Zdravko Gavran: Čemu agresija Rusije na Ukrajinu? (3)
Vrijeme:11 min, 4 sec
Pitanje „Čemu agresija Rusije na Ukrajinu?“ temeljno je čuđenje s općeljudskog i humanističkog i kršćanskog gledišta. Milijarde ljudi koji suosjećaju sa žrtvama agresije i ratnih sukoba odgovorili bi da je ovaj rat nepotreban i besmislen i da ga treba smjesta zaustaviti. Na tomu inzistira i papa Franjo, poglavar Katoličke crkve, čiji glas unatoč tomu što katolici obuhvaćaju manje od petine čovječanstva uživa globalni ugled. Pa ipak, za one koji su pokretali ratove ili do njih neizravno dovodili nijedan rat nije bio „besmislen“. Naprotiv, njime su htjeli ostvariti određene ciljeve koji su se njima činili važniji od svih drugih, i koji su vrijedni svih ljudskih žrtava i ostalih zala, šteta, troškova i rizika što ih svaki rat nosi sa sobom.
U povijesti je obično bilo mnogo lakše prepoznati povode nego razumjeti razloge pokretanja ili provociranja ratova. Pogotovu onda kada se oni skrivaju, ili kada se kao opravdanja podmeću obrazloženja koja mnogima mogu biti uvjerljiva, no koja ne moraju nužno biti i istinita. Što je dakle nagnalo šefa države i vrhovnog zapovjednika ruske vojske Vladimira Putina da se upusti u taj užasni rat u Ukrajini, ne mareći za sve žrtve i štete ni na ukrajinskoj ni na ruskoj strani, za očekivane sankcije i mnoge druge nevolje, za nova politička, ekonomska i ostala sukobljavanja i uzvraćanja koje ovaj rat već proizvodi. I što ga drži tako odlučnim da rat nastavi, umjesto da ga prekine?
Krupnim odlukama prethodi pomno promišljanje i lanac događaja i poticaja
Nitko tko na to pitanje želi iskreno odgovoriti nema u ruci ’staklenu kuglu’ u kojoj bi mogao pronaći siguran odgovor. Taj odgovor ionako nikada nije ni jednostavan ni samo jedan. Još više nego što u privatnim životima donosimo dalekosežne odluke uzimajući u obzir jako mnogo toga (osim kada što učinimo u afektu, bijesu ili ludilu), odluke državnih i vojnih i obavještajnih i gospodarskih i drugih vrhova i gremija složene su. One nisu nikada donesene sa stopostotnom sigurnošću da takve trebaju i biti, nego su donesene nakon pomnog i dugog razmatranja i odvagivanja razloga za i razloga protiv takve odluke. Ovdje možemo upozoriti samo na neke vjerojatne ili gotovo sigurne razloge, bez umišljanja da nisu postojali i ne postoje i drugi, možda još krupniji ili dublji razlozi kojima su se vodili donositelji odluka ili oni koji su ih na njih postupno ili perfidno naveli. Onih izvana i onih iznutra.
Ni Putin ni njegovi najbliži suradnici u „Kremlju“ nisu odluku o ratu donijeli izvan povijesnoga i aktualnog konteksta. Tako krupne i toliko rizične i pogibeljne odluke donose se u velikoj mjeri i kao reakcija na određeno stanje – a ne samo radi ostvarenja određenih zamisli i planova. A to „određeno stanje“ stvaraju i drugi. Dapače, drugi i mogu pridonijeti nastanku takvih okolnosti u kojima se s velikom vjerojatnošću može očekivati da će određeni akter, recimo Putin, na njih jednog trenutka reagirati „tako i tako“. Vladare i vojskovođe koje znamo iz povijesnih knjiga i filmova smatrali smo, a osobito su mnogi od njih sebe smatrali, samostalnim akterima koji slobodno odlučuju što će učiniti. No uvijek je tomu što odluče prethodio dug lanac događaja i poticaja.
Treba razlikovati uzrok i povod od cilja i svrhe svakog rata
Recimo da Austro-Ugarska i jest željela i planirala prije 108 godina ući u rat protiv Srbije odnosno započeti I. svjetski rat. No da nije bilo Sarajevskog atentata na njezina prjestonasljednika, pitanje je bi li invazija Srbije ikada i započela. Još je točnije reći obrnuto: Nakon Sarajevskog atentata, izvršenog uz znanje i potajnu potporu iz vrha srbijanske državne vlasti, u kojemu je stradao nadvojvoda Ferdinand, i to upravo kao onaj koji se protivio eventualnom ratu, car Franjo Josip i državno-vojni vrh u Beču bili su sasvim dovoljno isprovocirani odnosno „prisiljeni“ ući u rat ako dotad i ne bijahu donijeli takvu odluku. Druga je stvar to, a što su poslije otkrili povjesničari, da su pri bečkom Dvoru bile dvije struje, od kojih je jedna bila ratoborna i zainteresirana za to da dođe do Velikog rata, kako je taj bio nazvan. Pitanje zašto ostavimo ovdje postrani. Upozorimo samo na nužnost razlikovanja razloga u smislu uzroka ili povoda od razloga u smislu cilja koji se ratom želi postignuti.
Kada je o cilju riječ, važno je i pitanje tko želi određeni cilj postići, i u čijem interesu. Pojednostavljeno rečeno, dakako. Težište ovog feljtona, koji je osvijetlio prošlost i okolnosti kakve su nastajale unatrag više godina i desetljeća, jest na upitu „Čemu?“ – dakle na pitanju cilja odnosno svrhe. Što je tko, a ponajprije predsjednik Putin, imao na umu, pred očima i u utrobi (intuicija) da bi ovim ratom htio spriječiti, ostvariti, ili do kojih izravnih ili neizravnih učinaka Rusiju, Ukrajinu, Europu ili ukupni svijet dovesti. Točnije, što je to moralo biti glavno i presudno pri donošenju ovakve odluke, koja golemoj većini ljudi u Europi izgleda kao iracionalna, nerazumna, bezumna ili čak luđačka.
Za cjelovit prikaz svih elemenata koji su doveli do odluke o napadu na Ukrajinu trebalo bi ispisati duge tekstove, a prethodno proučiti nebrojene izvore podataka, po mogućnosti i one koji nisu javno dostupni. No i bez toga neki razlozi učinit će se svakom analitičaru nezaobilaznima i zacijelo bitnima. Od mnoštva njih ograničit ćemo se ovdje samo na nekoliko njih. S time da se ne može dovoljno istaknuti kako su različite stvari tu ispremiješane, od globalnih do lokalnih, od strukturnih do osobnih, od javnih do tajnih.
Neostaljinizam, neosovjetizam, pravoslavlje i nelustrirana Rusija
Dva su se unatrag četvrt stoljeća nepomirljiva procesa preklopila, sudarila i zaratila u Ukrajini. Jedan je širenje Europske unije, NATO-a i zapadnih sila i silnica na europski istok, sve bliže granicama Rusije. Drugi je proces „eurazijskog“ povezivanja, kao što je Zajednica nezavisnih država, Euroazijska ekonomska zajednica, Organizacija Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (CSTO), u kojem Moskva igra glavnu ulogu. Sudarili su se dakle geopolitički interesi koji među sobom nisu pomirljivi ili se nije ni htjelo da budu pomirljivi i međusobno uskladivi. Sudarili su se različiti koncepti demokracije i uređenja države, različiti vrijednosni sustavi, različiti oblici vladavine, različiti oblici i izvori moći. Zapad je u mnogo čemu jak, razvijen, važan i napredan. Rusija je imala samo tri aduta: čvrstu i centraliziranu vladavinu, fosilna goriva i jaku oružanu silu, napose nuklearnu, s najviše bojevih glava na svijetu. Ovim ratom i dosadašnjim prkošenjem Zapadu, koji ga je sve manje prihvaćao, a sve više odbacivao i ponižavao, Putin kao da je htio reći: Možete Rusiju i mene prezirati, možete nas opkoljavati i izolirati, ali mi vam imamo čime uzvratiti. A imamo i alternativu vašem odbacivanju nas iz kruga onih koje Zapad prihvaća u svoje društvo.
U vrhovima ruske politike i vlasti, a napose u Putinovoj svijesti, razvilo se je istodobno, postupno i ne slučajno, neokomunističko i neostaljinističko razumijevanje politike. To i nije čudno kada se zna da su i Putin osobno i mnogi oligarsi, dužnosnici i mogućnici bivši pripadnici komunističke partije te visoki časnici njezinih sigurnosnih službi.
U Rusiji, unatoč određenim procesima dekomunizacije pod Jelcinom, nije provedena lustracija! Naprotiv, kotač se u političkom i ideološkom smislu snažno zaokrenuo unatrag. Umjesto marksizma novi ideološki plašt postalo je prorežimsko i ekstremno ideologizirano i geopolitizirano rusko pravoslavlje. Ojačao je ruski nacionalizam, samodržavlje i gušenje opozicije, a ponovno su legitimizirane i zastupane i ideje (neo)sovjetizma.
Tko je najviše utjecao na oblikovanje nove političke slike svijeta i uloge Rusije u njemu?
Takav razvoj pratilo je i razvijanje određenog geopolitičkog i ideološkog sustava. Marksizam, dijalektički materijalizam i antiteizam odnosno bezboštvo nisu više bili konjunkturna roba. Na obzorju su se pojavili novi teoretičari i ideolozi, koji su sve spomenuto nastojali obuhvatiti u neku novu sintezu, u neku novu političku sliku svijeta i uloge Moskve u njemu. Jedan od onih koji su utjecaj na oblikovanje kremaljske nove svijesti zasigurno ostvarili i ostvaruju jest i Aleksander Dugin, jako čudan svat, koji donekle podjeća na Grigorija Rasputina.
Dugin je izvršio idejni utjecaj i na Nikolaja Patruševa, nekadašnjeg šefa Savezne sigurnosne službe Ruske Federacije (FSB, preuređeni KGB), a sadašnjeg tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost i jednog od najbližih Putinovih pouzdanika, možda i drugog čovjeka u državi. Izvršio ga je i izravno na Putina, iako već niz godina nije poznato je li Dugin pao u nemilost i gurnut u stranu ili je, potajno, i dalje utjecajan kao “čovjek od povjerenja”.
Da bi se prikazalo kakve je sve teorije Dugin razvio krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, i koje je sve knjige napisao, trebalo bi jako mnogo prostora. Za njega je karakteristično to što kao dvije glavne snage u bivšem SSSR-u, Europi i Sjevernoj Americi vidi „atlantiste“ i „euroazijce“. Te snage, tvrdi, još od Staljinova doba imaju svoje ljude raspoređene posvuda i vode neprestanu međusobnu borbu za prevlast, osobito u politici, obavještajnim službama i gdje je god koncentrirano znanje, vlast, moć. Jako dugo traje već njihova međusobni sukob sustav. Cilj pristaša „Euroazije“ jest stvaranje „Velikoga kopna“ kao buduće samostalne i moćne geopolitičke cjeline – koja se donekle poklapa s jednom od devet Huntingtonovih civilizacija koje bi se u sljedećem razdoblju imale, po njegovu predviđanju, oblikovati. Jedna od njih jest pravoslavna, no kod Dugina zajednički nazivnik nije pravoslavlje, nego “euroazijstvo”. Područje za koje se svim silama zauzima i teoretski bori Dugin, a nije u tomu nipošto usamljen, većinom se poklapa s bivšim SSSR-om i ponekom od ostalih zemalja Varšavskog pakta. Dapače, Dugin ističe azijatsku, mongolsku crtu ruskog biološkog i duhovnog identiteta, što je protivno dosad uvriježenim predodžbama po kojima ruski narod pripada u osnovi Zapadu, i naginje prema Zapadu, a ne prema azijskom Istoku.
Svijet kao poprište zapadne urote i ideološki koncept koji pokreće mnoge moćne duhove u Moskvi
Duginovo objašnjenje za geopolitičke odnose nije materijalističko. On ne stavlja u prvi plan ekonomske, političke i razvojne interese, nego govori o geopolitičkom i o duhovnom boju, u kojemu su – po njegovu zadrtom mišljenju – zapadne, anglosaksonske pa i cionističke sile instrumenti Zla, dok bi ’euroazijci“ bili nekakvi vitezovi Dobra, u dugotrajnoj nategi i suparništvu s inače premoćnijim neprijateljem. U doba staljinizma to se zvalo malo drukčije: komunistička internacionala i sovjetski blok nasuprot kapitalističkom imperijalizmu.
Dugin svoje postavke izvodi iz ezoteričnih (tajanstvenih, okultnih, magijskih, tajnih, mitskih i mističnih zbilja). O njima je napisao i opsežnu knjigu kojoj je naslov dao „Konspirologija“. On zastupa i smatra ne samo realno postojećim sve ono što mainstream na Zapadu odbacuje kao „teoriju o uroti“, dakle kao bulažnjenja o tomu da bi Zapadom upravljala i svijet htjela sebi podvrgnuti moćna klika tajnih i opakih društava. Pritom misli na tajni savez i koordinirano djelovanje iluminata, masona, globalista, materijalista, liberalista, dženderista, sotonista… na štetu čovječanstva i s ciljem podvrgavanja njihovoj nevidljivoj vlasti svega čovječanstva.
Duginov teoretski sustav i svijet svih tih tajnih, konspirativnih, sektaških i sličnih društava i krugova autor ovih redaka pokušao je sažeto i kritički osvijetliti prije više od dvije godine u podužem članku Što nam otkrivaju „konspirologija“ i „demonologija“, u tri nastavka, do kojega vode ove poveznice:
Sve to skupa, na prvi pogled, ne vrijedi „ni lule duhana“, to su puke tlapnje i bulažnjenja, rekli bi stari i mudri ljudi. Na njihovu žalost, nije tako. Svijet je za Putinove gurue nešto kao poprište globalne zapadne urote, kojoj se Rusija mora suprotstaviti kako i sama ne bi pala kao žrtva te iste urote. Posrijedi je ideološki koncept koji pokreće mnoge moćne duhove u Moskvi i oblikuje rusku vanjsku i unutarnju politiku. Taj koncept „otkriva“ im i tko je stvarni i najveći neprijatelj Rusije.
Ideje protuzapadnjaštva proširile se po Rusiji, a plodno tlo našle i među desničarima i antiglobalistima u Europi
Iz takvih spoznaja i brojnih drugih razloga proizlazi da se Rusija mora oduprijeti „dekadentnom“, globalističkom, sotonističkom i „unipolarnom“ Zapadu, koji ju ugrožava zato što mu se nije pokorila. O tom i takvu Zapadu, a najviše o SAD-u, razvila se je i razgranala paranoična (što ne znači: posve neutemeljena) predodžba, dok se vlastita strana idealizira i ne problematizira. A sve to ima zapravo duboki idejni i personalni korijen u ideologiji i strategijskom konceptu staljinizma. S tom razlikom da on sada nije umotan u ruho marksizma, nego u ruho „teorije o zapadnoj uroti“, a u identitetskom smislu u formalno ruho ruskog pravoslavlja, koje je staljinizam inače progonio i uništavao, kao i svaku drugu religiju.
Na osnovi nepovjerenja prema zapadnim silama i zapadnoj „dubokoj državi“ oblikovala se posljednjih dvadesetak godina samosvijest ruskoga vodstva, a i ruskog naroda, koji još uvijek u vrlo veliku postotku odobrava agresiju na Ukrajinu. Dapače, svakojake „aveti prošlosti“, slično kao i u Srbiji, izašle su iz svojih grobnica. Ideje protuzapadnjaštva opsjedaju ljude ondje. One su, zaslugom informacijsko-hibridnog rata koji koordiniraju i izdašno plaćaju ruske službe, padale na plodno tlo širenjem takvih „spoznaja“ na brojne desničarske, nacionalističke, pravoslavne, katoličke, antimasonske, protuliberalne, protudženderističke, protuglobalističke, protusoroševske, protugejtsovske, protukoronske, donekle i među ljevičarske pristaše u Europi.
(Nastavit će se)
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
