Tko je nama pravi vanjskopolitički saveznik?
Vrijeme:2 min, 42 sec
Stalni verbalni sukobi između predsjednika Republike i predsjednika Vlade glede BiH, (ne)ulaska Švedske i Finske u NATO, rata u Ukrajini itd. pokazuju da Hrvatska nema jedinstvenu vanjsku politiku. To je svakako zabrinjavajuće u trenutku kada se očito događa svjetsko preslagivanje. Rat u Ukrajini pokazuje još jednom da su u suvremenom svijetu interesi toliko različiti i isprepleteni, da su pitanja toliko povezana te nije moguće intuitivno ili impulzivno riješiti vanjskopolitička pitanja hrvatskog naroda.
Vanjska politika – a nju po Ustavu suoblikuju oba „brijega“, a vodi ju Vlada – zahtijeva prikupljanje podataka, proučavanje događaja, razmrsivanja čvorova i određeno intelektualno i praktičko iskustvo. Nikako se ne može prepustiti osjećajima, filiji ili fobiji, simpatiji ili antipatiji, nego se mora podvrgnuti razumu i ozbiljnu proučavanju i planiranju. Vanjska politika nije potrebna samo etabliranim državama, nego i, još više, državama koje se pokušavaju snaći, dobro postaviti, obraniti ili učvrstiti svoju poziciju.
Govoriti o učvršćivanju hrvatske države znači govoriti o načinu kako bi se hrvatska politika povezala s politikom drugih sila da bi uspjela postizati ciljeve vlastite domovine i države. Slabost u tom pogledu osjeća se osobito na području vanjske politike. Glavni je problem to što očito nemamo saveznika koji bi nama izlaziti ususret u onomu do čega je nama najviše stalo, kao što mi izlazimo njima ususret u onomu do čega je njima najviše stalo. Možda stoga što se hrvatska vanjska politika (stranaka, skupina, pojedinaca) često temeljila na osjećajnim i ideološkim razlozima ili na proučavanju logike i argumenata drugih naroda ili pokreta, ali ne sa samosvjesnog hrvatskog stajališta.
Danas je prijeka potreba da u našu vanjsku politiku unesemo malo više realizma, da postanemo svjesni kako nije naša zadaća ulaziti previše u razloge vanjske politike velikih sila niti ih nastojati što više „upiti“. Realna hrvatska vanjska politika mora se ravnati po načelima koja vrijede za sve narode, ali za svaki na poseban način. Temeljno je načelo nacionalni interes, za nas: probitci hrvatskog naroda. To ne isključuje težnju prema višim, općeljudskim, univerzalnim ciljevima, u onoj mjeri u kojoj je ona u skladu – ili u najmanju ruku nije u neskladu ili u suprotnosti – sa snagom hrvatskog naroda i s njegovim posebnim interesima. 
Kaže narodna izreka: „Ako smo braća, kese nam nisu sestre.“ Ako takav interesni – ali pravedni – odnos postoji i među braćom, kako ne bi postojao između recimo Hrvatske i Austrije, Njemačke ili Nizozemske?
Hrvatska i Hrvati mogu biti na strani države ili bloka koji priznaje hrvatskom narodu njegova legitimna prava. Pojedinci mogu biti uz državu ili blok koji su mu ideološki bliži, ali Hrvati kao narod ne mogu to uzimati za glavni kriterij. Pravi saveznik nama je onaj koji se s nama slaže i u tim našim posebnim vanjskopolitičkim interesima odnosno koji ih prepoznaje, priznaje i poštuje. Ne i onaj koji s nama ide u korak u općim pitanjima, ali je s nama u raskoraku kada dođe na red naš nacionalni ili vitalni interes hrvatskog naroda ovdje ili u BiH.
Ako danas kritiziramo pojedine politike velikih zapadnih sila, to činimo zato što one danas u Bosni i Hercegovini, otvoreno ili po skrivečki, arogantno zanemaruju legitimna prava hrvatskog naroda i probitke njegove matične države. A time postaju zaštitnice onih koji ta prava drsko izruguju ili ih gaze, a probitke krnje ili dovode u pitanje.
M. O./Hrvatsko nebo
