Slabi muškarci stvaraju teška vremena

Citat iz romana „Those Who Remain“ od G. Michaela Hopfa kruži društvenim mrežama iz jednostavnog razloga što je očito istinit: „Teška vremena stvaraju jake muškarce. Jaki muškarci stvaraju dobra vremena. Dobra vremena stvaraju slabe muškarce. A slabi muškarci stvaraju teška vremena.”

Dakle, što treba učiniti s ovom očitom istinom? Primjerice u romanu „Čudnovati slučaj dr. Jekylla i g. Hydea“ kultura se promatra iz perspektive zamaha njihala. S obzirom na prije spomenute četiri samorazumljive kulturološke faze, kako ih je ocrtao Hopf, čini se da je navedena kulturna reakcija mnogo veći začarani krug nego njihalo.

Ako je navedena istina nešto što većina nas lako može prepoznati, a znajući da su, povijesno gledano, te kulturne fraze često bile ubojito katastrofalne, ne bi li izbjegavanje ovoga trebalo biti najvažnije u našim umovima? Nakon dva tisućljeća kršćanstva, ne bi li Crkva trebala imati formulu za izbjegavanje ovakvih situacija?

Činjenica je da Crkva doista ima formulu za izbjegavanje ovakvih situacija, ali u naše vrijeme, da parafraziramo Krista, čini se da je njezino svjetlo potisnuto.

Većina nas ulaže minimalan napor u duhovno vježbanje i askezu tj odricanje svake korizme, ali u ostatku godine čini se da nikako ne prestajemo uživati u uskrsnim slatkišima. Naravno, ono o čemu govorim je zapravo naš nedostatak samoodricanja. Jaki muškarci i žene ne ostaju jaki ugađanjem sebi. Uvijek se želimo nagraditi. Oni koji su patili i borili se kroz teška vremena žele uživati u dobrim vremenima koja su im to omogućila. Lako zaboravljamo da ništa ne bi stekli bez Božje ruke. Previše spremno ostavljamo po strani svaku brigu o našim slabostima i požudama.

Pojednostavljeno rečeno, većina nas živi bez (duhovnog) režima (plana); odnosno bez životnog plana za održavanje duhovne snage. Nijedna vojna sila nije uspješna bez režima.. Kakav je vaš duhovni plan?

Primjerice, mi Amerikanci, smo kolektivno govoreći, najdeblja nacija. Čini se da kod većine nas ne postoji suzdržavanje kada je u pitanju jelo, piće i vježbanje. I prije rasprave o duhovnim planovima, što je sa svim tim jelom, pićem i sjedenjem? Možemo li reći da su ti ekscesi zapravo duhovne mana? O proždrljivosti razmišljamo kao o grijehu prekomjernog konzumiranja jela i pića, ali što je s jelima i pićem, odnosno jedenjem i pijenjem samo onih stvari koje nam pružaju zadovoljstvo bez obzira na zdravlje? Nije li to oblik proždrljivosti?

Ako svojoj djeci ne dajemo primjer nekakvog tjelesnog režima, kolika je vjerojatnost da to činimo u duhovnoj sferi života? Rekao bih da je vrlo niska. A što je s područjem seksualnosti? Sveti Pavao je savjetovao svoju duhovnu djecu koja su bila u braku: „Ne uskraćujte se jedno drugome, osim ako se dogovorite za vrijeme, da se posvetite molitvi…“, što znači da kao bračni parovi zapravo imamo molitveni život. Mislim da se kod većine nas, bez plana i izdvojenog vremena molitva rijetko događa.

Dakle, što je s tim začaranim krugom? Što činimo da ne omekšamo i ne postanemo slabi i preosjetljivi? Katolici su se petkom suzdržavali od jedenja mesa u znak solidarnosti i sjećanja na muku Gospodnju i smrt na Veliki petak. Što sada činimo na tu nakanu? Jesmo li duhovno čvrsti? Odgajamo li duhovno jaku djecu ili slabe muškarce i žene koji će stvoriti loša vremena?

Neuspjeh u prihvaćanju samodiscipline uvijek postaje samo po sebi sumorna nagrada. To znači da Bog poštuje našu slobodu jer bez nje nismo istinski ljudi, a njegovo poštivanje naše slobode mora nam dopustiti da propadnemo ili da shvatimo da sloboda u kojoj živimo je laž. Dakle, mi smo jedini koji možemo prekinuti začarani krug, a to se može postići samo teškim duhovnim radom — stvaranjem vlastitih „teških vremena”.

A što je zapravo duhovni rad, ili točnije rečeno, duhovni trening? To je sve što nas može učiniti svetima, što nas poziva da budemo sličniji našem Ocu na Nebu. To je težnja za savršenstvom, isti cilj kao i ozbiljan napor u svakoj potrazi. Postizanje duhovne snage djeluje pod istim skupom pravila kao i postizanje tjelesne snage. Prvi čin svakog vlastitog usavršavanja je jačanje vlastite odlučnosti. Napor u bilo kojoj borbi (areni) propasti će ako nema odlučnosti, najosnovnijeg sastojka uspjeha.

Riječ arena koristim iz očitog razloga, jer se njezina etimologija uglavnom odnosi na pješčano mjesto, ili točnije na borilačku arenu. Postizanje svetosti je, u mnogim aspektima, borba protiv naše vlastite požude, odnosno protiv naše sklonosti da uvijek tražimo sebično zadovoljstvo iznad svih drugih nastojanja. Koristim kvalifikacije „u mnogim aspektima“ jer je zasigurno moguće pobijediti nečiji nagon za užitkom iz manje svetih razloga, na primjer, iz vrlo puritanskih razloga; odnosno jednostavno da bi pridobili pozornost i pohvale od drugih.

Neki povjesničari sugeriraju da je u srednjem vijeku čak jedna trećina svih odraslih u katoličkoj Europi izabrala monaški život; jedna trećina svih odraslih je prakticirala samoodricanje od bogatstva i posvećenost života u molitvi i poslušnosti. Nemam zablude o tome da srednji vijek nije bio savršen, ili da nema pokvarenih redovnika, ali svakako je bio dobar kulturnih običaj koji bismo mogli oponašati. Redovništvo je gotovo nestalo u današnje vrijeme i ostavilo je u sferi duhovne praznine. U kulturi koja promiče izuzetno nizak natalitet, gdje su roditelji koji će svoju djecu poticati na monaški život?

Ukratko rečeno, gdje su molitveni ratnici? Tko će stati da prekine začarani krug? Tko će od nas svoju djecu spremiti za bitku koja bjesni oko nas?

Koje je oružje dostupno? Znate koja su, ali napravimo popis. Moji nekatolički čitatelji oprostit će mi za ovaj katolički popis i naći će slična sredstva unutar svojih vlastitih tradicija.

Nedjeljna misa nam je dana, ali što je s misama preko tjedna? Dnevne mise možda ne pružaju mogućnost svakome da na njima sudjeluju, ali dostupna je puno više nas nego što trenutno koristimo ovaj dar.

Čitanje Svetog pisma. Razmatranje Svetog pisma ne može se podcijeniti. To je stvar svetosti.

Euharistijsko klanjanje. Provoditi vrijeme s Gospodinom je neprocjenjivo. To je prilika da se isključimo iz buke koja guta naše živote i samo slušamo svoja srca.

Svakodnevni ispit savjesti predstavlja čin skrušenosti. Ako duhovni režim (program) ima apsolutni minimum, onda bi ovo bilo to.

Ispovijed. Ovaj moćni sakrament potiče mnoštvo vrlina, među kojima je poniznost – toliko milosti su kanalizirane u tako moćnu vrlinu. To je jedinstvena milost koja će preplaviti naše savjesti suncem Istine.

Jutarnja molitva. Ovdje Vas podsjećam (kao i sebe) na dnevni program koji sam prakticirao u svojoj karijeri. Svako jutro započinjalo je ispunjavanjem moga planera za taj dan, bilježenjem vremena za sastanke i postavljanjem ciljeva i očekivanja za taj dan. Slično tome, obavljanje jutarnje molitve savršeno je vrijeme za recipročan večernji ispit savjesti— to je prilika da pripremite ili preispitate svoj dnevni plan borbe za izbjegavanje grijeha i ugađanje Bogu.

Klasična krunica ili krunica Božanskog milosrđa. Za mene se snaga te molitve najbolje očituje kada sam u šetnji ili ležim u krevetu i ne mogu zaspati. (U potonjem slučaju krunica je često nepotpuna. Ali smo u dobrom društvu, jer je sveta Terezija priznala da bi obično zaspala tijekom svoje večernje molitve krunice.) Razmatranje otajstava Kristova života najbolji je lijek za dušu.

Apstinencija/suzdržavanje. Ovo je jako širok pojam. Može se odnositi na suzdržavanje od mesa u petak u znak sjećanja na žrtvu našeg Gospodina, dugogodišnju crkvenu tradiciju, ili može značiti suzdržavanje od bilo čega kao sredstvo samoodricanja, jačanje volje. Žrtva nas čini jakima.

Post. To možda neće biti moguće za neke čiji posao zahtijeva težak fizički rad, kojih nema toliko u našem industrijaliziranom svijetu, ali za nas ostale ovo je strašno oružje samoodricanja – i predstavlja pobjedu za tijelo i za dušu.

Djevičanstvo. Ako postoji samo jedno oružje koje će spasiti buduće brakove, to je djevičanstvo. Održavanje djevičanstva zahtijeva nepopustljivu samodisciplinu i marljivost. Uglavnom, djevice koje se udaju za djevce se ne razvode. To je jednostavna životna činjenica o kojoj gotovo nitko ne govori. Rođeni ste kao jackpot pobjednici. Nijedna državna lutrija ne bi Vam mogla dati veću nagradu od one s kojom ste rođeni. Vaše djevičanstvo je najveći, najromantičniji dar koji ste ikada mogli dati svom bračnom drugu; i kao redovnik (svećenik) ili samac, to je najveći dar koji možete dati svom Stvoritelju. Čistoća u životu je početak savršenstva.

Poslušnost. Ona je uistinu teška, možda najteža. Koja vojna postrojba funkcionira bez toga? Koje se bitke dobivaju s brigadom neuspješnih i neposlušnih lijenih vojnika? Ako dopuštamo našoj djeci neposlušnost, onda zapravo uništavamo njihovu budućnost i budućnost čovječanstva. A što je s našim ženama? Obećali smo da ćemo ih slušati. Zar nam nitko nije objasnio da će to biti žrtva? Najteža žrtva? A što je sa poslušnošću crkvenom učenju — to jest biblijskom učenju? Stvaramo li svoju vlastitu „nježnu“ Crkvu? „Nježnu“ na ovo, ono ili ono drugo? — nemojte se pretvarati da ne znamo ili da nemate popis.

Netko će sigurno istaknuti da ništa od navedenog ne govori o izgradnji svetosti kroz dobra djela. U redu, ali dok su djela ljubavi zasigurno cilj i pomažu nam da otkrijemo djela istinske svetosti, vjerojatnost da će sebični ljudi ovisni o užitku biti motivirani da „siđu s kauča“ i čine dobra djela otprilike je ista kao i vjerojatnost da će čovjek s pivskim trbušćićem i bez forme istrčati petominutnu dionicu. Slanje trupa u bitku prije nego što su bili na duhovnom taboru nije mudro, a duhovni tabor je predmet pri ruci.

Suština je da ako smo stvorili lijen, ne zahtjevan, nediscipliniran, hedonistički život i proizveli potomstvo u tom istom kalupu, a upravo zato je sljedeća velika kulturna katastrofa blizu i krivnja će biti na našim rukama.

Ipak, Božje milosrđe je beskrajno. Dokle god dišemo, nije prekasno da se vratimo u duhovni tabor i započnemo promjenu uz pomoć duhovnih vježbi. Smrtna postelja za većinu je posljednje bojno polje, kojem je Sveta Majka Crkva posvetila dosta pažnje – Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i u času smrti naše. Amen.