Zajedničke „izvorišne osnove“ Plenkovića i Milanovića, i žudnja za vođom
Vrijeme:3 min, 35 sec
U Hrvatskoj je prije trideset jednu godinu, 19. svibnja 1991., održan referendum o hrvatskoj samostalnosti na kojemu se velika većina građana odlučila za samostalnu državu, a uvjerljivo mali dio za ostanak u Jugoslaviji.
Danas postoje dvije političke struje u Hrvatskoj: jednoj je bitna hrvatska nezavisnost i suverenost, a drugoj prihvaćanje zahtjeva tzv. međunarodne zajednice. I one iz prve i one iz druge struje valja podsjetiti da jedini bezuvjetni cilj hrvatske političke djelatnosti jest i mora biti učvrstiti samostalnu hrvatsku državu. A to se ne može postići ni samo verbalnim zagovaranjem hrvatske nezavisnost ni bezuvjetnim prihvaćanjem međunarodnih zahtjeva. Osim toga, dobrobitni cilj ne mogu ostvariti oni koji žive od politike, nego oni koji rade za dobro države i naroda. Da bi tako i radili, preduvjet je da se oslobode privatnih poriva koja rad za opće dobro pretvaraju u nešto maglovito, a isto tako i domoljubnih afekata koji osobnim nastojanjima priječe prerasti u politički ozbiljno djelovanje. Pozitivni učinci postižu se kada u javnom djelovanju prevlada razum, a ne privatni porivi, čuvstva i sentimenti.
U Velikom Trgovišču prije 100 godina, 14. svibnja 2022., rodio se je prvi hrvatski predsjednik i utemeljitelj HDZ-a Franjo Tuđman. Mnogo je rečeno o njemu, pozitivno i negativno. Neki su ga neumjesno veličali, uglavnom da bi uzveličali sebe ponešto više nego što zaslužuju. Drugi se ga neumjesno ocrnjivali, da bi mu se osvetili zato što je uspio istrgnuti Hrvatsku iz Jugoslavije. Premalo je bilo (iako ih je bilo!) razumnih, objektivnih analiza i ocjena o njegovu „liku i djelu”.
Objektivno gledano, hrvatski narod s Tuđmanom na čelu ostvario je državnu nezavisnost, utemeljio svojom plebiscitarnom odlukom i putem demokratskih izabranika hrvatsku državu, ostvario međunarodno priznanje Hrvatske i oslobađanje okupiranih teritorija. Nakon Tuđmana, uz međunarodnu političku i novčanu pomoć, osobito iz SAD-a, na vlast su došli baštinici jugoslavenskog komunizma. Bez pretjerivanja kazano, s Mesićem i Račanom na čelu počela je relativizacija mlade hrvatske države i odricanje od nekih bitnih elemenata i prerogativa njezine nezavisnosti. To nije prestalo ni do danas.
Protuteža toj relativizaciji hrvatske državnosti trebali bi biti demokratski nacionalisti odnosno umjerena desnica. Ali nismo se organizirali kao samostalna politička opcija i zato još i danas imamo političku nestabilnost i prevlast onih koji nisu računali s hrvatskom državom ni s pravom hrvatskog narodu da odlučuje o njezinu uređenju, da ju izgradi po svojim željama i potrebama i da ju brani od nadnacionalnih iluzija i protuhrvatskih predrasuda međunarodnih hohštaplera. Zato ni nakon trideset godina postojanja hrvatske države nismo uspjeli uspostaviti normalnu političku djelatnost, niti razviti slobodarski život, niti obraniti se od stranih pritisaka i od jugoslavensko-komunističkog mentaliteta.
Nevjerojatno je to s koliko žara oni koji po svim kriterijima pripadaju toj umjerenoj desnici uvijek traže nekog novog predvodnika ili „mesiju” izvan svojih redova. I, naravno, svaki put iznova dožive teško razočaranje. U najnovije vrijeme ustoličili bi Z. Milanovića na čelo naše opcije, iako je više nego jasno da on njoj ne pripada ni po prošlosti ni po sadašnjosti. To da je u sukobu s A. Plenkovićem, kojega zbog niza razloga ne podupiru, nije ni mjera ni dovoljan dokaz njegove temeljne ispravnosti. Milanović igra svoju igru, a Plenković svoju. To su njihove, a ne naše igre. A koliko će one donijeti ili ne će donijeti dobra hrvatskoj državi i hrvatskom narodu u Hrvatskoj i u BiH, to je sasvim druga stvar. To ćemo tek vidjeti, možda tek kada oni više ne budu na svojim sadašnjim položajima. U svakom slučaju, mnogo su među njima dvojicom – unatoč svakodnevnim javnim i zapjenjenim kavgama – veće sličnosti nego razlike!
Podsjećaju me na sukob između Zdravka Tomca i Vesne Pusić. Tomac je njoj prigovarao zbog stajališta o Domovinskom ratu, o stvaranju hrvatske države, o Haaškom sudu i o politici prema BiH, zbog njezina suprotstavljanja nacije i demokracije, nacionalne države i građanske države, itd. Ali u sukobu s V. Pusić, Z. Tomac nije izlazio iz okvira “podobnosti” koju je za hrvatsku prošlost ustanovio tzv. božićni Ustav u svojim “Izvorišnim osnovama”. Koji je u pogledu na temelje državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata slijedio tzv. božićni Ustav, koji nije priznavao proglašenje nezavisnosti Hrvatske na dan 10. travnja 1941., nego je prihvatio odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske od 1943., dakle odluke jugoslavenske komunističke strane kao jedne strane u građanskom ratu u tadašnjoj hrvatskoj državi između nacionalista i komunista.
M. O./Hrvatsko nebo
