Zdravko Gavran: Čemu agresija Rusije na Ukrajinu? (2)

I Rusija i Ukrajina imaju korijene u srednjovjekovnoj istočnoslavenskoj državi Kijevskoj Rusi, no putovi su se dvaju naroda otad razilazili. Oblikovala su se dva slična, ali različita jezika i dvije različite kulture, premda je stalno bilo prožimanja. I granice i nazivi zemalja u kojima su živjeli Ukrajinci jako su se mijenjale tijekom povijesti. Takvo stanje išlo je neusporedivo više u korist promicanja ruske kulture, zato što je Rusija postala carstvo, a Ukrajina stoljećima nije uspijevala izgraditi vlastitu državu ni definirati svoje granice, nego su dijelovi današnje Ukrajine različito nazivani i bili su uključeni u različite okolne države, kao što je ruska, poljska ili austro-ugarska. Zato ni ukrajinski narod nije dugo uspijevao sve do najnovijih vremena ni utvrditi svoj identitet, iako je on nedvojben. Da nije, ne bi se kao takav ni potvrdio u novijoj i najnovijoj povijesti. Ukrajinska je himna „Šče ne vmerla Ukrajina“, a ukrajinska je vjerska himna „Bože, Veliki, Jedini, Ukrajinu hrani (Bože, Veliki, Jedini, čuvaj Ukrajinu)“.

Veći dijelovi današnje Ukrajine bili su od 17. stoljeća dio ruskog carstva

U 17. stoljeću veći su dijelovi današnje Ukrajine postali dio ruskog carstva. Razumljivo je stoga i da su se mnogi Ukrajinci afirmirali govoreći i pišući na ruskom jeziku ili u sklopu ruske kulture.

Tijekom 19. stoljeća rusko je carstvo sustavno nastojalo asimilirati Ukrajince, kojima je bilo zabranjeno isticati bilo kakvu različitost od ruskog naroda. Oni su inače bili poznati pod nazivom „Rusini“ (latinski: „Ruteni“), ali su s ciljem očuvanja identiteta prihvatili tada mlađi etnonim „Ukrajinci“, da bi se razlikovali od naroda u okolici Moskve koji je sebe počeo imenovati kao Ruse (Ukrajinci današnje Ruse tradicionalno zovu Moskalji). Zabranjivan je ukrajinski jezik, a kultura Ukrajinaca prikazivana je kao regionalna sastavnice ruske kulture. Nacionalna svijest budila se u dvama središtima: Kijivu, koji je bio pod ruskim, i u Lvovu, koji je bio pod austrijskim carstvom.

I vrlo slavni pisci prikazivani su kao ruski, iako to i nije bilo uvijek tako. Taras Ševčenko bio je ukrajinski nacionalni budničar. Gogolj je bio Ukrajinac rođenjem, a Dostojevski etnički Ukrajinac po ocu. U tom razdoblju nacionalnog buđenja najistaknutiji zapadnoukrajinski pisci bili su Ivan Franko, Mihajlo Pavlyk i Osyp Makovej. Franko uz Ševčenka pripada među najpriznatije pisce te se smatra jednim od začetnika ukrajinskog radikalizma. Bio je ujedno (današnja zapadna područja pripadala su Austro-Ugarskoj!) poznati srednjoeuropski pisac, a doktorirao je kod hrvatskog jezikoslovca Vatroslava Jagića.

Ukrajinci su stoljećima, za razliku od Rusa, kojima je bila draža Россия (Rosȉja/izg. Rasȉja) kao „svijet za sebe“, ili carstvo jače od drugih, više naginjali prema Zapadu. To je svoju kulminaciju doživjelo tek u drugom i na početku trećeg desetljeća 21. stoljeća.

Ukrajina se politički i teritorijalno afirmirala u dvadesetom stoljeću

Nakon raspada ruskoga carstva 1917. te pokušaja uspostave ukrajinske neovisnosti stvaranjem Ukrajinske Narodne Republike tijekom Prvog svjetskog rata, g. 1922. stvorena je Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika pod vlašću ukrajinskih boljševika i u sastavu SSSR-a. S vremenom je to postalo vrlo tegobno. G. 1930. Staljinovi izvršitelji počeli su deportirati i na silu utjeravati seljake u kolhoze. Oni su se odupirali, pa i dizali oružane pobune. Režim je odgovorio izgladnjivanjem stanovnika prisilnim oduzimanjem uroda poljodjelcima temeljem prevelikih obveza odnosno kvota i kažnjavanjem seljaka koji su skrivali urod i hranu da bi preživjeli. Došlo je do nestašice hrane, pa je između 1932. i 1933. došlo do masovnog umiranja od gladi. To genocidno postupanje, koje je desetljećima brižno skrivano od šire javnosti, postalo je poznato pod nazivom „Holodomor“, u prijevodu: Gladomor. Sovjetski režim na taj je način pobio glađu između (po procjenama) šest i deset milijuna stanovnika Ukrajine. A zatim je na područja pomrlih Ukrajinaca naseljavao etničke Ruse. I, naravno, nametao ruski jezik u službenoj uporabi, školstvu i medijima.

Ukrajina je 1945. bila jedan od osnivača organizacije Ujedinjenih naroda, gdje je kao članica zastupljena od samog osnivanja UN-a. Nakon Drugog svjetskog rata Ukrajina je obuhvatila svoje zapadne regije Galiciju, Bukovinu i Zakarpatje, na kojima su također živjeli etnički Ukrajinci, a 1954. formirane su današnje granice države, koja je uključivala i poluotok Krim.

Samostalna Ukrajina nije nikada bila predviđena postati članicom EU-a

U prosincu 1991. Ukrajina je, zajedno s Rusijom i Bjelorusijom, bila jedna od tri sestrinske republike koje su raspad Sovjetskog Saveza iskoristile za proglašenje državne samostalnosti. Moskva je htjela zadržati utjecaj u susjedstvu, pa je prišla formiranju „Zajednice nezavisnih država“, kojoj je Ukrajina tada pristupila. Kremlj je bio uvjeren da susjedne zemlje može uže vezati uz Moskvu i uz pomoć jeftinog plina. No dok su Rusija i Bjelorusija formirale uže savezništvo, zapadno orijentirane vlasti, u mandatima kada bi osvojile većinu odnosno mjesto predsjednika države, pokušavale su odmicati zemlju od vezanosti uz Rusiju, okrećući se jače prema Zapadu.

Ukrajina je država koja nikada nije bila predviđena kao potencijalni kandidat za članstvo u Europskoj uniji, ali jest kao potencijalni kandidat prihvaćena za članstvo na samitu NATO-u u Bukureštu prije 14 godina. Otad, Ukrajina praktički nije učinila nijedan proceduralni korak prema članstvu u NATO-u, niti su iz Bruxellesa potaknuti takvi koraci. Formalno gledano, postupak ulaska Ukrajine u NATO nije više ni moguć, zato što ta organizacija, po vlastitim pravilima, ne prima u svoje članstvo države koje ne kontroliraju sav svoj teritorij ili koje imaju neke druge otežavajuće okolnosti. NATO dakle nije na ozemlju Ukrajine raspoređivao nikakve svoje oružane, još manje raketne sustave, kojima bi faktično mogla biti ugrožena Rusija, niti se to planiralo u dogledno vrijeme učiniti.

Katastrofa je započela u prosincu 2013.

Mora se svakako reći i to da je geopolitička i ostala katastrofa započela u prosincu 2013. Tada je inače proruski orijentirani, u međuvremenu zacijelo i dodatno ucijenjeni, ali istodobno i realistični predsjednik i oligarh Viktor Janukovič odgodio odluku da učini ono što je prethodno obećao Europskoj uniji: da Ukrajina s njom sklopi „duboki i sveobuhvatni ugovor o zoni slobodne trgovine“ (DCFTA). Ukrajina je naime bila dotad gospodarski, socijalno, kulturno, informativno i na druge načine jako povezana s Rusijom, pa bi DCFTA izazvao krupne poremećaje. Kremlj je pak želio zadržati stupanj dosegnute slobodne trgovine i razmjene s Ukrajinom, imajući na umu i ambiciju da ona pristupi Euroazijskoj ekonomskoj zajednici pod vodstvom Moskve, koja je uporno pokušavala povezati dijelove raspaloga sovjetskog „carstva“, iako joj je to, na jedvite jade, samo donekle polazilo za rukom.

Janukovič je, osim toga, bio svjestan mogućeg političkog i fizičkog otpora znatnog postotka ruske ili proruski orijentirane populacije, napose vlastite izborne baze, koja je bila u jugoistočnom dijelu zemlje, u Donbasu i na Krimu.

Moskva je inzistirala na kompromisnom rješenju…

Moskva je nudila kompromisno rješenje i na njemu inzistirala: Neka ulazak Ukrajine u DCFTA ne znači raskidanje postojećih aranžmana s Rusijom, nego neka Ukrajina postane primjer svojevrsnog preklapanja i simbioze dviju različitih zona slobodne trgovine: europske i euroazijske. Imalo bi  to i šire značenje, u smislu gospodarskog povezivanja obaju ekonomskih zona, od Dublina do Vladivostoka. Kada je vidjela da EU ne pokazuje spremnost na kompromis, pritisnula je i, vjerojatno, ucijenila ionako proruski orijentiranog Janukoviča. Neke procjene govore da je Janukovič, zajedno sa svojim užim koruptivno-kriminalnim klanom, dotad iz ukrajinskog proračuna otuđio sredstava u iznosu većem od 70 milijarda američkih dolara.

EU je tada bio na vrhuncu svoje arogancije: svima je diktirao svoje uvjete, i jako se srdio ako tko ne bi na njih pristao. Tako je Bruxelles uz svesrdnu potporu vodećih država članica odbio mogućnost bilo kakva kompromisa odnosno „mješovitog“ rješenja s Rusijom. Osim toga, takvo rješenje, tvrdilo se, ne bi bilo u skladu s pravilima EU-a.

…ali zapadne sile nisu bile za kompromis

Odustanak Janukoviča od ugovora s EU-om imao je za posljedicu masovne prosvjede protiv Janukovičeve vlasti, popraćene nasiljem, zagonetnim snajperistima u metropoli, koji su nasumce pucali po prosvjednicima i protuprosvjednicima, silovitom propagandnom kampanjom i mnogo čime drugim. Samo Soros ubrizgao je oko pet milijarda dolara u kampanju protiv Janukoviča. Započela je „Narančasta revolucija“, jedna u nizu kompleksnih akcija kakve bi organizirale zapadne sile i središta „liberalne demokracije“ kada bi vidjele da se jedino „događanjem naroda“ može smijeniti neki Zapadu nepoćudni “režim”.

Došlo je, dakle, do velikog vrenja odnosno do „događanja naroda“. Zemlja se našla na rubu građanskog rata između prozapadnih i proruskih snaga. Da bi se sve to opisalo i razjasnilo, bile bi nužne opsežne analize i istraživanja. Ovdje će se reći samo to da je rezultat bio, nedvojbeno neustavno i protivno tog prijepodneva postignutom sporazumu između pozicije i opozicije, svrgavanje predsjednika Janukoviča u veljači 2014. po odluci novopostignute uvjerljive većine u parlamentu. Uskoro je započela oružana pobuna na jugoistoku i Krimu pa snažno rusko miješanje i svesrdna potpora. Ti događaji doveli su do faktičnog odcjepljenje manjih dijelova Donbasa, a na Krimu su (pro)ruske snage preuzele vlast, održale referendum (većina stanovnika poluotoka ionako su bili Rusi) i anektirale taj dio ukrajinskog teritorija Rusiji.

Zapadno zatezanje užeta i inzistiranje na „posvajanju“ Ukrajine, na njezinu „vezivanju“ uza se, premda i dalje bez uključivanja Ukrajine u EU i NATO, ali zato dovođenjem prozapadnih snaga na vlast u njoj, imalo je  učinak da se Rusija definitivno „razgoropadila“. Nije poznato što se točno prijašnjih godina događalo iza zatvorenih kremaljskih vrata, i koliko je dugo plan o „kooptiranju“ Ukrajine u ruski savez „euroazijskih“ zemalja bio već kovan. No nakon svrgavanja Janukoviča i vjerojatno neopozivog zaokreta glavnine političkih snaga prema Zapadu takva je odlučnost eskalirala.

Da bi se suprotstavio širenju premoći SAD-a i Zapada, Putin je g. 2014. udario na Ukrajinu

Rusija je dotad bila u stalnom uzmicanju, i osuđena na  ulogu onoga koji samo ponešto ometa europsko-atlantsko širenje. Vlast u Moskvi ponijela se je po obrascu svoga prethodnog postupanja prema Moldaviji i Gruziji: ako ne možeš „posvojiti“ čitavu zemlju, otrgni joj makar jedan dio. Kao opravdanje i “presedan” poslužila joj je američko-zapadna geopolitička aneksija Kosova, otrgnuće te pokrajine državi Srbiji nakon što se Milošević nije pokazao spremnim udovoljiti u pregovorima s Holbrookeom američkim zahtijevanjima. Na Ukrajini Putin je odlučio prvi put vojno se suprotstaviti širenju zapadne dominacije na istočnoeuropske  zemlje bivšega što komunističkog bloka, što Sovjetskog saveza. Da bi se suprotstavio širenju premoći SAD-a i Zapada, udario je – posredno isprovociran – na Ukrajinu. Zašto upravo na nju, a ne na koju drugu  zemlju? O tomu će biti više riječi u trećem nastavku.

Zapadne vlade kao da nisu mogle predvidjeti takve reakcije, iako su mnogi analitičari i stratezi, uključujući Kennana i Kissingera, još davno javno upozoravali do čega će doći odluči li Zapad uključiti Ukrajinu u svoju geopolitičku i sigurnosnu sferu. Zapadni stožeri pak procjenjivali su da se Rusija ipak ne će usuditi vojno-politički zaprkositi Zapadu, koji se od nje osjećao neusporedivo jači, politički, vojno, ekonomski i medijski. Europska unija, zapadne vlade i javnosti sada su, tako, bile šokirane „neočekivanim“ i nepovoljnim razvojem događaja. Rusija je pala u nemilost, a Ukrajina se nakon rata našla u trajno poluratnom stanju i u stanju amputiranosti manjih dijelova svoga ozemlja.

No, bilo je to još doba u kojemu su se za zelenim stolom najčešće nalazila rješenja, kakva-takva. Zapad tada nije vojno intervenirao da bi zaštitio i oslobodio otrgnute dijelove Ukrajine, nego je poduzeo žuran i snažan diplomatski napor, koji je urodio tzv. Sporazumom iz Minska. U rujnu 2014. potpisali su ga Angela Merkel, François Hollande, Petro Porošenko i Vladimir Putin. Njime je učinjen prvi korak prema miru. Mislilo se da je on dobra podloga za političko rješenje problema – kao što su zapadne velike sile g. 1994.-1995. skupa s Rusije mislile da je Plan Z-4 dobra podloga za integraciju odmetnutih Srba i okupiranih područja u sustav hrvatske države. No drugi krupan korak, reintegracija dijelova Donbasa u ukrajinsku državu, nije nikada učinjen… Krivnja za to leži i na Moskvi i na Kijivu. Zelenski je, postavši predsjednikom, praktički odustao od daljnijh pregovora. Inzistirao je na bezuvjetnoj cjelovitosti Ukrajine… premda je svima bilo razvidno da Rusija nikada, osim prisilno, ne će vratiti Ukrajini Krim, a da će faktično odcijepljena područja eventualno vratiti u sastav Ukrajine jedino pod uvjetom da ih se prizna kao federalne jedinice koje imaju pravo veta na svaku stratešku odluku koju bi se o sudbini zemlje ikada donijelo u Kijevu. Putinu je zapravo cilj  bio „vetirati“ najavljivani ulazak, jednoga dana, Ukrajine u NATO te raspoređivanje zapadnih raketnih i drugih oružanih sustava u neposrednoj blizini europskog dijela Rusije.

Pogled na ono što je prethodilo

Ukrajinu je Rusija priznala prije 28 godina, nakon što su bivše republike i neka druga područja Sovjetskog saveza proglasila državnu samostalnost. Rusija je Budimpeštanskim memorandumom, potpisanim 5. prosinca 1994., preuzela sve sovjetsko nuklearno oružje koje je dotad bilo na području Rusije, Ukrajine i Bjelorusije. Dogodilo se to na sastanku na vrhu Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Rusija „pozdravile“ su u tom dokumentu odluku Ukrajine da pristupi sporazumu o neširenju atomskog oružja, izrazile priznanje neovisnosti Ukrajine (koju je ona proglasila u kolovozu 1991.) i izjavile kako će poštovati postojeće granice. Slični sporazumi istog su dana potpisani i s bivšim sovjetskim republikama Bjelorusijom i Kazahstanom. Spomenute sile dale su pritom i stanovita sigurnosna jamstva.

Budimpeštanski memorandum bio je plod dugotrajnih pregovora između država nasljednica SSSR-a i zapadnih nuklearnih sila. Ukrajina je imala osobit položaj i značenje za sigurnost, zato što je nakon raspada Sovjetskog saveza na njezinu području ostalo čak 176 nuklearnih strategijskih, dakle interkontinentalnih projektila, i više od 2.500 taktičkih atomskih oružja, od bombi i raketa pa do topničkih granata. Po tomu bi Ukrajina, da je to oružje (p)ostalo u sukcesiji njezino, zapravo bila treća po veličini nuklearna sila na svijetu, odmah iza SAD-a i Rusije.

No bila je to uvelike prividna opcija. Tadašnji predsjednik Ukrajine, Leonid Kravčuk, priznao je 22 godine poslije toga u razgovoru za Deutsche Welle ovo: „Svi kontrolni sustavi bili su u Rusiji, takozvani ‘Crni kovčeg’ s tipkom za atomski napad bio je kod (tadašnjeg) ruskog predsjednika Borisa Jeljcina.“ Po njegovim riječima, Ukrajina je mogla zadržati to atomsko oružje, ali bi cijena bila golema: vlastita proizvodnja i održavanje bili bi previše skupi. „To bi nas koštalo 65 milijarda američkih dolara, a državna blagajna bila je prazna.“ Osim toga, rakete su se proizvodile u Ukrajini, u Dnjepropetrovsku, ali ne i atomske bojeve glave, priznao je.

Povrh svega toga, Zapad je Ukrajini prijetio međunarodnom izolacijom ako ne pristane odreći se nuklearnog oružja. Tamošnje rakete bile su prije svega usmjerene na zemlje NATO-a i, naravno, na SAD. Sav nuklearni arsenal iz Ukrajine bio je premješten u Rusiju ili uništen. Kao protuuslugu vlada u Kijevu/Kijivu dobila je financijsku pomoć iz SAD-a te energente iz Rusije po vrlo povoljnim cijenama. Upravo sigurnosna jamstva sadržana u Budimpeštanskom memorandumu bila su ključna za njezinu sigurnost. Rusija je tada bila vojno i politički slaba, a SAD i NATO postali su s raspadom SSSR-a i Varšavskog pakta razmjerno neusporedivo moćniji naprama Rusiji nego dotad naprama SSSR-u i komunističkom vojnom bloku.

Unatoč koristima i priznanju na riječima njezine suverenosti, u tom dokumentu zapravo se samo Ukrajina na nešto obvezala. U njemu nisu bili utvrđeni nikakvi mehanizmi kojima bi se sankcionirala eventualna kršenja sigurnosnih jamstava koja su dana Kijevu. Nigdje nije pisalo da će SAD, V. Britanija i druge zemlje vojno odgovoriti ako neka zemlja prekrši jamstva sigurnosti i teritorijalne nepovrjedivosti dana u Memorandumu.

„Taj sporazum nije vrijedan papira na kojem je napisan“

Profesor međunarodnih odnosa MacFarlane ocijenio je g. 2016. da Memorandum „daje potpisnicama opravdanje ako bude poduzeta kakva akcija, ali ne prisiljava nikoga na djelovanje u Ukrajini“. Prethodno ni Bushova ni Clintonova vlada nije bila spremna obvezati SAD na vojnu privrženost Ukrajini. Objašnjenje je glasilo: Američki Senat ne bi potvrdio međunarodni ugovor te vrste.

„Taj sporazum nije vrijedan papira na kojem je napisan“, ocijenio je nakon ruske okupacije i aneksije Krima g. 2014. Winfried Schneider-Deters, njemački publicist i poznavatelj prilika u Ukrajini. Memoranduma se tada nije pridržavala ni Rusija ni zapadne zemlje. Ukrajinska vlada te je godine u kolovozu zatražila „konzultacije“ sa zemljama potpisnicama. No bez uspjeha. Odgovor Moskve diplomatskim putem bio je kako „nema razloga“ za takav susret. Kremlj je odcjepljenje Krima od Ukrajine pravdao „složenim unutarnjim procesima“, tvrdeći da se oni ne odnose na eventualne obveze Rusije.

Sjedinjene Države, isto tako, nisu smatrale da su se tim potpisom obavezale na nešto: „Budimpeštanski memorandum nije bio sporazum o sigurnosnim jamstvima“, izjavio je u svibnju 2014. veleposlanik SAD-a u Ukrajini Jeffry Payette. Doduše, u njemu je bila utvrđena obveza da se poštuje suverenitet i teritorijalna cjelovitost Ukrajine, ali ništa više od toga. Nikakve obveze postupanja. Sporazumi u takvim situacijama očito ništa ne vrijede ako iza njih ne stoji dovoljno jaka ne samo politička, nego i vojna sila, i politička spremnost i volja vojno djelovati.

Višegodišnji pokušaji Ukrajine da se taj memorandum dopuni čvršćim jamstvima kako bi se pariralo agresivnoj Rusiji nije davao rezultata. Zapadni stručnjaci tumačili su nespremnost SAD-a, V. Britanije i drugih na potpisivanje dodatnog sporazuma ovako: To bi bilo nešto kao nekakav „mali pristup Ukrajine NATO-u, a da to formalno ne bude tako“. Sjedinjene Države javno zastupaju stajalište da „Memorandum nije pravno obvezujući“ te tvrde kako je riječ samo o „političkoj obvezi“, a ne i o ugovornoj obvezi.

Kina i Francuska dale su napose sigurnosna jamstva Ukrajini u odvojenim dokumentima. Kina je 4. prosinca 1994. dala vladinu izjavu, ali u njoj nije pozvala na obvezatne konzultacije ako bi došlo do nevolje, nego samo na „poštene konzultacije“. A izjava francuske vlade od 5. prosinca 1994. nije spominjala ni konzultacije. Ukrajinski stručnjaci za međunarodno pravo, primjerice Oleksander Zadorožni, ustrajavaju pak na ocjeni da je Memorandum međunarodni ugovor zato što udovoljava svim kriterijima međunarodnog ugovora kako su oni utvrđeni u Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovoru (VCLT) iz 1969. No drugi to tako ne razumiju.

Rusija je prekršila i Ugovor o prijateljstvu, suradnji i partnerstvu iz 1997.

Svi su, do 2014., veličali taj sporazum kao ogledan primjer sporazuma o neširenju nuklearnog i drugog oružja za masovno uništavanje. A onda na novu situaciju više nisu imali odgovora, niti su pokazivali da ih taj memorandum obvezuje. Takvo ponašanje baca sjenu na snagu  međunarodnih „političkih“ sporazuma o sigurnosti kada se ne tumače kao ugovori koji bi obvezivali države potpisnice na konkretna postupanja u slučaju ugroze suverenosti i ozemaljske cjelovitosti države na koju se sporazum odnosi.

Memorandum je dakle još od 2014. „mrtav“, a nekakav novi sporazum koji bi Ukrajini davao sigurnosna jamstva i na njih obvezivao druge države nije otad bio na vidiku. Ukrajina je međunarodnopravno ostala u sigurnosnom smislu prepuštena sama sebi. Otad je ona jačala svoju vojnu silu. A kada je počeo rat, mnoge države počele su joj pomagati i slanjem oružja, ali to nije proizlazilo iz ugovornih obveza, nego iz aktualnih političkih odluka.

Postojao je i već spomenuti međunarodni sporazum koji je Ukrajini davao sigurnosna jamstva: dvostrani Ugovor/Pakt (treaty) o prijateljstvu, suradnji i partnerstvu između Ukrajine i Ruske Federacije, potpisan 1997. U njemu su bila utvrđena načela strategijskog partnerstva, potvrđeno priznavanje nepovrjedivosti postojećih granica te poštovanje ozemaljske cjelovitosti i uzajamna obvezanost da se vlastito ozemlje ne će upotrijebiti kako bi se naškodilo sigurnosti jedne ili druge države potpisnice. Izričito je navedeno da se ugovorom prevenira invazija na Ukrajinu ili Rusiju jedne na drugu, i da se prevenira naviještanje rata jedne drugoj. Ugovor se trebalo obnavljati svakih deset godina, što je jednom i učinjeno. No kako je Rusija g. 2014. – suprotno ugovornim obvezama – napala Ukrajinu i otrgnula joj Krim, Ukrajina je g. 2018. objavila da nema namjeru obnoviti taj ugovor. Predsjednik Petro Porošenko podnio je 3. prosinca 2018. parlamentu prijedlog zakona o prestanku ugovora; 277 zastupnika glasovalo je za, a 20 njih protiv. Time je ugovor istekao s danom 31. ožujka 2019.

(Nastavit će se)

Zdravko Gavran: Čemu agresija Rusije na Ukrajinu? (1)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo