvjetnog radnika.

– Bez trunke krivnje, no pred nailazećom marksističkom ideologijom pošao je s ostalima u svibnju 1945. na Zapad.

Vraćen istog svibnja 1945. od engleskih vojnih vlasti, zaustavljen je na „Križnom putu“ u Krapini, i s još 24 svećenika smješten u Krapinski franjevački samostan gdje se tada nalazio logor OZNE.

Noću između 3. i 4. lipnja 1945. svih 25 svećenika odvedeni su iz samostana u nepoznatom pravcu. Od toga dana tj. od 4. lipnja 1945. gubi im se svaki trag. Na upite vlastima nije bilo odgovora. No, Krapinom se „govorkalo“ da su završili u Maceljskoj gori, 4. (četvrtoga) lipnja 1945. (tj. noću od 3. na 4. lipnja 1945.) –

Međutim 3. lipnja 1945. tj. dan prije njihovog nestanka, moj brat je po jednoj i sada nepoznatoj osobi poslao u Zagreb do našeg strica pismo (koje u kopiji prilažem). Iz sadržaja istoga može se naslutiti da je već sve znao i da nas je tim pismom htio obavijestiti o najgorem.

I nakon svega ostalo je samo jedno sigurno, to jest: da u povijesti ljudskog roda i trajanja nigdje i nikada nije na nekom mjestu, kao ovdje u Krapini, nestalo odjedanput 25 (dvadeset pet) svećenika – kao da nikada nisu postojali.

Gospodine tajniče, Miljenko Žagar, molim Vas svim srcem, ako ikako možete nešto glede navedenoga učiniti, ili me uputiti kome i kamo se obratiti da bih bar nešto saznala o mome jedinom, nesretnom bratu – mučeniku.

Prativši u tisku sve o Vama, primite naše svesrdačne pozdrave uz posebno poštovanje

Paula FRIBEN (Štromar)
Prof. jezika u mirovini

U Zagrebu, AD. 1990.
12. kolovoza

Kao rezultat upornosti gospođe Paule Friben kardinal Franjo Kuharić održao je spomen-misu za maceljske žrtve na lokaciji Lepa Bukva u nedjelju, 9. lipnja 1991. godine na kojoj je bilo više od deset tisuća vjernika.

Ekshumacije i identifikacije žrtava

„Državna komisija Hrvatskog sabora započela je istraživanja 24. lipnja 1992. (…) Izvješće o očevidu 14. i 17. kolovoza 1992. ukazuje na iskapanje na lokaciji Lepa Bukva u vrlo teškim uvjetima, u jami punoj vode i raskvašenog blata. Ta je jama označena oznakom IV. D i u njoj su pobijeni svećenici i časnici hrvatske vojske. Na grobištu Lepa Bukva u četiri jame pronađeni su ostatci 174 žrtve, a među njima su i 21 svećenik i bogoslov. (Damir Borovčak, iz knjige Macelj 1945., str. 76.)

U šumarskoj kući bivšeg vlasnika Alfreda Freudenreicha, u bunaru, pronađene su ljudske kosti. Zemni ostatci žrtava preneseni su u Zavod za patologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a pronađeni predmeti u Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Zagrebu.

„Iz nepoznatih razloga državna je komisija krajem 1992. prekinula sva istraživanja koja se nikada nisu nastavila (…) Ostaci maceljskih mučenika ležali su u podrumu i na tavanu u Zagrebu punih dvanaest godina! U tih dvanaest godina nijedna hrvatska vlast nije učinila ništa da se posmrtni ostatci mučenika dostojno pokopaju. Sramotno je to za one koji su bez savjesti nastavili ponižavati posmrtne ostatke žrtava i nakon njihovog zločinačkog pogubljenja.“ (D. B, nastavak iz knjige Macelj 1945.)

Svečani ukop

Poslije izgradnje grobnice ispred crkve Muke Isusove u Macelju organiziran je svečani ukop 22. listopada 2005. „Organizatori svečanog ukopa pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske koju je u Macelju predstavljala potpredsjednica Jadranka Kosor, bili su župa svetog Jurja u Đurmancu, Udruga ratnih veterana Hrvatski domobran, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika i Časnički klub 242. Želja organizatora bila je da se maceljskim žrtvama priredi svečani ukop prigodom šezdesete obljetnice stradanja. Predugo su bili zaboravljeni u maceljskim šumama, a zatim na patologiji Medicinskog fakulteta. Predvodnik ovog svečanog ukopa bio je kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački. Dogovoreni su datumi i vrijeme, subota, 22. listopada 2005. u 12 sati.“ (fra Drago Brglez, iz knjige Macelj 1945., str. 112.)

U zajedničku grobnicu položeni su zemni ostatci 1163 maceljske žrtve stavljeni u zasebne metalne kutije, a među njima su i zemni ostatci 21 ubijenoga svećenika u Lepoj Bukvi.

Za ostvarenje ovoga projekta, uz ostale, na poseban su način zaslužni pokojni Stjepan Brajdić, predsjednik Časničkog kluba 242, a zatim predsjednik Udruge Macelj 1945., i Andrija Hebrang, tadašnji ministar zdravstva RH, a prigodom svečanog ukopa predstavnik Sabora Republike Hrvatske.

Stanje na lokaciji Lepa Bukva 2022. – prigodom 77. obljetnice zločina na maceljskom stratištu

Na lokaciji IV. D ispred bivše zgrade Šumarije još uvijek su otvorene jame iz kojih su izvađeni zemni ostatci svećenika, redovnika i pripravnika za svećeništvo te konačno položeni u zajedničku grobnicu ispred spomen-crkve Muke Isusove. Na lokaciji njihova usmrćenja nema spomen-obilježja s njihovim najosnovnijim podatcima, na grobnici u kojoj su počivali punih 47 godina (1945. – 1992.)! Tijekom čitava tog vremena nije se smjelo spomenuti njihovo ime ni grob. Danas bi u samostalnoj hrvatskoj državi minimum poštovanja prema tim žrtvama bio da im se postavi spomen-ploča pokraj njihova desetljećima dugog i prikrivenog počivališta. Vjernici koji posjećuju Macelj u velikom broju svakodnevno, a pogotovo prigodom određenih spomendana, postavljaju pitanje o lokaciji te broju i imenima pobijenih, a i njihove zajednice kojima su pripadali žele da imena njihove subraće budu dostupna i konačno istaknuta na toj lokaciji!

Nadamo se da će taj dug prema žrtvama, zahvaljujući dobrim ljudima, biti vraćen do iduće godišnjice!

Uporno ponavljana ispraznica kako svaka žrtva ima svoje ime i prezime pa tako i svaki počinitelj zločina smatra se zadaćom današnjega civiliziranog svijeta u svrhu stvaranja bar malo humanijeg okružja za naraštaje koji dolaze.

Osnovna zadaća tog očovječenja žrtve jest pronalaženje i objavljivanje imena žrtava zatajenoga identiteta, najdrastičnije uništavanoga u totalitarističkom komunističkom sustavu, te povratak žrtava u društvenu skupinu osoba s osnovnim ljudskim od Svevišnjega stvorenim bićima.

Što to i koliko znači za članove njihovih obitelji te užih i širih zajednica kojima su pripadali, najočitije je vidljivo po toliko upornom i dugotrajnom traženju istine o njihovim najbližima te nastojanju da im se ime zapiše i grob obilježi.

S mnogo vlastite boli i pijeteta prema žrtvama napisao je to fra Janko Bubalo u svojoj pjesmi Da se varka ne ponovi:

Koliko vas ostade / zauvijeke tu / između vode i zvijezda / A zastavu nitko ne podiže / na stup / da se upozna sramota i / da se varka ne ponovi / ni u povorci novih pokoljenja! (Iz antologije Pod nebom Bleiburga, Međugorje – Zagreb, 1998.)

HKV/Ante Beljo/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo