Zdravko Gavran: Čemu agresija Rusije na Ukrajinu? (4)

Izazivanje Rusije, kako se širenje zapadnih alijansi razumijevalo u Moskvi, potkrijepljeno stalno novim kritičkim ili ofenzivnim ili neprijateljskim potezima, osobito s anglosaksonske strane, jačalo je nepovjerenje i produbljivalo jaz. Ruska aneksija Krima, na primjer, naišla je, razumljivo, na oštru osudu zapadnih sila i struktura. U Moskvi pak, a ni na  nekim trećim stranama, nisu “mogli” razumjeti kako je tolika uzbuna i negativna politička i medijska kampanja nastupila zbog toga, a nije recimo zbog američkog otrgnuća Kosova i bombardiranja Srbije ili zbog zapadne vojne intervencije u Iraku, koja isto tako nije bila odobrena od Vijeća sigurnosti, ili zbog zapadne vojne agresije na Gadafijevu Libiju.

Zapadna miješanja, širenje EU-a i NATO-a na istok i kremaljski otpori

Zapadno inzistiranje na zaštiti ljudskih prava u Rusiji, povezano s ulogom G. Sorosa, sa zapadnim izdašnim financiranjem ruskoga civilnog sektora i kritičkih medija, s podjarivanjem prosvjeda i demonstracija te s potpomaganjem (ionako šikanirane i „nepoželjne“) oporbe nije smekšavalo Kremlj, nego je imalo suprotan učinak: pojačavalo je nepovjerenje i otpor. Sve što bi zapadne sile učinile ili Moskvi „poručile“ tumačilo se sve više samo po jednom ključu: Gospodari Zapada odnosno njihova „duboka država“ i tajne dominantne sile i zapadne strukture moći žele nametnuti Rusiji svoju velevlast ili u njoj ostvariti što veći utjecaj. Žele postići to da i u Moskvi plešu kako oni sviraju. E, to im Baćuška odnosno Gazda ne će dopustiti… Suprotstavit će se tako opakim namjerama svim sredstvima.

Posebno negativno u Rusiji su gledali na širenje NATO-a, i njegovo jačanje, a posljednjih godina i na širenje EU-a, prema europskom istoku. U tomu su vidjeli opkoljavanje i stiskanje Rusije. I na Zapadu se otvoreno govorilo o obuzdavanju/„zadržavanju“ (containment) Rusije – kao kakve opasne zvijeri, kao „ruskog Medvjeda“.

Zasigurno su vrlo negativno doživljavane povremene kampanje koje su imale za cilj svrgavanja Putina s vlasti u Rusiji, ili njegova uglavnom vjernog saveznika Lukašenka u Bjelorusiji. I u pokušaj puča putem nasilnih demonstracija u Kazahstanu, Rusiji susjednoj i savezničkoj zemlji, u kojoj je još uvijek ruski poligon za lansiranje svemirskih letjelica, kozmodrom Bajkonur  (Tjuratam) početkom siječnja, mjesec i pol prije početka invazije na Ukrajinu, zacijelo su bile umiješane i neke zapadne obavještajne službe, ili je to tako bilo protumačeno u Moskvi. Putin je tada na poziv autokratskog predsjednika Tokajeva poslao onamo posebne vojne postrojbe, koje su ostale dok ovaj nije učvrstio svoju vlast, uhitivši pritom najmanje 8000 ljudi, i dok nije ponovno prisegnuo na, ponešto oslabjelu, privrženost Moskvi kao jamcu sigurnosti. A Kazahstan  je prostorno vrlo prostrana, naftom, plinom, rijetkim metalima i obradivim površinama iznimno bogata, geostrateški iznimno važna zemlja u središnjoj Aziji. I jedna od najprivrženijih partnerica Rusije u eurazijskim sigurnosnim i gospodarskim povezivanjima.

Perfidija povijesti!

Nije upitno to da zapadne sile imaju svoje (sebične) geopolitičke i geoekonomske interese i ciljeve. Problem počinje ondje kada se na njih počne gledati kroz paranoične naočale i tumačiti ih na najvišim razinama onako kako ih razumiju Dugin, Patrušev, Pavulescu i drugi ljudi koji pristaju uz dubiozne teorije po kojima iza svega krupnijega što se po svijetu valja stoji zapadno-globalna „okultna oligarhija“.

Što Putinu suočenu s time, čija je svijest i slika svijeta i etika i pragmatika oblikovana kako je oblikovana, preostade doli uživjeti se u ulogu ruskog kneza Vladimira I. Taj je na području današnje Ukrajine („kolijevke ruskog naroda“, kako bi to patrijarh Porfirije rekao po uzoru na Kosovo), u početkom ožujka okupiranom gradu Hersonu, prihvatio kršćanstvo davne 988. Ne bi li se tovariš Putin, povrh toga, morao uživjeti i u ulogu istočnoga svetog Georgija (Jurja) i ući u dvoboj sa zapadnim sotonističkim Zmajem? Bi! I dok se u tom sukobu, koji je, naravno, u svojoj osnovi geopolitička borba za suverenost, za moć ili premoć, bori za siroticu Rusiju svim legitimnim oružjima, on ostaje vitezom, simpatičan nama ili ne. No kada je umjesto na Zmaja nasrnuo na siroticu Ukrajinu, zamijenio je uloge, sâm se prometnuo u Zmaja. Dok je Zapad, priskočivši u obranu sirotice Ukrajine, Putinu preoteo ulogu svetog Jurja. Općim napadom na Ukrajinu Putin je prešao Rubikon, ali je uskoro ostao bez gotovo ikakvih izgleda da će se proslaviti kao Cezar.

Tako nam najnovija zbivanja, viđena u mitskim slikama, izgledaju danas. Putin je, doduše, možda doista vjerovao on ne napada siroticu Ukrajinu. Nije naime objavio rat ni invaziju, nego „posebnu vojnu operaciju“, koja je za cilj imala svrgavanje čestitom ukrajinskom narodu nametnute, k tomu „nacističke“, ujedno i „hazarske“ (u smislu cionističko-globalističke) vlasti. No u tomu je tragično pogriješio. Perfidija povijesti!, rekli bi cinici.

Obrana od obuzdavanja/zadržavanja i pretpostavljenog ugrožavanja ili pokoravanja Rusije, dakle preventivni napad u obrambene svrhe, prometnula se tako u „neizazvani“ napad na drugu suverenu državu. Mitska je odora spala, i ostala je gola brutalnost, zacijelo ne onolika kolikom je (gorsko je to reći) mogla biti, ali ipak gola i bezobzirna brutalnost pred očima cijelog svijeta. Gospodar Kremlja sada nedvojbeno razmišlja kako se iz nje nekako izvući, da „spasi obraz“, a ujedno da ne bude poražen. Alernativa zaustavljanju rata (koje neki očekuju da možda bude objavljeno na velikoj parada u ponedjeljak, 9. svibnja) jest nastavak i pojačavanje iscrpljujućeg sukoba s Ukrajinom ili, sve vjerojatnija, eskalacija i postupno ili naglo ulaženje u rat sa zapadnim silama. Takvo što neminovno bi vodilo „do istrage [=istrjebljenja] naše ili vaše“.

„Brutalni bljesak Apokalipse“ i „Veliko Carstvo na svršetku svijeta“

Sve to što se događa, a osobito ono što bi se tek moglo događati, mnogi ljudi, a osobito kršćanski vjernici, promatraju s prethodno naraslim „osjećajem“ da su „blizu Posljednja vremena“. Takve misli proizlaze iz objektivno razumljivih ocjena i strahova – nakon početka rata u Ukrajini, nakon svjetsko-totalitarnog plimnog vala „borbe protiv pandemije“, i nakon mnogo toga drugoga što vjernici-kršćani i kulturološki kršćani razumijevaju kao „znakove vremena“ odnosno znakove blizine „kraja Vremena“ i osobite raspomamljenosti Zloga.

Na tu kartu igraju i ezoterično-okultni tumači raznih vrsta, dok mnogi senzacionalisti i demagozi namjerno straše ljude svakojakim „proročanstvima“. Strah i tjeskoba šire se po čovječanstvu. Takve kampanje naviještanja „Armageddona“ (sukoba nebeske i zemaljske vojske u istoimenoj dolini u Palestini, prije drugog dolaska Kristova i kraja Povijesti) pripomažu širenju i jačanju uvjerenosti kako se „Sudnji dan“ odnosno „Dan gnjeva (Božjega)“ približio. Teološki gledano, takvo „previđanje“ budućnosti ili vjerovanje šarlatanima, okultistima ili samozvanim „prorocima“ posve je neutemeljeno; ono je kršćanima zabranjeno. No malo je onih koji dovoljno mare za teologiju, kršćanski nauk i katoličko pravovjerje.

Jedan od ljudi koje je Dugin citirao, cijenio i od njih učio bio je slavljeni (ali ne prevođeni) francuski književnik rumunjskog porijekla i ezoterijskog stila i usmjerenja Jean Parvulescu (1929.-2010.). Jedan od autora i simpatizera koji su pisali o njemu kao genijalnom piscu i misliocu obdarenom bogatom imaginacijom ističe da je za njega karakteristično ovo:

„Pavulescuova poruka može se definirati ovako: ’Sveto je u suvremenom svijetu nestalo iz svakodnevice, i posve je očito da živimo na ’Kraju vremenā’, no Sveto nije iščeznulo (zato što ni teoretski ne može iščeznuti, jer je vječno), nego se preobrazilo u noćnu, nevidljivu projekciju, i sada je spremno sići na ljudski fizički kozmos u strašnom apokaliptičkom trenutku apogeja povijesti, na točki kada svijet koji je zaboravio na svoju duhovnu narav i razvlastio ju bude prisiljen susresti se s brutalnim bljeskom Apokalipse.’ Sve dotle dok se to ne dogodi, i dok čovječanstvo mirno spava u tami, u materijalističkim iluzijama, samo izabrani, samo vizionari, članovi tajnog bratstva, Apokaliptički red, ostaju budni, tajno pripravljajući putove za dolazak Posljednje ure, ’Nebeskog kraljevstva’, Velikog Carstva na svršetku svijeta.“

Eho pravoslavnoga „carstva nebeskoga“ i ruskoga „carstva zemaljskoga“

Ako za Putina i njemu privržene materijalističke i izrazito ovozemaljske pristaše, koji su u svoje ruke uzeli moć i vlast, u svoje sefove nagomilali milijarde te imaju „sve što im duša zaželi“, postoji išta uzvišenije od materijalnih interesa, ako im treba i nešto „metafizičko“ za što bi se isplatilo boriti, na život i smrt, to bi moglo biti upravo to: „Veliko carstvo“.  Nešto kao eho pravoslavnoga „carstva nebeskoga“ i ujedno kao eho ruskoga „carstva zemaljskoga“.

To dugovječno i autokratsko rusko carstvo koje je imalo ambicije okupiti slavenske i neke neslavenske narode u „veliko rusko carstvo“ proglasio je g. 1547. moskovski knez Ivan Grozni. Ono je osnovano g. 1721., a dugotrajnu dinastiju Romanova dokrajčio je revolucionar i boljševik Lenjin, svrgnuvši g. 1917. posljednjega okrunjenog cara Nikolu II. i davši uskoro potajno pobiti i njega i njegovu obitelj.

Činio Putin to što čini posve ili samo djelomično svjesno – ili bio na to pretežno naveden od drugih, odnosno doveden u zabludu, „instrumentaliziran“ (kao okultistički „medij“) da učini to zlo od kojega za sada najviše trpi i strada ukrajinski narod, ali i da učini zlo vlastitom narodu i zemlji –, on je taj koji je podignuo koplje uvis i svojoj vojsci zapovjedio da krene na Ukrajinu. Time je pogazio brojne principe koje inače zastupa: o poštovanju suverenosti i nemiješanju u unutarnje stvari drugih država (pa bio ondje prisutan i „nacizam“), o poštovanju međunarodnog prava i utvrđenih pravila, recimo pri imenovanju visokog povjerenika UN-a za BiH (Schmidta ne priznaje zato što ga nije potvrdilo Vijeće sigurnosti, dakle što to imenovanje nije obavljeno „po pravilima“). Time je prokazao i sebe i politiku kakvu vodi, razgolitio se pred svijetom, i pred mnogim dotadašnjim iskrenim pristašama, kakvih u Europi nije bilo malo.

Putin zavrće vratom staljinizmu u korist putinizma; sovjetizmu u korist ruskog mesijanstva; boljševizmu u korist  ideološkog pravoslavlja

Koji je krajnji cilj svega što „stoji iza ove agresije“ i iza zbivanja koja su joj prethodila odnosno onih  koja su nadolazila i još će nadolaziti, to još ne znamo, a možda to ne zna ni sam Putin, zasigurno ni Biden. Lakše je prepoznati kratkoročne ciljeve. No zato sada već s velikom mjerom sigurnosti znamo koje ideje pokreću upravitelje ruske države. Ideje su naime uvijek te koje pokreću vladare i vladajuće elite da krenu u velike ratove, u osvajanja i u jačanja „vlastitih“ carstava. „Lajanje“ NATO-a pred vratima Rusije, kako je dugogodišnje ponašanje te organizacije ovih dana majstorski sublimirao papa Franjo, samo je išlo na ruku ruskim „jastrebovima“, kojima se pričinilo da je „lajanje“ psa isto što i njegovo uzimanje zaleta s ciljem da jednog dana krvoločno nasrne na Rusiju. ’U strahu su velike oči!’

No vratimo se nakratko na povijesne paralele i obrate.

Točno stotinu godina nakon Sarajevskog atentata Rusija je zauzela i anektirala Krim; Zapad na to nije uzvratio vojnim sredstvima, a sankcije kojima je kaznio Rusiju bile su vrlo blage, ako se usporede s današnjima.

Stotinu pet godina nakon Oktobarske revolucije (u studenomu 1917.) – kada je Lenjin zavrnuo vratom ruskom mesijanskom carizmu, nadomjestivši ga sovjetskim mesijanskim boljševizmom – Putin je nasrnuo na Ukrajinu.

Prije nepunog stoljeća Staljin je Lenjinovu liniju nastavio i ojačao ju do neslućenih zloćudnih i masovno zločinačkih razmjera. Sada pak Putin zavrće vratom staljinizmu u korist putinizma; sovjetizmu u korist ruskog mesijanstva; boljševizmu u korist  ideološkog pravoslavlja.

Na žalost, službeno rusko pravoslavlje odnosno crkveno vodstvo većinom je ideologizirano, stavljeno u službu državne vlasti i uvelike ispražnjeno od dubljeg kršćansko-evanđeoskog sadržaja i duha.

Lustracija se nije dogodila

Nadalje, Putin je ojačao kult Staljina, kojega velika većina Rusa danas doživljava kao vrlo pozitivnu ličnost. To je njegov danak staljinizmu iz kojega je potekao i on, bivši profesionalni „udbaš“ (kagebeovac), i mnogi drugi vodeći ljudi u politici, gospodarstvu, sigurnosnim službama, kulturi, informiranju… Na mjesta šefova naftnih, plinskih i drugih kompanija postavljani su bivši generali i drugi visoki časnici komunističkih obavještajnih službi (KGB, GRU).

Putin se praktički upustio u spajanje nespojivoga: popravoslavnio je staljinizam, sovjetizam je preimenovao u euroazijstvo, a boljševičke metode čvrste ruke i totalitarne vladavine uvelike prihvatio i prilagodio ih novim, formalno demokratskim okolnostima. Lustracija se u kadrovskom smislu i na dubljoj mentalnoj i metodološkoj razini u strukturama moći i vlasti, a ni u širim slojevima, nije dogodila.

„Suverenizam“ protiv „globalizma“ ili „liberalna demokracija“ protiv „autokracijā“ – i „kraj povijesti“

Na međunarodnom planu sovjetski boljševizam je koncipiran, propagiran i širen (pa i na hrvatske zemlje) kao „svjetski proces“. Glavni protivnik bio mu je zapadni, demokratski (višestranački) kapitalizam, kvalicifiran kao „imperijalizam“, smatran na Istoku i „trulim“, a prikazivan i opasnim, pohlepnim i “reakcionarnim”. Boljševizam je sedam desetljeća vodio globalni, samo ponegdje i povremeno i oružani rat protiv „kapitalističkog imperijalizma“ – ako pritom “zanemarimo” onih nekoliko godina kada se nakon Hitlerova raskida pakta sa Staljinom ovaj zajedno s kapitalističkim „vragom“ uortačio u saveznički rat protiv nacionalsocijalizma, poslije pogrješno nazvanoga „fašizam“ (kojim se može „podičiti“ samo Italija).

Danas se (post)kapitalistički Zapad u ruskom katalogu ideološkog nazivlja (koji preuzimaju i neki rusofili kod nas) etiketira kao „dekadentan“ i kao „sotonizam“. Umjesto između „socijalizma“ koji se bori protiv „imperijalizma“, danas se računa na borbu „suverenizma“ protiv „globalizma“. Mnogi Zapadnjaci taj temeljni odnos razumiju obrnuto: kao (neprijateljsku) bitku „autokracijā“ (samodržavljā) protiv „liberalne demokracije“ kao sustava političkih odnosa koji Fukuyama smatra posljednjom etapom razvoja društava i stoga ju naziva „kraj povijesti“. Naprama Ukrajini, Rusija je pak pogazila i to vlastito načelo “suverenizma” nasuprot “globalizmu” – koje putem svojih informativnih mreža propagira izobilno po drugim zemljama.

Putin je, za razliku od Staljina, ograničio ambicije na područje „Euroazije“

Ima i jedna bitna razlika. Lenjin i Staljin imali su ambicija proširiti komunističku doktrinu, organizaciju i vlast na cijeli svijet. Ta doktrina mogla je biti prihvatljiva, i bila je prihvaćana, od manjeg ili većeg broja ljudi, u svakom narodu. Putin i njegov „politbiro“ svjesni su da za takvo što nemaju snage ni moći. Zato su se ograničili na područje „Euroazije“, koje bi Moskva mogla „držati pod sobom“, a koje bi, bude li sreće, obuhvatilo bivše republike Sovjetskog saveza u Europi Bjelorusiju i Ukrajinu, eventualno tri baltičke države ili neke njihove dijelove, pet „-stanova“ u  središnjoj Aziji te eventualno poneke članice bivšega istočnog Bloka (Bugarsku, Moldaviju, Slovačku, Mađarsku…). Povrh toga, u savezu „Euroazije“ s demografski i gospodarski, a sve više i vojno moćnom komunističkom velesilom Kinom (kojoj, doduše, Rusija nije rado pohrlila u naručje) nastao bi zrcalni “crveni” blok ravnopravan “žutom” liberalno-demokratskom Zapadu, a svakako i jak pandan i premoćan suparnik drugim Huntingtonovim “civilizacijama”, kao što je recimo islamska.

Tu pak „velikorusku“ odnosno neosovjetsku zamisao i politički program ugrožava već godinama Zapad, ponajprije SAD, kao glavni jamac sigurnosti zemalja koje su članice NATO-a, a ujedno i velesila koja i samu Rusiju kao takvu ima ’na piku’ ili ’na zubu’. Najavljivani ulazak Ukrajine u NATO praktički bi jednog dana lišio Rusiju  realne mogućnosti da se proširi na nju ili na njezine jugoistočne dijelove, pri čemu Krim na Crnom moru i njegova poveznica s jugoistočnim dijelovima Donbasa ima prvorazrednu strategijsku važnost.

Osim toga, da je (kada bi) ovladao Ukrajinom, Putin bi neusporedivo lakše mogao destabilizirati i Moldaviju, posredstvom ondje odcijepljenog uskog (pro)ruskog pojasa, Pridnjestrovlja (Transnistrije), koji je uklinjen između Ukrajine i nje, čiji istočni odmetnuti pojas čuva 30.000 ruskih vojnika. I time izbiti na kopnenu granicu s Rumunjskom, članicom NATO-a. No čini se da to, zbog neuspjeha ruske kopnene vojske i mornarice, ne će biti moguće.

Osim svega navedenoga – o ekonomskim (interesnim, eksploatatorskim) razlozima da i ne govorimo – ima još nešto specifično što bi, s obzirom na koncept ‘Euroazije’, moglo biti važnim, a možda i najvažnijim razlogom vojnog pohoda na Ukrajinu. O tom razlogu bit će riječi u sljedećem, završnom nastavku ovog feljtona.

(Nastavit će se)

Zdravko Gavran: Čemu agresija Rusije na Ukrajinu? (3)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo