Nenad Piskač: Promijenite Zakon, a tekst nadgrobne ploče uskladite s istinom!

Zanimljivo je osobito ono čega nema u nadgrobnome tekstu, a zapravo nema nijedne bitne informacije koja bi budućim naraštajima objasnila tko je koga ubio, koliko je u grobnici pokopano osoba ili tko je počinitelj toga monstruoznoga zločina.

Jučer, 24. svibnja 2022. svetom misom, ispraćajem i ukopom stavljena je na groblju u Laduču točka na „i“ jednom procesu koji uključuje operativna istraživanja, iskapanja, ekshumaciju, antropološku obradu posmrtnih ostataka, organizaciju posljednjeg ispraćaja i ukop 133 žrtve jugokomunističkoga zločina planiranoga, pripremanoga i organiziranoga pod vodstvom revolucionarnih organizacija Komunističke partije Jugoslavije. Iako je riječ o najvećem sprovodu u poznatoj povijesti Brdovca, vjerojatno će budući naraštaji nazočiti ukopu još i većeg broja žrtava, budući da na području općine Brdovec postoji još između sedam i deset velikih neistraženih grobišta. No, jučerašnji je sprovod izvrsna prigoda da se bolje osvijetli problematika hrvatskoga žrtvoslovlja. Sadašnje temelje i pristup aktualnomu hrvatskomu državnom žrtvoslovlju izgradila je 12. Vlada Republike Hrvatske i njezina saborska većina. Riječ je o liberalno-demokratskom pristupu prilagođenom ideologiji antifašizma.

Fotografije: Dorian Stiegler

Zakonska podloga i politički background žrtvoslovne politike

Cijeli proces regulira, dakako, Zakon. On se zove „Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja“. Prihvaćen je 7. prosinca 2012. U pravni promet stupio je 1. siječnja 2013. On je u Republici Hrvatskoj pravna podloga i temeljni zakonski akt žrtvoslovne problematike iz tog razdoblja. Predložila ga je 12. Vlada Republike Hrvatske, čiji je predsjednik bio Zoran Milanović, a vladala je od 23. prosinca 2011. do 22. siječnja 2016. Vladu je sastavila saborska većina: SDP, HNS, IDS i HSU. U njoj je „ministar branitelja“ bio Predrag Matić. Poznata je po tomu što ju je Svjetski gospodarski forum ocijenio kao šestu najlošiju vladu na svijetu.

Tijekom godišnjih odmora godine 2012. ministar Matić (sad je europarlamentarac rigidne lijevoliberalne europske glavne struje) organizirao je „javno savjetovanje povodom Nacrta prijedloga Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblje“ (od 20. srpnja do 20. kolovoza 2012.). Poslije „savjetovanja“, vjerojatno s istomišljenicima, došao je red na prijedlog zakona i sam zakon kojim su srušeni prethodni zakonodavni temelji hrvatskog službenog odnosa prema žrtvoslovlju. Što je taj Zakon donio, a što je ukinuo, treba pitati političke stranke. Ovdje ćemo reći samo što je nedvojbeno ukinuo. A na primjeru iz prakse, vidjet ćemo i što je donio…

Stupanjem Zakona na snagu prestali su u pravnom prometu Republike Hrvatske važiti dotadašnji zakoni i pravni akti: Zakon o obilježavanju i održavanju groblja i grobova poginulih i umrlih interniraca, pripadnika stranih oružanih sila, političkih i ratnih zarobljenika na području Republike Hrvatske u I. i II. svjetskom ratu; Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata; Odluka o imenovanju predsjednika i članova Upravnog vijeća Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata; Statut Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina; opći i pojedinačni akti Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata doneseni na temelju Statuta, od 28. srpnja 2011. i drugih propisa koji su važili na dan stupanja na snagu ovoga Zakona.

Nisam (još) došao do podatka o tomu kako su zastupnici pojedinih stranaka u Hrvatskom saboru glasovali u prigodi prihvaćanja Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Zakon je, dakle, plod političke volje i rada ondašnje saborske većine i eventualno drugih koji su glasovali za nj. Hrvatski sabor primio je 24. travnja 2014. od Vlade RH izvješće o provedbi Zakona, a u saborskim tijelima koja u nadležnosti imaju i taj Zakon, u ime Vlade sudjelovat će ministar Predrag Matić i zamjenica ministra branitelja Vesna Nađ – 25. travnja 2014. zastupnike o tome obavješćuje predsjednik Sabora, Josip Leko.

S tim Zakonom, čini se, zadovoljna je i sadašnja inkluzivna većina i njezina vlada u kojoj je ministra Matića zamijenio ministar Medved, a predsjednika Milanovića predsjednik Plenković. Naime, kaj. Zakon od stupanja na snagu nije doživio ni promjene ni izmjene niti je stavljen izvan pravnoga prometa (o tomu u javnom prostoru nisam pronašao ni slova). Dakle, sa Zakonom su zadovoljni i ondašnja i sadašnja pozicija i opozicija.

Osnovni pojmovi mjerodavnoga Zakona

Pod žrtvama Drugog svjetskog rata Zakon podrazumijeva one žrtve koje su umrle uslijed rata, te civilne žrtve političkog genocidnog terora u razdoblju od 6. travnja 1941. do 9. svibnja 1945. (čl. 2). Žrtve poslijeratnog razdoblja jesu one osobe koje su smrtno stradale „u oružanim sukobima nakon 9. svibnja 1945., te žrtve stradale od strane komunističkog režima na području Republike Hrvatske i u inozemstvu, uključujući ubijene osobe u izvansudskim egzekucijama, zlostavljanjem u zatvorima ili zarobljeništvu, terorističkim i gerilskim napadima, kao i atentatima, uslijed neslaganja s politikom i političkim uređenjem tadašnje države“ (čl. 2).

Vojna groblja Zakon ovako tretira: „groblja i grobovi vojnika poginulih u Drugom svjetskom ratu ili umrlih uslijed rata…“ (isto). Groblje žrtava rata Zakon opisuje ovako: „groblja i grobovi osoba civila žrtava iz razdoblja Drugog svjetskog rata ili umrlih uslijed rata te političkog i genocidnog terora u razdoblju od 6. travnja 1941. do 9. svibnja 1945. na području Republike Hrvatske“.

Zakon propisuje i što je to groblje žrtava rata – to su groblja i grobovi osoba civila žrtava iz razdoblja Drugog svjetskog rata ili umrlih uslijed rata te političkog i genocidnog terora u razdoblju od 6. travnja 1941. do 9. svibnja 1945. na području Republike Hrvatske.

Zakon u čl. 2. propisuje i što je „groblje žrtava poslijeratnog razdoblja“. To su „groblja i grobovi osoba koje su smrtno stradale u oružanim sukobima nakon 9. svibnja 1945., te žrtava komunističkog režima na području Republike Hrvatske i u inozemstvu, uključujući ubijene osobe u izvansudskim egzekucijama, zlostavljanjem u zatvorima ili zarobljeništvu, terorističkim i gerilskim napadima, kao i atentatima uslijed neslaganja s politikom i političkim uređenjem tadašnje države“.

Od ostalih pojmova Zakon u 2. članku navodi još pojmove „groblja i grobovi“, „uređenja groblja“, „održavanje groblja“ i „istraživanje groblja“. U Opće odredbe ovoga Zakona spada i čl. 3, koji glasi: „Izvršenje obveze istraživanja i uređenja grobova žrtava poslijeratnog razdoblja i vođenja evidencija o pronađenim mjestima i broju žrtava u njima te postupanja s pronađenim posmrtnim ostacima žrtava Drugoga svjetskog rata i žrtava poslijeratnog razdoblja i njihovog dostojnog zbrinjavanja, te dostojnoga trajnog održavanja vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i žrtava poslijeranog razdoblja, sukladno odredbama ovoga Zakona, preuzima Republika Hrvatska“. Lijepa Naša. Država, dakle.

Zakon ne spominje pojam „masovna grobnica“, „neobilježena masovna grobnica“, niti „prikrivena masovna grobnica“. Zakon se naoko bavi raznim vrstama groblja, no u zbilji najveći je antifašistički problem bio, kad već grobišta i stratišta ne mogu više represijom skrivati, kako, dakle, onda barem prikriti zločinački temelj Komunističke partije, komunističke Jugoslavije i same zločince. Sto trideset i tri posmrtna ostatka žrtava ekshumirana su upravo iz neobilježene masovne grobnice u Prudnicama. Osobno zaključujem: Zakon je prilagođen tzv. antifašističkoj, zapravo jugokomunističkoj interpretaciji povijesti koja se pronašla u demokratskim okolnostima i u tim okolnostima umjesto da je atrofirala, toliko je ojačala da može donositi i provoditi zakone po svojoj mjeri.

Zloporabom imena Zakona prikrivena objektivna istina

Druga glava Zakona regulira „Nadležnost ministarstva i tijela jedinica lokalne samouprave i Grada Zagreba, postupanje s pronađenim grobovima i posmrtnim ostacima, uređenje groblja i grobova te njihovo održavanje“. Provedba Zakona je „u djelokrugu (je) ministarstva nadležnog za branitelje“. (Nap. a.: Misli se, vjerujem, na „hrvatske branitelje“, a ne branitelje Republike Srpske Krajine i sličnih paradržavnih tvorevina, ni na branitelje totalitarne komunističke Jugoslavije).

Članak 5. regulira zadaće Ministarstva, a čl. 6. lokalnih samouprava i Grada Zagreba koji su pak „dužni surađivati s Ministarstvom“ (st. 3). Zakon predviđa i donošenje jednoga Pravilnika (o kriterijima i standardima za uređenje pronađenih groblja i prilaznih putova), kojega donosi ministar. Zakon ima ukupno 43 članka. Podzakonski akti u ovoj problematici ne postoje.

Što se tiče jučer pokopanih žrtava, one, čini mi se, u svoj toj terminološkoj zbrci, pripadaju odjeljku Zakona koji nosi naslov: „Postupanje s pronađenim posmrtnim ostacima žrtava Drugog svjetskog rata i žrtava poslijeratnog razdoblja“ (čl. 18 do 24). Međutim, nisam siguran da je tomu tako, pa prepuštam zainteresiranoj javnosti da pročita navedene članke i sama donese zaključak. Podsjećam samo na poznatu činjenicu da je loš zakon uvijek dobar za lov u mutnom.

Siguran sam, međutim, kako na nadgrobnoj ploči grobnice u koju su ukopani posmrtni ostatci 133 osobe piše velikim slovima: POSLJEDNJE POČIVALIŠTE EKSHUMIRANIH POSMRTNIH OSTATAKA ŽRTAVA DRUGOG SVJETSKOG RATA I POSLIJERATNOG RAZDOBLJA S LOKACIJA NA PODRUČJU OPĆINE BRDOVEC. Dakle, autor ili autori nadgrobnoga teksta prepisali su dio imena Zakona i vjerojatno mislili da su time pridonijeli istini i dostojanstvu ubijenih žrtava, a pritom su i zadovoljili moćni antifašistički (jugokomunistički), malobrojni ali dobro organizirani, lobby, za čije interese i mitove iz neznanja ili sa znanjem rade ključne političke stranke u Hrvatskoj.

Novi problem već je ugrađen i isklesan

Pođimo redom. Riječ je o žrtvama pobijenima poslije Drugog svjetskog rata. Da je doista tako, piše 15. svibnja 2020. boldanim slovima Ministarstvo hrvatskih branitelja na svojim web stranicama (Ministarstvo hrvatskih branitelja Republike Hrvatske – Ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 130 osoba (gov.hr). Četvrti pasus odozgor: „Prikupljena operativna saznanja nadležnih međuresornih službi govore kako se radi o žrtvama poslijeratnog razdoblja“. Dakle, netko je saboterski u nadgrobni tekst ubacio Drugi svjetski rat! I to pred očima načelnika općine i ministra Vlade Republike Hrvatske. Drugi dokaz da je riječ o žrtvama samo „poslijeratnoga razdoblja“ jesu zapisi župnika Mirka Cigrovskoga u župnoj spomenici (koju sam imao prigode čitati, pročitati, pa čak i snimiti za potrebe jednoga dokumentarnoga filma zahvaljujući dobronamjernosti dvaju bivših župnika u Brdovcu).

Zanimljivo je osobito ono čega nema u nadgrobnome tekstu, a zapravo nema nijedne bitne informacije koja bi budućim naraštajima objasnila tko je koga ubio, koliko je u grobnici pokopano osoba ili tko je počinitelj toga monstruoznoga zločina.

Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved u svojemu je obraćanju iznio neke zapanjujuće podatke nepoznate široj javnosti. Kazao je, među ostalim, i ovo: „Na ovom mjestu u prigodi ukopa posmrtnih ostataka žrtava odajemo počast i otimamo zaboravu nevine žrtve, izražavamo suosjećanje obiteljima čije najbliže danas ukapamo u ovu spomen-grobnicu, kao i obiteljima koje do danas nisu pronašle mir i dostojno sahranile svoje najmilije“. Dakle, riječ je o nevinim žrtvama. Na nadgrobnome tekstu ne piše da je riječ o nevinim žrtvama! Dopušta se dakle mogućnost interpretacije da je moguće riječ o nekim banditima, da ne velim „narodnim neprijateljima“, koje je možebitno bilo opravdano ubiti. Ta je logika 1945. bila izuzetno operativna, a njezine žrtve drug Tito je nazvao „smradom“.

Ministrovi argumenti suprotivi su nadgrobnome tekstu

Nadalje, ministar je kazao: „Kao društvo ovom pitanju pristupamo sustavno, institucionalno, koordinirano i transparentno kako bi se utvrdila istina. Tek istina može dovesti do prave pomirbe u društvu i njena je uloga neizmjerno važna u odgoju mladih naraštaja!“ Dakle, je li nadgrobni tekst istinit ili nije, zaključite sami na temelju prethodnoga mi pasusa, a da ne pridonosi ni istini ni protutotalitarnom odgoju mladih naraštaja – to je sasvim jasno. Jasno je i ministru jer je ispravno zaključio sljedeće: „Tek istina može dovesti do prave pomirbe u društvu i njena je uloga neizmjerno važna u odgoju mladih naraštaja“. Ukopane žrtve i novi naraštaji zaslužuju istinu. Zašto je ona dijelom zaobiđena a dijelom neistinita? Zato jer Zakon to dopušta. Dakle, onaj tko je dao uklesati neistiniti tekst ne pridonosi pravoj pomirbi u društvu. Naprotiv!

Ministar je u svom obraćanju tužnome skupu podsjetio kako su temeljem prikupljenih saznanja na lokaciji Prudnice zločin izvršili „pripadnici 21. srpske divizije Jugoslavenske armije najvjerojatnije 13. svibnja 1945. godine“. Rat je dakle tada već završio, a u Jugoslaviji započelo je klanje. Kako je zločin izvršen? Ministar kaže da su žrtve „svezali žicom, likvidirali te polili živim vapnom“. Dakle, sve se zna, ali ono što ostaje jest tekst na ploči koji više skriva negoli objektivnu istinu otkriva. Je li spomen na počinitelja toga zločina prilog istini? Jest. Tko je onda napisao i odobrio uklesani tekst? Nije li se moglo uz počinitelja navesti i to da su žrtve pobijene bez ikakva suda i prava na obranu?! Kome je, dakle, stalo do toga da su se čak i na samom tužnom događaju izbjegavale i izbjegle ključne riječi: Jugoslavija, komunizam, totalitarizam, Tito, Jugoslavenska vojska, srpska divizija…?

Antropološka analiza posmrtnih ostataka je jeziva. Ministar Medved navodi: „Prema antropološkim karakteristikama, radi se o muškim osobama od koji su četiri u dobi od 16 do 20 godina, 43 u dobi od 20 do 30 godina, 65 u dobi od 30 do 45 godina te 21 u dobi od 45 do 60 godina, sveukupno 133 osobe“. Hororu tu nije kraj. Ministar: „Na 69 lubanja vidljivi su tragovi strijelnih ozljeda glave, a ruke su bile vezane žicom iza leđa te je žica bila omotana i oko samih tijela“. Istraživačima će sigurno biti zanimljivo pročitati cjelovitu antropološku analizu.

Mine ugrađene u Zakon kojega stranke ne žele razminirati

„Do sada je, uključujući i današnji pokop u organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja i općine Brdovec, organizirano 11 skupnih pokopa i jedna primopredaja posmrtnih ostataka obitelji te su dostojno trajno zbrinuti posmrtni ostaci 699 osoba“, kazao je ministar. Kako je organizatorima ovoga skupnoga pokopa promaknuo posve promašeni tekst na nadgrobnoj ploči?

Poslije ukopa ostao nam je sporan Zakon i sporan tekst na ploči. I nada da se masovni zločini i masovne grobnice više ne će ponoviti. Što se spomenutoga Zakona tiče, nejasno je zašto su žrtve obilježene kao žrtve Drugoga svjetskoga rata, kad je zločin počinjen nad njima poslije rata. Zakon ne propisuje protokol državnoga posljednjega ispraćaja. Ako je država preuzela obvezu „postupanja s pronađenim posmrtnim ostacima žrtava Drugog svjetskog rata i žrtava poslijeratnog razdoblja i njihovog dostojnog zbrinjavanja“ (čl. 3), onda počasnu stražu uz ljesove treba držati počasni vod Hrvatske vojske. Nemam ništa protiv naših vatrogasaca, odlično su s puno pijeteta zamijenili hrvatske vojnike (neki su i bili hrvatskim braniteljima kad je grmjelo), no, napominjem da ukopane žrtve nisu članovi vatrogasne zajednice, niti su stradale u požaru. Zbog svega toga držim da bi trebalo ozbiljno pristupiti ili izradi novoga Zakona primjerenoga 21. stoljeću, ili ozbiljno preurediti i precizirati ovaj koji su SDP, HNS, HSU i IDS uskladili sa svojim ideološkim mjerilima i uzorima.

Evo jednoga drastičnog primjera zašto mislim to što mislim. Pojam „genocidni teror“ ugrađen je u Zakon i odnosi se na razdoblje „od 6. travnja 1941. do 9. svibnja 1945.“. Međutim, genocidni teror s enormno više žrtava dogodio se nad hrvatskim narodom u razdoblju poslije 8. svibnja 1945. Neusporedivo lakše bilo je preživjeti rat negoli „oslobođenje“. Tako „brojke govore“ (V. Beroš). To je, recimo, samo jedna od podvala ugrađenih u ovaj Zakon, a koja nijednoj stranci zastupljenoj u Hrvatskome saboru ne smeta. Plenkoviću bi bolje bilo da prione promjenama minskih polja koja je u zakonodavstvo ugradio Milanović, umjesto da se verbalno prepucava s predsjednikovim „karakterom“, ili – još gore – da mu vlada još i zalijeva „cvjetove zla“ (Ch. Baudlaire) koji su ostali cvjetati poslije godine 2016.

Ispod radara, primjerice, nesmetano prolazi još jedna diverzija ugrađena u Zakon. U čl. 2 opisuje se „groblje žrtava poslijeratnog razdoblja“, kao groblje osoba koje su smrtno stradale u oružanim sukobima nakon 9. svibnja 1945. Time se perfidno i otvoreno pokušava s jedne strane opravdati zločine, a s druge strane po drugi put ubiti žrtvu. U kojoj je mjeri to učinjeno u slučaju nadgrobnog teksta grobnice u Laduču, ostavljam čitateljima na prosudbu.

Osim toga novi ili promijenjeni Zakon morao bi izrijekom reći tko je od organizatora dužan pravodobno obavijestiti hrvatsku javnost o tijeku iskapanja, o završetku ekshumacija, o antropološkoj analizi posmrtnih ostataka, napokon i o tome kada i gdje je organiziran posljednji ispraćaj i ukop. U slučaju žrtava iz Prudnica izostala je pravodobna i cjelovita informacija o posljednjem ispraćaju i ukopu, o čemu sam pisao dan uoči nenajavljenoga ukupa, pa doživio nevjerojatne napade i izljeve mržnje. Mijenjana je i satnica ukopa. Izabrano je doba najveće vrućine zbog koje mi je bilo loše, pa mi je pomogla jedna djelatnica Ministarstva s bočicom vode – hvala joj, jedan kolega branitelj se srušio, k tomu u 15 sati prva smjena još nije došla doma, a druga je već otišla na posao, pa ni jedna ni druga ni u teoriji nije mogla nazočiti tužnome događaju.

Također, novi ili izmijenjeni zakon morao bi regulirati i pitanje grobova i groblja vojnika i civila koji su sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku, kako se ne bi događale nakaradije i kako bi se uklonile već postojeće poput one na grobu Vukašina Vule Šoškočanina na kojemu piše da je „narodni junak proglašen na velikoj narodnoj srpskoj skupštini“ koji gleda srpske borce u Borovu koji pak „tvrdo na srpskoj zemlji stoje“. Postojeći Zakon uopće ne spominje grobove i groblja vojnika agresora, a ta je agresija završila 1998., samo četrnaest godina prije donošenja Zakona. 

Dvije digresije koje zavrjeđuju širu trijeznu raspru

I još nešto. Nedavno je beogradski nadbiskup služio u Beogradu oproštajnu misu za jednoga mladića iz Splita koji je pod još neutvrđenim okolnostima tamo smrtno stradao. Ovdje je pak bila riječ o 133 osobe, ali nije bilo ni nadbiskupa ni pomoćnih biskupa mjerodavne nadbiskupije, čime uopće ne želim umanjiti važnost na ukopu nazočnih svećenika, jednoga monsinjora i trajnoga đakona. Uostalom, da parafraziram Isusa – tamo i gdje nema (nad)biskupa, a gdje su dvojica u moje ime, ja sam s njima. U pitanju je, žao mi je što to moram primijetiti, nedostatak elementarne kršćanske uljudbe.

Prema riječima ministra Medveda iskapanja se vrše i sad na različitim lokacijama. Mnogima to ne odgovara pa ni njegovu prethodniku Predragu Matiću koji svako malo prigovara da se rade samo iskapanja „ustaša“!

Zakonom određeni organizatori ukopa, Ministarstvo i Općina, trebali bi međusobno surađujući u dobroj vjeri izmijeniti tekst nadgrobne ploče – komentare toga teksta koje čuh poslije ukopa iz pristojnosti ne ću citirati, suzdržat ću se i od pisanja osobnoga komentara. A stranke i Hrvatski sabor trebaju donijeti novi zakon koji regulira masovna stratišta odnosno pogubišta komunističkoga režima, jer ostatci komunističkoga režima koji su donijeli Zakon nisu vodili računa o stvarnoj situaciji, razmjerima masovnih zločina, brojnosti masovnih grobnica, dakle o objektivnim potrebama, nego su više vodili računa o uvođenju zakonske magle i prikrivanju cjelovite istine. I u tome su uspjeli. Za sad.

Zaključno za elemente ukopa na samoj lokaciji zadužena je jedinica lokalne uprave i samouprave (čl. 6 Zakona) iz čega proizlazi da je odgovorna i za nadgrobni natpis. Što se tiče ovoga nadgrobnoga natpisa autor je siguran da ga austrijske vlasti i domaće jugokomunističke snage, ne bi imale potrebu devastirati kao što su to učinile sa spomenikom u Bleiburgu.

Tekst: Nenad Piskač

Fotografije: Dorian Stiegler

Prilog: Iz govora ministra Tome Medveda

Politika pomirbe podrazumijeva istraživanje žrtava i njihovu dostojnu komemoraciju

Na području istraživanja grobnica žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja u Ministarstvu hrvatskih branitelja objedinjena su saznanja o 1421 lokacija mogućih mjesta masovnih i pojedinačnih grobnica. U našem prošlom i ovom mandatu provedeno je ukupno 559 terenskih izvida te je istraženo 74 lokacija, pri čemu su ekshumirani posmrtni ostaci 1776 osoba. U Zagrebu u Gračanima ekshumirali smo 294 posmrtna ostatka osoba stradalih u Drugom svjetskom ratu i poraću, na Tuškanacu 102, u Savskoj 25, Macelju 82, Zagvozdu 30, Gospiću 84, Garešnici 53 te na mnoštvu manjih nalazišta, a najviše posmrtnih ostataka – njih 814 – ekshumirali smo iz jame Jazovka. Za Jazovku su u tijeku pripremne radnje za izgradnju grobnice i spomen-obilježja, da im možemo iskazati ljudsko poštovanje i omogućiti im pokop dostojan čovjeka. Valja naglasiti da su tijekom iznimno zahtjevne 2020. godine ekshumirani posmrtni ostaci čak 1081 osobe. (…)

Naš je cilj i nadalje otkriti sva grobišta kako bi posmrtni ostaci žrtava imali dostojno počivalište, kao ovdje u Brdovcu, u Boričevcu, Višnjici, Vagancu, Brodu na Kupi, Otočcu, Makarskoj, Macelju, Garešnici i mnogim drugim mjestima. 

Današnja tužna ceremonija prigoda uz osudu strašnih zločina i za isticanje povijesnih pouka.

Politika svehrvatske pomirbe našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, koja je bila osnova za uspješan proces osamostaljenja RH i njenu obranu u Domovinskom ratu, podrazumijeva i da se sve hrvatske žrtve totalitarnih režima, istraže, dokumentiraju i dostojno komemoriraju. 

Svaka nevina žrtva zaslužuje odgovarajući pijetet. Jedino takvim pristupom možemo osigurati pravdu za sve žrtve te spriječiti ponavljanje zločina – kazao je ministar. (np)

 Hrvatsko nebo